Sloboda i prinuda

 

Čovjekova djela se nalaze između prinudnosti i slobode. Možemo podignuti samo jednu nogu, dok se na drugu moramo oslanjati. Slobodni smo se penjati uz stepenice, ali ako ne pazimo, prinuđeni smo pasti. Tako, za neke radnje smo pohvaljeni ili kritikovani, a za neke nismo ni  pohvaljeni ni kritikovani – ove prve smo činili slobodnom voljom, a na druge smo bili prinuđeni. Na primjer, može nam se reći da za određenu bolest uzmemo određene lijekove, ali ne može nam se garantovati ozdravljenje. Uzimanje lijeka je u našoj moći dok ozdravljenje nije. Postoje mnoge stvari u životu koje su u našoj moći i kotroli, a još više onih koje nisu.

 

One stvari za koje možemo biti savjetovani, hvaljeni ili kuđeni, činimo slobodnom voljom. Pridržavanje vjerskih propisa spada u ovu grupu. Pogrešno je vjerovati da se naši grijesi i neposlušnosti ili pak dobra djela i poslušnosti nalaze van naše moći. Njih, kao i naša uvjerenja, predrasude i praznovjerja ne možemo pripisati Allahu, dž.š. i Njegovoj volji.

 

Allahu su poznate sve čovjekove radnje koje će uraditi, ali ga On ne primorava da ih učini. Ovo je objašnjenu sljedećim primjerom: Pretpostavimo da je u nekog čovjeka ruka potpuno paralizovana, tako da ne može mrdnuti čak ni prstom. Onda mu doktor ugradi električnu protezu koja, kada je uključena omogućuje čovjeku da miče ruku kuda hoće. Pretpostavimo da protezu može aktivirati samo doktor, tako kada mu je upali, čovjek može koristiti ruku kako želi, a kada je doktor ugasi, čovjek je nemoćan. Sada, kada proteza radi, možemo li pripisati sve što čovjek uradi samo njemu? Ne možemo, jer snaga dolazi iz električne proteze koja je u potpunoj doktorovoj kontroli. Da li sve njegove radnje možemo pripisati doktoru?

 

Ne možemo, jer čovjek koristi ruku po svojoj volji. Islam nas uči da smo i mi u sličnom položaju prema Allahu, dž.š. Imam Džafer Sadik kaže: “Allah nas ne primorava, ali nam nije dao ni potpunu kontrolu.” Znači, nismo prinuđeni jer nam je dopušten izbor, niti smo potpuno neovisni jer snaga da uradimo ono što smo naumili dolazi od Allaha, dž..

 

Kada možemo reći da smo sposobni? Imam Musa Kazim o ovome kaže: “Čovjek je sposoban za neko djelo kada se ispune ovi uslovi: nema prepreku u svojoj namjeri, zdrav je, sposoban je za tu radnju i nađe su u prilici da je izvrši. Kada se ispune ovi uslovi, čovjek je u stanju da radi po svojoj slobodnoj volji.”  Kada je bio pitan da navede primjer, Imam je rekao:

“Recimo da postoji čovjek koji je zdrav, sposoban i ima namjeru da učini preljubu. Nije u stanju još ništa učiniti sve dok ne nađe ženu. Kada se i ovaj uslov ispuni, na njemu je izbor: da se kontroliše i spasi se grijeha, kao što je poslanik Jusuf učinio, ili počini grijeh i upropasti se. Ako se suzdrži i spasi grijeha, ne možemo reći da ga je Allah primorao, a ako učini grijeh, ne možemo reći da ga Allah nije mogao spriječiti.”

 

(Postojale su još dvije grupe sa drugim vjerovanjima. Prva grupa tvrdi da je uzdržavanje od grijeha ili njegovo činjenje Allahova volja i da čovjek nema nikakvog udjela u tome.

Druga grupa tvrdi sasvim suprotno: uzdržavanje ili činjenje grijeha je potpuno u čovjekovoj kontroli i Allah u tome nema nikakvog udjela.)