Odnos muslimana prema historiji islama

Uopšte govoreći čovjek se prema historiji, ličnoj ili zajedničkoj (tj. zajednice u kojoj živi), može odnositi na dva načina: prvi je onaj kada on poznavanje historije ne smatra važnim, te se ne trudi da sazna o prošlosti niti da današnja zbivanja poveže sa događajima iz vremena prije njega. Drugi odnos je onaj kada čovjek drži historiju važnom, želi da se detaljno upozna sa događajima iz prošlosti i poveže ih sa stanjem u kojem se danas nalaze on i njegova zajednica.

 Da li muslimani, uopšte govoreći, znaju šta se zaista dešavalo u njihovoj ranoj prošlosti? Odgovor je negativan. Da li većina nas iskreno vjeruje da je važno poznavati prošlosti islama, naročito njegovu ranu prošlost. Odgovor je opet negativan. Ovakav odnos nosi sa sobom  najmanje dvije negativne posljedice.

 Prva negativna posljedica je lišavanja sebe ljekovite moći znanja historije. U čemu se sastoji ova ljekovita moć poznavanja prošlosti? Današnji problemi muslimana slični su problemima čovjeka koji ima zdravo tijelo, velik imetak i uz to veoma je inteligentan. Međutim, njega muče neki problemi psihičke prirode: pati od kompleksa inferiornosti, život mu je izgubio značenje, depresivan je i potpuno ravnodušan prema svemu što se oko njega dešava.

Odlučio je da ode psihijatru, ili radije psihoanalitičaru, da ga liječi. Tretman ovog doktora se sastoji u tome da pacijenta navede da govori o svojoj prošlosti, da iz njegove podsvijesti izvuče neprijatna iskustva ili traume iz ranijeg života, te da otkrije vezu između njih i njegovog sadašnjeg stanja, osjećanja i ponašanja. Pacijent će biti izliječen onog trenutka kada postane svjestan te određene proživljene traume koju je bio potisnuo u svojoj podsvijesti a koja se desila dvadeset, trideset ili čak četrdest godina ranije kada je bio još dijete. Kada poveže taj neprijatan događaj sa svojom sadašnjošću, kada razumije šta mu se desilo – biće izliječen.          

 Razlog zašto trebamo danas nad razgovaramo i držimo otvorenim teme iz naše islamske prošlosti je da pronađemo, saznamo i razumijemo te traume, te neprijatne događaje u kojima leže korijeni našeg nezdravog stanja danas. Također treba znati da, na isti način kako čovjek pronalazi u sebi otpor da počne da istražuje svoju tamnu, nepoznatu podsvijest, danas ćemo se susresti sa otporima raznih oblika da istražujemo i kritički analiziramo našu islamsku historiju.

 Naše vjerovanje je da današnji problemi muslimana vuku korijene iz samog stanja one prvotne zajednice za vremena života Poslanika Muhammeda s.a.v. a naročito u događajima neposredno poslije Poslanikove smrti kao što je negiranju njegovog nasljednika, maltretiranju njegove porodice (na primjer, napad na kuću hazreti Fatime, njeno povređivanje i oduzimanje njene imovine) ... I ako odbijemo da saznamo o našoj [gorkoj, neprijatnoj] prošlosti, ili pokušamo da je iskrivimo ili potisnemo, rezultat će biti isti kao u slučaju one osobe koja potiskuje svoje traume iz prošlosti, pokušava da ih zaboravi ili negira – neće biti izliječena.

 Druga negativna posljedica ravnodušnosti prema historiji i događajima koji su se davno desili a koji nas se i danas tiču ogleda se u  činjenici da nas ta ravnodušnost ne oslobađa odgovornosti prema prošlosti. Muslimanu nije dopušteno da bude ravnodušan prema zločinu i nepravdi, bilo da se ona dešava danas ili se desila u prošlosti. Ako se nepravda nanosi danas musliman treba da podigne glas protiv nje. Ali ako se nepravda desila u prošlosti šta mu je činiti?

Jedan hadis poslanika Muhammeda s.a.v. kaže:

''Onaj ko podržava zločin zaslužuje kaznu samog zločinca, a onaj ko podržava dobro zaslužje nagradu samog dobročinioca.''

Drugim riječima, ako se slažemo s onima koji su počinili nepravdu i zločin u prošlosti onda sami nosimo terete njihovih grijeha danas i možemo biti optuženi za njih. Dakle dužnost bi nam bila da se od njih ogradimo i njihova djela osudimo.

'Lijepo velite', neko će reći, 'ali gdje vam je dokaz za to?'

Evo ga: u Kur'anu nalazimo da Allah s.w.t. naređuje Poslaniku da optužujuće upita ondašnje jevreje Medine,

''Pa zašto ste ranije ubijali Allahove poslanike, ako ste vjernici bili?'' (2:91)

Nepobitna je činjenica je da niko od jevreja Medine nije nikad ubio nikakvog Božijeg poslanika. Ali zbog toga što su se slagali sa svojim precima koji su negirali i ubijali Božije poslanike, tako što su negirali Božijeg poslanika svog vremena, u ovom slučaju Poslanika Muhammeda s.a.v., bivaju optuženi za isti zločin koji su počinili njihovi preci.

 Da li bi danas oni koji negiraju Imame iz Poslanikove čiste porodice mogli biti slično pitani?

''Pa zašto ste ubili Poslanikovog unuka, ako ste vjernici bili!?''