Postavljanje Umara ibn Hattâba

 

Danas se vjeruje da je ono sto se desilo u sakîfi bila manifestacija “demokratskog” duha islama. Zbog toga bilo bi razumno ocekivati da “demokratski izbori” (kakvo god bilo njihovo znacenje u kontekstu sakîfe) postanu praksa za odabiranje i buducih halifa. Ali, to se nije desilo. Po Ebû Bekru sljedeci halifa je morao biti Umar, osoba koja mu je pomogla da dodje na vlast. Medjutim, znao je da ne bi imao sanse ukoliko bi se narodu dalo pravo na izbor, jer je Umar bio poznat kao otresit covjek, nezgodnog karaktera (fazzun galîzu-l-qalbi). Stoga je odlucio da ga imenuje za svog nasljednika.

Et-Taberî pise: “Na samrti, Ebû Bekr poziva Usmâna i diktira mu: “U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je naredba muslimanima od Abdullâha ibn Ebî Kuhâfe (tj. Ebû Bekra) kojom...”

 

Zatim se onesvijestio. Usmân je nastavio da pise: “…postavljam Umara ibn Hattâba kao svog nasljednika medju vama.” Kada je Ebû Bekr dosao svijesti zatrazio je da mu Usman procita sta je zapisao. Kada je ovaj to uradio, Ebû Bekr je zadovoljno rekao: “Allahu Ekber! Vjerujem da si se uplasio da bi doslo do razdora ukoliko bih umro u takvom stanju (ne odredivsi nasljednika).” Kada je Usmân odgovorio potvrdno, Ebû Bekr je rekao: “Neka te Allah nagradi u ime islama i muslimana.” Tako je naimenovanje bilo zavrseno i Ebû Bekr je naredio da se ono procita pred muslimanima. Ibn Ebîl-Hadîd Mutazilî pise da je Ebû Bekr, kada se osvijestio, upitao Usmana: “Kako si znao (koga zelim)?” Ovaj je rekao: “Nisi ga mogao izostaviti”, na sto je Ebû Bekr rekao: ‘U pravu si’.” Ubrzo nakon toga, Ebû Bekr je umro.

 

Ovim naimenovanjem hilafet je pripao Umaru. Ovdje se covjek moze prisjetiti tragedije koja se desila tri ili cetiri dana prije smrti Bozijeg Poslanika. U Muslimovom Sahîhu se prenosi od Ibn Abbâsa: “Tri dana prije Poslanikove smrti, Umar ibn Hattâb i ostali ashabi su se okupili oko njegovog kreveta. Poslanik s.a.v. im je rekao: “Dajte mi da vam napisem nesto sto vam nece dati da zalutate poslije mene.” Na ovo je Umar rekao: “On bunca; dovoljna nam je Allahova Knjiga.” Umarov nastup bi docekan dvojako. Neki rekose da se Poslaniku mora dopustiti da napise sta god zeli, dok ostali stadose na Umarovu stranu. Kada je situacija postala napeta i prepiranje preraslo u galamu, Poslanik s.a.v. je rekao: “Odlazite od mene”.

 

Ovdje bi trebalo spomenuti nekoliko kuranskih naredbi:”O vjernici, ne dizite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa... da ne bi bila ponistena vasa djela, a da vi i ne primijetite” (49:2). Rijeci Bozijeg Poslanika su Allahova objava: “On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje” (53:3-4). Od muslimana se ocekivalo da slijede naredbe Bozijeg Poslanika bez ikakvih “ali” ili “ako”: “Ono sto vam Poslanik da uzmite, a ono sto vam zabrani ostavite” (59:7). Pored svega toga, kada je taj isti Poslanik, tri dana prije smrti, pozelio da napise nesto sto bi spasilo muslimane od lutanja, bio je optuzen da “bunca”. Na drugoj strani, kada je Ebû Bekr, koji nije bio masum, odlucio da imenuje nasljednika, i pored toga sto je bio u toliko slab da se onesvijestio prije nego je to uradio, Umar nije rekao da je mozda buncao!

 

Niko ne moze biti siguran u to sta je Boziji Poslanik zelio da napise. Medjutim, bilo je dobro poznato sta je govorio vezano za stvari koje ce sprijeciti muslimane da ne zalutaju. U nekoliko situacija je rekao: “O ljudi, iza sebe vam ostavljam dvije vrijedne stvari, Allahovu knjigu i svoj Ehlulbejt, clanove moje porodice. Dok god ih se budete cvrsto drzali, nikada necete zalutati poslije mene.” Zbog toga sto je koristio iste rijeci tri dana prije svoje smrti (“dajte mi da vam napisem nesto sto vam nece dati da zalutate poslije mene”), bilo je vjerovatno da je Boziji Poslanik zelio da napise ono sto im je bio govorio sve vrijeme o Kur’anu i njegovoj porodici. Umarova izjava (“dovoljna nam je Allahova knjiga”) sugerise da je on predosjetio sta je Poslanik s.a.v. zelio.

 

Zato mu je dao do znanja kako on, i oni koji ga slijede, ne zele onu drugu stvar. Za njih je prva bila dovoljna. To je i sam priznao u razgovoru sa Abdullâhom ibn Abbâsom, u kojem je, izmedju ostalog, rekao: “Zaista je on (tj. Poslanik) za vrijeme svoje bolesti namjeravao da napise njegovo (Alîjevo) ime, ali sam ja to sprijecio.” Mozda bi rijec “buncanje” posluzila njegovom cilju cak i da je Poslanik napisao ono sto je zelio. Umar i njegove pristalice bi tvrdili da, posto je napisana “u buncanju,” ona ne moze imati nikakve vrijednosti.