Aiša bint Ebi Bekr “majka pravovjernih”

 

 

Ona je Poslanikova, s.a.v.a., supruga i majka pravovjernih. Poslanik se oženio njom druge ili treće godine po hidžri, a kada je on preselio na ahiret, ona je imala 18 godina, prema najpoznatijim predajama. Dobro je spomenuti da svaka žena kojom se Poslanik, s.a.v.a., oženio nosi titulu “majka pravovjernih”, pa se kaže majka pravovjernih Hatidža, majka pravovjernih Hafsa, majka pravovjernih Marija itd.

 

Ovo kažem jer sam bio iznenađen kada sam razgovarao sa mnogim ljudima koji nisu razumjeli značenje majčinstva, kako su bile nazvane žene Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Kada ehli sunnet razgovara o Poslanikovim ženama spominju samo Aišu kao što i najveći broj Poslanikovih hadisa prenose od Aiše i pola vjere uzimaju od crvenkasto-bijele Aiše.

 

I kao da su iz riječi “majka pravovjernih” razumjeli da je to odlika koja je svojstvena samo za Aišu između svih Poslanikovih žena. Allah, dž.š., je zabranio vjernicima da se žene Poslanikovim ženama poslije njegove smrti:

 

“Vama nije dopušteno da Allahova Poslanika uznemirujete niti da se ženama njegovim poslije smrti njegove ikada oženite. To bi, uistinu, kod Allahva bio veliki grijeh!”Ahzab, 53

 

Uzvišeni Gospodar je također rekao:

“Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi, a žene njegove su kao majke njihove.”Ahzab, 6

 

Već smo govorili kako je Poslanik, s.a.v.a., bio uznemiren Talhinim riječima:

“Kada umre Muhammed, ja ću se oženiti Aišom, mojom amidžičnom.”

 

Allah, dž.š., je ovim želio reći da su Poslanikove žene njima haram, i njih oženiti bilo bi kao oženiti svoju majku. Aiša koja je bila nerodilja, nije imala djece, bila je jedna od najvećih ličnosti koju je poznavala historija islama, jer je odigrala najveće uloge u približavanju nekih hilafetu i udaljavanju drugih od hilafeta. Učestvovala je u bitkama, vodila pohode i vojsku.

 

Slala je pisma poglavarima plemena, naređivala i zabranjivala, smjenjivala komandante vojske, a druge imenovala, u Bici oko deve je bila duhovni vođa, a Talha i Zubejr su joj bili potčinjeni i pod njezinim vodstvom.

 

Ne želimo ovdje nabrajati sve njene uloge u životu. O njoj smo govorili u knjizi Pitajte one koji znaju, i ko želi više saznanja neka pogleda knjigu. Ono što je nama važno ovdje jeste da se osvrnemo na njen idžtihad i izmjenu sunneta Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

 

U tom cilju prije svega moramo iznijeti nekoliko primjera kako bi razumjeli “niz velikana” koji su ponos ehli sunneta vel džemaata, koje slijede i njima daju prednost nad čistim Imamima Poslanikove potomstva.

 

Ustvari, ovo je samo plemenska pristrasnost koja je uradila šta je uradila na zatiranju Poslanikovog sunneta, uništavanju njegovih učenja i gašenju njegove svjetlosti. Da Imam Ali i njegovi sinovi nisu ustali protiv toga, mi danas ne bi ništa našli od Poslanikova sunneta.

 

Znamo da Aiša nije slijedila sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.a., niti mu je pridavala važnost. Od svoga muža je čula mnogo hadisa o Alijevom pravu na hilafet, ali ona ih je opovrgla i uradila suprotno. Nije poslušala Allahovu naredbu, a ni naredbu Njegova Poslanika lično njoj upućenu.

 

Izašla je i povela Bitku oko deve, u kojoj je uništena čast i ubijeni mnogi. Porekla je ugovor o primirju koji je sklopila sa Osman ibn Hanifom i kada su joj doveli svezane ljude, naredila je da ih pobiju i kao da nije čula Poslanika, s.a.v.a., da kaže:

“Psovanje muslimana je grijeh, a borba protiv njega je nevjerstvo.”

(Sahih Buhari 8/91; Sahih Muslim u knjizi o imanu)

 

Ostavimo bitke i fitne koje je zapalila majka pravovjernih i njima uništila ljude i posjede. Hajdemo vidjeti kako je i ona sudila po svom nahođenju u Allahovoj vjeri.

Kada obični ashab ima mišljenje i njegove riječi su dokaz, šta onda reći za onu od koje su uzeli pola vjere?!

 

Bilježi Buharija u svom Sahihu u poglavlju o skraćivanju od Zehrija od Urveta od Aiše, r.a., da je rekla:

“Prvo što je propisano jest namaz dva rekata, pa je to potvrđeno za onog ko je na putu, a onaj ko je kod kuće klanja puni namaz.”

Zehri kaže: “Rekao sam Urvetu: ‘Šta je Aiši, što ona klanja cijeli namaz na putu?’” Rekao je: “Radi po svom nahođenju kao što je radio i Osman.” (Sahih Buhari 2/36)

 

Zar nije čudno kako majka pravovjernih, Poslanikova supruga, ostavlja sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji je sama prenijela i rekla da je sahih, a zatim slijedi novotariju Osman ibn Affana, a ona je bila ta koja je huškala i poticala da se Osman ubije tvrdeći da je promijenio Poslanikov sunnet i izhabao ga prije nego što je izhabao svoju košulju?!

 

Da, ovo se dogodilo u vrijeme hilafeta Osman ibn Affana, ali ona je promijenila mišljenje u vrijeme Muavije ibn Ebi Sufjana. Kako je samo brzo promijenila svoje mišljenje majka pravovjernih.

 

Prvo je poticala da se ubije Osman, ali kada je saznala da su ga ubili i da su položili Aliju zakletvu, promijenila je mišljenje. Počela je da plače za Osmanom i izašla je da da traži osvetu za njegovu krv.

Iz predaje se razumije da je ona klanjala cijeli namaz na putovanju, klanjala je četiri umjesto dva rekata u vrijeme Muavijinog hilafeta, jer je on radio na tome da oživi novotarije svoga amidžića i dobročinitelja Osman ibn Affana.

 

Ljudi slijede vjeru svojih vladara. I Aiša je bila od takvih ljudi. Zato je sklopila mir sa Muavijom nakon što je gajila neprijateljstvo prema njemu. Muavija je bio taj koji je ubio njenog brata Muhammed ibn Ebi Bekra i s njim postupio na najgori način.

 

Uz to, zajednički dunjalučki interesi okupljaju neprijatelje i ujedinjuju protivnike. Zato se Muavija približio Aiši i ona se njemu približila. Počeo joj je slati poklone i davati velika bogatstva.

Historičari kažu:

Kada je Muavija došao u Medinu, otišao je do Aiše da je posjeti. Kada je sjeo, rekla mu je: “O Muavija, zar si siguran da nisam sakrila nekog ko će te ubiti zbog mog brata Muhammed ibn Ebi Bekra?”

Muavija je rekao: “Ušao sam u kuću u kojoj sam siguran.”

Aiša je rekla: “Bojiš li se Allaha što si ubio Hadžer ibn Adijja i njegove drugove?”

Odgovorio je: “Njih je ubio onaj ko je posvjedočio protiv njih.”

(Tarih Ibn Kesir, Ibn Abdulbirr, u El-Istiab, o Hadžer ibn Adijju.)

 

Također se prenosi da je Muavija slao Aiši poklone, odjeću i stvar koje se stavljaju u predvorje, a jednom joj je poslao l00.000 odjednom.

(Tarih Ibn Kesir 7/136; Mustedrekul Hakim 4/13)

 

Drugi put joj je poslao, dok je bila u Mekki, ogrlicu čija vrijednost je bila l00.000. Muavija je isplatio i sve njene dugove koji su dostizali vrijednost 18.000 dinara i sve ono što je ona davala ljudima.

(Tarih Ibn Kesir, 7/137)

 

U knjizi Pitajte one koji znaju napisali smo da je u jednom danu oslobodila 40 robova kao otkup za svoju zakletvu.

(Sahih Buhari 7/90, knjiga o edebu, pogl. o hidžri)

 

Isto tako i namjesnici i komandanti od Emevija su joj slali poklone i darivali imetkom.

(Musned Imam Ahmed 6/77)

 

Kada istražujemo o ovom međusobnom približavanju, rekli bismo: Kada je bilo udaljavanje i neprijateljstvo, pa da možemo reći o približavanju, jer Ebu Bekr je prvi pružio priliku Muaviji da učestvuje u vlasti i imenovao ga je za namjesnika Šama poslije smrti njegova brata. Zato je Muavija uvijek osjećao zahvalnost prema Ebu Bekru, jer da nije bilo njega Muavija ne bi mogao ni sanjati o hilafetu.

 

Muavija se složio sa skupinom u njihovoj velikoj zavjeri da uništi Poslanikov sunnet i njegovo čisto Potomstvo. Oni su između sebe podijelili ovaj zadak pa su jedni spalili zapisane hadise, a njemu su ostavili da uništi čisto Poslanikovo potomstvo.

Muavija je uradio ono što mu je povjereno tako što je ljude prisilio da proklinju Potomstvo. Njegovom zavjerom su se haridžije podigle protiv Imama Alija.

Njegovom zavjerom je Ali ubijen.

Njegovom zavjerom je ubijen Hasan ibn Ali stavljajući mu otrov u hranu. Njegov sin Jezid je, poslije njega, dovršio uništavanje Potomstva.

 

Između Muavije i Aiše nije bilo neprijateljstva. Njene riječi: “Zar si, Muavijo, siguran da nisam sakrila nekog ko će te ubiti zbog toga što si ubio mog brata. Muhammed ibn Ebi Bekra?”, bile su samo šala, jer ona nije voljela sina Hasamije (pleme) Muhammed ibn Ebi Bekra, koji se borio protiv nje sa Alijem.

 

Zatim, ona se slagala sa Muavijom i u mržnji prema Ebu Turabu, Aliji, a oboje su prema njemu osjećali takvu zavist i mržnju da je prelazilo sve granice.

Ne znam ko je od njih dvoje osjećao jaču mržnju?

Da li je to bio Muavija koji se borio protiv Imama Alija, psovao ga, proklinjao i radio na tome da se zatre njegovo svjetlo?

Ili Aiša, koja je radila na tome da ga udalji od hilafeta, borila se protiv njega i nastojala izbrisati njegovo ime?

 

Nikada nije spominjala njegovo ime, a kada je do nje došla vijest o njegovom ubistvu, ona je od radosti pala na sedždu i zahvalila se Bogu! Njena mržnja je ostala i sada se usmjerila prema Alijevom sinu, Imamu Hasanu, pa je zabranila da ga ukopaju pokraj njegovog djeda Božijeg Poslanika.

Izašla je jašući na mazgi, izazivajući mržnju Emevija i tražeći pomoć od njih protiv Hašimija, govoreći:

“Ne unosite u moju kuću onog koga mrzim.”

 

Htjela je zapaliti novi rat, ali su joj neki njeni rođaci rekli:

“Zar nam nije dovoljna Bitka oko deve crvenoj, pa da nam se još kaže bitka na sivoj mazgi.”

 

Ona je, bez sumnje, pratila veliki pohod vlasti Emevija i čula ih je da proklinju Alija i Poslanikov Ehli-bejt sa minbera, ali to nije opovrgla, niti zabranila. Možda je čak tajno i ohrabrivala to.

 

Ahmed ibn Hanbel bilježi u svom Musnedu, pa kaže:

“Došao je neki čovjek pa je klevetao Alija i Ammara kod Aiše, na što je ona rekla: ‘Što se tiče Alija, neću ti ništa reći o njemu. A što se tiče Ammara, čula sam Poslanika da o njemu kaže da ako treba izabrati između dvije stvari, on će uvijek izabrati ono što je najispravnije." (Musned Imam Ahmed ibn Hanbel, 6/113)

 

Onda se ne čudimo što je Aiša zanemarila Poslanikov sunnet, a prigrabila Osmanove novotarije u klanjanju potpunog namaza na putovanju, kako bi zadovoljila Emevije, a prije svega Muaviju, koji su je slijedili u onome što je ona smatrala dozvoljenim i u njenim pohodima, hvalili je i od nje uzimali vjeru.

 

Aiša im je donijela fetvu o tome da odrastao čovjek može dojiti neku ženu koja će mu time postati mahram i haram za oženiti.

(O ovome smo govorili u knjizi Sa onima koji su iskreni u poglavlju “Neslaganje Aiše sa ostalim Poslanikovim suprugama”)

 

Imam Malik prenosi u Muvetta, od čega se koža ježi vjernicima i vjernicama, pa kaže da je Aiša slala muškarce svojoj sestri Ummu Kulsum i kćerkama svoga brata, pa su dojili od njih. Poslije toga majka pravovjernih Aiša je smatrala dozvoljenim da ih primi bez hidžaba, jer su joj po njenom mišljenju oni postali mahremi!!

(Muvetta Malik, 2/116, poglavlje o dojenju odraslih.)

 

Možemo samo zamisliti kako neki od muslimana uđe kod svoje žene i zatekne je sa odraslim muškarcem kako je doji, pa mu ona kaže: “Dojim ga kako bi nam postao sin i ulazio kod nas bez problema.”

Šta će jadni muž nego da izdrži Aišinu novotariju, makar mu to bilo i teško.

 

Skrećem pažnju istraživačima i analitičarima na ovu nesreću koja je sama dovoljna da se otkrije istina i razluči laž od istine. Ovim nam se objašnjava da ehli sunnet vel džemaat obožava Allaha po tekstovima koji nemaju nikakve snage, a bez ispitivanja i utvrđivanja.

 

A da im se objasne ove novotarije, shvatili bi da su obmanuti i ostavili bi ih. Ovo sam lično doživio kod nekih sunijski alima koji nisu bili pristrasni i kada su vidjeli hadis o dojenju odraslih, ostali su zapanjeni i potvrdili da ga nikad prije nisu čuli.

 

Ovo je raširena pojava kod ehli sunneta vel džemaata, pa mnoge hadise koje šije navode kao dokaze, a nalaze se u njihovim sahihima, oni ne poznaju, niti znaju i da postoje, a one koji ih kažu smatraju nevjernicima.

 

“Allah navodi kao pouku onima koji ne vjeruju ženu Nuhovu i ženu Lutovu: bile su udate za dva čestita roba Naša, ali su prema njima licemjerne bile - i njih dvojica im neće ništa pomoći kod Allaha, i reći će se: ‘Ulazite vas dvije u vatru, sa onima koji ulaze!"Tahrim, 10

 

Aiša za vrijeme života Božijeg Poslanika (s.a.v.a.)

 

Ako proanaliziramo njen život s njenim mužem, Božijim Poslanikom, s.a.v.a., naći ćemo mnoštvo njenih grešaka i neposlušnosti, jer je ona često uobičavala da spletkari sa Hafsom protiv Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kad su ga natjerale, jednom prilikom, da zabrani sebi ono što mu je Allah, dž.š., dozvolio, kako to prenose Buharija i Muslim.

 

One su se također, raspravljale s njim tako da je, kako se to prenosi u sunnitskim sahihima i tefsirima, a i Sam Uzvišeni Allah je u svojoj Časnoj Knjizi spomenuo takva dva incidenta. Zavidnost je toliko okupirala njene misli da se ona u njegovom društvu ponašala bez potrebnog poštivanja i uvažavanja.

 

U jednom slučaju, ona je rekla Božijem Poslaniku kada je spomenuo h. Hatidžu:

 

“Kako može Hatidža biti, u poređenju sa mnom bolja, kada ti je Allah dao bolju od nje (mlađu). Ona je bila starica, crvenih obraza.” Božiji Poslanik se tada tako naljutio da mu se kosa digla na glavi.

(Sahih Buhari, svez. 4., str. 231., odjeljak “Ženidba Poslanikova sa Hatidžom”; također prenosi i Muslim.)

 

U drugom slučaju, jedna od ummu-l-mu'minuna (majki pravovjernih) je poslala Božijem Poslaniku posudu sa hranom, a on je bio u sobi Aišinoj. Aiša je razbila posudu zajedno sa hranom.

(Sahih Buhari, svez. 6., str. 157.)

 

U trećem slučaju, ona je rekla Božijem Poslaniku

“Ti si onaj koji tvrdi da je Božiji Poslanik!” A u jednoj drugoj prilici ona se naljutila na Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pritom rekavši: “Budi pravedan!”

(Ihja ulum al din, Gazali, svez. 2., str. 29.)

 

Njen je otac (Ebu Bekr) udario tako žestoko da joj je udarila krv. Njena zavidnost je dostigla takvu tačku da je ona lagala Esmi bin Nu'man kada je ona došla do Božijeg Poslanika. Ona joj je tada rekla: “Božiji Poslnik voli koju kada joj on pride, kaže mi: ‘Trazim utočište kod Allaha od tebe!” Njena namjera ovim je bila ta da Božiji Poslanik, s.a.v.a., razvede ovu nevinu i naivnu ženu.

(Kanz-umal, svez. 7., str. 116.),

Božiji Poslanik je razveo u skladu s ovim njenim riječima: “Njeno loše ponašanje u prisustvu Božijeg Poslanika je dostiglo takvu tačku da je ona čak, dok je obavljao molitvu ispružila svoje noge i kad bi on činio sedždu ona bi ih povlačila nazad, a kad bi on ustajao da dovrši ostatak namaza, ona bi ponovo ispružila noge."

(Sahih Buhari, svez. 1., str. 101)

 

Jednom prilikom ona je zajedno s Hafsom korila Božijeg Poslanika, s.a.v.a., tako da je uzrokovala da se on izoluje na mjesec dana, sve dok nije Allah, dž.š., objavio:

“Uzmi (zadrži) one s kojima si zadovoljan, a razvedi se s onima s kojima nisi zadovoljan.”, a ona mu je nakon što je objavljen ovaj ajet rekla: “Ja samo vidim kako Allah žudi da ispuni tvoje želje.”

(Sahih Buhari, svez. 6., str. 24)

 

Kada bi se Aiša naljutila (što se često dešavalo) ona bi pri izgovoru zanemarivala riječi Božijeg Poslanika, niti bi spomenula ime Muhammed, već bi, kad bi se zaklinjala govorila: “Tako mi Boga Ibrahimovog!” Aiša je uobičavala često da napada Božijeg Poslanika i da ga oneraspoloži, ali Božiji Poslanik je bio milostiv i blag, njegov karakter je bio širokogrudan, a strpljivost duboka, zbog toga joj je često govorio:

 

“Tvoj šejtan te uzrujao, o Aiša!”

 

On bi često bio žalostan zbog prijetnji Božijih, upućenih njoj i Hafsi. U nekoliko slučajeva ajeti su objavljivani povodom njih. Allah Uzvišeni je rekao:

 

“Ako vas dvije učinite pokajanje Allahu, pa vi ste bile učinile ono čega je trebalo da se pokajete.”

(Tahrim, 4)

 

Ove riječi su jasna prijetnja njoj i Hafsi koja bi često s njom sudjelovala u neposlušnosti i zavidnosti. Allah, dž.š., je također povodom njih dvije objavio:

“...A ako se protiv njega udružite, pa Allah je zaštitnik njegov, i Džibril i čestiti vjernici, najposlije i svi meleki će mu na pomoci biti.” (Tahrim, 4) Ovaj ajet je bio objavljen povodom Aiše i Hafse kako je to posvjedočio Omer ibn Hattab, a zabilježio je i Buharija.

(Sahih Buhari, svez. 6., str. 69.)

 

Ajet sam po sebi ističe da je među muslimanima žena bilo vjernica koje su bile bolje od njih dvije. Jednom, kada je Božiji Poslanik htio zaprositi Saref sestru od Dilhija al Kalbija. On je zamolio Aišu da ode da je vidi. Kad se vratila, došla je sa srcem punim zavidnosti na što je Božiji Poslanik upitao:

“Šta si vidjela Aiša?”, a ona je odgovorila: “Nisam vidjela nikog posebno vrijednog”

 

Božiji Poslanik je na to odgovorio:

“Ti si sigurno vidjela nekog vrijednog, ali je tvoja pljuvačka postala kisela.”

Ona je rekla: “O Poslaniče Božiji, nema tajne nepoznate tebi. Ko je sposoban da sakrije nešto od tebe.”

(Ibn Sa'd, Tabakat svez. 8., str. 115; Kanzul-ummal, svez. 6., str. 294.)

 

Većina spletki koje je Aiša provokativno izvela su bile podržane od strane Hafse, kćerke Omerove. Čudna je stvar da mi primjećujemo njihovo međusobno razumjevanje i kompletno slaganje među ovim dvjem ženama. Isto slaganje i razumjevanje je vladalo i među njihovim očevima Ebu Bekrom i Omerom, razlika je bila samo u tome što je Aiša bila uvijek taj podstrekač u odnosu na slabiju Hafsu koja bi je podržavala, a dočim, s druge strane, Ebu Bekr je bio slabiji u odnosu na Omera koji je bio inicijator i podstrekač.

 

Vidjeli smo već i prethodne diskusije, da je Omer čak i u stvarima halifeta bio zbiljski vođa. Neki historičari prenose da kada je Aiša odlučila da otputuje u Basru kako bi podstrekla pobunu protiv h. Alije, poznatu pod imenom Bitka oko deve ona je poslala poruku ostalim Posalnikovim ženama (majkama pravovjernih) tražeći od njih da krenu s njom.

Nijedna se nije odazvala, osim Hafse kćerike Omerove koja se spremila da krene, ali ju je spriječio njen bra Abdullah ibn Omer koji je nakritikovao tako da je ona odustala od putovanja.

(Šarh Nahdžu-balage, Ibn Ebu Hadid, svez. 2., str. 80.)

 

Allah Uzvišeni i Moćni upozorava Aišu i Hafsu ovim riječima:

“Ako se udružite protiv njega Allah je njegov zaštitnik, i Džibril i pravovjerni vjernici i na kraju svi meleki su njegovi pomagači i zaštitnici. ”

Allah, dž.š., je također rekao: “Vas dvije se pokajte Allahu, vaša su srca uistinu skrenula.”

 

Allah je u pogledu njih dvije donio jasnu poentu u suri Al-Tahrim. Nije istina, kako su mnogi mislil i danas misle da će majke pravovjernih ući u Džennet bez polaganja računa, samo zato što su bile žene Božijeg Poslanik, s.a.v.a. Allah Uzvišeni je objavio da bračne relacije niti će kome šteti niti koristiti, pa makar se radilo i o ženama Poslanikovim. Koristi će ili štetiti čovjeku samo njegova osobna djela.

 

Jer, Allah, dž.š., kaže:

“Allah navodi kao pouka onima koji ne vjeruju ženu Nuhovu i ženu Lutovu; bile su udat za dva čestita roba Naša, ali su prema njima licemjerne bile - i njih dvojica im neće ništa moći kod Allah pomoći, i reci će se: ‘ulazite vas dvije u vatru, sa onima koji ulaze!’” Tahrim, 10

 

S druge strane, Allah je naveo primjer vjernicima, ženu faraonovu koja je rekla:

 

“Gospodaru moj, sagradi mi kod sebe kuću u Džennetu i spasi me od Faraona i mučenja njegova, i izbavi me naroda nepravednog!”

 

Iz ovoga postaje jasno da sve bračne veze i prijeteljstva čak i da imaju mnoštvo vrijednosti ne mogu samo po sebi spriječiti Allahovu kaznu osim da su praćene pravednim i bogougodnim djelima. Ukoliko, pak nisu kazna može biti uvećana. Allahovu pravdu diktira tako da On ne kažnjava one koji su udaljeni poput onih koji su blizu i u čijim kućama se nalazi Kur'an. A čovjek koji poznaje Istinu i još joj se protivi gori je od neznalice kome uopće nije poznata Istina.

 

Sada, poštovani čitaoče, citirat ćemo nekoliko rivajeta o nekim detaljima da bi lakše upoznao ličnost ove žene koja je odigrala veliku ulogu u udaljavanju Alija od hilafeta i koja je sabrala svu snagu i potencijale da bi podigla oružani ustanak protiv njega. Nadalje bi trebao biti pozant ajet o pročišćenju, da je tako daleko od nje isto kao što je nebo daleko od zemlje i da je većina ehli sunneta žrtve laži i izmišljotina, jer oni slijede Umejade a da toga nisu ni svijesni.

 

 

Aiša nakon smrti Božijeg Poslanika (s.a.v.a.)

 

Ukoliko prostudiramo život majke pravovjernih kćerke Ebu Bekra nakon što se njen muž susreo sa svojim Gospodarem (kada je preselio) i nakon što je njen otac postao halifa i vođa islamskog ummeta, ona je postala najistaknutija žena u islamskoj državi, s obzirom što joj je muž bio Božiji Poslanik i što je njen otac bio halifa.

 

Ona je vjerovala ili je držala svoju malenkost u uvjerenju da je ona najbolja od Poslanikovih žena, jednostavno stoga, što je smatrala da je ona bila jedina djevojka koju je on oženio. Kada je Božiji Poslanik umro, ona je bila u punom cvatu svoje mladosti.

 

U skladu s mnogim predajama, ona je tada imala 18 godina, tj. kada je njen muž preselio. Nije živjela vise od 6-8 godina s Božijim Poslanikom kako kažu različite predaje.

Prve godine je provela u igri koja dolikuje djeci, iako je bila žena Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Ona je bila, kako to robinja Božijeg Poslanika Barira opisuje, mlada žena koja bi zaspala ostavljajući svoje tijesto koje bi koze pojele.

(Sahih Buhari, svez. 3., str. 156.)

 

Da, imala je 18 godina kada je preselio na bolji svijet Božiji Poslanik ili kako bi se to danas reklo bila je u tinejdžerskom dobu. Svoje vrijeme pored Božijeg Poslanika je potrošila sa devet ili deset drugih žena.

Još je bilo i drugih žena u toku Aišinog života koje smo propustili spomenuti, naročito žena prema kojoj je Aiša gajila čak i veću ljubomoru zbog ljubavi Božijeg Poslanika prema toj ženi, jer je ova žena prevazilazila sve zamišljene granice.

 

Ta žena je bila h. Fatima Ez-Zehra, kćerka Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i njegove čestite žene h. Hatidže. 

 

 

Aiša, majka pravovjernih, svjedoči protiv sebe

 

Poslušajmo Aišu kako govori o sebi i kako je zbog zavidnosti izgubila osjećaj za pravdom. Ona je rekla:

“Safija, žena Božijeg Poslanika, s.a.v.a., poslala je po sluškinji posudu s hranom Božijem Poslaniku. Kada sam ugledala sluškinju, razbijesnila sam se uzevši posudu i bacivši je. Božiji Poslanik me je tada s ljutnjom pogledao, a ja sam rekla: “Tražim utočište od Allahova Poslanika da me ne prokune!” - pa je dalje rekla: “On je rekao: ‘Nadoknadi to!’” Uputila sam: “Kako, koji je otkup?” Rekao je: “Hrana za hranu, posudu za posudu.”

(Musned Imama Ahmed ibn Hanbel, svez. 6., str. 277.; Sunen al-Nesai, svez. 2., str. 148.)

 

Drugom prilikom, govoreći o sebi ona je rekla:

“Kazala sam o Safiji da je ona takva i takva, a Božiji Poslaniik, s.a.v.a., mi reče: ‘Ti si izrekla takve riječi da kad bio se one pomiješale s vodom mora obojile bi svo more."

(Sahih Tirmizi i Tefsir Zamahšeri, str. 73.)

 

Subhanallah!

 

Kako je daleko bila majka pravovjernih od ahlaka i drugih normi koje je islam strogo zabranio, kao što je ogovaranje. Bez sumnje da ono što je Aiša rekla o Safiji i ukor koji je dobila od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ima ogromnu težinu.

Ja sam uvjeren da su prenosioci hadisa našli da su Aišine riječi u pogledu Safije bile toliko mizerne i ružne, da su ih oni izostavili da bi je zaštitili. Isto tako, lahko ćemo posumnjati njenje riječi:

 

“Nisam bila zavidna ni jednoj ženi, osim Mariji.

Ona je imala potpuno ljepotu i time je osvajala Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Kada ju je prvi put doveo, ona je uobičavala da boravi u kući Haris ibn Al-Mu'mana. Plašile smo je se, a ja sam bila zabrinuta, jer je Božiji Poslanik poslao na veće mjesto i tamo bi je posjećivao. To nam je padalo teško i tada ga je Allah blagoslovio s dječakom što je za nas značilo kaznu.”

(Ibn Sa'd Tabakat, svez. 8., str. 212.; Baladhuri, Ansab al Ašraf svez. 1., str. 449 .)

 

Aišina zavidnost se nije odnosila samo na Mariju, već se odnosila i na Ibrahima nevino novorođenče. Ona je rekla:

“Kada se Ibrahim rodio Božiji Poslanik, s.a.v.a., je donio dijete meni i rekao: ‘Pogledaj kako mnogo liči na mene.’, a ja sam mu odgovorila: ‘Ja ne vidim nikakve sličnosti.’ On je rekao: ‘Zar ne vidiš kako je krupan i zdrav?’ Ja sam rekla: ‘Ko god se hrani mlijekom od ovce postaje krupan i zdrav.”

(Ibid, svez. 1., str. 37.)

 

Kada bi ona bila obuzeta zavidnošću i sujetom, njena zavidnost bi prelazila sve granice i išla bi dotle da se ne može izraziti riječima, vodeći je dotle da bi sumnjala u Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Često bi se pravila da spava kada bi Božiji Poslanik boravio kod i kada bi nekom prigodom odlazio vani ona bi kradom pratila muža u mraku.

 

Navodimo ovdje događaj prepričan njenim vlastitim riječima, a koji prenosi Muslim u svom Sahihu i Ahmed u svom Musenedu kao i drugi prenosioci. Ona je kazala:

 

“Kada je bila noć i red Božijem Poslaniku kod mene, on je došao i skinuo gornji ogrtač, unio svoju obuću i stavio kod svojih peta. Tada je raširio svoju donju odjeću preko dušeka i legao. Nije ostao tako dugo sve dok nije ustanovio da sam i ja zaspala.

Tada je uzeo svoj gornji ogrtač. polahko ga obukao i tiho izašao. Obukla sam ogrtač, pokrila se i stavila veo i pratila ga dok nije došao do mezarja Bekije. Ostao je tamo duže vrijeme. Tada je podigao svoje ruke tri puta i vratio se nazad. Ubrzo je svoj korak što sam i ja učinila, a kada je stigao kući ja sam već bila u kući. Kada je ušao u kuću, rekao je: "Šta se dogodilo Aiša, vidim da si obučena.’

Rekla sam: ‘Ništa se nije dogodilo.’

On je rekao: ‘Nećeš mi reći, ili će me Uzvišeni Allah obavijestiti o tome?!’

Aiša kaže da je rekla: ‘O Božiji Poslaniče, neka moja mati i moj otac budu žrtvovani za tebe, i potom sam mu sve ispričala...’

‘Ti si bila, dakle, tamna figura koju sam vidio ispred sebe?’

Odgovorila sam: ‘Da.’, potom me je pritisnuo na moja prsa i to me zaboljelo, a zatim je rekao: ‘Zar ti misliš da će Allah i Njegov Poslanik biti nepravedni prema tebi?"

(Sahih Muslim, svez. 3., str. 64.; Musned, Ahmed ibn Hanbel, svez. 6., str. 221.)

 

U drugoj verziji, ona je rekla:

“Ja sam izgubila trag Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i posumnjala sam da je otišao nekoj od žena. Počela sam ga tražiti i našla sam ga na sedždi kako govori: ‘O moj Gospodaru, oprosti mi.”

(Musned, Imam Ahmed, svez. 6., str. 147.)

 

U sljedećem slučaju ona je kazala:

“Jedne noći nakon što je Božiji Poslanik bio sa mnom, izašao je. Obuzela me je zavidnost, kada je došao i vidio šta sam učinila, rekao je: ‘Šta se dogodilo o Aiša, nisi li zavidna?’ Odgovorila sam: ‘Zašto neko poput mene ne bi bio zavidan na nekoga po put tebe.’ Božiji Poslanik, s.a.v.a., je tada odgovorio: ‘Nije li te obuzeo tvoj šejtan."

(Ibid., svez. 6., str. 115.)

 

Zadnji rivajet dokazuje jasno, kada bi je obuzimala zavidnost ona se nije mogla kontrolisati, činila bi čudne stvari, poput razbijanja posuda, cijepanje odjeće. U duhu toga, ona u ovom rivajetu kaže: “Kada je on došao i vidio šta je sa mnom, rekao je: ‘Šta se dogodilo o Aiša, nisi li zavidna?’ ‘Zašto neko poput mene ne bi bio zavidan na nekoga poput tebe.’ Božiji Poslanik je tada rekao: ‘Nije li te obuzeo tvoj sejtan.’ Bez sumnje, Aiša je često bila nadvladavana i obuzimana svojim šejtanom, jer je on našao put do njenog srca pomoću zavidnosti. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Ljubomora dio muškarčeve vjere, a ženi donosi nevjerovanje”.

 

Dakle, muškarac može biti ljubomoran na ženu, šta više to je dio njegove vjere, jer prema šeriatu njemu nije dozvoljeno da svoju ženu dijeli bilo s kim. Žena, međutim, nema pravo da bude zavidna (ljubomorna) prema svom mužu, jer mu je Allah, dž.š., dozvolio da oženi više od jedne žene. Stoga pravedna žena s imanom i koja sluša Božije propise prihvaća svoju ‘suparnicu’ cijelim srcem, naročito ako je njen muž pravedan i ako se boji Allaha Uzvišenog. Što onda reći u ovom slučaju, naspram vođe humanosti, simbola pravde i najplemenitijeg karaktera?

 

Dalje, mi nalazimo jasnu kontradikciju navodnoj specijalnoj ljubavi Božijeg Poslanika prema Aiši i ono što ehli sunnet ve-ldžema'at kaže, navodno o “njegovoj najvoljenijoj i najdražoj ženi”. Oni čak izvještavaju da su se neke Poslanikove žene odricale svog reda radi nje, nakon što su došle do saznanja da je Božiji Poslanik voli i jedva čeka na njen red. Ako je to tako, možemo li naći ikakvo opravdanje i objašnjenje za Aišinu pretjeranu ljubomoru.

 

Neko bi mogao pomisliti da je stvar obrnuta, tj. da su ostale žene Božijeg Poslanika bile zavidne prema Aiši, zbog navedene intenzivne Poslanikove ljubavi prema njoj kako tvrde sunnitski izvori. Ako je ona bila najljubljenija i najvoljenija, čemu onda mjesta ljubomori? Historija prenosi samo njene hadise u pogledu toga, pa se tako biografska iznošenja isprepliću sa njenim uzdizanjem “da je ona najvoljenija Poslanikova žena i da se on teško odvajao od nje”.

 

Ja vjerujem da su svi ovi rivajeti došli od Umajada koji su voljeli Aišu i dali joj najveći epitet budući da je ona služila njihovim interesima. Ona im je prenijela ono što su oni željeli da čuju i borila se protiv njihovog glavnog neprijatelja Ali ibn Ebu Taliba.

Ja, također, vjerujem da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije mogao mnogo voljeti kada je činila one stvari koje smo prethodno spomenuli. Kako bi Božiji Poslanik mogao voljeti onoga ko je bio sklon laganju, klevetanju, vrijeđanju i ko sumnja u Poslanikovu pravednost?

 

Kako bi Božiji Poslanik mogao voliti nekoga ko ga špijunira, izlazi bez njegove dozvole vani, vrijeđa u njegovom prisustvu njegove mrtve žene, kako bi mogao voljeti nekoga, ko mrzi njegova sina Ibrahima i optužuje njegovu majku Mariju za laganje? Kako bi Božiji Poslanik mogao voljeti nekog ko se mješa između njega i njegovih žena lažući i izmišljajući, uzrokujući time razvod sa drugom.

 

Kako bi on mogao voljeti onoga ko mrzi njegovu kćerku Fatimu i njegova amidžića Alija do stepena da ona nije mogla spomenuti njegovo ime niti o njemu misliti bilo što dobro.

(Sahih Buhari, svez. 3., str. 135)

 

Sve ovo i ono što se dogodilo nakon Poslanikove smrti, a dogodilo se više toga, sve je to pokuđena u očima Allaha i Njegova Poslanika i oni ne mogu voljeti one koji su skloni takvim djelima, jer Allah je Istina, a Njegov Poslanik personificira Njegovu Istinitost.

 

Vidjet ćemo u toku daljih diskusija, da je Božiji Poslanik nije volio i da je upozorio svijet protiv njenih spletkarenja. Jednom sam pitao neke od naših učitelja za razloge izuzetne ljubavi Poslanikove za Aišom, a naročito razloge za zanemarivanje nekih drugih njegovih žena. Oni su iznijeli brojne odgovore, od koje su svi bili lažni. ·

 

Jedan od njih kaže: “Zato što je ona bila lijepa i mlada i što je bila djevica.” ·

Drugi kaže: “Zato što je bila kćerka iskrenog Ebu Bekra, njegovog bliskog ashaba.” ·

Treći kaže: “Zato što je sačuvala u pamćenju pola vjere Božijeg Poslanika i bila je učeni fakih.” ·

Četvrti kaže: “Zato što je Džebrail dolazio u njenom liku i on nikada ne bi došao Božijem Poslaniku, a da to nije bilo u njenoj sobi.”

 

Kao što možes vidjeti, dragi čitaoče, nijedna od ovih tvrdnji nije utemeljena na logici i realnosti. Mi ćemo negirati tačnost ovih odgovora sa nepobitnim dokazima. Ako je Božiji Poslanik voli Aišu zato što je bila lijepa i zato što je jedina bila djevica od njegovih žena, šta ga je sprečavalo od ženidbe sa lijepim djevojkama koje su je nadmašivale u šarmu i ljepoti i koje su bile uzor ljepote među arapskim plemenima? Historičari, s druge strane, također, spominju kao razlog Aišine ljubomore prema Zejneb bint Jahs, Safiji bind Hudžaj i Mariji Kopitkinji, zato što su one bile ljepše od nje.

 

Ibn Sa'ad (Ibn Sa'd, Tabakat, svez. 8., str. 148.) i Ibn Kesir (Ibn Kesir, Tarih, svez. 5., str. 299.) spominju da je Božiji Poslanik oženio Meliku Bint Ka'ab koja je bila poznata po svojoj izuzetnoj ljepoti. Aiša je otišla da je vidi i rekla joj:

 

“Zar se ne stidiš udati za ubicu svoga oca?!” Ona je tada zatražila utočište Allahovo od Božijeg Poslanika našto je on razveo. Njeni suplemenici su došli kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i rekli: “Ona je mlada i zelena ona je obmanuta pa je povrati.”

Božiji Poslanik je odbio da to učini. Njen otac je ubijen na dan osvajanja Mekke, a njegov ubica je bio Halid ibn Vehid.

 

Ovaj rivajet jasno pokazuje da Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije bio opsjednut ljepotom i mladošću u svojim brakovima. Naprotiv, da je to bilo tako on ne bi razveo Maliku bint Ka'ab koja je bila mlada i izuzetno lijepa.

Ovaj, dakle, rivajet, kao i mnogi drugi, kazuju nam vrste metoda kojima se Aiša služila u sprečavanju mladih i lijepih da se udaju za Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

 

Rekli samo već kako je ona izazvala razvod Esme bint Nis'man iz zavidnosti zbog njene izuzetne ljepote.

Aiša joj je rekla: “Božiji Poslanik voli ženu koja će mu reći kad joj prilazi: ‘Tražim utočište kod Allaha od tebe."

 

Spomenuli smo slučaj vezan za Meliku u kojoj Aiša budi osjećaj ubijenog joj oca, govoreći joj:

“Zar te nije stid udati se za čovjeka koji je ubio tvoga oca?!”

 

To je bilo vrijeme kad su tragovi džahilijjeta bili još jaki što je iniciralo ljude na osvetu i odmazdu. Nama je ostalo samo da se pitamo, zašto je Božiji Poslanik razveo ove dvije nevine žene koje su bile žrtve Aišine ljubomore? Prije svega, moramo shvatiti da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., bio nepogriješiv i kao takav nikom nije načinio nasilje i nepravdu.

 

U razvodu ove dvije žene je morala biti neka mudrost znana samo Allahu i Njegovom Poslaniku. Sigurno, uprkos njenim moralnim djelima, morala je biti neka mudrost ili povod zašto Božiji Poslanik nije razveo Aišu.

 

Mi ćemo se ove stvari dotaći u sljedećim diskusijama. Kada je u pitanju prva žena, tj. Esma bint Nu'man, njeno naivno stanje je postalo očigledno kada ju je Aiša zavela svojim trikom i prvim riječima kojima je ona pozdravila Božijeg Poslanika, kada je on ispružio svoju ruku prema njoj, njene riječi su bile: “Tražim utočište kod Allaha od tebe.”

 

Uprkos njenoj izuzetnoj ljepoti Božiji Poslnik, s.a.v.a., je nije zadržao zbog njenog ograničenog razuma, djetinjastog. Mada prema neki drugima prenosiocima Ibn Sa'ab u svom Tabakatu, svezak 8., str. 145., kaže da je Ibni Abbas rekao:

“Božiji Poslanik, s.a.v.a., je oženio Esmu bint El-Nu'man i ona je bila među najljepšim najsavršenijim ženama svoga vremena.”

 

Možda nas je Božiji Poslanik, s.a.v.a., podučiti da važnost inteligencije nadmašuje fizičku ljepotu jer, koliko je mnogo ljepuškastih žena bilo zavedeno zbog svoje maloumnosti. Stoga, možda, Božiji Poslanik kada je u pitanju bila Melika ibn Ka'ab, a kojoj je nedostajalo shvatanja (kao što je to njen narod posvjedočio) nije želio da ona živi u strahu i nemiru, koji bi joj prouzrokovali velike probleme jer je Aiša ne bi ostavila na miru bez sumnje, da postoje i drugi razlozi, a koji su nama nepoznati.

 

Važna stvar je u tome da se shvati da Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije žudio za ljepotom i putanim strastima, kako to neke neznalice i orjentalisti smatraju, jer, oni tvrde da je Božiji Poslanik bio opsjednut lijepim ženama. A mi smo se uvjerili kako je Božiji Poslanik razveo ove dvije lijepe i mlade žene. Tvrdnja onih koji kažu da je Božiji Poslanik volio Aišu zbog njene mladosti i ljepote je neutemeljena i neprihvatljiva.

 

Što se tiče onih koji drže da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., Aišu navodno, volio zato što je ona bila kćerka Ebu Bekra, je također neistina. Možemo reći da ju je on oženio radi Ebu Bekra, zato što se Božiji Poslanik oženio u nekoliko slučajeva iz različitih plemena, iz čisto političkih razloga s ciljem da pridobije njihova srca i da posije ljubav i milost među svim plemenima, a istisne mržnju i neprijateljstvo iz njihovih srca.

 

Božiji Poslanik je tako oženio Umi Habibu sestru Muavijinu, sestru Ebu Sufjana, svog najvećeg neprijatelja. Ovo je bilo stoga što on nije gajio ni prema čemu i ni prema kome zla, već samilost prema svim svjetovima. Njegova osjećajnost i ljubav prema arapskim plemenima vodila ga je ka ženidbi sa Jevrejkama, krišćankama, kopitkinjom samo zato da bi približio ljude Knjige jedne preme drugima.

 

Ovo je naročito bilo stoga, kako možemo razumjeti iz biografskih radova, što je Ebu Bekr zamolio Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da oženi njegovu kćer Aišu upravo kao što ga je i Omer zamolio da oženi njegovu kćerku Hafsu. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je udovoljio njihovim željama zato što je njegovo srce obuhvaćalo cijelokupno čovječenstvo.

 

Allah Uzvišeni je rekao: “A da si ti grub i tvrdog srca, oni bi se razbježali od tebe.”Ali Imran, 159

 

Svi moji stavovi su potkrijepljeni dokazima iz šest sunnitskih Sahiha.

 

Muslim, poput drugih, prenosi u svom Sahihu da je Omer ibn Hattab rekao:

“Kada se Božiji Poslanik odvojio od svojih žena ušao sam u džamiju, a ljudi su grebali tlo sa kamenjem govoreći: “Božiji Poslanik je razveo svoje žene.”

Ovo je bilo prije naredbe o nošenju hidžaba. Ja sam kazao: “Ja ću to sigurno doznati danas.” Otisao sam Aiši i upitao je: “O kćeri Ebu Bekra! Jesi li dostigla kranju tačku vrijeđanja Božijeg Poslanika?”

Ona je odgovorila: “Moj problem te se ne tiče Omere, gledaj svoja posla!”

Zatim je Omer nastavio: “Tako sam otišao kod Hafse svoje kćerke i upitao je: ‘Je si li dostigla krajnju tačku uznemiravanja Božijeg Poslanika, s.a.v.a.?

Ti znaš tako mi Allaha da Božiji Poslanik nema ljubavi prema tebi, da nije za mene, on bi te razveo.’ A potom je zaplakao”

(Sahih Muslim, svez. 4., str. 188.)

 

Ovaj hadis jasno ilustrira da poslanikov brak sa Hafsom nije bio zbog ljubavi, već zbog političkih okolnosti koje su diktirale neke stvari. Ono što nas čini uvjerenim u ispravnost našeg rezonovanja je činjenica da se Omer ibn Hattab zakleo Bogom da Božiji Poslanika nije volio Hafsu. Prema tome, kod nas ne postoji ni najmanje sumnje o njenom braku da je on bio rezultat političkih okolnosti što je jasno izraženo Omerovim riječima:

“Da nije bilo za mene, Božiji Poslanik bi te razveo.”

 

Ovaj hadis nam također da je neke naznake o braku Božijeg Poslanika, s.a.v.a., sa Aišom, i da je usprkos svim njenim ispadima ispoljavao strpljivost i uzdržanost zbog Ebu Bekra. Inače Hafsa je zavređivala više ljubavi i pažnje od Aiše budući da ona nije činila mnoge stvari koje je činila Aiša.

 

Ukoliko prostudiramo sve događaje, pritom zanemarujući fabrikovane predaje koje su iskonponovali Umajadi u čast Aišinu, primijetit ćemo da je Božiji Poslanik bio u mnogo slučajeva uznemirava njenim ponašanjem.

 

Ovdje se pozivamo na hadis koji prenosi Buharija, a i nekoliko drugih sunnitskih zbirki.

U svima njima se govori o stepenu averzije koju je Aiša osjećala prema svome mužu, Božijem Poslanik, s.a.v.a.

 

Buharija prenosi u 3. svesku u odjeljku izražavanja bolesne osobe, prenosi:

"Čuo sam Al-Kasima ibn Muhameda da kaže: “Aiša je rekla: ‘Boli me glava.’”

Božiji Poslanik joj je rekao: “Ako bi se to dogodilo dok sam ja živ, tražio bih od Allaha oprosta i molio bi za tebe.”

Aiša je kazala: “Lijepe li priče! Tako mi Allaha, ja mislim da bi ti volio da me vidiš mrtvu i kad bi se to dogodilo, to bi potrošio ostatak dana ženeći neku drugu ženu.”

(Sahih Buhari, svez. 7., str. 8.)

 

Da li ovaj hadis indicira da je Božiji Poslanik volio Aišu?

 

Konačno, sumirajmo sve ovo, ističući da su Benu Ummejje, a naročito Muavija ibn Sufjan, mrzili Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pa su nakon što im je hilafet pao u ruke uložili sve svoje napore da iskrive istinu i okrenu sve naopako.

Oni su tako do vrhunca uzdigli moć ljudi koji su bili obični za vrijeme života Božijeg Poslanika, bez ikakva specijalna statusa, dok su istovremeno ignorisali druge koji su bili primjer uzoritosti i čestitosti.

 

Vjerujem da je njihov jedini kriterij u skladu igroniranja je bilo njihovo intenzivno neprijatelistvo i izrazita mržnja prema Muhammedu i članovima njegove porodice: Aliju, Fatimi, Hasanu i Husejnu. Umajadi su onima prvim uzdigli status i fabrikovali lažne hadise o njihovim posebnim vrednotama, naročito onih osoba koje su oponirale Božijem Poslaniku, s.a.v.a., i njegovom Ehli-bejtu koje je Allah očistio i nečistoću od njih otklonio.

 

Oni su tražili bliskost s takvima, a u skladu s njihovim visokim položajima su uživali respekt među ljudima. A s druge strane, nastojali su da ponize i proizvedu greške i mahane pomoću lažnih rivajeta i hadisa za svakoga onoga koji je gajio ljubav prema Božijem Poslaniku, s.a.v.a., i koji bi ga branio. Tako je Omer ibn Hattab koji bi polemisao i raspravljao o svakoj odluci i naredbi Božijeg Poslanika, s.a.v.a., postao heres umajadske dinastije.

 

S druge strane Ali ibn Ebu Talib koji je naspram Božijeg Poslanbika, s.a.v.a., bio kao Harun naspram Musa, a.s., i kojeg je Božiji Poslanik toliko volio, osamdeset je godina bio proklinjan sa svih minbera od strane tadašnje vlastodržačke uleme. Slično je i Aiša, koja je uzrokovala Božijem Poslaniku mnoge nevolje i koja je ispoljavala neposlušnost prema njegovim naredbama, a tako i naredbama Božijim, ustala protiv Poslanikovog nasljednika h. Alije i uzrokovala njegov rat poznat među muslimanima, a koji je rezultirao smrt hiljade muslimana. Tako ona, dakle, postaje slavna žena u islamu čija fikhska stajališta bivaju prihvaćena i slijeđena.

 

Ali s druge strane, h. Fatima Ez-Zehra, prvakinja među svim ženam, ona za koju je Božiji Poslanik kazao da će biti ljut na onoga ko naljuti nju i da će biti zadovoljan s onima s kim je ona zadovoljna, postaje zaboravljena, biva pokopana u mrkloj noci i nakon prijetnje da će joj kuća biti zapaljena i nakon što su joj vrata silom otvorena i pritisla stomak uzrokujući pobačaj djeteta u njenom stomaku.

 

Niko među ehli sunnitskim muslimanima ne zna ni jedan hadis koji je ona prenijela od svog oca. Slično, Jezid ibn Muavjja, Zijad ibn Ebi, ibn Merdžan, Ibn Mervan, Hadžadž ibn 'As i drugi pokvarenjaci, prokleti jezikom Kur'ana i jezikom Božijeg Poslanika, s.a.v.a., postali su prvaci vjernika i zaštitnici vjere.

 

Što se tiče Hasana i Husejna, prvaka đžennetskih mladića, koji su bili ponos nasljednika Božijeg Poslanika, s.a.v.a., zaštitnika umme, oni su proganjani, ubijeni i trovani.

 

Na ovaj način Ebu Sufjan, munafik i vođa u svakoj bici protiv Božijeg Poslanika je dobio status hvaljenog i priznatog. To se pravdalo time, da ko god je ušao u njegovu kuću prilkom osvajanja Meke bio je siguran. Što se tiče Ebu Taliba, zaštitnika i branioca Muhammeda, s.a.v.a., sa svim što je imao na raspolaganju, završio je svoj život u neprijateljstvu sa svojim narodom i svojim rođacima radi svoga bratića i to do te mjere da je čak tri godine proveo u izolaciji s Božijim Poslanikom, s.a.v.a., u dolini Mekki drzeći svoje vjerovanje u tajnosti radi koristi islama samo zato da bi se uspostavili neki mostovi komunikacije sa Kurejšijama da muslimani ne bi bili ubijeni.

 

On je bio poput vjernika porodice faraonove, koji je krio svoje vjerovanje. Tako je prema hadisima koji su došli preko gore spomenutih, nagrada Ebu Taliba na onom svijetu će biti takva da će mu biti dato par papuča od vatre koje od kojih će mu mozak ključati. Na ovaj način je Muavija ibn Sufjan amnestirani sin amnestiranog čovjeka (nakon oslobođenja Mekke), prokleti sin prokletog čovjeka, onaj koji se igrao sa naredbama Božijim i naredbama Njegovog Poslanika ne predajući im nikakav značaj, onaj koji je ubijao nevine na pravdi Boga, slijedeći pritom svoje strasti i koji je vrijeđao Božijeg Poslanika dok su to muslimani gledali i slušali, stvari su postojale poznate i tretirane kao stvar objave.

 

Oni kažu da je Allah, dž.š., svojom objavom opunomoćio Džibrila, Muhammeda i Muaviju. On je opisivan kao čovjek mudrosti, razuman i pronicljiv političar.

 

Što se tice Ebu Zera Al-Gafarija, zemlja ne može poreći, niti nebo može spustiti svoju senku na nekog tako iskrenog, po riječima Poslanika, a on je kod njih tretiran kao nekakva razuzdana osoba, bio je tučen i protjeran u mjesto Rabada.

 

Selman, Mikdad, Amar i Huzejfe i svi iskreni ashabi koji su uzeli Alija kao svoga lidera, suočili su se sa oštrom kaznom protjerivanjem i ubistvom. Slično, oni koji su slijedili školu halifa, sljedbenici Muavije i pripadnici škola utemeljenih od tiranskih vladara su postali ehli sunnet ve-l-džema'a i oni su predstavljali islam. Ko god bi im se suprostavio, osuđivan je kao nevjemik.

 

Kamo sreće da su slijedili Imame Ehli-bejta koji su od grijeha očišćeni! Što se tiče onih koji su slijedili školu Ehli-bejta i slijedili “Kapiju grada znanja” i prvog koji je prihvatio islami i Poslanstvo Muhammedovo, s.a.v.a., onoga koji je uvijek svjedočio Istinu gdje god bi bio. Oni koji koji su slijedili Ehli-bejt i čiste Imame dobili su epitet onih koji slijede novotarije i zablude, a onaj ko se borio protiv njih, tretirao se dobrim i pohvalnim muslimanom. Sigurno, nema snage niti moći sem Allaha Uzvišenog!

 

Allah je sigurno rekao istinu u riječima:

 

“Kad im se kaže: ‘Ne činite nered na Zemlji kad je red već uspostavljen!’ Oni odgovaraju: ‘Mi samo red uspostavljamo!’ Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju.” Bekare, 11-12

 

“Zar da vjerujemo kao što vjeruju glupaci? A uistinu oni su glupaci (bezumni).” Bekare, 13

 

Ukoliko se vratimo predmetu ili stvari koja se tiče Resulullaha i njegove navodne ljubavi prema Aiši, kako je ona, navodno, sačuvala pola vjeru, i da je Poslanik, navodno uobičavao reći: “Uzmite vjeru od ove crnokose (Humejre).” Mi smatramo da je ovaj hadis lažan jer nije utemeljen na istini, niti je u skladu s čudnim i smiješnim propisima koji su preneseni od Aiše. To uopće ne priliči Poslaniku, s.a.v.a., da govori takve stvari.

 

Dovoljno nam se obratiti na slučaj dojenja djeteta koji se prenosi od Božijeg Poslanika, a zabilježen u Muslimovom Sahihu i Malikovom Muvetu. O ovaj stvari smo potpunije diskutovali u našoj knjizi “Zatim sam postao upućen”.

 

Ko želi više detalja naćiće u toj knjizi. Za nas je dovoljno primjetiti u vezi onog nesigurnog hadisa da su sve druge žene Božijeg Poslanika odbile da djeluju u skladu s tim. Čak je i prenosilac hadisa šutio godinu dana izbjegavajući da ga spomene zbog svoje buntovničke i nečiste prirode.

 

Obratimo se Sahihu Buhari u odjeljku “Ko god napusti mjesto svoga stanovanja mora skratiti namaz”, on je prenio preko Zuhrija Urve, a ovaj od Aiše koja je kazala:

“Namaz je prvobitno naređen kao dvorekatan pa je ovo pravilo primjenjeno na molitvu na putovanju, a molitva u mjestu življenja je kompletirana.”

Zuhri je kazao: Ja sam kazao Urve: “Pa kako će Aiša kompletirati molitvu tokom putovanja?, a on je odgovorio: “Ona je pojasnila taj propis na način kako je pojasnio Osman.”

 

Muslim također prenosi u odjeljku o skraćivanju namaza na putovanju i to eksplicitnije od Buharije. On je prenio od Zuhrija preko Urve, a ovaj od Aiše da je “namaz je prvo bio dvo-rekatan a onda je ovaj propis ostao samo za namaz na putovanju, a u mjestu boravka je kompletiran.”

Zuhri kaže:

“Ja sam rekao Urvetu: ‘Pa kako je Aiša kompletirala namaz na putovanju?’ On je odgovorio: “Ona je pojasnila to onako kako je to pojasnio i Osman.”

 

Postoji jasna kontradikcija jer ona je jedna od njih koja tvrdi da je namaz naređen kao dvorekatan, a suprostavlja se onom što je Allah, dž.š., učinio farzom i suprostavlja se onim što je Božiji Poslanik slijedio. I umjesto da to interpretira kao izmjenu koju je Allah učinio, ona oživljava praksu Osmanovu.

Zbog ovoga mi vidimo dosta propisa u Sahihima ehli sunneta vedžemaata, ali ih oni ne slijede, jer se u većini slučajeva pozivaju na interpretaciji mišljenja Ebu Bekra, Omera, Osmana, Aiše, Muavije i drugih ashaba.

 

Ako Humejra (Aiša) od koje je, navodno, uzeto pola vjere, može interpretirati Božije propise kako ona želi, ja ne mogu vjerovati da bi njen muž (Božiji Poslanika, s.a.v.a.) mogao bio zadovoljan s njom, a niti zadovoljan ljudi nju slijede. A uistinu je preneseno u mnogim Sahihima, kao što je Buhariji, Muslimu, da je poslušnost njoj, zapravo, neposlušnost Allahu, dž.š. Ako Bog da, ovim pitanjem ćemo se kasnije detaljnije baviti.

 

Što se tiče onih koji tvrde da je Božiji Poslanik volio nju zato što je Džibril uvijek dolazio njemu u njenom liku prije no što je oženio, i da mu je dolazio samo onda kada bi se nalazio u njenoj odaji. Na ove hadise bi se i luda osoba nasmijala. Ne znam da li je lik koji bi poprimao Džibril bila slika fotografska ili uljena?!

 

Uistinu se u Sahihima ehli sunneta nalaze hadisi da je Ebu Bekr poslao Aišu sa sahanom datula tako da bi je on vidio i da bi je na taj način mogao oženiti uz dozvolu njenog oca. Da li je tada bilo ikakve potrebe za Džibrila da dolazi u njenom liku kada je ona živjela samo nekoliko metara od kuće Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

 

Vjerujem da je Marija Kopitkinja, budući da je živjela daleko od Božijeg Poslanika (u Egiptu) bila priličnija da se Džibril pojavljuje u njenom liku, i da time Božijem Poslaniku najavi dobre vijesti da će donijeti sina Ibrahima.

 

Dakle, ovi hadisi pripadaju Aišinim izmišljotinama, koji nikad nisu mogli značiti ništa drugo do li znakovi njene umišljenosti i pokušaja da se uzdigne nad drugim ženama. Ili, i drugom slučaju, oni su nastali kao rezultat izmišljotina Benu Umeja i pripisanih njoj da bi joj uzdigli status kod umno nedoraslih.

 

Što se tiče navoda, da Džibril nije posjećivao Muhammeda, s.a.v.a., nigdje osim u Aišinoj sobi, ovo je još gore od prethodne tvrdnje, obzirom da je svima iz Kur'ana jasno da joj je Allah prijetio kad se urotila protiv Božijeg Poslanika. Allah joj je prijetio sa Džibrilom, melekima i pravednim vjernicima da će pomoći Poslanika ako se ona ne pokori.

 

Tako su tvrdnje naših učenjaka i učitelja škole ehli sunneta samo pretpostavke i legende.

“Reci: ‘Imate li znanje ispravno za to, pa izađite s njim! Vi samo slijedite pretpostvke, a pretpostavke ne koriste istini." 

 

 

Aišina pozicija protiv Alije, vođe pravovjernih

 

Istraživači njenih stavova u pogledu Ebu Hasana (h. Alije) mogu otkriti čudnu i iznenađujuću stvar. Za takvo što nema drugog objašnjenja izuzev zavidnosti i neprijateljstva prema Ehli-bejtu.

 

Historija je zabilježila njenu nikad neprevaziđenu mržnju i malicioznost (odbojnost). Ona je dostigla takvu tačku da njegovo ime čak nije mogla ni izgovoriti niti ga pogledati.

(Sahih Buhari, svez. 1., str. 162., svez. 3., str. 135., svez. 5., str. 140.)

 

Kada je čula da su ljudi izrazili svoju privrženost njemu nakon ubistva Osmanovog, rekla je:

“Više bi voljela da je nebo postalo zemlja, nego što je Ali postao to.”

 

Ulagala je sve napore da bi mu proizvela teškoće pa je tako povela vojsku protiv njega uzrokujući pobunu. A kad su vijesti o njegovoj smrti stigle do nje, učinila je sedždu izražavajući zahvalu Allahu, dž.š. Niste li i vi poput mene iznenađeni sa stavovima ehli sunneta koji prenose u svojim Sahihima da je Božiji Poslanik rekao:

 

“O Ali niko osim istinski vjernik te neće voljeti i niko osim munafika te neće mrziti.”

(Sahih Muslim, svez. 1., str. 61.; Sahih Tirmizi, svez. 5., str. 306.; kao i Sunen Nisai)

 

Nadalje, oni prenose predaje u svojim Sahihima i Musnedima da je Aiša mrzila toliko Imama Alija da mu i ime nije mogla spomenuti. Nije li ovo njihovo svjedočanstvo koje potvrđuje, odnosno, pojašnjava ćud i karakter ove žene? Upravo kao što Buharija prenosi u svom Sahihu da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao:

 

“Fatima je dio mene, ko god mrzi nju mrzi i mene, a ko mrzi mene, mrzi i Allaha.”

(Sahih Buhari, svez. 4., str. 210.)

 

Potom je Buharia lično prenio da je h. Fatima umrla, a bila je ljuta na Ebu Bekra govoreći s njim do kraja svoga života.

(Ibid, svez. 5., str. 82., svez. 8., str. 3.)

 

Nisu li ovi hadisi dovoljno svjedočanstvo da su Allah i Njegov Poslanik ljuti na Ebu Bekra. Ovo je ono što su ljudi razumjeli. Ja uvijek stoga kažem da će istina izaći na površinu bez obzira koliko mnogo falsifikatori pokušavali da je sakriju i bez obzira koliko pomoćnici Umajada pokušavali da je svjesno iskrive i iskonstruišu, jer dokaz od Allaha je evidentan prema njegovim slugama od dana objave Kur'ana do zadnjeg časa.

 

Neka je slava Allahu Gospodaru svih svijetova. Imam Ahmed prenosi da je Ebu Bekr jedanput zatražio dozvolu da uđe Božijem Poslaniku. Prije nego što je ušao, čuo je kako Aiša podiže svoj glas na Božijeg Poslanika, s.a.v.a., govoreći:

 

“Boga mi, posigurno znam da ti je Ali draži od mene i moga oca” Ovo je ponovila tri puta.

(Musned, Imam Ahmed ibn Hanbel, svez. 4., str. 275.)

 

Aišina mržnja prema Aliju je bila tako velika da je ona pokušavala da ga udalji od Poslanika služeći se raznoraznim sredstvima. Mu'tezili ibn Abi Hadid u svom komentaru Nehdžul-belage kaže da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., klimno glavom Aliju da pride bliže. H. Alija je došao blizu pa je sjeo izmedu Poslanika i Aiše tako da ga je Božiji Poslanik privio uz sebe. Ona mu je (Aliju) rekla:

“Zar nisi mogao sjesti na drugo mjesto, nego baš na moje?!”

 

On je također prenio hadis da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., jednog dana šetao s h. Alijem i da se njihov razgovor odužio. Aiša je prišla, pošto ih je slijedila, došla je između njih i rekla:

 

“Šta to ima toliko između vas dvojice pa tako dugo šetate? Tada se Božiji Poslanik naljutio na nju."

(Komentar Nehdžul-belage, Ibn Ebi Hadid, svez. 9., str. 195.)

 

Prenosi se da je ona jednom došla Božijem Poslaniku dok on tiho razgovarao s Alijem, ona je viknula:

 

“Šta to ima ili ko je to između tebe i mene o sine Ebu Talibe? Ja Imam samo jedan dan s Božijim Poslanikom (i ti mi ga uskraćuješ)?” - na što se Poslanik, s.a.v.a., naljutio."

 

Koliko puta i koliko duboko je ona ljutila i uznemiravala Božijeg Poslanika svojim ponašanjem koje je uzrokovala njena ljubomora i netrpeljivost. Da li bi Božiji Poslanik, s.a.v.a., bio najzadovoljniji sa ženom čije je srce plamtjelo ljubomorom i u kome je gomilala mržnju i odbojnost prema h. Aliju, prvaku njegovog Ehli-bejta, onoga za koga je rečeno:

 

“On voli Allaha i Njegova Poslanika.”

 

Sahih Buhari i Muslim u poglavlju “Prednosti Ali Ibn Taliba”, kao i:

“Ko god voli Alija voli i mene, a ko god mrzi Alija mrzi i mene.”

(Mustredrak, Hakim, svez. 3., str. 130.) 

 

 

U svojim kućama boravite i ne izlažite se vani (ne izlazite iz njih)

 

Uzvišeni Allah je naredio ženama Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da borave u svojim kućama, da iz njih ne izlaze i ne pokazuju svoje ukrase. Također im naredio da uče Kur'an, da obavljaju molitvu, daju zekat i slušaju Allaha i Njegova Poslanika, s.a.v.a. Sve žene Poslanikove su slušale zapovjedi Allahove i naredbe Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koje su se odnosile na ono što je rečeno, čak i prije nego je Resulullah preselio.

 

Poslanik im se jednom prilikom obratio riječima: “Koja će od vas jahati kamilu i imati za sobom pse koje će lajati na nju?” Sve su one poslušale izuzev Aiše. Ona je odbila pokoriti se njegovim naređenjima. Historičari prenose da je Hafsa bint-ul-Omer željela da ide s njom u “bitku oko deve”, ali ju je njen brat Abdullah ibn Omer spriječio i citirao joj spomenuti ajet. Ona je tada izmjenila svoj plan.

 

Međutim Aiša je uzjahala devu, a psi su lajali za njom. Taha Husein u svojoj knjizi “Velika fitna” (Al-Fitna al-kubra) kaže:

 

“Na svom putu Aiša je pošla pored neke vode i zalajali su psi.

Ona je upitala: “Koja je to voda?”

Bilo joj je odgovoreno da je to voda neka, a ne ona koju je Poslanik .

Kada je čula, to je šokiralo pa je zbunjeno vikala: “Vraćajte me nazad!”

To je ponovila dva puta. Čula sam Božijeg Poslanika dok je bio među nama kako kaže: “Koja će od vas jahati kamilu i imati za sobom pse koji će lajati na nju kda prolazila rijeku ...?”

 

Abdullah ibn Zubejr je došao, pošto je bio zadužen da smiri situaciju, doveo je pedeset ljudi iz plemena Benu Amir koji su se lažno zakleli da ta voda nije ona koju je Poslanik najvio.

 

Ja vjerujem da je ovaj rivajet fabrikovan za vrijeme Benu Umajada, kako bi umanjili neposlušnost Ummul-mu'minin, misleći da će majka pravovjernih biti oslobođena odgovornosti optužbe nakon što ju je njen sestrić Abdullah ibn Zubejr obmanuo dovodeći pedeset ljudi koji su se lažno zakleli Bogom svjedočeći da to nije ona voda.

 

Uistinu je to glupa šala, pokušaj da se obmanu plitiki umovi, i da se uvjere kako je Aiša bila prevarena, zbog toga kada je prešla vodu i čula lajanje pasa pa je stala raspitivati se o vodi, pa kad joj je rečeno da je to voda --- u šoku je uzviknula:

“Vraćajte me nazad, vraćajte me nazad!”

 

Da li ovi idioti koji su skovali ovaj hadis tragajući za izgovorom za Aišinu neposlušnost Allahu i onome što je objavljeno u Kur'anu u vezi njene obaveze da boravi u svojoj kući, ili oni to čine zbog izgovora njene neposlušnosti Božijem Poslaniku, s.a.v.a.?

 

Nalaze li oni izgovor za majku pravovjernih i pored toga što je odbila savjet. Umu Seleme rekla:

 

“Jedan dan je Božiji Poslanik izašao nakon što smo bile s njim pa je skrenuo lijevo od mjesta zvanog Kadid i sjeo s h. Alijem i tiho pričao s njim duže vrijeme. Aiša je željela da se nametne iznad njega, pokušala sam da je spriječim, ali me ona nije poslušala, nego je navalila. Nije dugo potrajalo, a ona se vratila suznih očiju.

Pitala sam: “Šta se dogodilo?”

Rekla sam: “Prišla sam, a oni su razgovarali, tada sam rekla Aliju: ‘Ja imam Božijeg Poslanika jedan dan od devet. Pa zar mi ga ne možes ostaviti na moj dan?!"

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je prišao Aiši, crven od srdže i kazao joj: “Idi natrag! Boga mi, niko osim onih koji su napustili vjeru ne mogu mrziti njega.”

“Uputila sam je sjeca li se toga?”

Ona je odgovorila: “Da sjećam se toga.”

Ummu Selema je nastavila: “Također ću te podsjetiti da smo obadvije bile s Božijim Poslanikom, s.a.v.a., pa nam je on rekao: “Koja od vas će jahati kamilu i imati za sobom pse koji će lajati na nju?”

Rekle smo da tražimo utočište kod Allaha i Njegova Poslanika od toga. A onda je on dotaknuo tvoja leđa i rekao: “Nemoj da budeš ti ta o Aiša.”

Aiša je kazala: “Sjećam se toga.”

Potom je Ummu Selema rekla: “Zar se ne sjećaš dana kada je tvoj otac došao s Omerom pa smo obukle svoja vela, a oni su govorili ono što su govorili, a onda su rekli: “Božiji Poslaniče, mi ne znamo koliko dugo ćeš biti s nama pa kad bi nam rekao ko će te naslijediti od nas tako da se imamo kome obratiti?”

On im je odgovorio: “Što se mene tiče, ja sam vidio njegovu (Alijevu) poziciju ispred vas. Kad bih to učinio, vi biste se razjedinili kao što su se razjedinili Izraelćani kada je bio u pitanju Harun, a.s.”

Oni su šutili, a potom su otišli. Nakon što su izašli mi smo ušle Božijem Poslaniku i ti si mu kazala: “O Božiji Poslaniče, koga ćeš izabrati za halifu od njih?” Odgovorio je: “On je onaj koji nosi zakrpljene sandale.” Izašle smo vani i vidjele smo da je to Ali ibn Ebu Talib. Ti si rekla: “O Božiji Poslaniče, ja ne vidim nikoga izuzev Alija?” A on je rekao: “Da on je taj.” Umu Selema joj potom reče: “Kako ti, nakon svega ovoga možes uronuti na taj put?” A Aiša reče: “Ja odlazim da pomirim ljude.”

(Komentar Nehdžul-belage, Ibn Ebu Hadid, svez. 2., str. 77.)

 

Ummu Selema je pokušala da je spriječi od pobune, koristeći oštre riječi:

“Ukoliko se stubovi islama iščupaju neće biti podignuti od strane žene i ukoliko se slome neće biti spojeni ženskim rukama. Ono što je vrijedno za ženu su obaranje pogleda i čuvanje svoje časti. Šta bi ti kazala kada bi se pred tobom pojavio Božiji Poslanik, s.a.v.a., i našao te kako jašeš na kamili.

Boga mi kad bih ja odlučila krenuti na tvoje putovanje, pa čak da mi se kaže: ‘Ući ćeš u Džennet.’, ja bih se zastidjela Poslaniku pogledati u oči jer nam je on ostavio hidžab u amanet.”

(Ibn Qutajba u knjizi Kitab al Musnif fi Garib al Hadis)

 

Upravo tako je majka pravovjemih Aiša odbila da prihvati savjete mnogih dobrih ashaba.

 

Taber u svojoj historiji prenosi od Jahja ibn Kudama Sadi da je rekao Aiši:

“O majko pravovjernih! Boga mi, ubica Osmana je manje odgovoran od tebe koja izlaziš na ovoj prokletoj devi iz svoje kuće i nosiš oružije.

Bog Uzvišeni te je obavezao hidžabom (boravkom iz zavjese, tj. u kući) i bogobojaznošću. Ti si upropastila svoj hidžab i zloupotrijebila svoj autoritet. Sigumo, ko god te vidi u pobuni vidjeće tvoju propast. Ako nas želiš poslušati, vrati se nazad svojoj kući. Ako si došla pod prinudom, tada traži pomoć od vjernika.”

(Tarih Taberi, svez. 6., str. 482.)

 

 

Aiša, majka pravovjernih, je bila vođa

 

Histiričari su zabilježili da je ona bila vođa koji je vršio nadgledanje, razdvajanja ljudi i izdavajanje naređenja. Čak kada su Zubejr i Talha raspravljali ko bi trebao da predvodi molitvu (namaz) i kada su obadvojca to željeli, Aiša je intervrenisala i uklonila obadvojcu. Ona je naredila svom sestriču Abdullahu ibn Zebejru da predvodi namaz.

 

Ona je slala glasnike sa pismima koje je slala u nekoliko pokrajina tražeći podršku protiv Alija ibn Ebu Taliba i podstrekala ljude džahilijetskim zovom.

 

Regrutovala je 200.000 arapskog ološa i rulje da se bore i da zbace vladara pravovjemih s vlasti.

Njeno agitovanje je rezultiralo raskol kada je veliki broj ljudi bio ubijen u ime odbrane i podrške majci pravovjernih.

Histiričari kažu, kada su Aišini pomagači došli Osman ibn Ha'nifu vladaru Iraka sa sjedistem u Basri, njega i njegovih 60 službenika su zatvorili. Oni su bili dovedeni pred Aišu koja je naredila da budu pogubljeni. Oni su svi poklani kao što se ovce kolju.

Izviještava se da je tu, zapravo, bilo četiri stotine muškaraca i da su to bili prvi muslimani čije su glave bile odsječene i da su sve to strpljivo podnijeli.

(Ibid., svez. 5., str. 178.; Komentar Nehdžul-belage, svez. 2., str. 501 i dr.)

 

Al-Sabi prenosi od Muslima ibn Ebu Bekra, a ovaj od svog oca:

“Kada su Talha i Zubejra stigli u Basru, ja sam pripasao svoju sablju s namjerom da im pomognem. Posjetio sam Aišu, ona je naređivala, zabranjivala, ukratko, ona je komandovala. Zapamtio sam hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.a., slušajući kada bi on govorio: ‘Zajednica koja dopusti da njom vlada i upravlja žena, neće nikad uspijeti.’ Potom sam se povukao i otišao od nje.”

 

Buhari prenosi od Ebu Bekra:

“Allah Uzvišeni me je podsjetio u toku “bitke oko deve”, na riječi Božijeg Poslanik kada je čuo da su Perzijanci proglasili svoju kćerku Kosres princezom: ‘Ljudi koji vlast prepuste ženi, neće nikada uspjeti.”

(Sahih Buhari, svez. 8., str. 97.; Nisai, svez. 4., str. 305.; Mustadrak, svez. 4., str. 525.)

 

Jedna od stvari koja me zasmijava i navodi me na plač je to da je Aiša izašla iz svoje kuće u neposlušnosti Allahu i Njegovu Poslaniku i naredila ashabima (svojim pristalicama) da ostanu u svojim kućama.

Ovo je, doista, čudna star! Kako se to, Bože dragi, moglo dogoditi?! Mu'tezil Ibn Abil Hadid u komentaru Nahdžul-belage, prenosi zajedno s drugim historičarima da je Aiša poslala pismo Zejd ibn Salhamu El Abdiju kada je bila u Basri, u kojem mu je poručila:

 

“Od Aiše, umm ul-mumi'nin, kćerke Ebu Bekra, istinske žene Božijeg Poslanika, ostanite u svojim kućama i trudite se da ljudi napuste sina Ebu Talibova.

Ja se nadam da ću čuti ono što želim od vas, jer vi ste mi najpodaniji od moje familije. Vesselamu alejkum!”

 

Ovaj pravedni čovjek joj je odgovorio:

“Od Zejda ibn Salhana, Aiši kćerki Ebu Bekra. Allah ti je naredio, a i nama je naredio. Tebi je naredio da ostaneš u svojoj kući, a nama da se borimo. A tvoje pismo je došlo meni preporučujući mi obrnuto od onoga što mi je Bog Uzvišeni naredio. Ti želis da činiš ono što ti je Allah zapovijedio, a ustvari, činis ono što je meni zapovijedio da činim. Tvoju naredbu ne mogu prihvatiti. Stoga je moj odgovor negativan.”

 

Iz ovoga se jasno uočava, da se Aiša nije borila samo za vodstvo u vojsci kojom je upravljala događajima oko “deve”. Ona je čeznula za apsolutnom dominacijom nad vjernicima u svim dijelovima zemlje i u svim stvarima. U skladu s ovim, ona je dala sebi za pravo da se dopisuje sa vođama plemena i namjesnika pokrajina i provincija, podstičući ih na saradnju i tražeći od njih pomoć.

 

Zahvaljujući ovom ona je postigla status i slavu među Umajadima do te mjere da je ona postala primjer i izvor poštovanja za sve njih čije su se moći njene svi plašili. Kada su heroji i ljudi poznati po svojoj hrabrosti napuštali i bježali s bojišta suočavajući se sa h. Alijem, ona bi ostala i podsticala ljude protiv njega.

 

Razum zastaje poslije svega ovoga. S jedne strane, znajući njen stav u pogledu Imama Alija, i s druge strane, saznanje da ju je Imam Ali časno otpratio njenoj kući, nakon što je bila poražena, ali ona je tvrdoglava i dalje insistirala na borbi. Za ovo nema objašnjenja izuzev u shvatanju dubine i stepena zavidnosti i mržnje koju je majka pravovjernih nosila u sebi.

 

 

Božiji Poslanik je upozorio Aišu na njenu pobunjeničku narav

 

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je osjetio veličinu opasnosti planova koji su kolali oko njega sa svih strana. Bez sumnje da je on znao na uticaj koje žene mogu proizvesti, pa čak i na muškarce. Također je znak da su njihove spletke tako velike da mogu pokrenuti planinu. Naročito je znao da je njegova supruga Aiša bila podstrekač opasne uloge protiv njegova rođaka i zeta h. Alija i njegove porodice prema kojima je osjećala mržnju i netrpeljivost.

 

Kako to on ne bi znao kad se sam osvjedočio pomatrajući njenu ulogu i neprijateljstvo prema njima. Ponekad bi se rasrdio, a ponekad bi njegovo lice pocrvenilo i on bi pokušavao da je smiri svo vrijeme, dajući joj do znanja da je onaj ko voli Alija voli i Poslanik i Allaha, i onaj ko mrzi Alija je munafik koga Allah mrzi.

Nažalost, ovi hadisi nisu nikada dodirnuli dubinu onih duša koji nikada nisu htijeli da prihvate istinu, osim ako je ona u prilog Aiši i koji nikad ništa nisu prihvlatili za ispravno osim ako dolazi do nje.

 

Kao rezultat, Božiji Poslanik je bio strpljiv kada je shvatio da je ona test od Allaha kojeg je On poslao Ummetu da bi ga ispitao kao što je provjeravao bivše narode. “Zar misle ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo.’, i da neće biti iskušavani.” Ankabut, 2 Božiji Poslanik, s.a.v.a., je upozorio ummet na nju u nekoliko slučajeva.

 

Jednog dana je čak ustao i pokazao prema njenoj kući i kazao:

“Odatle će se pojaviti smutnja (fitna) gdje će se pojaviti šejtanski rogovi.”

(Sahih Buhari, svez. 4., str. 446.)

 

Buharija prenosi o u svome Sahihu u knjizi o ženama Božijeg Poslanika predaju od Nafi ibn Abdullaha da je kazao:

“Božiji Poslanik, s.a.v.a., je ustao, obratio se ljudima, potom pokazao prema Aišinoj sobi i tri puta rekao: ‘Otuda će doći nesloga i fitna, odatle će se pojaviti šejtanski rogovi."

(Sahih Muslim, svez. 8., str. 181.)

 

Muslim, također, prenosi u svom Sahihu od Ikrim ibn Amera, on od Salima, a on od ibn Omera da je kazao:

“Božiji Poslanik se pojavio iz Aišine odaje i rekao:Stožer nevjerovanja je odatle odakle će se pojaviti šejtanski rogovi."

(Ibid., svez. 8., str. 97.)

 

Nema potrebe obraćati pažnju na pokušaje tumačenja ovih hadisa da se pod pojavom smutnje misli na istok. Ovo je jasna potvora hadisa s ciljem da se prikrije uloga majke pravovjernih i da se otkloni bilo kakava optužba na njen račun. Buharija je također izvijestio:

 

“Kada su Talha, Zubejr i Aiša putovali prema Basri, Ali je poslao Amar ibn Jasira i Hasana ibn Alija koji su nas sreli u Kufi. Oni su došli do mimbera. Hasan se penjao na mimber dok je Amar stajao ispod njega. Mi smo se okupili oko njega.

Čuo sam Amara kako kaže: “Aiša je otputovala prema Basri i tako mi Allaha, ona je žena vašeg Poslanika u ovom životu i u onom poslije, ali Allah Najuzvišeniji i najmoćniji vas sada stavlja na iskušenje koga ćete slušati, Allaha ili nju.”

( Ibid., svez. 8., str. 97.)

 

Subhanallah!

 

Mi primjećujemo da su umajadski prenosioci u hadis unjeli frazu: “ona je žena našeg Poslanika na ovom svijetu i svijetu poslije njega”, tako da mogu zavoditi mase prema svojim stavovima da je Allah oprostio svaki grijeh koji je ona učinila i dopustio joj da uđe u Džennet jer je njen muž tamo, Njegov voljeni Poslanik. Inače, kako bi Amar mogao znati da će ona biti žena Poslanikova i na onom svijetu.

 

Ovo je drugi trik koji su falsifikatori hadisa načinili u za vremena Benu Umajada kada su ustanovili da se hadis širi među ljudima i da nema načina da se porekne ili zanegira oni su odlučili da dodaju dodatke rečenice ili riječi, ili da mjenjaju smisao u nekim frazama, tako da hadis izgubi svoj prvobitni smisao. Upravo kao što su to učinili sa hadisom: “Ja sam grad znanja, a Ali je njegova kapija.”; dodavši da Ebu Bekr predstavlja njegove temelje, Omer zidove, a Osman njegov krov.

 

Ova podvala nije ostala skrivena za objektivne istraživače koji su odbacili ove dodatke koji u većini slučajeva inidiciraju nedostatak inteligencije falsifikatora i nedostatak mudrosti svjetla Poslanikove tradicije. Jer, oni mogu primjetiti da je Ebu Bekr temelj grada, zapravo, znači da znanje Božijeg Poslanika potiče od znanja od Ebu Bekra, a to ne znači nista drugo do kufr.

 

Isto tako, tvrdnja da Omer čini zidine toga grada, znači da Omer sprečava ljude od ulaska u grad, tj. sprečava ih od sticanja znanja. To da je Osman krov grada je čista glupost, buduci da nema nigdje grada koji im krov. Istraživači, također, primjećuju da se Amar zakleo da je Aiša žena Božijeg Poslanika i na ovom i na onom svijetu. Ovo je pucanj u prazno. Kako bi se Amar mogao zakleti u nesto u što nema znanja.

 

Ima li on ajet iz Knjige Božije ili je to obećanje od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., preneseno Njemu. Tako nam ostaje istiniti dio hadisa, tj. da je Aiša putovala u Basru, da je ona žena Božijeg Poslanika i da Allah iskušava tamošnje ljude kroz nju da vidi da li će slušati Allaha ili nju.

Neka je slava Uzvišenom Allahu, Gospodaru svih svjetova, koji nam je dao razum pomoću kojeg možemo raščlaniti istinu od neistine, koji nam je prvi put učinio jasnim, a potom nas stavio na ispit kroz nekoliko stvari tako da može imati svjedočanstvo za nas ili protiv nas na Sudnjem Danu.