Iskušenja i patnje

 

Sada znamo da smo stvoreni da dostignemo vrline i lijep karakter i zaslužimo Allahovu nagradu. Kako prepoznati one koji uspiju u tome? Kako vrjednovati uspjeh? Da lakše razumijemo Allahove presude tj. zašto je neko nagrađen a neko kažnjen, u ovom životu je uveden sistem iskušenja i testova koji nam tačno otkrivaju nečije vrline ili zle osobine. Allah, dž., kaže u Kur’anu:

 

“Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bi smo ga na kušnju stavili i zato smo mu da čuje i vidi dali. Mi mu na pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti. (K.76:2-3)

 

Iskušenja su namijenjena za sve ljude, vjernike i nevjernike. Ova iskušenja su dokaz da čovjek nije predodređen za džehennem ili džennet, kako danas neki vjeruju. Da nam se zna sudbina poslije smrti, čemu bi trebali služiti naređenja i zabrane?

 

Ali, kako vjerujemo da Allah dž.š. sve zna, zašto nas onda treba iskušavati? Iskušenje nije zato da bi Allah dž.š. nešto saznao, nego da bi čovjek na pravi način doživio Njegovu pravednost na Sudnjem danu. Ako bi Allah dž.š. stavio neke u džehennem a neke u džennet samo prema svom znanju, što je potpuno u stanju, a da ih ne iskušava u djelima i vjerovanjima, onda bi se oni u džehennemu s pravom mogli žaliti zašto bivaju kažnjeni, dok oni, ni po čemu bolji od njih, užvaju u džennetu. Tako, da bi bilo svima jasno zašto je ko završio gdje je završio, kako i zahtijeva pravda, Allah dž.š. nas provodi kroz razna iskušenja i testove. Tako, oni koji uđu u džennet, znat će zašto i oni koji uđu u džehennem, također će znati zašto.

 

Iskušenja mogu biti podijeljena u dvije grupe:

 

  • Prva su iskušenja šeriatskim propisima i ispravnim vjerovanjima. Allah je slao Poslanike sa propisima i od ljudi se očekivalo da iskreno i bez prinude slijede pravu vjeru i  slijede njene propise.
  • Druga, čovjeku mnogo teža, su iskušenja patnjama i nesrećama. O ovakvim iskušenjima Allah, dz., kaže u Kur’anu:

 

“ Mi ćemo vas dovoditi u iskušenja malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!’ Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na pravom putu!’ (Kur’an 2:155-157)

 

Čovjeka snalaze bezbrojne nesreće u obliku nasilja, pljačke, ubistava, poplava, zemljotresa, požara, suše, zaraze, itd.. Da li će njegova vjera u njima ostati čvrsta ili ne? Da li će pokazati strpljnje, hrabrost i čvrstinu? Njegov vječni život zavisi od rezultata ovih iskušenja i testova.

 

Patnje mogu biti uzrokovane jednim ili više od sljedećih razloga:

 

  • Nesreća koja je rezultat čovjekove lične nepažnje i nebrige. Kada ne brine o zdravlju, ne obuče se dobro kada izlazi po hladnom vremenu pa zaradi prehladu, ili vozi pospan i zaspe za volanom. Sam čovjek je uzrok ovih nesreća koje su prirodni rezultat njegove vlastite nepažnje i nebrige.
  • Druga grupa nesreća uzrokovana je prirodnim pojavama. Ovakve nesreće se često opisuju kao Božije davanje. Ovdje spadaju zemljotresi, cikloni i druge prirodne pojave koje su van čovjekove kontrole a pomoću kojih funkcioniše i precizno se reguliše prirodni sistem u kojem živimo.
  • Treć vrsta patnji uzrokovana je drugim ljudima. Ovo je najkomplikovanija vrsta iskušenja. Okrutan vladar, neposlušno dijete, podmukao neprijatelj, zao komšija, trgovac varalica, problematičan bračni drug, podmitljiv sudija, itd. mogu biti uzrok naših patnji.

 

Allah dž.š. nas je mogao stvoriti kao meleke, bez vlastite volje i snage. Ali, u tom slučaju čovjekove vrline ne bi bile vrijedne ni nagrade niti hvale. Međutim, On nam je dao sposobnost razmišljanja i korištenja vlastite volje. Samo tako možemo biti odgovorni za naša djela, odnosno nedjela.

 

Primjer iz života

 

Pretpostavimo da zemljom vlada okrutna vlast koja ima za cilj uništiti vjeru i sve pobožne i bogobojazne ljude. Ljudi ove vlasti su se pobunili protiv Boga. Postupajući nepravedno i čineći zlo padaju na iskušenju kroz koje ih On provodi. Šta se očekuje od pobožnih i bogobojaznih u ovom slučaju? Ako se ušute i pognu glave, onda će i sami pasti na iskušenju. Od njih se očekuje da i dalje vode primjeran život i svojim primjerom utiču na druge. Oni znaju da treba da djeluju u izvršavanju svojih dužnosti prema sebi, Bogu i drugim ljudima. Opomenut će one na vlasti tražeći od njih da promijene ponašanje i spase se Allahove kazne.

 

Sada mogu uslijediti dvije mogućnosti: da oni na vlasti prihvate savjet, poslušaju opomene i slijede put vjere; ili da ih odbiju i nastave dalje okrutno vladati. Za sve bi najbolje bilo da ih poslušaju i slijede put vjere. Tada bi pobožni izvršili svoju dužnost da opomenu, oni na vlasti bi izvršili svoju dužnost da poslušaju i ustegnu se od nanošenja štete drugima. Ali ako odbiju njihove savjete i požele da i njih uklone, onda će se totalno upropastiti i sami se osuditi na vječnu patnju.

 

Šta treba da u ovom slučaju rade pobožni? Treba li da se pokore i predaju ili moraju nastaviti sa nastojanjima da održe vjeru i spriječe činjenje zla? Ako se predaju, njihov dosadašnji uspjeh bi se pretvorio u poraz. Ako nastave otpor, onda nemaju izbora nego da podnose teškoće koje će ih pri tome snalaziti.

 

Kao zaključak možemo reći da svaki čovjek biva iskušavan, ali da u isto vrijeme on sam pretstavlja kušnju i drugima. Tako na primjer, čovjek će sigurno pasti na ispitu ako namjerno učini neku štetu komšiji, ali u isto vrijeme njime je njegov komšija kušan. Ako se on pravilno postavi prema njemu, sebi obezbjeđuje prolaz na ispitu, bez obzira da li ga uspije promijeniti ili ne. Zbog toga islam traži od svakog od nas da izvršava svoje dužnosti bez obzira da li drugi izvršavaju svoje ili ne. 

 

Sada će neko upitati: zašto bi mi trebali patiti zbog drugih? Nismo bezosjećajne stvari nego ljudska bića. Zašto bi trebali biti povrjeđivani zlobom ili greškama drugih? Zašto moramo trpiti štetu, gubitak najmilijih i imovine onim što se naziva Božije davanje,  zemljotresima, poplavama, požarima, itd? Sva ova pitanja bi bila od značaja da smrt pretstavlja zaista kraj života, da nema Sudnjeg dana, Dženneta i Džehennema.

 

Međutim stvari ovako stoje: Ma koliko velike, naše patnje nisu vječne. Sigurni smo da će prije ili kasnije sve nevolje prestati. Sam život će se jednog dana privesti kraju, a mi se preseliti u novi vječni svijet. Uskoro po napuštanju ovog svijeta, za one koji su se uspješno pripremili, sve brige i nevolje prestaju. Prema našim vjerovanjima Allah, dž., će nagraditi za svaku patnju, nadoknaditi sve izgubljeno i naplatiti svaku štetu, bilo da se radi o muslimanu ili nemuslimanu. Oni koji su počinili grijeh nagrađeni su tako što im se kazna smanjuje ili poništava, a oni bezgriješni, kao što su Poslanici i Imami, a koji su patili najviše, nagrađeni su najvećim položajima i počastima u Allahovoj blizini. Znači mi vjerujemo da patnje u životu služe da pročiste čovjeka od grijeha i približe ga Allahu, dž.,  u životu što će doći.

 

Ovdje treba napomenuti da patnje i nesreće ne služe uvijek samo kao iskušenje nego i kao upozorenje grešnicima ili kao kazna prestupnicima. Primjeri ovih upozorenja se mogu naći u Poslanikovim hadisima. Jedan od takvih je i ovaj: “Kada je Allah, dž., nezadovoljan jednim narodom i želi ga opomenuti učini da cijene roba porastu,životni vijek se skrati, trgovina ne donese koristi i zemlja postane manje plodna.” Također poslanik Muhammed, s.v.a., je rekao: “Kada ljudi počnu javno ulaziti u vanbračne veze povećava se broj iznenadnih smrtnih slučajeva i javljaju se nove nepoznate zaraze; kada ljudi počnu zakidati u trgovini društvo pogađa suša, nezaposlenost i na vlast dolaze tiranski vladari; kada bogati prestanu davati zekat, društvo pogađa siromaštvo.” Ovo su bili samo neki primjeri Allahovih upozorenja.

 

Nesreće koje su služile kao kazna nalazimo u časnom Kur’anu u primjerima naroda Faraona, Luta, Šuajba, Namruda, Nuha i Saliha, kada su čitave zajednice bile uništavana u jednom danu.

Na kraju trebamo imati na pameti da nam Allah, dž., iz Njegove milosti, ne otkriva uvijek pravi razlog nečije patnje. Zato ne smijemo nikad reći za nekoga, na primjer, koji umire od neizlječive bolesti, da je grješnik koji ispašta za svoje grijehe. Zašto? Zato što ta osoba može biti dobra, ali je Allah, dž., kuša da bi joj uvećao nagradu. Tako isto, ne smijemo nikad ocjenjivati nekoga po njegovom bogastvu ili siromaštvu, lijepom ili ružnom izgledu, lošom ili dobrom srećom, nego se trebamo koncetrisati na vlastite nedostatke i raditi na njihovom otklanjanju.