Ebu Bekr ibn Ebi Kuhafe, prvi halifa

 

 

U nekim našim prethodnim raspravama rekli smo da je on 500 Poslanikovih sabranih hadisa zapalio, i da je održao govor rekavši tada: 

“Ne prenosite ništa od Božijeg Poslanika! Ko vas upita, recite: Pred nama i pred vama je Kur’an, uzmite za halal ono što je u Kur’anu halal i za haram ono što je u Kur’anu haram."

 

Također smo naveli gdje je se on suprotstavio Poslanikovom, s.a.v.a., sunnetu kada je Poslanik htio da napiše oporuku pred smrt i podržao Omera koji je tada rekao: 

 

“Božiji Poslanik bunca, dovoljna nam je Allahova knjiga.”

- Isto tako, poslanikove hadise o Alijevom hilafetu poslije njega, odbacio i uzurpirao hilafet.

- Ostavio je Poslanikov sunnet o imenovanju Usame za njegova komandanta i pohodu u Usaminoj vojsci.

- Ostavio je Poslanikov sunnet kada je spalio zapisane hadise.

- Ostavio je Poslanikov sunnet kada je uznemirio i naljutio, Poslanikov dio, Fatimu ez-Zehru.

- Ostavio je Poslanikov sunnet kada je poveo rat protiv onih muslimana koji su odbili dati zekat.

- Ostavio je Poslanikov sunnet kada je zabranio davanje dijela zekata onima čija je srca trebalo pridobiti, i u tome je slijedio Omerovo mišljenje.

 

Ova i druga protivljenja Poslanikovom, s.a.v.a., sunnetu, zabilježena su u sahihima ehli sunneta vel džemaata, a knjige životopisa su pune ovih izvješća. Ako je Poslanikov sunnet ono što je definirala ulema: to su riječi, djela i sve ono što je šutnjom odobrio Božiji Poslanik, s.a.v.a., onda je Ebu Bekr radio suprotno svemu, i riječima i djelima i onome što je Poslanik šutnjom odobrio.

 

Primjer suprotstavljanja Poslanikovim riječima: Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Fatima je dio mene, ko nju ljuti, ljuti mene.”, a Fatima je umrla ljuta na Ebu Bekra, što prenosi Buharija.

 

Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Allah je prokleo onoga ko izostane iz Usamine vojske.”

 

Ovo je rekao kada su ga kritikovali o imenovanju Usame za komandanta vojske, i odbili da krenu u pohod pod njegovom komandom i da se pridruže njegovoj vojsci. Ebu Bekr je izostao iz ovog pohoda, uprkos svemu tome, ispričavajući se poslom hilafeta.

 

Primjer suprotstavljanja Poslanikovim djelima: Ono što je Božiji Poslanik, s.a.v.a., uradio sa onima čija srca je trebalo pridobiti, pa je s njima lijepo postupao i davao im je dio od zekata po Allahovoj naredbi. Ali, Ebu Bekr ih je lišio ovog njihovog prava udovoljavajući na taj način Omerovoj želji koji je o njima rekao: “Oni nama nisu potrebni.”

 

Primjer suprotstavljanja onome što je Poslanik vidio da se radi, pa šutnjom odobrio: Poslanik, s.a.v.a., je šutnjom odobrio pisanje svojih hadisa i njihovo širenje među ljudima, ali Ebu Bekr je spalio zapisane hadise i zabranio da se oni šire i prenose. Uz ovo bih dodao, da on nije poznavao mnoge propise iz Časnog Kurana.

 

Jedne prilike je bio upitan o propisu kelale o čemu i Kur’an govori, a on je rekao:

“O tome ću reći svoje mišljenje, pa ako bude ispravno od Allaha je, a ako bude pogrešno, od šejtana je."

(Tefsir Taberi; Tefsir Ibn Kesir; Tefsir Hazin; Tefsir Džalaludin Sujuti, o tumačenju sure En-Nisa, ajeta 176. o ‘kelali’)

 

Kako da se ne čudiš halifi muslimana koji upitan o propisu kelale o čemu i Kur’an govori i Poslanik objašnjava u svojim hadisima, ostavlja Kur’an i sunnet i daje svoje mišljenje, a zatim priznaje da šejtan vlada njegovim mišljenjem.

 

Zar ovo nije čudno od halife muslimana, Ebu Bekra, koji je rekao više puta: “Imam jednog šejtana koji me zaluđuje.” Islamska ulema je potvrdila da onaj ko kaže svoje mišljenje o nekom propisu, a on se nalazi u Allahovoj knjizi, postao je nevjernik.

 

Isto tako znamo da Poslanik, s.a.v.a., nikada nije rekao svoje mišljene, niti je se koristio kijasom. Dodao bih uz ovo da je Ebu Bekr rekao:

“Ne dovodite me u vezu sa sunnetom vašeg Poslanika, ja ga nisam u stanju dostići.”

 

Ako Ebu Bekr nije bio u stanju dostići i realizirati Poslanikov sunnet, kako onda njegovi pomagači i sljedbenici za sebe tvrde da su oni ehli sunnet (sljedbenici sunneta).

 

Možda ga on ne može dostići, jer ga sunnet podsjeća na njegovo skretanje i udaljavanje od nosioca poslanstva, a da nije tako, kako ćemo tumačiti Allahove riječi:

 

“i u vjeri vam nije ništa teško propisano.”Hadž, 78

“Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.” Bekare, 185

“Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.”Bekare, 286

I na kraju riječju Uzvišenog:

“Ono što vam Poslanik da uzmite, a ono što vam zabrani ostavite.”Hašr, 7

 

Riječi Ebu Bekra, da on nije u stanju dostići Poslanikov sunnet, su odgovor na ove ajete. Ako nije Ebu Bekr, prvi halifa poslije Poslanika, mogao dostići njegov sunnet u tom vremenu, kako se onda može tražiti od muslimana danas da uspostave Allahovu vlast po Njegovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika?!

 

Nalazimo čak da se Ebu Bekr suprotstavljao Poslanikovom sunnetu po nekim malim pitanjima koja su poznavali i manje upućeni ljudi. Ebu Bekr je ostavljao kurban i nije ga klao, mada je to Božiji Poslanik radio. Ovi muslimani znaju da je kurban sunnet mustehab i potvrđen sunnet, pa kako ga je mogao halifa muslimana ostavljati?!

 

U knjizi El-Umm od Šafije, a i drugi muhaddisi prenose:

 

“Ebu Bekr i Omer nisu klali kurban, strahujući da ih svijet u tome ne slijedi i da oni koji vide njih da to rade, pomisle da je to vadžib (obavezno) raditi.”

(Es-Sunenu-l-kubra, Bejheki, 9/265; Džemu-l-dževami, Sujuti, 3/45)

 

Ovo tumačenje nije ispravno, niti počiva na dokazima. Svi ashabi su znali od Poslanika, s.a.v.a., da je klanje kurbana sunnet, a ne vadžib. Pod pretpostavkom da su ljudi mislili da je klanje kurbana vadžib, kakva je posljedica toga.

Vidjeli smo kako je Omer izumio klanjanje teravih-namaza u džematu, a to niti je sunnet niti je vadžib, a i Poslanik je to zabranio. Uprkos tome, većina ehli sunneta vel džemaata danas misli da je teravih-namaz vadžib.

Možda su Ebu Bekr i Omer, ostavljanjem Poslanikovog sunneta o klanju kurbana, željeli ljudima predstaviti da sve ono što je radio Božiji Poslanik nije vadžib i može se ostaviti i zanemariti.

 

Ovim su potvrđene njihove riječi: “Dovoljna nam je Allahova knjiga.” Također, i riječi Ebu Bekrove: “Ne prenosite ništa od Poslanika i recite: "Ispred nas i ispred vas je Allahova knjiga, uzmite za halal ono što je u njoj halal i za haram ono što je u njoj haram."

 

I kada bi sada neko donio dokaz Ebu Bekru o kurbanu iz Poslanikova sunneta, na primjer, odgovor Ebu Bekra bi bio:

“Ne prenosi mi ništa od Poslanika, daj mi dokaz o kurbanu iz Allahove knjige!”

 

Poslije ovoga, čitalac razumije zašto je Poslanikov sunnet kod njih ostao nepoznat i ostavljen po strani, i zašto su izmijenili Allahove propise i propise Njegova Poslanika sa svojim mišljenjima, kijasom i onim što se slaže sa njihovim prohtjevima.

 

Ovi primjeri koje smo naveli samo su kap u moru onoga što je uradio Ebu Bekr prema Poslanikovom sunnetu, omalovažavanja, spaljivanja i zanemarivanja. Kada bismo htjeli o tome pisati trebalo bi napisati posebnu knjigu.

 

Kako čovjek može biti zadovoljan osobom ovakvog znanja i ovakvog odnosa prema poslaničkom sunnetu, i kako se njegovi sljedbenici mogu nazivati ehli sunnet?! Ehli sunnet, sljedbenici sunneta, ne bi zanemarivali taj sunnet i ne bi ga spaljivali. Nikako, iskreni sljedbenici sunneta su oni koji ga slijede i veličaju.

 

“Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’ - a Allah prašta i samilostan je.”

“Reci: ‘Pokoravaj te se Allahu i Poslaniku!’ A ako oni glave okrenu - pa, Allah, zaista, ne voli nevjernike.”Ali Imran, 31-32