Neki vjerski paradoksi današnjice

U našem narodu postoji paradoks u kojem se postavlja pitanje: ako je vjera pravi put, zašto su onda kršćani vjeru potisnuli s društvene scene pa uznapredovali? Ovaj paradoks ćemo nazvati: paradoks prave vjere. Drugi paradoks pita: ako je Islam put rješenja i ako ima ispravne programe koji dovode do suglasnosti, uzajamne ljubavi i suradnje, pa zašto je onda islamski svijet sve drugo osim ovoga? Ovaj paradoks ćemo nazvati: paradoks neslaganja tvrdnjih sa stvarnošću.

Kao odgovor na ova dva veoma bitna paradoksa, naš narod je sam poduzeo inicijativu i možda nesvjesno napravio razliku između prave vjere i nas koji se iskazujemo kao njeni predstavnici. Naš narod nije bio spreman da se odrekne svoje vjere čak i pod cijenu onolikih mučenja, i to upravo zbog iste te vjere. Pa ipak ćete, ako odete među narod, čuti neke zamjerke i proteste protiv nas koji se smatramo vjerskim učiteljima i svećenicima. Jedna od narodnih izreka s ovim u vezi je i ona koju su sročili u vidu jednog stiha, a glasi:

Hodže i popovi najveći lopovi

Naravno, sam ovaj odgovor i ovakvo shvatanje je jedan  paradoks, i to kakav paradoks? Paradoks čije bi rješenje, po mom mišljenju, dovelo do spasenja ljudkoga roda! Uistinu, da li smo svi mi ovakvi ili samo neki od nas? Da li su svi vjernici i muslimani teroristi i kriminalci, ili samo neki od nas? Ili smo pak svi anđeli, čisti i nepogrešivi?!

Zar je obaveza svijeta okrenutog od vanjskog vjerovjesnika – i to upravo zbog ovih lopova – i priklonjenog unutarnjem vjerovjesniku i poimanjima kao što su: humanizam i podrška obaspravljenima, to da goni kriminalce među muslimanima i zaista, u najmanju ruku za neko vrijeme, razne muslimanske narode spašava od despotskih, samovoljnih, zvjerskih i kriminalnih vladara, ili je to obaveza islamskoga svijeta da svoje tijelo očisti od trulih i kvarnih elemenata pa čak i drugima da pritekne u pomoć. Ovaj paradoks možemo nazvati: paradoks zagovornika.

S jedne strane vidimo vjernike i muslimane kako svoje neurednosti prepuštaju Bogu i vele da je tako sudbina htjela ili pak da treba sačekati dok dođe jedan iza oblaka pa nam posredi naše nesređene stvari! A s druge strane nalazimo da Bog naša vrlo pogrešna djela i ponašanja vraća nama samima i veli: “Bog sigurno neće izmjeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne izmjeni sebe.” Zaista bi čovjeku stanje ovih vjernika i muslimana, pošto ga razmotri, da nije tragično bilo komično. Ovaj paradoks ćemo nazvati: paradoks sudbine i očekivanja boljeg sutra.

Naredni paradoks je: zakon džungle i civilizovani svijet. Znate, kada je oko jedanaest godina prije na raznim skupovima bilo riječi o ponovoj agresiji naše srednjovjekovno-konzervativne braće na nas koji smo poput naših predaka zahtjevali reforme, i kada se govorilo da su ovoga puta odlučili da nas u Bosni potpuno iskorjene i pokrenu jednu veliku genocidnu tragediju, većina našeg naroda nije mogla da vjeruje. Tu svoju nevjericu su obrazlagali na slijedeći način: Zar je moguće da se u dvadesetom stoljeću i pored sve ove civilizovanosti, desi zvjerstvo tolikih razmjera i to u srcu Evrope! Civilizovane Evrope čiji utemeljitelji su u prvom redu bili naši bosanski preci kršćani koji su se borili za reforme. Civilizovane Evrope koja je na osnovama poruka unutarnjeg vjerovjesnika povjerovala u vrijednost čovjeka pa čak zagovara prava žiotinja, zar je moguće da takva jedna Evropa bude posmatrač tako jedne velike tragedije, a da ne interveniše?!

S druge strane pak, s obzirom na to da se naš narod nakon stoljeća borbe za pravdu i vjersko političke reforme, u skladu s prirodnim programom Gospodara univerzuma, popeo sa stadija svoje prijašnje vjere tj. kršćanstva na uzvišeni stadij poslednje vjere u ciklusu nebeskih religija tj Islama, i da je sasvim umjesno imao to očekivanje i analizu da ukoliko predpostavimo da naši renesanšani (čitaj “Evropljani) i pronevjere svoj zavjet dat unutarnjem vjerovjesniku, valjda će nas muslimani svijeta koji afirmišu i potvrđuju kako vanjskog tako i unutarnjeg vjerovjesnika, zaštititi i valjda neće dozvoliti da se desi takva jedna katastrofa.

Međutim, nije prošlo dugo vremena i svima je bilo jasno da ova veoma umjesna očekivanja i veoma ispravne analize nemaju izvršnog garanta, i da su samo priviđenje i iluzija! A ako nam neko hoće da odgovori zašto je to tako, mi ćemo mu reći da mi vrlo dobro znamo odgovor na ovaj paradoks i nije potrebno da nam neko filozofira.

“O vi koji vjerujete, zašto zagovorate ono što ne činite? A kako je Bogu mrsko da zagovarate ono što ne činite!” ili riječ iza koje nisi junak da staneš ili ne zagovaraj ili, ako je već zagovaraš, onda junački stani iza nje.

Da nije bilo naše diplomatije i da se nije približila razdirućem lavu ove svjetske džungle, te da mu nije dala do znanja da i u našim krajevima tj. Balkanu i Evropi ima dobre interese i dobar plijen do kojega može da dođe putem podržavanja nas, ovaj genocid bi se jednako nastavio sve do potpunog nestanka i Bosne i njenog naroda. Svima je postalo sasvim jasno da lijepe priče o humanizmu i ljudskim pravima Evrope nije ništa drugo doli  pregršt šupljih priča iza kojih glavnu ulogu igraju materijalni interesi.

Svome Bogu se molim da dođe dan kada će obespravljeni i općenito svi narodi svijeta shvatiti da sveti ideali poput zahtijevanja  slobode za sve narode i sve ljude, traženja pravde i ljudskih prava, nemaju nikakvog izvršnog garanta i da su se svi dali u borbu za svojim nacionalnim i privatnim interesima. Bože moj, utječem ti se od bolnih posledica neblagovremenog i pohlepnog prispjevanja u pomoć obespravljenim i potlačenim narodima i pojedincima. Nemam moći da silnika uhvatim za gušu, ali imam toliko snage da kažem da je na poziciji odbrane humanih vrijednosti, vrlo pogrešno prst uperivati na sablju silnika umjesto na njega samoga.

Vjernici u ljudske vrijednosti ovih dana, namjesto da silnika skinu sa životne scene ili mu sude ako ima manji grijeh, govore o uništenju imovine obespravljenog i potlačenog naroda! Namjesto da islamski svijet i Evropa, milom ili silom, uzmu vlast iz ruku silnika i predaju je potlačenom narodu, oni ovaj veoma blagoslovljeni i sveti čin prepuštaju takvom jednom licemjeru koji je na drugom mjestu svijeta do guše uprljan krvlju nevinih i obespravljenih ljudi.

Bože dragi, da li ima iko među renesanšanima da je spreman, ne iz pohlepe već radi zaštite poslanice unutarnjeg poslanika poput pravde, ljudskih prava i slobode svih ljudi u odabiru vlastite sudbine,  ako zatreba, čak i život da dadne? Bože, koliko nas ima da smo spremni  odazvati se na poziv vanjskog vjerovjesnika: “Šta vam je zašto se ne borite na putu Allaha i potlačenih iz reda muškaraca, žena i djece, koji govore: Gospodaru naš izbavi nas iz ovoga grada, čiji su stanovnici nasilnici, i daj nam od Sebe zaštitnika, i daj nam od Sebe pomagača” , a koji je ustvari potvrda poslanice onog unutarnjeg poslanika.

Odakle više dolazi brbljanje o neophodnosti borbe protiv globalizacije i miješanja u unutarnje poslove drugih društava? Globalizaciji se treba reći da, ali zakonu džungle što ga svjetožderni licemjer promiče, ne! Miješanje u unutarnje poslove drugih naroda je prihvatljivo, ali samo u pravcu podrške humanih vrijednosti i ostvarenja ljudske civilizacije, ne u pravcu eksploatacije.

To da mi podržimo jedan niz humanih i moralnih načela, a istovremeno da budemo posmatrači podmetanja požara od strane nepravednika u drugim društvima, i u stvari da pozornicu prepuštamo cionistima i licemjerima, sa stanovišta univerzalnih zakona je osuđeno na bolne posljedice koje nas postepeno pristižu.

Kada sam oko godine dana prije u punom amfiteatru fakulteta rekao da je srčana želja svih muslimana jedinstvo islamskoga svijeta i da je potrebno što prije odrediti načela jedinstva, tako da svi uđu unutar jedinstvenog sistema, u protivnom cijeli islamski svijet pa čak i cijeli svijet će postati Palestina, (htio sam da kažem da se to jedinstvo treba proširiti na sve narode koji slijede jedan moralni sistem i humane principe, a protiv cionizma i svjetskog licemjerstva) ali, uprkos tome što su prisutni studenti toplo pozdravili ove moje riječi, našao sam da neki, direktno ili indirektno, ovo pitanje toliko drže nemogućim kao da sam rekao da snesemo planetu Mars u dvorište fakulteta! Ako bi to bilo tako, pa šta onda znači to što Qur'an naređuje muslimanima da na jedinstvo pozovu čak i kršćane i jevreje? (“Reci: “O sljedbenici Knjige dođite zajedničkoj riječi između nas i vas - da ne obožavamo nikog osim Allaha, da Mu ništa ne pridružujemo i da jedni druge ne uzimamo za gospodare pored Allaha…””)  Ako bi trebalo da postupimo po sebeljubnoj logici nekih od nas, onda bismo trebali i neke Božije riječi da cenzurišemo.

U vrijeme dok su snage muslimana i renesanšana sada već trebale biti ujedinjene i dok su trebali da situaciju svijeta imaju pod kontrolom, vidimo kako sotonska partija (cionisti i licemjeri iz reda muslimana i renesanšana) u ime istih onih riječi koje mi zagovaramo i u ime odbrane obespravljenog naroda, stupaju na scenu i praktično proizvode upravo ono strahovito stanje «cijeli svijet će postati Palestina». Da li muslimani i evropljani, i sljedbeno nama cijeli svijet treba da budu posmatrači svakodnevnog širenja Izraela, ali da niko nipošto ne smije upitati: mi koji pripadamo božijoj partiji i koji slijedimo jedan niz humanih i moralnih principa, zašto nismo ujedinjni?

Kako to da se, prema logici nekih, može posmatrati širenje sotonske partije i konačno se, valjda, predati preovlađujućoj situaciji, ali se ni pod koju cijenu ne može biti tolerantan i popustiti spram nekih veoma sporednih i perifernih stavova u ime stvaranja jedinstva među vjernicima i humanistima, spram cionizma i svjetskog licemjerstva? Ovo je samo po sebi jedan paradoks.

“Oni koji vjeruju su... zaštitnici jedni drugih..., a oni koji ne vjeruju su štićenici jedni drugih, ako tako ne postupite na Zemlji će nastati smutnja i nered veliki”

Da smo slušali šta nam Bog govori, u ovo teško stanje ne bismo ni upali. 

Mirsad Hadžajlić