Opste značenje riječi mevlâ
Posto se ne moze osporiti autenticnost hadisa sa Gadîra, neki pokusavaju da umanje njegovu vaznost tvrdeci kako rijec “mevlâ”, koja se koristi u ovom hadisu znaci “prijatelj,” te da je Boziji Poslanik zapravo zelio da kaze: “Onaj kome sam ja prijatelj, Alî mu je prijatelj.”
Problem je u tome sto ni jedna osoba koja je bila prisutna na Gadîru nije shvatila ovu rijec u takvom navodnom znacenju. Hassân ibn Tâbit, poznati pjesnik Bozijeg Poslanika, sastavio je stihove i izrecitovao ih pred skupinom, u kojima je rekao:
“…Poslanik mu je tada rekao: ustani, o Alî!
Zelim da budes imam i vodic poslije mene.”
(Fe qâle lehu: qum jâ Alijju fe innenî – radîtuke min badî imâmen ve hâdijen.)
Umar ibn El-Hattâb je cestitao Alîju sljedecim rijecima: “Cestitam ti sine Ebû Tâliba, za jedan dan ti postade mevlâ svakog vjernika i svake vjernice (henîen leke jâ-bne ebî Tâlibin, esbahte ve emsejte mevlâ kulli mu-minin ve mu-minetin).” Da rijec mevlâ ovdje znaci “prijatelj” - cemu onda cestitke? Zar je Alî prije toga bio neprijatelj svih vjernika i vjernica, tako da je Umar morao reci da je on “za jedan dan” postao prijatelj sviju njih? Hazreti Alî je licno napisao Muâviji: “A Boziji Poslanik mi je dao vlast nad tobom onog dana na Gadîr Hummu.”
Takodjer, postoje mnogi drugi ashabi Bozijeg Poslanika s.a.v. koji su u svojim poemama koristili rijec mevlâ sa znacenjem “gospodar” i povezivali je sa Gadîr Hummom. Bezbrojni poznavaoci Kur’âna, arapske gramatike i knjizevnosti protumacili su rijec mevlâ kao evlâ, sto znaci “imati vise autoriteta ili vecu vlast.” Navescemo kao primjer sljedece ucenjake:
Ibn Abbâs u svom Tefsîru, na marginama djela Ed-Durru-l-mentûr, V tom, str. 355;
El-Kelbî, kako napominje Er-Râzî u svom djelu Et-Tefsîru-l-kebîr, XXIX tom, str. 227;
El-Alûsî, Rûhu-l-ma-ânî, XXVII tom, str. 178;
El-Ferrâ, (Er-Râzî, ibid.;
El-Alûsî, ibid.);
Ebû Ubejda Mu’ammer ibn Mutennâ El-Basrî (Er-Râzî, ibid.;
i Es-Serîf El-Dzurdzânî, Serhu-l-mevâqif, III tom, str. 271);
El-Ehfes El-Evset u djelu Nihâjetu-l-uqûl;
El-Buhârî u djelu As-Sahîh, VII tom, str. 240;
Ibn Qutejba, u djelu El-Qurtajn, II tom, str. 164;
Ebû-l-Abbâs Taleb (u djelu Serhu-s-sebati-l-muallaqa od Ez-Zûzenîja);
At-Tabarî u svom Tefsîru, IX tom, str. 117;
El-Vâhidî u djelu El-Vasît; Et-Talebî u djelu Kesf ve-l-bejân;
Ez-Zamahserî u djelu El-Kessâf, II tom, str. 435;
El-Bejdâvî u svom Tefsîru, II tom, str. 497;
En-Nesefî u svom Tefsîru, IV tom, str. 229;
El-Hâzin El-Bagdâdî u svom Tefsîru, IV tom, str. 229;
i Muhibbu-d-dîn Efendî u djelu Tenzîlu-l-âjât.