Tumačenje riječi "Vali"

 

 

(Tekst koji čitate je

baziran na djelu

istaknutog učitelja

islamskih znanosti

Šehida M. Mutahharija)

 

Časni Qur'an često govori o vela, muvelat i tevalla kao o prijateljstvu i suradnji. Rije-či Vela, Velajet, Vilajat, Veli, Mevla i slično potječu iz istog korijena. Izvorno značenje ovog korijena je „blizina“, i fizička i figurativna. To je razlog što se izvedenice ovog korijena upotrebljavaju u značenju prijateljstva, ljubavi, pokroviteljstva, skrbništva, nadzora, gospodstva, upravljanja itd, jer svi ovi pojmovi podrazumijevaju neku vrstu kontakta i blizine.

Časni Qur'an savjetuje muslimane da ne prihvaćaju srčanu blizinu ni skrbništvo od nemuslimana. Međutim, to nipošto ne znači da se Islam protivi dobrim odnosima sa drugim ljudima, da potiče muslimane na neprijateljstvo sa nemuslimanima i na to da im ne čine nikakva dobročinstva. Časni Qur'an izričito kaže: “Allah vam ne zabranjuje da pokazujete ljubaznost niti da postupate pravedno sa onima koji se ne bore protiv vas zbog vaše vjere i ne izgone vas iz vaših domova. Zaista Allah voli pravedne” (Surah al-Mumtahina, 8).

 

Islam ne kaže da se dobrostivo druženje mora isključivo ograničiti na muslimane, niti da musliman ne smije biti čovjekoljubiv prema drugima. Kako bi takvo što mogla reći jedna religija koja je, riječima Qur'ana, opisala svoga Poslanika kao milost cijelom svijetu?

Stvarna je misao da muslimani moraju biti uvijek na oprezu u pogledu namjera nemuslimana, usprkos njihovih izjava o prijateljstvu. Oni moraju uvijek biti oprezni i nikada nečije pretenzije ne smiju cijeniti prema njihovoj nominalnoj vrijednosti.

Musliman treba smatrati sebe članom muslimanskog društvenog tijela i dijelom cjeline. Biti član nekog posebnog društva automatski nameće izvjesne uvjete i granice. Pošto su nemuslimani članovi različitih društava, veze muslimana sa njima moraju biti takve da to ne bude nespojivo sa činjenicom da su oni članovi svoga vlastitog društva. Oni ni na kakav način ne smiju ugroziti svoju vlastitu neovisnost i integritet. Zato veze muslimana sa nemuslimanima ne mogu biti istovjetne vezama koje oni imaju sa drugim muslimanima.

 

Muslimani trebaju imati bliske i srdačne veze jedni s drugima kakve članovi jedne iste društvene cjeline normalno trebaju imati. Prema Islamu, negativni aspekt prijateljstva traži da musliman, u svojim postupcima sa nemuslimanima, uvijek bude svjestan činjenice da se nalazi naspram člana jedne druge zajednice, i veze muslimana sa nemuslimanima ne smiju biti istovjetne vezama sa nekim muslimanom, u tom smislu da musliman ne smije praktično postati član nemuslimanskog društva i tako raskinuti veze sa svojom zajednicom. Dakle, ni u jednom trenutku ne treba zaboraviti da je član muslimanske društvene skupine.

Musliman mora biti pažljiv i drugarski raspoložen prema nemuslimanu, ali, u isti mah, ne smije ga uzeti kao člana iste cjeline kojoj on pripada. Između ova dva stava nema proturječja.

 

Dakle, ne postoji protuslovlje između odbojnosti i neprihvatanja i načela sućuti i čovjekoljublja. Sućut zahtijeva da čovjek bude zabrinut za sudbinu, blagostanje i sreću svih ljudskih bića. Kao takav, musliman je naravno zabrinut za spas svih ljudskih bića i zainteresiran je da i oni postanu muslimani. Ali sve dok oni ne prigrle Islam, oni koji su to učinili ne mogu biti žrtvovani radi onih koji nisu, i između njih se ne može poništiti granična linija.

Islam je religija ljubavi prema ljudskom rodu. On voli čak i mnogobošca, ali ne zbog njegovog mnogoboštva, već zato što je on Allahovo stvorenje. U isti mah, on je zabrinut za njega jer je na krivom putu. Da ga ne voli, bio bi ravnodušan spram njegovog zlog završetka koji ga čeka.

U islamu postoje i ljubav i mržnja. Ali, oboje je logično i razumno, a ne emocionalno i slučajno. Prijateljstvo i neprijateljstvo koje proizvedu čiste emocije slijepa su osjećanja i nemaju logičan osnov. S druge strane, intelektualno prijateljstvo i neprijateljstvo, koje proizvede neka vrsta spoznaje, rezultiraju u zabrinutosti za sudbinu drugih ljudi.

Roditelji imaju dvije vrste vezanosti za svoju djecu: jedna je logična a druga emocionalna. Logička vezanost ih kadkad može nagnati da poduzmu nešto što površinski očigledno uzrokuje nevolju i tugu njihovoj djeci. Na primjer, mogu ih podvrći intervenciji nekog hirurga. U takvom slučaju, oni mogu plakati i liti suze, pa ipak traže od hirurga da što može hitnije obavi operaciju i amputira zagnojeni dio. Oni liju suze zbog svoje emocionalne vezanosti, a hiruršku operaciju i amputaciju traže zbog logičke.

 

U slučaju da daju prednost emo-cijalnoj vezanosti, i ne slože se sa amputacijom, svoju djecu zapravo dovode u smrtnu opasnost. Ali zbog svog logičkog interesa za njihovu dobrobit, zanemaruju svoje emocije i pristaju na bol i patnju svoga djeteta.

Da bi se izliječio, neki razborit čovjek može se i sam obratiti hirurgu i tražiti od njega, na primjer, da mu amputira jedan prst. On ne želi tu bol od amputacije. Zna da će mu gubitak prsta prouzrokovati mnoge nevolje. Ali ipak njegov razum i logika zahtijevaju od njega da podnese bol i da pristane na taj tjelesni defekt. U takvim slučajevima razum i logika, a ne emocije, potiču čovjeka da traži kiruršku operaciju.

Radi odstranjivanja pokvarenosti iz nekog društva u kojem preovladavaju nevjerovanje i neznanje, Islam daje uputu da se pruži otpor: “I borite se protiv njih sve dok ne prestane proganjanje” (Al-Baqara, 193). Istovremeno, radi sigurnosti društva, muslimani se upozoravaju da ne otvaraju svoja srca nevjernicima. Nema proturječja između ove politike i načela pozivanja na dobronamje-rnost prema svima.

U ljudskoj prirodi je oponašanje. Čovjek često nesvjesno usvoji ideje i pojmove drugih. Qur'an kaže: “O vi koji vjerujete! Ne uzimajte moje neprijatelje i vaše neprijatelje za prijatelje. Hoćete li im vi nuditi ljubav kada oni niječu istinu?” (Al-Mumtahina, 1). Pa dalje kaže: ”Da oni imaju prevlast nad vama, oni bi vam bili neprijatelji i pružili bi protiv vas svoje ruke i jezike svoje, sa zlom namjerom; oni žele da vi ne vjerujete” (Al-Mumtahina, 2).

 

Ovdje Časni Qur'an obrazlaže zašto muslimani moraju biti oprezni i čuvati se kada imaju posla sa nevjernicima. On kaže da oni žele navesti druge da prihvate njihove običaje i njihov način mišljenja. Da je to samo pitanje njihove želje i sklonosti, ne bi bilo mnogo opasno. No, Časni Qur'an ističe da se oni usrdno trude da postignu ovaj cilj pridobijanja muslimana.

 

Ova situacija čini suštinskom potrebu da muslimani budu smotreni u svojim odnosima sa nemuslimanima. U svakom trenutku moraju misliti na to da oni pripadaju unitarnom društvu, sasvim različitom od društva nemuslimana. No, to ne znači da muslimani ne smiju imati društveni, ekonomski i politički kontakt sa njima. Ali, u takvim vezama mora se imati na umu da su interesi muslimanskog društva gornji.

Islam želi da muslimani žive neovisno kao usklađena i društveno homogena jedinica. Da bi muslimansko društvo postalo moćno i snažno, od svakog muslimana se očekuje da sebe smatra njegovim članom. Časni Qur'an želi da muslimansko društvo bude superiorno. On kaže: “Ne gubite hrabrost i ne žalostite se. Vi ćete imati prevlast ako ste (pravi) vjernici” (Ali 'Imran, 39).

Kriterij superiornosti muslimanskog društva je vjera. Ona je njegova pokretna snaga, potpora za njegovu neovisnost, glavno uporište njegove osobenosti i bitni preduvjet njegova jedinstva. Časni Qur'an kaže: “I ne prepirite se jedni s drugima da se ne biste pokolebali i da vas ne bi napustila snaga; već budite nepokolebljivi” (Al-Anfal:46).

 

Unutarnji razdor i nesloga razara strukturu i osobnost muslimanskog društva. Vjera je osnov uzajamnom prijateljstvu, ljubavi i odanosti među muslimanima.

Časni Qur'an kaže: “A vjernici, muškarci i žene, su vela (prijatelji i zaštitnici) jedni drugima; oni propisuju dobro a zabranjuju zlo. Obavljaju molitvu, plaćaju zakat i pokoravaju se Allahu i Njegovom Poslaniku” (At-Tawba, 171).

Muslimani su međusobno tijesno vezani, i podržavaju jedni druge. Oni su zaintereserani za sreću drugih: u stvari, za svoju vlastitu sudbinu, jer svi skupa čine jednu kompaktnu jedinicu. Zato oni potiču jedni druge da čine dobra djela i jedni druge sprečavaju od činjenja zlih.

Ovo poticanje i sprečavanje proizilazi iz uzajamnog prijateljstva. Zato je u Časnom Qur'anu rečenica “oni propisuju dobro a zabranjuju zlo” smještena neposredno iza izjave da su muslimani prijatelji koji se brinu jedni za druge. Zainteresiranost za sudbinu drugog čovjeka proistječe iz zainteresiranosti za samu tu osobu. Otac koji je zainteresiran za svoje dijete automatski je zabrinut za njegovu sudbinu. Ali, on može biti zainteresiran za tuđu djecu, i budući da nije zainteresiran za njih, teško da će biti zabrinut za njihovu sudbinu. Otud njihovo dobro ili loše ponašanje nije kadro proizvesti pozitivna ili negativna osjećanja prema njemu.

Poticanje da se čine dobra djela i sprečavanje činjenja zlih rezultat su ovih istih pozitivnih ili negativnih osjećanja. Takva osjećanja ne nastaju bez postojanja ljubavi i vezanosti.

Ako čovjek nije zainteresiran za neku posebnu osobu, on će biti ravnodušan prema njenom ponašanju ili držanju. Ali, ako je zainteresiran, njegova mu sklonost neće dopustiti da ostane nezabavljen njom. Zato je Časni Qur'an vezao poticanje na dobra djela i sprečavanje zlih sa idejom o uzajamnom prijateljstvu.

Časni Qur'an je spomenuo dvije stvari koje slijede iza ovog poticanja i sprečavanja. On kaže: “Oni obavljaju molitvu i plaćaju zekat”. Molitva predstavlja odnos između Stvoritelja i čovjeka a zekat ljubav među muslimanima koji pomažu jedni druge zbog uzajamne naklonosti i simpatije. Zatim Qur'an kaže: “A što se njih tiče, Allah će imati milosti za njih i oni će uspjeti”.

Kasnije ćemo još pojasniti ovaj odlomak i pokazati da ne samo ovaj već i mnogi drugi ajeti Časnog Qur'ana koji spominju opću ljubav i brigu podrazumijevaju neku vrstu odgovornosti muslimana u pogledu uzajamne dobrona-mjernosti među njima.

Postoji veoma poznata izjava Časnog Poslanika, s.a.v.a.: “Muslimani su u svojoj uzajamnoj naklonosti i simpatiji kao ljudsko tijelo; ako jedan njegov dio trpi, to svim drugim dijelovima donosi groznicu i nemir”.

O Časnom Poslaniku, s.a.v.a., i onima koji su primili od njega pouku Časni Qur'an kaže: “Muhamed je Allahov Vjerovjesnik. A oni koji su s njim, strogi su prema nevjernicima, a samilosni među sobom” (Al-Fath, 29). Ovaj se ajet odnosi i na prijateljstvo i na neprijateljstvo. Kako smo naprijed rekli, mnogi ajeti Časnog Qur'ana ističu da neprijatelji Islama uvijek nastoje neprijateljstvo preokrenuti u prijateljstvo, a prijateljstvo u neprijateljstvo. Drugim riječima, oni čine sve što mogu da veze među muslimanima i nemu-slimanima učine srdačnim, a između samih muslimana neprijateljskim, pod ovim ili onim izgovorom. Oni u ovom cilju raspiruju sektaške razlike. Danas, ovi tuđini poduzimaju u tom pogledu mnoge akcije. Troše se ogromne sume novca. Na žalost, kadri su da proizvedu među muslimanima neke elemente čija je jedina briga da pretvaraju prijatelja u neprijatelja, a neprijatelja u prijatelja.

Ovo je najžalosnija tragedija s kojom se Islam danas suočava. Imam 'Ali je rekao: “Zaista je uznemirujuće i iznenađujuće to da su neprijatelji, uprkos tome što su u krivu, ujedinjeni, a da ste vi, uprkos tome što ste u pravu, podijeljeni”