Izvori šerijata (islamskih propisa)

 

Pod izvorima islamskih zakona podrazumijevamo Kur’an i sunnet. Pod sunnetom podrazumijevamo rijeci, djela ili precutno odobravanje poslanika Muhammeda i Imama iz njegove porodice, Ehlulbejta.

Kur’an opisuje samo osnovna pravila serijata, a sunnet ih razradjuje. Kur’an opisuje Poslanika islama sljedecim rijecima:

 

• “On (Allah) je neukima poslao Poslanika, jednog izmedju njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih ocisti, i da ih Knjizi i mudrosti nauci, jer su prije bili u ocitoj zabludi” (62:2);
• “A tebi (Muhammede) objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono sto im se objavljuje, i da bi oni razmislili” (16:44).

 

Ova dva ajeta definitivno dokazuju da poslaniku Muhammedu s.a.v. nije bio jedini posao da nam prenese Knjigu, nego je on bio takodjer njen ucitelj i tumac. Cak su i njegova djela izvor upute za nas:

“Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji cesto Allaha spominje” (33:21).

 

Pokornost Poslaniku se smatra za dokaz ljubavi prema Allahu:

“Reci (o Muhammede): “Ako Allaha volite, mene slijedite i vas ce Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!”, a Allah prasta i samilostan je” (3:31). Kako bi pokazao vaznost pokoravanja Poslaniku, Kur’an dalje kaze, “Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu” (4:80).

 

Muslimani koji su zivjeli u Poslanikovom vremenu imali su lahak pristup njegovom sunnetu. A sta je sa nama koji smo rodjeni stotine godina nakon Poslanikovog preseljenja na ahiret?

Muslimani ranijih dana su shvatili vaznost Poslanikovog sunneta i poceli da biljeze i cuvaju njegove rijeci u knjigama hadisa. Cak i Poslanikova djela, koja su uocili ashabi, sacuvana su medju hadisima. Ali, ovaj proces cuvanja sunneta Bozijeg Poslanika nije bio imun na greske ili cak falsifikovanje.

 

Mnogi hadisi su izmisljeni i lazno pripisani Poslaniku za vrijeme ranog perioda islamske istorije. Zbog toga je od apsolutne vaznosti da se pronadje autentican i u isto vrijeme informisan izvor sunneta Bozijeg Poslanika. Kada pogledamo u muslimane koji su zivjeli za vrijeme Poslanika, ne mozemo naci nikoga ko bi vise znao, ko bi bio vise informisan, pouzdan i blizi Poslaniku od Ehlulbejta, njegove porodice.

 

Na kraju krajeva, sam Kur’an svjedoci da je njihova duhovna cistoca bila najviseg stepena:

“Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti” (33:33).

Ako kombinujemo ovaj ajet o cistoci Ehlu-l-bejta sa sljedecim, “On je, zaista, Kur’an plemeniti, u Knjizi brizljivo cuvanoj, dodirnuti ga smiju samo oni (od grijeha) procisceni” (56:77-79), to pokazuje da je Ehlulbejt mogao razumjeti Kur’an bolje nego bilo koji drugi Poslanikovi sljedbenici.

 

Allah kaze: “Reci: (O, Muhammede), “Ne trazim za ovo (za prenosenje Allahove poruke) nikakvu drugu nagradu osim ljubavi rodbinske”.” (42:23)

 

Vidimo da Allah naredjuje Svom poslaniku da trazi od ljudi da vole njegovu porodicu. Da oni nisu bili istinoljubivi, pouzdani i vrijedni slijedjenja, zar bi nam Allah naredio da ih volimo?

 

Ovih nekoliko ajeta je dovoljno da pokazemo kako su najbolji tumaci Kur’ana i najautenticniji izvor Poslanikovog sunneta Imami Ehlulbejta.

Poslanik je sam rekao,

“Ostavljam vam dvije vrijedne stvari. Dok god ih zajedno drzite, necete nikada zalutati nakon mene. Jedno od tog dvoga je vece od drugog: Allahova Knjiga, koja predstavlja uze izmedju neba i zemlje, i moje potomstvo, moj Ehlulbejt. Te dvije stvari se nece razdvojiti jedna od druge sve dok mi ne dodju kod izvora Kevser (na onome svijetu). Zbog toga gledajte da mi se oduzite nacinom na koji cete se odnositi prema njima.” Ovdje nije mjesto da raspravljamo o autenticnosti ovoga hadisa, ali ce biti dovoljno da citiramo Ibn Hadzera el-Mekkija. Nakon sto je zabiljezio ovaj hadis od raznih ashaba koji su ga culi od Poslanika na razlicitim mjestima i u razlicito vrijeme, Ibn Hadzer kaze, “I nema neslaganja u ovim (brojnim izvjestajima), posto nije postojalo nista sto bi sprijecilo Poslanika da ponavlja (ovaj hadis) na tim razlicitim mjestima zbog vaznosti Svete Knjige i ciste Porodice”.

 

Mozemo zakljuciti iz ovih ajeta i hadisa koje smo spomenuli da je Ehlulbejt najautenticniji i najbolji izvor sunneta, i zato ga pretpostavljamo svim ostalim izvorima. Kada god citiramo hadis od Imama Ehlulbejta, on zapravo ne dolazi od njih, nego je to Poslanikov hadis koji su oni sacuvali kao istiniti nasljednici posljednjeg Bozijeg poslanika. Imam Dzafer es-Sadik (neka je mir s njim) kaze:

“Moj hadis je hadis moga oca, hadis moga oca je hadis moga djeda, hadis moga djeda je hadis Husejna (ibn Alija), hadis Husejnov je hadis Hasana (ibn Alija), hadis Hasanov je hadis Zapovijednika vjernika (Alija Ibn Ebi Taliba), hadis Zapovijednika vjernika je hadis Allahovog Poslanika s.a.v., a hadis Poslanika je izjava Allaha, Svemoguceg, Najveceg”.

 

Idztihad i taklid:

 

Nakon sto je dvanaesti imam el-Mahdi, prema Allahovm planu, presao u gajbet al-kubra, odgovornost za vodjenje vjernika u pitanjima serijata pala je na mudztehide, ucenjake koji su specijalizirali islamskim naukama. Mudztehidi izvode islamske zakone iz dva izvora koja su ranije spomenuta. To moze zvucati veoma jednostavno, ali nije tako. Oni ne otvaraju Kur’an i knjige hadisa, i odmah zapocinju davati fetve. Oni prije svega moraju imati metodologiju idztihada (koja se uci u oblasti usûlu-l-fiqha).

 

Metodologija propisuje mudztehidima kako ce proucavati Kur’anske ajete i hadise. Da li ce prihvatati samo doslovno znacenje? Da li treba da odrede koji ajeti su objavljeni prvi a koji kasnije o istoj temi?

Da li ce drugoobjavljeni ajet dokinuti prvoobjavljeni ili ce ga samo donekle ograniciti? Da li treba svaki hadis smatrati autenticnim?

Ako ne, na koji se nacin odredjuje autenticnost datog hadisa?

Ako oni iznesu dva autenticna hadisa o istoj stvari koja su kontradiktorna, koji ce se od njih slijediti?

Sve takve probleme metodologija mora rijesiti, i samo tada mudztehid moze tacno i odgovorno izvesti zakon iz Kur’ana i sunneta. (Ocigledno je da nemaju svi sposobnosti ili vremena da se specijaliziraju u serijatskim zakonima; zbog toga, za takve ljude je neophodno da slijede nekog mudztehida u pitanjima serijata. To slijedjenje se naziva taklîd.)