Osman ibn Affan, treći halifa

 

 

On je treći halifa koji je zaposjeo taj položaj po planu Omer ibn Hattaba i Abdurahman ibn Avfa koji je uzeo od njeg obećanje da će vladati po Allahovoj knjizi, sunnetu Njegova Poslanik i sunnetu dvojice halifa (Ebu Bekra i Omera).

Ja sam lično počeo sumnjati u drugi uslov koji predstavlja vladanje po sunnetu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Abdurahman ibn Avf je znao više od drugih da dvojica prvih halifa Ebu Bekr i Omer nisu vladali po Poslanikovom sunnetu već su vladali i sudili po svojim nahođenjima i idžtihadu, te da je Poslanikov sunnet u vrijeme hilafeta dvojice šejhova skoro nestao, a to bi se i desilo da Imam Ali nije radio na njegovom oživljavanju kada su mu god prilike to dozvolile.

 

Preovladava mišljenje da je on uslovio Zapovjedniku vjernih, Ali ibn Ebi Talibu, da vlada nad muslimanima po Allahovoj knjizi i sunnetu dvojice šejhova, ali je Ali to odbio rekavši:

“Ja ću vladati samo po Allahovoj knjizi i sunnetu Njegova Poslanika.”

 

Zbog ovih riječi mu hilafet kod vjećanja nije predat. Osman je pobijedio, jer je pristao da nastavi put Ebu Bekra i Omera, koji su više puta jasno rekli da nema potrebe za Poslanikovim sunnetom, a da je dovoljan Kur’an i da iz njega uzimaju ono što je halal i haram. Naše uvjerenje u istinitost ovoga učvršćuje činjenica da je Osman ibn Affan iz ovog uslova razumio da i on može koristiti idžtihad i svoje mišljenje u propisima, kao što su radila njegova dvojica drugova, a to je sunnet koji su oni uveli nakon Poslanika.

 

Zato vidimo da je Osman pustio sebi na volju i koristio idžtihad više od svoja dva prethodnika, čak dotle da su mu i ashabi na to prigovarali. Nakon nemilih događaja ashabi su došli Abdurahman ibn Avfu prekoravajući ga i govoreći: “Ovo je djelo tvojih ruku!”

 

Kada se povećalo suprotstavljanje Osmanu, ustao je jedan govornik među ashabima i rekao:

“Zašto niste negirali Omer ibn Hattabu njegov idžtihad, jer vas je on zastrašivao svojom osorošću?”

 

A u predaji Ibn Kutejbe stoji:

“Ustao je Osman da govori sa minbera kada su mu ljudi prigovarali, pa je rekao: “A sada, tako mi Allaha, o skupino muhadžira i ensarija, prebacujete mi i prigovarate zbog nekih stvari, a isto to ste prešućivali Ibn Hattabu, jer vas je on potčinio i spriječio, i niko se od vas nije usuđivao da ga pogleda i pokaže prema njemu. Tako mi Allaha, ja sam spremniji od Ibn Hattaba i imam bližih pomagača.”

(Ibn Kutejbe, Tarihu-l-hulefai, 8/31)

 

Lično vjerujem da ashabi od muhadžira i ensarija nisu prigovarali Osmanu njegov idžtihad. Oni su idžtihad voljeli i blagoslovili su ga prvog dana. Zapravo, oni su njemu prigovarali zato što ih je skinuo sa položaja, a na njih postavio griješnike od svojih amidžića i bližnjih koji su do jučer bili najljući protivnici islama i muslimana. Muhadžiri i ensarije su prešutili idžtihad Ebu Bekru i Omeru, jer su im oni dali da učestvuju u vlasti i postavili su ih na položaje gdje su uživali ugled i bogatili se.

 

A što se tiče Osmana, on je većinu njih smijenio i ogromne imetke bez ikakva računa dao Emevijama. Tek tada su mu prigovorili i pobunili se oko njega da ga ubiju. Ovo je činjenica na koju je Allahov Poslanik, s.a.v.a., ukazao kad je rekao:

 

“Ja se ne brinem za vas da ćete činiti širk nakon mene, ali se bojim da ćete se takmičiti i natjecati oko vlasti i položaja.”

 

Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:

“Kao da oni nisu čuli riječi Uzvišenog Allaha: ‘Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka srećan kraj.” Kasas, 83 Nego, tako mi Allaha, čuli su to i shvatili, ali dunjaluk je napunio njihove oči i zaveli su ih njegovi ukrasi.”

 

Ovo je stvarnost, a da vjerujemo da su mu oni prigovorili što mijenja Poslanikov sunnet to nema osnova, jer isto nisu prigovarali ni Ebu Bekru niti Omeru, pa zašto onda da njemu prigovaraju.

To što je Osman ibn Affan spremniji i sa bližim pomagačima od Ebu Bekra i Omera, znači da je on prvak Emevija, a Emevije su bliži Poslaniku od Tejma i Adijja, dva plemena iz kojih potiču Ebu Bekr i Omer, i da je jači od njih i uživa veći ugled i po bogatstvu i porijeklu. Ashabi nisu prigovarali Ebu Bekru i Omeru.

 

Naprotiv, slijedili su njihov sunnet, a ostavili Poslanikov sunnet. Znali su da ne mogu prigovarati Osmanu zato što su isto drugima odobrili šutnjom. Dokaz tome je to što su oni prisustvovali više puta kada je Osman izmijenio Poslanikov sunnet, kao što je klanjanje potpunog namaza na putovanju bez skraćivanja, zabranjivanje telbije i tekbira u namazu te zabranjivanje umre uz hadž.

 

To mu niko nije prigovorio, sem Ali ibn Ebi Taliba, o čemu ćemo uskoro govoriti. Ashabi su poznavali Poslanikov sunnet i svjesno su mu se suprotstavljali da bi stekli zadovoljstvo halife Osmana. Bejheki bilježi u Sunenu od Abdurahman ibn Jezida da kaže: “Bili smo sa Abdullah ibn Mesudom i kada smo ušli u džamiju na Mini, rekao je:

 

“Koliko je klanjao Emirul muminin (misli na Osmana)?”, odgovorili su: “Četiri.” I on je klanjao četiri. Rekao je: “Pa smo rekli: ‘Zar nam nije preneseno da je Poslanik, s.a.v.a., klanjao dva rekata i Ebu Bekr da je klanjao dva rekata?!’” “Pa je rekao: ‘E, ja vam sada to kažem, ali Osman je Imam, pa neću raditi suprotno njemu, jer je neslaganje zlo."

(Bejheki, Sunenu-l-kubra, 3/144)

 

Čitaj i čudi se ovome ashabu, jednom od najpoznatijih, Abdullah ibn Mesudu, jer u neslaganju sa Osmanom vidi zlo, a u neslaganju sa Božijim Poslanikom, s.a.v.a., vidi svo dobro. Ne vidimo da je poslije ovog rečeno: “Prigovorili su mu kada je ostavio Poslanikov sunnet?!”

 

Prenosi Sufjan ibn Ujejne od Džafer ibn Muhameda da kaže:

“Osman se razbolio dok je bio na Mini, pa je došao Ali i rekli su mu: ‘Budi Imam u namazu.’ Ali je rekao: ‘Ako hoćete, ali ja ću vam klanjati namaz Božijeg Poslanika, s.a.v.a., tj. dva rekata.’ Rekli su: ‘Ne, klanjat ćeš nam namaz emirul-muminina Osmana, četiri rekata.’ I Ali je odbio da im klanja.”

(Ibn Hazm, El-Mehalli, 4/270)

 

Čitaj i čudi se ovim ashabima, kojih je tada za vrijeme hadža na hiljade uglednih bilo prisutno, kako jasno odbijaju sunet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a prihvataju Osmanovu novotariju! Možda je Abdullah ibn Mesud smatrao da je neslaganje sa Osmanom zlo, pa je klanjao četiri uprkos tome što prenosi od Poslanika da je on klanjao dva rekata, samo iz straha od ovih koji su brojili hiljade i koji su prihvatali samo ono što je Osman uradio, a sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., su odbacili.

 

Nemoj zaboraviti, poslije ovoga, da doneseš salavat i selam na Poslanika i Zapovjednika vjernih Ali ibn Ebi Taliba, koji je odbio da im klanja onako kako su oni tražili, a insistirao je da im klanja namaz Božijeg Poslanika, s.a.v.a. On je ovim samo htio da oživi poslanički sunnet kojem su se oni suprotstavili i radili suprotno.

 

Hazreti Ali se kada je bilo pitanje sunneta Poslanikova nije bojao ničijeg prijekora, niti se bojao njihove mnogobrojnosti, ni spletki. Dobro je spomenuti da je Abdullah ibn Omer rekao:

 

“Namaz na putovanju se skraćuje na dva rekata, a ko tako uradi suprotno ovom sunnetu, postao je nevjernik.”

(Bejheki, Sunen, 3/140; Taberani, El-Muadžemu-l-kebir; Džessas, Ahkamu-l-Kur’ani, 2/3l0)

 

Ovim svojim stavom je Abdullah ibn Omer proglasio halifu Osmana nevjernikom, a i sve one ashabe koji su ga slijedili i primijenjivali novotariju klanjanja punog namaza na putovanju. Uz to, na nama je da se vratimo Abdullah ibn Omeru i da mu presudimo onim čime je on presudio drugima.

 

Buharija bilježi u svom Sahihu:

“Čuo sam Osmana i Alija, r.a., između Mekke i Medine kako razgovaraju. Osman je zabranio da se obavlja umra uz hadž. Kada je to Ali vidio, povikao je: ‘Odazivam se i umri i hadžu zajedno.’

Osman je rekao: ‘Zar ne vidiš da ljudima nešto zabranjujem, a ti to radiš?’

Ali je rekao: ‘Neću ostaviti sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., zato što to neko od ljudi kaže.’”

(Sahih Buhari, 2/151, babu-t-temettui ve-l-ikrani min kitabi-lhadži )

 

Zar se ne čudiš halifi muslimana koji radi suprotno jasnom Poslanikovom sunnetu i ne zaustavlja se samo na tome, nego zabranjuje i drugim ljudima da to čine. I niko mu to nije prigovorio, sem Ali ibn Ebi Taliba koji nije htio ostaviti sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., makar zbog toga bio i ubijen.

 

Reci, kunem te Bogom, nalaziš li među ashabima Muhammedovim nekog ko predstavlja i otjelovljuje nepatvoreni Poslanikov sunnet, sem Alija, mir neka je s njim!? Uprkos vladareve moći i njegove sile, i uprkos podrške ashaba koju su mu pružali podršku, Ali nikada nije htio ostaviti Poslanikov sunnet.

 

Njihove knjige i sahihi svjedoče o istinitosti ovoga što smo rekli da je Imam Ali ulagao sav svoj napor i trud u oživljavanju poslaničkog sunneta i pozivanju ljudi u njegovo okrilje. U to vrijeme, nije bilo nikog ko bi ga poslušao i radio po njegovim riječima, sem njegovih sljedbenika (šija) koji su ga slijedili i slušali ga u svemu.

 

Iz ovoga nam je jasno da ashabi nisu prigovarili Osmanu to što je izmijenio poslanički sunnet. Iz njihovih sahiha znamo kako su oni radili suprotno poslanikovom sunnetu, a s druge strane nisu se Osmanu suprotstavljali zbog toga što je uvodio novotarije, nego su se pobunili protiv njega zbog dunjaluka i sticanja bogatstva, vlasti i ugleda.

 

Oni su se borili protiv Alija bez milosti, jer ih on nije postavljao na položaje za kojima su žudili, već je od njih tražio da vrate imetke, koje su bespravno nagomilali, u bejtul-mal, državnu riznicu, da bi od njih imali koristi siromašni. Imaš Allaha, o Ebu Hasane, o ti koji si nastojao sačuvati Knjigu tvoga Gospodara i sunnet tvoga amidžića, Allahova Poslanika, s.a.v.a. Bio si Imam bogobojaznih i pomagač slabih. Tvoji sljedbenici će biti pobjednici, jer se drže Allahove knjige i sunneta Njegova Poslanika tako što su se okupili oko tebe i tebi okrenuli.

 

Vjeruješ li poštovani čitaoče i razumni tragaoče za istinom, poslije svega što smo iznijeli, da su sljedbenici Osman ibn Affana ehli sunnet, sljedbenici sunneta, a da su sljedbenici Alijevi, rafidije i sljedbenici novotarija?! Sudi prema onome što ti je Allah dao, ako si pravedan!

 

“Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! - A Allah doista sve čuje i vidi!” Nisa', 58

 

Istinu je rekao Uzvišeni Allah!