Razvoj idžtihada i taklida
Poslije tragedije na Kerbali, Imami Ehlulbejta, naročito Muhammed Bakir i poslije njega njegov sin, Džafer Sadik, dobijaju priliku da formalno, putem predavanja i lekcija, predoče šeriat muslimanima. Kasniji Imami su bili sve teže pristupačni svojim sljedbenicima zbog vlasti koja je sve više na njih motrila, proganjala ih i zatvarala. Uveden je sistem vikale, gdje su Imami izabirali i obučavali svoje pretstavnike (vakile) preko kojih su sada komunicirali sa svojim šijama. U periodu od 318 godina poslije Poslanikove smrti muslimani su imali pristup šeriatu direktno ili indirektno preko dvanaest Imama, njegovih potomaka.
Do odlaska Dvanaestog imama, imama Mehdija, u skrivenost, Imami su ostavili dovoljno znanja za uputu, i obučili i pripremali sljedbenike za idžtihad i taklid. To znači da danas jedni studiraju raspoloživi materijal u detalje, - oni su mudžtehidi. Drugi, slijede rezultate proučavanja mudžtehida, - oni su mukalidi.
Da li je taklid prihvatjiv i njegova primjena razumna? Odgovor je pozitivan. Zaista, u svakodnevnom životu postoje bezbrojni primjeri njegove primjene. Čovjek koji želi napraviti kuću objašnjava projektantu dimenzije, raspored prostorija, broj spratova, itd. Projektant mu onda podnosi riješenje u skladu za zakonima statike, estetike, vrstom materijala, standardom itd. Tako, kada smo bolesni, idemo doktoru; kada nam se kola pokvare, idemo auto-mehaničaru; kada frižider neće da radi pozivamo električara, itd. Isto je sa kompjuterom: upotrebljavaćemo ga po proizvođačevom uputstvu i za sve probleme obratićemo se opunomoćenim ljudima koje je sam proizvođač obučio i preporučio.
U islamskoj terminologiji taklid znači slijeđenje mudžtehida. Šeriat obavezuje svakog onog, koji nije upućen u vjerske nauke, da slijedi eksperta u njima, tj. mudžtehida. Stvar je toliko ozbiljna da klanjanje, post, hadž ili bilo koji drugi ibadet nemaju vrijednost ukoliko njihov način obavljanja nije potvrđen od strane mudžtehida. Na Sudnjem danu neki će pokajnički govoriti:
“Da smo slušali ili razumjeli, ne bismo među stanovnicima džehennema bili” (K.67:10)
Slušanje ovdje znači slušanje i slijeđenje učenih kada osoba sama nije u stanju “razumjeti” tj. posvetiti se proučavanju i postati mudžtehid. Kur’an naglašava potrebu da se grupa ljudi iz svakog naroda, oslobođena čak i džihada, uputi na proučavanje i razumijevanje vjere.
“Svi vjernici ne treba da idu u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju svoj narod kada mu se vrate, da bi se oni Allaha bojali.” (K.9:122)
Zadatak ove manjine je da savlada vjerske nauke tj. šeriat da bi opominjali i upućivali po njemu svoj narod koji će se onda “Allaha bojati”, što znači izvršavati Njegova naređenja i ustezati se od Njegovih zabrana. Znači Idžtihad je proučavanje vjere u cilju vođenja i savjetovanja dok taklid pretstavlja slijeđenje savjeta i uputa mudžtehida.
Slijeđenje mudžtehida (taklid) postaje obavezno samo onda kada se nema pristupa Imamu Ehlulbejta. Ono je postepeno uvedeno od strane samih Imama Poslanikove porodice. U jednom poznatom hadisu Umar b. Hanzala pita imama Džafera Sadika da li je ispravno da njegova dva sljedbenika, koji su u međusobnom sporu, traže presudu od vladara ili sudije postavljenog od vladara. Imam je odlučno zabranio da to urade, i kao dokaz naveo sljedeći ajet:
“Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom [Tagut je svaka stvar ili osoba koja se slijedi bez Allahovog dopuštenja ili dopuštenja Njegovog čovjeka na zemlji. Njome se označava šejtan, idol ili čak ljudsko biće koje zavodi druge.] sudi, a naređeno im je da ga odbace i ne vjeruju u njega.” (K.4:60)
Onda ga je Umar b. Hamzala upitao:
“Šta njih dvojica treba da rade?” Imam je odgovorio ovako: “Trebaju tražiti nekoga od njih koji zna naše hadise, poznaje šta je dozvoljeno a šta zabranjeno i upoznat je s onim šta propisujemo. Kada ga nađete učinite ga svojim sudijom, jer sam ga i ja učinio vašim sudijom. Ako je njegova presuda, koja se slaže s onim kako mi odlučujemo, odbijena, onda je to jednako neposlušnosti Allahu i nama, Imamima Poslanikove kuće, jer neposlušnost nama jednaka je neposlušnosti Allahu, a onaj koji Njega ne sluša je mušrik.”
(Shaykh el-Kulejni el-Usul minel Kafi, dio I, str. 67)
U drugom hadisu, Ebu Hedidža prenosi da mu je imam Džafer Sadik poslao svog čovjeka sa sljedećom porukom: “Ako se desi spor ili nesuglasica među vama vezano za imovinu, pripazite da ne tražite da vam presudi neki od onih uzurpatora. Umjesto toga tražite nekoga ko zna šta mi zabranjujemo a šta dopuštamo, jer takve ja postavljam da presuđuju među vama. I pazite da ne tražite presudu od nepravednih vladara.
(Shaykh Murtaza el-Ensari, Kitabul Makasib, str. 154)
Postoji nekoliko pisanih dokumenata u kojima Imami upućuju šije na druge osobe u slučajevima kada im oni sami nisu dostupni.
Ali b. Musejb pitao je imam Alija Rezu:
“Živim daleko i ne mogu ti svaki put doći kada mi nešto nije jasno i kada trebam tvoju odluku. Kome mogu da se obratim?” Imam mu je odgovorio: “Zekeriji b. Ademu el-Kumiju.”
Abdulaziz i Hasan b. Ali b. Jaktin su pitali imam Alija Rezu:
“Nismo ti u stanju uvijek doći za naše vjerske probleme. Da li je Abdurahman pouzdan da pitamo njega?” Imam je odgovorio pozitivno.
Abdullah b. Ebi Ja’fur je pitao imam Džafera Sadika:
“Ne živim blizu tebe, niti ti mogu uvijek doći kada ne znam nešto vezano za vjeru. Ponekad mi neko dođe i pita me slična pitanja za koja nemam odgovora.” Imam mu je rakao: “Šta te sprječava da pitaš Muhammeda b. Muslima es-Sakafija. On je čuo mnogo hadisa od mog oca i on ga je veoma cijenio.”
Šuajb el-Akrakufi je pitao imam Džafera Sadika:
“Ponekad te trebamo upitati nešto, ali smo u tome onemogućeni. Da li za to postoji neko drugi?” Imam mu je odgovorio: “Tražite uputu od Ebu Basira el-Asadija.” (Wasailuš-Šija, dio XVIII, str. 103, 105, 106, 107)
Ovi hadisi dokazuju da je traženje od onih upoznatih sa učenjem Imama Ehlulbejta odobreno od samih Imama. Na kraju vrijedi pomenuti pismo od današnjeg Imama, imama Mehdija upućeno Ishaku b. Jakubu.
“ …Što se tiče novih stvari koje mogu iskrsnuti u budućnosti, za njihovo rješenje morate se obraćati prenosiocima i poznavaocima naših hadisa, jer su oni moj dokaz vama, a ja sam Allahov dokaz njima”.
(Shaykh Saduk, Kamalud Din ve Tamamun Niama, str.484; - Shaikh Tusi, Kitabul Ghajba, str. 177; - Tabrasi, Ihtidžadž, dio II, str. 283)
Svojstva mudžtehida
Šeriat kaže da nije dovoljno postati ekspert u fikhu ili drugim islamskim naukama da bi se zaslužio položaj mudžtehida. Uz veliko znanje, on mora biti sljedbenik Imama Ehlulbejta i mora biti adil.
(Poredo ovih uslova mudžtehid mora biti živ, zreo covjek, psihički zdrav i roen u zakonitom braku. )
Pod ovim se podrazumijeva da osim pravednosti on mora posjedovati i sve druge moralne kvalitete kao sto su poštenje, puzdanost i skromnost. On mora svojim životom, ponašanjem, bogobojaznošću, uzdržavanjem od svega što islam zabranjuje i izvršavanjem svih svojih dužnosti služiti drugima za primjer..
Imam Hasan Askari prenosi jedan dug hadis od imama Džafera Sadika u kojem on kritikuje Jevreje za slijeđenje koruptiranih rabina. Tu se pored ostalog kaže:
“ … tako slično, ako bi ljudi ovog Ummeta znali da njihovi alimi otvoreno čine grijeh, slijepo se odaju vlastitioj rasi ili naciji, željni su ovog svijeta i svega što je zabranjenu u njemu, suprotstavljaju se neistomišljenicima, mada bi trebali da im pomognu, a drže stranu onih koji ih podržavaju, mada bi im se trebali suprotstaviti – pa svi pripadnici ovog Ummeta koji slijedi takve alime imaju isti položaj kao i Jevreji koji su prokleti zbog slijeđenja pokvarenih rabina.”
Onda Imam kaže:
“Ali ako postoji neko od uleme ko obuzdava svoje želje, štiti svoju vjeru, savladava svoje zle težnje i poslušan je svome Gospodaru – onda ga ljudi trebaju slijediti u vjeri. Ovi kvaliteti mogu se pronaći samo kod nekih šija alima - nekih, ne svih.” (Tabrasi, el-Ihtidžadž, dio. II, str. 264)
Ovaj hadis nam govori o kvalitetama koje mora posjedovati mudžtehid i upozorava nas da budemo pažljivi pri njegovom izboru.
Kako prepoznati mudžtehida? Šeriat nam daje tri opcije:
Ako je neko alim, tj. dovoljno vjerski obrazovan da sam prepozna najučenijeg
Ako dva poštena (adila) i učena čovjeka (alima) potvrde da je neki alim dosegao nivo mudžtehida
Ako je opšte poznato i već utvrđeno za nekog alima da je mudžtehid.
O jednom poznatom mudžtehidu njegov učenik piše:
“On je bio simbol spokojstva, dostojanstva, samopoštovanja, vjere u Allaha, iskrenosti, skrušenosti, ljubaznosti i plemenitog morala. Na njegovom skrušenom licu se mogao primijetiti znak duhovne savršenosti, prosvjetljenja srca i povezanosti sa nebeskim svijetom. Na njegovim skupovima vladala je takva atmosfera, da je prisutne primoravala na duhovnu kontemplaciju. U razdoblju od trideset godina, tokom kojih sam imao čast da prisustvujem njegovim predavanjima, od njega nikad nisam čuo “Ja” (upotrijebljenu samu), a riječi “Ne znam” čuo sam mnogo puta. To je bila njegova skrušenost. Jedan od značajnih kvaliteta ovog duhovnjaka je velika ljubav i vjera u Ehlulbejt. Njegove dnevne i noćne aktivnost na poljima predavanja i proučavanja, nisu ga zaustavile u poštivanju i traženju pomoći od Božijeg Poslanika i njegove porodice, i za sve svoje uspjehe smatrao se dužnikom ovih velikih ličnosti."
Premda je bio skriveni dragulj, koji nije imao nikakvih želja za slavom i koji je vodio jednostavan život, brzo je privukao tragače za istinom i značajne ličnosti u oblasti islamskih nauka, te ih počeo obučavati, čime je posijao sjeme jednog novog kulturnog i etičkog pokreta. Iako nije imao nikakvih materijalnih izvora na raspolaganju, premostio je sve prepreke oslanjajući se na Allaha i pomoću vlastitih vrlina. Kada bi neko proučio njegovo ponašanje, način života, znanstvena djela, dubokoumne ideje, njegovu iskrenost i znanje bez presedana, zasigurno bi došao do zaključka da bez stvarne veze sa Svemogućim Allahom, Njegovim Poslanikom i Ehlulbejtom, niko ne može imati ovkav sklad i blagonaklonost.
“On daruje znanje onome kome hoće, a onaj kome je znanje darovano, darovan je blagom neizmjernim ” (K.2:269)
Pokušaj racionaliziranja šeriata
Zašto moramo klanjati pet puta dnevno? Postiti mjesec dana? Zašto nositi hidžab? Zašto meso životnje koja nije zaklana na islamski način, nije dozvoljeno jesti? itd. Ovo su samo nekoliko pitanja koje će postaviti oni koji bi htjeli da sebi objasne ili saznaju razlog i namjenu svakog propisa.
Prije nego se pozabavimo time, definišimo sebi odnos koji svaki musliman mora imati prema vjeri. U Kur’anu i Sunnetu pronaći ćemo dva različita odnosa iz kojih su izvedena dva pojma: temeljna vjerovanja ili usule din i šeriatski propisi ili furue din. Tako kažemo da se din sastoji od vjerovanja i propisa (zakonskih i moralnih)
Vezano za prvi pojam, tj. vjerovanja, od muslimana se traži da prvo proučava i razmišlja, i tako se uvjeri u njihovu istinitost i ispravnost. Kur’an jasno kaže da nema prisile u vjerovanju i jako kritikuje one koji slijepo slijede vjerovanja drugih:
“U vjeri nema prisiljavanja- pravi put se jasno razlikuje od zablude!” (K.2:256)
“A kada im se kaže: ‘Pristupite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku!’. Oni odgovaraju: ‘Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili.’ Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali i ako nisu na pravom putu bili?!’ (K.5:104)
Umjesto slijepog slijeđenja Kur’an nam savjetuje da saslušamo i da prihvatimo ono što je razumno i logično.
“Oni koji saslušaju govor i slijede najljepše u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni.” (K.39:18)
Tako, u knjigama hadisa vidimo da su Poslanik i Imami koristili logične dokaze da uvjere svoje protivnike ili privuku one koji traže istinu. Iz ovoga zaključujemo da musliman mora temeljiti svoja vjerovanja na razumijevanju i ubjeđenju.
ALI po pitanju šeriata i negovih propisa, islam očekuje potpunu poslušnost. Razlog je očigledan: Kada osoba dobrovoljno prihvati i povjeruje da je Allah Stvoritelj i mudri zakonodavatelj, Muhammed s.a.v. Njegov Poslanik, a Kur’an Njegova knjiga – onda prirodno proizilazi da se mora pridržavati šeriatskih propisa.
Tako na primjer, od čovjeka koji dobrovoljno uđe u neku zemlju, odmah se očekuje da poštuje njene zakone. Kako bi izgledalo da odmah po ulasku počne sa pitanjima: Zašto moram davati ovoliku taksu? Zašto radni dan počinje od 9 sati? Zašto je ograničenje brzine na putevima toliko? Niko ga nije tjerao da uđe i zato se mora pridržavati svih zakona koji su u njoj na snazi. Kako onda onaj koji uđe u islam, može pitati: zašto moram klanjati i postiti? Mora izvršavati svoje obaveze, jer ga niko nije natjerao da primi islam.
O potpunoj pokornosti Kur’an govori na nekoliko mijesta
“Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegovog Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.” (K.33:36) “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i onim zduženim za upravljanje nad vama [Imamima Poslanikove porodice].” (K.4:59) “A mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naređenju, pokoravali.” (K.4: 64)
Na kraju, kao zaključak, možemo reći da se od muslimana očekuje da vjeruje nakon razmišljanja i zaključivanja, a da poštuje šeriatske propise bez ikakvog izgovaranja.
Kategorije šeriatskih zakona
Prema poznatosti razloga za propisivanje šeriatskih propisa oni se mogu podijeliti u četiri grupe:
Propisi čiji su razlozi i namjene očigledne
Na primjer, pomaganje slabima, zabrana ubistva i laganja, plaćanje zekata i sl. Očigledno je da je dobro pomagati siromašnim, da je ubijanje i laganje zlo i da je plaćanje taksi neophodno da bi se održavala ekonomska ravnoteža u društvu.
Propisi čiji su razlozi i namjene objašnjeni Kur’anom i Sunnetom
Na primjer, zabrana opijajućih pića i interesa, obaveza klanjanja i sl.. Tako iz Kur’ana i Sunneta saznajemo da su opijajuća pića jedan od glavnih uzroka zla. Svijetu će još dugo trebati da shvati veliku štetu od alkoholizma, kojeg je Kur’an zabranio još prije četrnaest vijekova riječima: “…njegova šteta je veća od koristi.” (K. 2:219) Interes uništava siromašne u društvu i dopušta bogatima da se bogate više. Namaz odvraća od razvrata i ružnih radnji: “… obavljaj molitvu, molitva zaista odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje molitve je najveća poslušnost!”
(K. 29:45)
Propisi čiji razlozi i namjene nisu objašnjeni Kur’anom ni Sunnetom, ali je nauka uspjela da pokaže njihovu korisnost i opravda razloge za njihovo propisivanje.
Na primjer, zašto je svinjetina zabranjena, zašto se sunećenje veoma preporučuje ili zašto je samo riba koja ima krljušti dozvoljena za ishranu. Nauka je dokazala da svinjsko meso sadrži najviše zaraznih bakterija. Danas, zbog mnogih koristi i preventive od bolesti, doktori preporučuju sunećenje svim muškarcima. Najveća prednost sunećenja je ta što se njime sprječava nakupljanje masnoće i izlučine (zvane smegma) pod kožom na vrhu penisa, što uzrokuje infekciju, oticanje i ponekad skupljanje kože, što ponekad spriječava izlazak vrha penisa. Što se tiče ribe bez krljušti, danas je dokazano da njena upotreba u ishrani šteti čovjeku.
Ovdje treba napomenuti da se ova naučna objašnjenja, koja potvrđuju ispravnost šeriatskih propisa, ne mogu uzeti kao pravi razlog njihovog propisivanja, jer ljudsko znanje je tek u povojima, dok šeriatski propisi potiču iz Allahovog savršenog znanja, koje obuhvata ljudski život Ovoga i Onoga svijeta. U svakom slučaju, naučne činjenice nam mogu poslužiti da pokažemo njihove koristi i prednosti.
Propisi čiji razlozi i namjene nisu objašnjenu u Kur’anu ni Sunnetu, niti ih je savremena nauka u stanju objasniti.
Na primjer, zašto klanjamo na način koji klanjamo. Zašto četiri rekjata u podne namaza, a tri u akšama. Zašto se posti mjesec dana, a ne manje ili više, i sl.
Što se tiče prve tri grupe propisa, traženje objašnjenja za njih ne pretstavlja problem. Problemi počinju onda kada se traže objašnjenja za četvrtu grupu propisa. Za ovu grupu se samo može reći da musliman mora biti siguran da oni sadrže korisnu namjenu. Korist može biti materijalne ili duhovne prirode, ili oboje zajedno. Zašto moramo imati povjerenje u ovu vrstu zakona? Zato što mi, sljedbenici Ehlulbejta, vjerujemo da sve što dođe od Allaha ima svoju svrhu i korisnost. Na temelju ovog vjerovanja, mi smo sigurni da svi Njegovi propisi (uključujući i one čija namjena je nepoznata) imaju svrhu i korist.
Literatura:
An introduction to the Islamic Shari’ah, Sayyid Muhammad Rizvi
El-Šija u islamu, Allame Sejjid Muhammed Husejn Tabatabai