Abdullah ibn Omer

 

 

On je jedan od poznatih ashaba koji su odigrali veliku ulogu u upravljanju i usmjeravanju događaja koji su se desili u vrijeme prve trojice halifa i u vrijeme vladavine emevijske dinastije.

Dovoljno je to što mu je otac Omer ibn Hattab, pa da bude kod ehli sunneta vel džemaata omiljen i veličan. Oni ga ubrajaju u velike fakihe i smatraju ga čuvarem poslaničkih hadisa tako da se Imam Malik najviše oslanjao na njega, a svoju knjigu Muvetta je napunio njegovim hadisima.

 

Ako prelistamo knjige ehli sunneta vel džemaata naći ćemo da su pune spomena na njega i hvale.

Ali, ako to budemo čitali otvorenih očiju žudeći za istinom, vidjet ćemo da je on bio daleko od pravednosti i istine poslanikovog sunneta, fikha i šeriatskih znanosti.

 

Prvo što privuče pažnju kod njegove ličnosti jeste njegovo jako izraženo neprijateljstvo i mržnja prema prvaku Poslanikova potomstva Ali ibn Ebi Talibu.

Njegova mržnja je došla do granice gdje počinje borba i Alija je držao za obična čovjeka.

 

Već smo govorili o tome da je on proturao lažne hadise koji su govorili o tome da su oni, odnosno ashabi, još za Poslanikova, s.a.v.a., života davali prednost najboljim ljudima i to redosljedom:

Ebu Bekru, Omeru, zatim Osmanu, a svi ostali ljudi su bili jednaki. On je prenosio da je ovo od Poslanika čuo i da ga on nije porekao.

(Bilježe ga Buharija, Muslim, Malik i drugi.)

 

Kao što vidiš, ovo je čista laž kojoj se smiju razumom obdareni. Govorili smo o Abdullah ibn Omeru koji je za vrijeme života Božijeg Poslanika, s.a.v.a., bio dijete koje nije dostiglo punoljetnost i nije imao nikakva posla sa velikanima, niti se pridavalava važnost njegovom mišljenju.

 

Kada je umro Božiji Poslanik, s.a.v.a., Abdullah ibn Omer, je imao 19 godina u najboljem slučaju. Kada je bilo ovako, kako on može reći: “U Poslanikovo vrijeme, mi smo davali prednost...”

 

Dragi Bože, sem ako su ovako govorila djeca između njih od sinova Ebu Bekra, Osmana i njegove braće. I uz to, nije ispravno reći da je Poslanik, s.a.v.a., to čuo, a nije negirao.

 

Ovo upućuje na to da je hadis lažan i da su namjere loše.

 

Dodao bih uz ovo da Poslanik, s.a.v.a., nije dozvoljavao Abdullah ibn Omeru da ide s njim u ratne pohode. Tek mu je to dozvolio u bici na Hendeku, i poslije u druge bitke, jer je tada imao 15 godina.

(Sahih Buhari, 3/158, knjiga o svjedočenjima, pogl. punoljetnost djece; Sahih Muslim, knjiga o upravljanju, pogl. o godinama punoljetnosti.)

 

Nema sumnje da je on bio u bici na Hajberu koja se desila sedme godine po hidžri i svojim očima je vidio poraz Ebu Bekra, svog oca, Omera.

 

Bez ikakve sumnje tada je čuo Poslanikove riječi:

“Sutra ću dati zastavu čovjeku koji voli Allaha i Njegova Poslanika i koga voli Allah i Njegov Poslanik. On je onaj koji žestoko napada, a nije bjegunac. Allah je iskušao njegovo srce kakvo je u imanu.”

Kada je osvanulo, Poslanik je dao zastavu onome koji se odrekao svih uživanja, onome koji nalazi izlaze iz teškoća, onome koji ima keramete, Allahovom lavu, pobjedniku, Ali ibn Ebi Talibu.

(Ovij hadis bilježe Buharija, Muslim, Tirmizi, Nesai, Ibn Hanbel, Ebu Davud i svi muhaddisi.)

 

Ovaj hadis o zastavi je pokazao koliku vrijednost ima Ali i kakvu prednost nad ostalim ashabima. Ovaj hadis je pokazao uzvišenost njegova položaja kod Allaha i Njegova Poslanika i njegov uspjeh i pobjedu sa Allahovom ljubavlju i ljubavlju Njegova Poslanika. Ali mržnja Abdullah ibn Omera je htjela da prikaže Alija kao prostog, običnog čovjeka!

 

Govorili smo o tome da je ehli sunnet vel džemaat uradio onako kako im je obznanio njihov prvak Abdullah ibn Omer, pa nisu ubrojali Ali ibn Ebbi Taliba u hulefai rašidine, niti su priznavali njegov hilafet.

 

Tek su ga priznali mnogo kasnije, u vrijeme Ahmed ibn Hanbela.

Tek onda kada su se razotkrili, u vremenu kada se pojavilo mnogo hadisa i muhaddisa i kada su se prsti optužbe počeli okretati prema njima i kada su optuživani za neprijateljstvo prema Ehli-bejtu.

Muslimani su tada spoznali da je mržnja prema Ali ibn Ebi Talibu, jedno od najgorih znakova licemjerstva.

Tek tada su bili primorani priznati hilafet Alijev i pripojiti ga hulefai rašidinima.

Tek tada su počeli ispoljavati lažnu ljubav prema Ehli-bejtu, kako bi druge obmanuli.

 

Ima li iko da upita Abdullah ibn Omera zašto se muslimani, svi ili većina, nisu složili poslije Poslanikove, s.a.v.a., smrti, i zašto su se razišli po pitanju onoga ko ima najviše prava na hilafet.Nisu se složili oko Alija i Ebu Bekra, a njegov otac i Osman, u to vrijeme nisu imali nikakva uticaja.

Ima li neko da upita sina Omerovog: Ako je Poslanik, s.a.v.a., potvrdio tvoje mišljenje, i ako nije nikog izjednačavao sa Ebu Bekrom, zatim Omerom, zatim Osmanom, zašto je onda samo na dva dana prije svoje smrti imenovao za komandanta nad njima mladića kojem ni brada nije počela rasti i koji je mlađi od tebe, i naredio im da idu s njim u pohod pod njegovim vodstvom i komandom?

Zar i ti misliš da je Poslanik buncao, kao što je to rekao tvoj otac?

Ima li neko da upita sina Omerovog: Zašto su muhadžiri i ensarije, odmah poslije davanja prisege Ebu Bekru, rekli Fatimi Zehri: “Tako nam Allaha, da je tvoj muž i amidžić došao nama prije Ebu Bekra, nikog s njim ne bi izjednačili.” Ovo je priznanje velikih ashaba da oni nisu izjednačavli sa Alijem nikog, samo da nije bilo davanje prisege Ebu Bekru, koju su nazvali greškom. Kakva je onda vrijednost mišljenja Abdullah ibn Omera, zlobnog i punog mržnje, koji ne zna kako da se razvede od svoje žene zbog mnogobrojnih mišljenja velikih ashaba?

I na kraju, ima li neko da upita Ibn Omera: Zašto su odabrani ashabi izabrali Ali ibn Ebi Taliba za halifu poslije Omerovog ubistva i dali mu prednost nad Osmanom, da on nije odbio uslov kojeg mu je Ibn Avf postavio, a to je bilo da vlada po sunnetu dvojice šejhova? (Tarih Taberi, 5/40; Tarihu-l-hulafa Sujuti, l04.; Tarih Ibn Kutejbe i Musned Imam Ahmed 1/75)

 

Ali, Abdullah ibn Omer je bio pod uticajem svog oca i živio je u vrijeme Ebu Bekra, Omera i Osmana, a vidio je kako je Ali ibn Ebi Talib izolovan, udaljen, nije imao među zajednicom mjesta medžlisa, niti je u vlasti imao položaj. A ljudi su okrenuli glave od njega poslije smrti njegovog amidžića, s.a.v.a., i njegove žene, prvakinje svih žena, a on nije imao ništa kod sebe da primami ljude.

 

Nema nikakve sumnje u to da je Abdullah ibn Omer bio jedan od najbližih ljudi svome ocu, slušao je njegova mišljenja, poznavao je njegove prijatelje i neprijatelje, odrastao je na mržnji, zavisti i odvratnosti prema Aliju, naročito, a i prema cijelom Ehli-bejtu.

 

Odrastao je na tom, a onda kada je jednog dana vidio da su muhadžiri i ensarije položili zakletvu vjernosti poslije Osmanovog ubistva, to je za njega bilo veliko.

 

Nije to mogao podnijeti, pa je ispoljio ono što je krio u sebi, svu svoju zavist i mržnju. Odbio je da položi zakletvu Imamu bogobojaznih i Zapovjedniku vjernih.

Nije podnio da boravi u Medini, otišao je u Mekku pod izgovorom da ide obaviti umru. Poslije toga vidimo Abdullah ibn Omera kako sav svoj trud ulaže u odvraćanje ljudi i slabljenje njihove odlučnosti kako bi se odbili od pomaganja Istine i kako bi ih navratio da se bore protiv griješničke skupine što je i Allah naredio sve dok se ne povrate Allahu.

 

Bio je jedan od prvih koji je ostavio na cjedilu Imama svog vremena, kome je bilo farz pokoriti se.

 

Nakon ubistva Imama Alija i pobjede Muavije nad Imamom Hasanom ibn Alijem i preuzimanja hilafeta od njega, Muavija je održao slijedeći govor: “Ja se nisam borim protiv vas kako biste vi klanjali ili postili ili obavljali hadž. Ja sam se borio protiv vas kako bih vladao vama, i Allah mi ja to dao!”

 

Vidimo Abdullaha ibn Omera kako tada žuri da položi zakletvu Muaviji tvrdeći da su se ljudi saglasili i okupili oko njega nakon što su bili razjedinjeni!

 

Ja vjerujem da je on taj koji je tu godinu nazvao “godina udruživanja” (amu-l-džemaati). On i njegovi sljedbenici od Emevija su postali “ehli sunnet vel džemaat” od tog vremena pa sve do danas.

 

Ima li neko da upita sina Omerovog i onog ko tvrdi kao i on od ehli sunneta vel džemaata: Kada se u histriji desila saglasnost o halifi kao ona što se desila Zapovjedniku vjernih, Ali ibn Ebi Talibu?

 

Hilafet Ebu Bekra je bio pogreška, sačuvao Allah njenog zla, a mnogi ashabi su izostali sa polaganje zakletve Ebu Bekru. Omerov hilafet je bio bez vijećanja, dogovaranja muslimana.

 

Ebu Bekr ga je imenovao za halifu, a drugi ashabi tu nisu dali svoje mišljenje niti su učestvovali u tome. Osmanov hilafet se desio tako što su ga izabrala samo trojica ashaba ili bolje je reći to je bila samovolja Abdurrahman ibn Avfa.

 

A što se tiče Alijevog hilafeta, to je bilo polaganjem zakletve muhadžira i ensarija, bez ikakve obaveze ili prisile. O polaganju prisege Imamu Aliju je napisano pismo i poslano u sve islamske pokrajine. Svi su to objavili sem Muavije u Siriji.

(Ibn Hadžer, Fethu-l-Bari, 7/586)

 

Ibn Omer i ehli sunnet vel džemaat su bili obavezni ubiti Muaviju ibn Ebi Sufjana jer je on ubacio razdor, slomio štap pokornosti i tražio hilafet za sebe.

 

Ovo kažem ovako jer je to u skladu sa predajama koje prenose u svojim sahihima da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao:

 

“Ako zakletva bude položena dvojici halifa, ubijte drugog od njih dvojice!” (Sahih Muslim 6/23; Mustedreku Hakim, 2/156; Sunen Bejheki 8/144)

 

Muslim bilježi u svom Sahihu, a i drugi, da je Poslanik, s.a.v.a., rekao:

“Ko položi zakletvu jednom Imamu koji mu da svoju ljubav i stisak ruke, neka i on njemu da ako može! A ako dođe drugi da traži vlast, ubij te ga!”

(Sahih Muslim, Sunen Bejheki, Sunen Ibn Madže)

 

Abdullah ibn Omer je uradio potpuno suprotno tome, pa umjesto da posluša Poslanikov hadis i njegove naredbe, a na temelju toga da se bori protiv Muavije, jer on se otimao za hilafet i osporavao halifi pravo na vlast i time je upalio vatru fitne, vidimo ga kako odustaje od polaganja zakletve Aliju kojem su svi muslimani položili prisegu na vjernost i svi se suglasili u tome. On polaže zakletvu Muaviji koji je rascijepio štap pokornosti, ubijao nevine i prouzročio takvu fitnu čiji tragovi su ostali i do dan-danas.

 

Zato vjerujem da je Abdullah ibn Omer učestvovao sa Muavijom u svim zločinima koje je počinio, u grijesima i zlim djelima, jer on je podržao njegovu vlast, pomogao mu da preuzme hilafet koji je Allah i Njegov Poslanik zabranio oslobođenim ratnim zarobljenicima i njihovim sinovima, kao što se navodi u hadisi šerifu.

 

Abdullah ibn Omer se nije zadovoljio samo s tim, nego je požurio da položi prisegu Jezid ibn Muaviji. Jezidu pijanici, griješniku, nevjerniku, prokletnik sin prokletnika.

 

Ako je Omer ibn Hattab, kao što navodi Ibn Saad u Tabekat, govorio: “Hilafet nije ispravan ako pripadne taliku (oni koje je Poslanik oslobodio na dan osvajanja Mekke), niti sinu od oslobođenog roba, niti onome ko je primi islam poslije osvajanja Meke.”

(Ibn Saad, Et-Tabekat el-kubra 3/248) ;

 

kako onda Abdullah može raditi suprotno svome ocu shodno ovom principu? Ako je Abdullah ibn Omer radio suprotno Allahovoj knjizi i sunnetu Njegova Poslanika po pitanju hilafeta, onda nema mjesta čuđenju što je radio suprotno mišljenju svoga oca.

 

Nadalje, mi pitamo Abdullah ibn Omera kakva se to saglasnost desila kod izbora Jezid Ibn Muavije.

 

To su odbacili dobri iz ummeta, ostali muhadžiri i ensarije, a od njih je bio i prvak mladića u Džennetu Imam Husejn ibn Ali, Abdullah ibn Zubejr, Abdullah ibn Abbas i svi oni koji su bili s njima i dijelili isto mišljene?

 

Poznato je da je i sam Abdullah ibn Omer u početku bio jedan od protivnika davanje prisege Jezidu, ali Muavija je znao kako da ga pridobije, pa mu je poslao l00.000 dirhema i on ih je velikodušno prihvatio.

 

Kada mu je spomenuo polaganje prisege njegovom sinu Jezidu, Abdullah Ibn Omer je rekao:

 

“To je ono što želiš? Onda je moja vjera veoma jeftina.”

 

(Belazri, Ensabu-l-ešraf, 5/31; Ibn Adulbirr, Al-Istiab, 2/396; Esedu-1-gaba 3/289)

 

Da, Abdullah ibn Omer je prodao svoju vjeru veoma jeftino, što i sam svjedoči.

 

Pobjegao je od davanja prisege Imamu Aliju, a požurio ju je dati Imamu griješnika Muaviji i Imamu bezbožnika Jezidu.

 

Isto kao što će nositi terete zločina koje je prouzročila Muavijina nepravedna vladavina, isto tako će bez sumnje nositi terete Jezidovih zločina, a na njihovom čelu će biti povreda svetosti Božijeg Poslanika i ubistvo njegovog bosiljka prvaka mladića u Džennetu i dobrog Poslanikovog potomstva od sinova ummeta kojeg je ubio na Kerbeli.

 

Abdullah ibn Omer se nije zadovoljio samo davanjem prisege Jezidu, nego je i druge nagovarao da mu je daju, a prijetio je svakom ko je govorio da neće položiti zakletvu Jezidu.

 

Buharija bilježi u svom Sahihu, a i drugi muhaddisi da je Abdullah ibn Omer sakupio svoju djecu, familiju i robove i to kada su se stanovnici Medine odrekli poslušnosti Jezid ibn Muvaiji i rekao im:

“Mi smo položili prisegu ovom čovjeku po onome što Allah i Njegov Poslanik to traže od nas."

(Jesu li Allah i Njegov Poslanik naredili davanje prisege bezbožnicima i zločincima?

 

Ili je naredio da se prisega daje Njegovim dobrim evlijama, pa kaže:

 

“Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju dok su na ruku.”) , a ja sam čuo Božijeg Poslanika da kaže:

‘Na Sudnjem danu, izdajniku će biti podignuta zastava i bit će rečeno: Ovo su izdajice tog i tog, a najveće izdajstvo i vjerolomstvo poslije pripisivanja Bogu druga jest da čovjek nekome da prisegu, onako kako to Allah i Njegov Poslanik od njega traže, a onda je prekrši.’

I niko od vas ne smije odbiti poslušnost Jezidu i niko od vas se neće istaći u ovome, a da ne bude ružan raskid između mene i njega.”

(Sahih Buhari, 1/166; Musned Ahmed, 2/96; Sunen Bejheki 8/159)

 

(Da je sin Omerov ovo rekao Talhi i Zubejru koji su prekršili zakletvu datu Aliju i borili se protiv njega! Da su ehli sunet vel džemaat radili po ovom hadisu u dijeljenju ljudi! Ako je kršenje zakletve jedan od najvećih grijeha poslije širka, šta će onda biti sa Talhom i Zubejrom koji ne samo da su prekršili zakletvu, nego su udarali na čast, ubijali nevine, otimali imetke i prekršili ugovor o primirju?!)

 

Smjelost i žestina Jezida je ojačala pomoću Abdullah ibn Omera i njegovo poticanje ljudi da mu daju prisegu. On je spremio vojsku pod vodstvom Muslim ibn Akabe, jednog od najvećih bezbožnika, i naredio mu da napadne Poslanikovu Medinu i dozvolio mu da radi u njoj šta god hoće tri dana. Muslim je ubio desetine hiljada ashaba, a njihove žene i imeci su zarobljeni.

 

700 hafiza Kur’ana je ubijeno, po onome što navodi Belazri. Žene su silovane, tako da je iz tog silovanja, rođeno više od l.000 djece. Muslim je silom od njih uzeo polaganje zakletve tako da su oni svi robovi njegovom gospodaru Jezidu.

 

Zar Abdullah ibn Omer nije bio njegov saučesnik u svemu tome, jer ga je poticao i podržavao?

 

Zaključivanje o ovome ću ostaviti tragaocima za istinom!

 

Abdullah ibn Omer se nije zaustavio na ovome, nego je pripremao teren za davanje prisege Mervan ibn Hakemu, plašljivcu, prokletniku i griješniku koji se borio protiv Alija, ubio Talhu i uradio još mnogo toga, kao što je spaljivanje Bejtullaha, gađanje Kabe katapultima sve dok nije srušio jedan njen dio, tada je ubio Abdullah ibn Zubejra, i mnoga druga djela koja su toliko sramotna i potresna da se ne spominju.

 

Zatim Ibn Omer u polaganju zakletve ide i dalje, pa polaže prisegu Hadžadž ibn Jusufu Sekafiju, velikom bezbožniku koji se ismijavao sa Kur’anom.

Za Kur’an je rekao “izmišljotina Arapa”. Hadžadž, čiji svršetak zna svako, davao je prednost Abdulmelik ibn Mervanu nad Božijim Poslanikom, s.a.v.a. Historičari čak bilježe da je on prekršio sve temelje islama.

 

Hafiz Ibn Asakir u svom Tarihu navodi da su se dvojica ljudi raspravljala o Hadžadžu, pa je jedan rekao:

“On je nevjernik” Drugi je rekao: “Nije, on je vjernik koji je odlutao u zabludu.” Oni su se tako prepirali dok nisu upitali Šaabija, pa je on rekao: “On vjeruje u idole i ne vjeruje u velikog Allaha.”

(Tarih Ibn Asakir, 4/81)

 

Ovo je Hadžadž, zločinac, onaj koji je prekršio sve ono što je Allah učinio zabranjenim, i onaj za koga historičari kažu da je pretjerao u ubijanju i mučenju dobrih vjernika ovog Ummeta, onih iskrenih, muhlisa, a posebno je proganjao pristalice Porodice Poslanikove.

Ehli-bejt je od njega doživo ono što ni od koga nisu.

 

Ibn Kutejbe navodi u svojoj historiji da je Hadžadž u jednom danu ubio sedamdeset i nekoliko hiljada ljudi i to je bilo tako da je krv ubijenih došla do vrata džamije i u sokake.

(Tarihu-l-hulefai, Ibn Kutejbe, 2/26)

 

Tirmizi prenosi u svom Sahihu:

“Izbrojano je koliko je Hadžadž ubio svezanih ljudi, pa je taj broj bio 120.000.”

(Sahih Tirmizi, 9/64)

 

Ibn Asakir u svojoj povijesti nakon što navodi koliko je Hadžadž pobio nevinih ljudi, kaže:

“U tamnicama je poslije njegove smrti nađeno 80.000 ljudi, od toga 30.000 žena.”

(Tarih Ibn Asakir, 4/80)

 

Hadžadž je sebe poredio sa Uzvišenim Gospodarom, pa tako kada bi prošao blizu tamnica i čuo zatvorenike kako dozivaju u pomoć i mole za milost on bi im rekao: “Nosite se (izrečeno izrazom koji se tjeraju psi) i ne obraćajte mi se!”

 

Ovo je onaj Hadžadž o kome govori Božiji Poslanik, s.a.v.a., prije svoje smrti:

“U Sekifu se nalazi lažac i zločinac.” Čudno je da je prenosilac ovog hadisa Abdullah ibn Omer!

(Sahih Tirmizi, 9/64; Musned Ahmed ibn Hanbel 2/91)

 

Da, Abdullah ibn Omer nije htio dati prisegu najboljem među ljudima poslije Allahovog Poslanika, s.a.v.a. Nije ga pomogao, niti je htio klanjati za njm!

 

Uzvišeni Allah ga je ponizio, pa je Ibn Omer otišao kod Hadžadža noću i rekao mu:

“Čuo sam Božijeg Poslanika da kaže: ‘Ko umre, a nije dao prisegu vladaru, umro je džahilijetskom smrću." Hadžadž ga je tada ponizio i ispružio mu je svoju nogu ispod prekrivke, rekavši:

“Ruka mi je zauzeta, pa možeš uzeti moju nogu i dati mi prisegu!” Ibn Omer je klanjao za Hadžadžom, bezbožnikom i za njegovim namjesnikom Nedžde ibn Amirom, vođom haridžija.

(Et-Tabakatu-l-kubra, Ibn Saad, 4/110; El-Mehalli, Ibn Hazm 4/213)

 

Nema sumnje da je Abdullah ibn Omer izabrao da klanja upravo za ovima, jer su oni bili poznati po tome što su psovali i proklinjali Alija iza svakog namaza.

Tako je Ibn Omer liječio svoju žeđ za osvetom i skrivenu mržnju, jer kada bi čuo proklinjanje Alija, umirio bi se i srce bi mu bilo spokojno. Zato nalazimo da ehli sunnet vel džemaat donosi fetvu o dozvoli klanjanja za Imamom dobročiniteljom i Imamom griješnikom, za vjernikom i bezbožnikom.

 

U tome su se oslanjali na svog prvaka i fakiha njihovoj mezheba Abdullah ibn Omera koji je klanjao za Hadžadžom, bezbožnikom, i haridžijom Nedžde ibn Amirom. A što se tiče Poslanikovih, s.a.v.a., riječi: “Ljudi treba da klanjaju za imamom koji najbolje uči Kur’an, a ako su jednaki u učenju onda za onim koji najbolje poznaje sunnet. A ako su i u poznavanju sunneta jednaki, onda za onim koji je među prvima učinio hidžru. Ako su i u tome isti, onda neka za imama izaberu onog ko je prvi primio islam.”

(Sahih Muslim, 2/133; Sahih Tirmizi, 6/34; Sunen Abi Davud, 1/96)

 

Ibn Omer odbacuje ove Poslanikove riječi u potpunosti. Nijedna od ove četiri osobine: učenje Kur’ana napamet, čuvanje sunneta i njegovo poznavanje, prednost činjenja hidžre i prednost primanja islama, ne nalazi se kod ovih kojima je Ibn Omer položio zakletvu i za kojima je klanjao.

One se ne nalaze ni kod Muavije, ni Jezida, ni Mervana, ni Hadžadža, ni Nedžde haridžije. Naravno, sve ovo je Poslanikov sunnet kojem je Abdullah ibn Omer svojom praksom radio suprotno i u potpunosti ga odbacio.

 

On je ostavio prvaka čistog Poslanikova potomstva Alija, koji je imao sve ove osobine, pa i više. Ibn Omer ga je odbacio ustranu, a svoje lice je okrenuo prema griješnicima, haridžijama, nevjernicima, neprijateljima Allahovim i Njegovog Poslanika i njih je slijedio u namazu!

 

Koliko je samo Abdullah ibn Omer, fakih ehli sunneta vel džemaata, radio suprotno Allahovoj knjizi i sunnetu Njegova Poslanika, s.a.v.a.

 

Da hoćemo o tome bismo mogli sabrati i napisati posebnu knjigu, ali dovoljno je spomenuti neke primjere iz njihovih knjiga i sahiha i da to bude dovoljan dokaz.

 

 

Neslaganje Abdullah ibn Omera sa Kur'anom i sunnetom

 

 

Uzvišeni Allah u Svojoj knjizi kaže:

“Borite se protiv one skupine koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni!”Hudžurat, 9

 

Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“O Ali, ti ćeš se poslije mene boriti protiv onih koji krše zakletve, silnika i varalica.”

 

Abdullah ibn Omer se suprotstavlja tekstu Kur’ana i sunneta, kao što se suprotstavlja i saglasnosti Ummeta, muhadžira i ensarija koji su se borili sa Imamom Alijem, i on govori po svom nahođenju:

 

“Neću se boriti protiv fitne, nereda, i klanjat ću za onim ko pobijedi.”

(Et-Tabekatu-l-kubra, Ibn Saad, 4/110)

 

Ibn Hadžer navodi da je mišljenje Abdullah ibn Omera bilo da ostavi borbu protiv fitne, makar se i pokazalo koja od dvije skupine ima pravo, a koja je zastranila.

(Fethu-l-bari, Ibn Hadžer, str. 39.)

 

Čudo, tako mi Allaha, Abdullah ibn Omer vidi jednu skupinu da je na putu istine, a drugu da je na putu laži, a onda se i ne pomakne da pomogne istinu protiv laži.

Niti da odbije laž sve dok se ne povrate Allahovim popisima. On klanja za pobjednikom, ko god da bio pa i na putu laži. Ovo se uistinu ovako desilo i tako je uradio Ibn Omer.

 

Muavija je pobijedio, pokorio ummet i preuzeo silom vlast nad njima. Onda mu dolazi Ibn Omer, polaže prisegu i klanja za njim uprkos tome što zna kakve je sve zločine Muavija počinio, mučenja i ubijanja koja prelaze granice mašte, a to je Ibn Omeru bilo poznato.

 

Sljedbenici laži su pobijedili zbog svog mnoštva nad sljedbenicima istine. Imami Ehli-bejta su bili protjerani, a griješnici i zalutali zločinci su silom oduzeli vlast nad ummetom. Ibn Omer je u potpunasti ostavio istinu. Historija ne bilježi da se on družio ili iskazivao ljubav prema Ehli-bejtu, a živio je u isto vrijeme kad i petorica Imama Ehli-bejta.

 

Ni za jednim od njih nije klanjao, niti je i od jednog prenio neki hadis, niti je ijednom od njih priznao da posjeduje neku odliku ili vrijednost.

 

Kada smo u poglavlju o dvanaest Imama govorili, iznijeli smo njegovo mišljenje o dvanaestorici halifa, pa je on nabrojao i ispravnim smatrao hilafet: Ebu Bekra, Omera, Osmana, Muaviju, Jezida, Seffaha, Selama, Mensura, Džabira, Mehdija, Emina i Emirulasba, pa kaže:

Ovo su dvanaestorica, svi su iz Benu Kaaba ibn Luije, svi su dobri i nema im sličnih.

(Tarih Sujuti; Kenzu-l-ummal; Tarih Ibn Asakir i Zehebi. Za izvore, pogledaj poglavlje ‘Dvanaest halifa kod ehli sunneta iz Kur’ana’.)

 

Ima li među ovima i jedan Imam iz Poslanikove porodice i za koje je Poslanik, s.a.v.a., rekao da su oni lađa spasa i da su oni na jednoj strani, a na drugoj je Kur’an?!

Zato i ne vidiš da se oni uopće spominju kod ehli sunneta vel džemaata, a kamo li na listi njihovih Imama i halifa koje oni slijede.

 

Ovakvo je stanje Abdullah ibn Omera kada je u pitanju neslaganje s Kur’anom i sunnetom, a da i ne govorimo o tome koliko je bilo njegovo neznanje o njima.

On nije znao da je Poslanik, s.a.v.a., dao olakšicu ženama da ako su zabranjene da mogu obuvati papuče, a Ibn Omer je donio fetvu o zabrani toga.

(Sunen Ebi Davud, 1/239; Sunen Bejheki, 5/25; Musned Ahmed 2/29)

 

Ibn Omer je, također, davao pod zakup svoju zemlju za vrijeme Poslanika, Ebu Bekra, Omera, Osmana i Muavije, pa mu je jedan od ashaba pred kraj Muavijinog hilafeta rekao da je Božiji Poslanik to zabranio.

(Sahih Buhari; Sahih Muslim 5/21)

 

Da, ovo je fakih ehli sunneta vel džemaata koji ne zna za zabranu davanja zemlje u zakup i nema sumnje u to da je on sve ovo navedeno vrijeme, dakle od vremena Poslanika pa sve do pred kraj Muavijinog hilafeta, a to je blizu 50 godina, izdavao fetvu o dozvoljenosti toga.

 

Ono što on nije znao jeste i ono što mu je Aiša zanijekala, a to je da se poslije poljupca mora uzimati abdest, ili njegova fetva da mrtvog čovjeka muči plač živog.

Zatim pitanje ezana za sabah i njegovim riječima da mjesec ima 29 dana, a Aiša mu se suprotstavila i u mnogim drugim pitanjima.

 

Buharija i Muslim prenose u svojim sahihima:

 

“Rečeno je Abdullah ibn Omeru: Ebu Hurejre kaže: ‘Čuo sam Božijeg Poslanika da kaže ko prati dženazu, ima nagradu dužine kao palac.’ Ibn Omer na to reče: ‘Ebu Hurejre je prenosio mnogo hadisa, pa je Aiša rekla da Ebu Hurejre kaže istinu i rekla je: ‘Čula sam Božijeg Poslanika da isto kaže.’’, a onda je Ibn Omer rekao:‘Mi smo već napustili mnoge palčeve i prešli mnoge mjere."

(Sahih Buhari, knjiga o dženazi, poglavlje: Slijeđenje dženaze)

 

Dovoljno je svjedočenje Omer ibn Hattaba o svom sinu Abdullahu kada mu je jedan od laskavaca rekao dok je ležao na samrtnoj postelji: “Imenuj za halifu svog sina Abdullah ibn Omera!” On mu reče: “Kako da im imenujem za halifu čovjeka koji ne zna kako da se razvede od svoje žene?”

 

Ovo je sin Omerov i niko ga bolje i više ne poznaje od njegova oca. Što se tiče lažnih hadisa koje je servirao svom vođi Muaviji, mnogobrojni su.

 

Navešćemo samo neke kao primjere. Ibn Omer prenosi da je Božiji Poslanik rekao:

“Pojavit će vam se čovjek od stanovnika Dženneta, pa se pojavio Muavija.”

Zatim je rekao: “Sutra će vam se pojaviti čovjek jedan od stanovnika Dženneta, pa se pojavio Muavija.”

Još je rekao: “Sutra će se pojaviti, isto kao i prethodni, pa se pojavio Muavija.”

Ibn Omer kaže: Kada je objavljen ajetu-l-kursijj, Božiji Poslanik je rekao Muaviji: “Napiši ga!” Muavija je rekao: “Šta ću ja imati od toga ako ga napišem?”

Rekao mu je: “Niko ga neće proučiti, a da tebi ne bude upisana nagrada.” Zatim je rekao: “Muavija će biti proživljen na Sudnjem danu, a na njemu će biti ogrtač od nura imana (vjerovanja).”

 

Ne znam samo zašto ehli sunnet vel džemaat nije i njihovog vođu Muaviju pripojio onoj desetorici koji su obradovani Džennetom, a njihov prvak Ibn Omer tri puta potvrđuje, i tri dana uzastopno da je Muavija Džennetlija, jer ljudi će na Sudnjem danu biti proživljeni goli i bosi, a Muavija će biti najbolji od svih, jer će na sebi imati ogrtač od nura imana!

 

Čitaj i čudi se! Ovo je Abdullah ibn Omer, ovo je njegovo znanje i njegov fikh, ovo je njegovo suprotstavljanje Kur’anu i sunnetu, ovo je njegovo neprijateljstvo prema Zapovjedniku vjernih i čistim Imamima Poslanikove, s.a.v.a., porodice, i ovo je njegovo slijeđenje i ulizivanje Allahovim neprijateljima i neprijateljima Njegovog Poslanika i neprijateljima ljudskosti.

 

Hoće li ehli sunnet vel džemaat danas shvatiti ovu istinu i spoznati da se Poslanikov sunnet ne nalazi nigdje drugo nego kod sljedbenika čistog potomstva, a to su šije imamije!

 

“Nisu jednaki stanovnici Džehennema i stanovnici Dženneta. Stanovnici Dženneta će ono što žele postići.”Hašr, 20

Istinu je rekao Uzvišeni Allah!