Mjesto razuma u vjeri

 

Vjerujemo da Allah, dž.š., propisuje ljudima sve što je za njih dobro i zabranjuje im sve što je za njih štetno. Tako na primjer, Allah, dž.š., je zabranio laganje, krađu, varanje, kockanje, pijenje alkohola i slično, jer te stvari imaju loše posljedice po čovjeka i njegovu zajednicu.

Također vjerujemo da pridržavanje ili kršenje vjerskih propisa, naredbi i zabrana ima svoje posljedice u ovom životu i u životu poslije smrti. Allah, dž., nam šalje Poslanike da nam ukažu na vezu među našim radnjama i njihovim posljedicama koje mi nismo u stanju vidjeti. Na primjer, da ljubomora uništava vjeru kao što vatra izgara suho drvo, da govor o nevažnim stvarima za vrijeme učenja ezana kvari čovjekova djela od sedamdeset godina, itd., saznali smo od Poslanika Muhammeda s.a.v.  

 

Tako je Allah, dž., uspostavio odnose između uzroka i posljedica. Neke od njih nazivamo prirodnim zakonima. On se, i pored svoje svemogućnosti, ne upliće u te zakone osim u izuzetnim slučajevima, kao onda kada je učinio vatru hladnom za poslanika Ibrahima a.s.. Allah, dz., je uredio naše živote na principu uzroka i posljedice. Zato mi očekujemo da će neka stvar postati ili se desiti kada se stvore uslovi ili se javi njen fizički uzrok i da će neka stvar nestati kada njeni uzroci nestanu. Tako, na primjer, zagrijavanje papira do određene temperature izaziva njegovo paljenje, a uzimanje hrane otklanja glad.

 

Allah, dž., ne čini ništa što razum ne potvrđuje, tj. ništa nerazumno i bez svrhe. Također On nikad ne može biti optužen za zlo ili loše stvari. I pored svoje moći Allah, dž. nije u stanju učiniti zlo ili nepravdu. Zašto? Svako ko čini zlo to radi zbog jednog ili više od sljedećih razloga:

 

  • Ne zna da razlikuje zlo od dobra
  • Treba nešto po svaku cijenu
  • Neko ga prisli na zlo

 

Allah, dž., je svemoguć i sveznajući; ništa mu ne treba i ni od koga ne zavisi; niko Ga ne može ni na šta prisiliti - zato zaključujemo da je za Njega nemoguće da učini neko zlo ili grešku.

 

Allah, dž. nikad ne učini nešto bez cilja i svrhe, jer tako raditi protivi se razumu. Sve Njegove radnje, djela, odluke i naređenja zasnovane su na mudrosti i svrsishodnosti. Allah, dž., ne čini ništa bez svrhe i cilja mada mi nismo u stanju uvijek ih saznati.

 

Jedno je sigurno: ako bi znali svrhu svakog Njegovog djela, priznali bi da je to zaista jedino razumno i ispravno. Često se desi da smo povrijeđeni ili uplašeni nekim događajima, jer ne znamo pravu svrhu iza njih.

 

Ovo je slikovito pretstavljeno u časnom Kur’anu u suri Pećina, u ajetima 65 – 82: Poslanik Musa sreće čovjeka [Ovo je bio poslanik Hizr] koji je bio učeniji od njega.  Musa a.s. je tražio da bude u njegovom društvu da bi ga ovaj nečem naučio. Ovaj mu dopusti pod jednim uslovom: “Ni o čem me ne pitaj dok ti ja o tom prvi ne kažem!”

 

Učeni reče poslaniku Musau: “Ti sigurno nećeš moći samnom da izdržiš, a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš?”

“Vidjećeš da ću strpljiv biti, ako Bog da, i da ti se neću ni u čem protiviti”, reče Musa.

 

Ukrcaše se na lađu koju ovaj probuši, a Musa mu prigovori. Učeni čovjek ga podsjeti šta je obećao pa nastaviše opet zajedno. Onda učeni ubi dijete. Ovo poslanik Musa nije mogao podnijeti, pa ga gotovo napade. Ovaj ga ponovo opomenu na obećanje koje mu je dao Opet nastaviše zajedno dok ne dođoše do grada čiji stanovnici im ne dadoše ništa jesti. Tu nađoše zid koji zamalo što se nije srušio. Učeni ga popravi a Musa mu reče da je mogao tražiti nadoknadu za urađeni posao. Na to mu ovaj reče da je došao čas njihovog rastanka.

 

“Sada se rastajemo ja i ti, pa da ti objasnim zbog čega nisi  mogao da se strpiš. Što se one lađe tiče, ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru, i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao.

Što se onog dječaka tiče, roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće svojim nasiljem i nevjerovanjem mučiti, a mi želimo da im Gospodar njihov, mjesto njega, da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg.

Što se onoga zida tiče, on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svome nahođenju. “

 

Ovi ajeti nas učvršćuju u vjerovanju da svi Allahovi učinci, koji na prvi pogled izgledaju tragedije, imaju sretan završetak i za cilj korist i dobro, samo što naš um često to nije u stanju dokučiti. Slično ovome, svi islamski propisi su zasnovani na mudrosti i svrsishodnosti. 

 

Tako dolazimo do principa šeriata: “Sve što je razumno i svrsishodno, također je određeno šeriatom, i sve određeno šeriatom je razumno i svrsishodno.” Nemojmo ovo pogrešno protumačiti pa pomisliti da sve što mi zaključimo mora biti potvrđeno šeriatom. Nije tako. Značenje navedenog principa je ovo: da smo u stanju saznati razlog jednog šeriatskog propisa, naš razum bi ga sigurno potvrdio i prihvatio. Tako na primjer, saobraćajni propis nam nalaže zaustavljanje na crvenom svjetlu. Ovaj propis je gotovo uvijek poštovan jer nam je um shvatio i sam potvrdio razlog njegovog propisivanja.