Zašto su potrebni propisi u vjeri
“Šeriat” označava Božije propise, naređenja i zbrane, tj. označava legalni sistem islama ili njegov kodeks. Ako sebi pretstavimo islam kao drvo sa dubokim korijenom i širokim granama, onda njegov korjen čine principi (usule din), tj vjerovanja u Božiju jednoću, Poslanstvo, Sudnji dan,- dok namaz, post, hadž, zekat, hums, džihad, i sve drugo regulisano šeriatom, pretstavlja njegove grane (furue din). Šeriatom su obuhvaćene sve oblasti čovjekovog života. Od svakog muslimana se očekuje da se pridržava šeriata u ličnom, porodičnom, vjerskom, društvenom, moralnom, političkom, ekonomskom, naučnom, odnosno svakom aspektu života.
Zašto je potreban?
Čovjekova priroda je takva da on može opstati samo ako živi u društvu. Da bi društvo moglo funkcionisati ono mora biti uređeno zakonima i propisima. Ko će propisati ove zakone? Ovdje dolazimo do osnovne razlike pristalica vjere i pristalica sekularizma. Sekularisti tvrde da je čovjek sam u stanju propisati za sebe odgovarajuće zakone. Međutim, islam tvrdi da on nije podoban za jedan takav poduhvat.Čvjek je veoma složeno biće koje još nije upoznalo sebe. On nije stvorio svoje tijelo niti uredio svijet u kojem živi. Razum nam govori, pogotovo danas, u doba složenih uređaja i mašina, da od onoga koji stvori jednu takvu stvar treba očekivati i uputstvo za njenu upotrebu. Koristeći ovu logiku islam nas uči da jedino pravo za izdavanje “uputstva za život” pripada Allahu, Stvoritelju čovjeka i svijeta u kojem živi.
Prednosti Božijih zakona
Za čovjekove zakone možemo reći da uvijek odražavaju uvjerenja, predrasude, ideologiju, društveni položaj, znanje i druge, dobre ili loše, osobine zakonodavca. Ovo se lijepo vidi kod Organizacije Ujedinjenih Nacija (OUN) gdje ljudi različitih kultura, ideologija i naučnih dostignuća pokušavaju da zajednički donesu zakone i odluke koje će važiti za sve zemlje članove OUN-a. Međutim, u slučajevima kada se sukobe interesi, velike sile nameću odluke koje odgovaraju njihovim interesima. Pravilo koje tamo vlada nije pravda i poštenje nego “zakon jačeg”.
Božiji zakoni su bolji od čovjekovih, jer je On iznad klase, rase ili pola; čovjek mu ne može ni koristiti ni štetiti; On ga je stvorio i potpuno ga poznaje kao i svijet u kojem živi. Zbog toga Njegovi zakoni obuhvataju sve što se tiče čovjeka - njegove potrebe, slabosti, nedostatke i mogućnosti.
U demokratskim društvima pravni sistem se povinuje volji većine. Tako na primjer, smrtna kazna se ne primjenjuje u onim društvima u kojima je većina vođena principom milosti. Najveća kazna koju ubica može dobiti u njima je doživotna robija. Smrtna kazna je u primjeni u onim demokratskim društvima u kojima je većina vođena principom pravednosti i u kojima je stopa ubistva velika. Međutim, u svim ovim demokratskim društvima nije se uočila razlika između principa milosti i pravednosti. Pravda se može zahtijevati i dobiti zakonskim putem, ali se milost ne može definisati zakonom. Za milost se uvijek može moliti, ali se ona nikad ne može zahtijevati.
Ono što islam nudi je mnogo bolje, jer on uzima u obzir razliku između ova dva principa i na pravi način uspostavlja odnos između pravde i milosti. U Kur’anu se govori o smrtnoj kazni na dva nivoa: zakonskom i moralnom. Zakon propisuje ono što pravda nalaže: daje se pravo žrtvi ili porodici ubijenog da uzvrati istom mjerom, ali odmah zatim se jako preporučuje da to ne uradi nego da, ili oprosti, ili uzme materijalnu nadoknadu. O tome govore ovi ajeti:
“O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan – za slobodna, i rob – za roba, i žena – za ženu. A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati.” (K.2:179)
“Mi smo u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome koji od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje.”
(K.5:45)
Tako u islamu imamo zakon u društvu koji daje pravo žrtvi na odmazdu, ali i moralni potstrek da oprosti .