Nužnost imameta i kvalifikacije imama

 

Institucija imameta proizilazi iz Allahove milosti (lutf) pomocu koje On dovodi stvorenja do pokornosti i drzi ih podalje od nepokornosti, a da ih pri tome nicim ne primorava. Takva pomoc se ocekuje od Allaha i zbog toga je nuzna sudeci prema zdravom razumu. Kada bi Allah odredio da covjek nesto uradi, a znao da covjek to ne moze uraditi, ili da bi mu to bilo jako tesko bez Njegove pomoci, onda bi On protuvrjecio Sebi ako mu ne bi pomogao u tome. Dakle, zbog Allahove moci i znanja, i zbog covjekove slabosti i neznanja, Allah se obavezao na lutf , tj. pomaganje covjeku.

Imamet je lutf, zbog toga sto je dokazano da, kada ljudi imaju predvodnika (reîsa) i vodica (mursida) kojemu se pokoravaju, koji oslobadja potlacene od njihovih ugnjetavaca i obuzdava te ugnjetavace, tada se oni priblizavaju pravednosti i udaljavaju od korupcije. A posto je to lutf, od Allaha se ocekuje da odredi imama koji ce voditi i uputiti ummet nakon Bozijeg poslanika.

 

Superiornost (afdalijjet):

 

Imam, poput Bozijeg poslanika, treba da se istice u ummetu po svim vrlinama, kao sto su ucenost, hrabrost, poboznost i milosrdje, i treba da posjeduje kompletno znanje Bozijih zakona. Ako to nema, i taj visoki polozaj se povjeri manje sposobnoj osobi, iako je sposobnija osoba dostupna, onda se daje prednost inferiornoj a ne superiornoj osobi, sto je pogresno sudeci, i po razumu i po Bozanskoj pravdi. Zbog toga, ni jedna inferiorna osoba ne moze primiti imâmet od Allâha kada postoji osoba koja je superiornija od nje.

 

Bezgrijesnost (ismet):

 

Druga kvalifikacija imama je bezgrijesnost (ismet). Ako imam nije bezgrijesan (masûm), on ce biti podlozan grijesenju i obmanjivanju drugih. Kao prvo, u takvom slucaju, ne moze se imati potpuno povjerenje u ono sta govori, niti bezuslovno izvrsiti ono sta naredjuje. Kao drugo, imam je vladar i poglavar ummeta koji ga treba bezrezervno slijediti u svim stvarima. Ako on pocini grijeh, ljudi bi ga onda takodjer mogli slijediti u tome grijehu.

 

Neodrzivost takve pozicije je sama po sebi evidentna, jer je pokoravanje u grijehu lose, nezakonito i zabranjeno. Pored toga, to bi znacilo da bi se takvom imamu trebalo pokoravati i odbijati pokornost u isto vrijeme, sto znaci da bi takvo pokoravanje bilo cas obavezno a cas zabranjeno, sto je ocigledan apsurd. Kao trece, ako bi bilo moguce da imam pocini grijeh, onda bi bila duznost ostalih ljudi da ga sprijece u tome, zato sto je duznost svakog muslimana da zabranjuje drugim ljudima da pocinjavaju nezakonita djela.

U takvom slucaju, imam ne bi bio postovan i sa njegovim prestizem bi bilo svrseno. Umjesto da bude predvodnik ummeta, on bi bio njegov sljedbenik, a njegov imamet ne bi imao nikakvog smisla. Kao cetvrto, imam je branilac Bozijeg zakona i takav posao se ne moze povjeriti u grijesne ruke, niti ga moze grijesna osoba primjereno obavljati. Iz tog razloga, bezgrijesnost je priznata za neizostavan uslov poslanstva, a razlozi koji je cine nuznom u slucaju Bozijeg poslanika takodje vaze i u slucaju imama ili halife. Ali, o toj bezgrijesnosti cemo vise govoriti kasnije u ovoj knjizi.

 

Allahovo naimenovanje:

 

Kao i u slucaju Bozijih poslanika, posjedovanje gore navedenih karakteristika samo po sebi nije dovoljno da automatski ucini nekoga imamom. Imamet nije steceno namjestenje, nego je to naimenovanje koje izvrsava Allah. Iz toga razloga, vjerujemo da samo Allah moze naimenovati nasljednika Bozijeg poslanika; te da ummet nema pravo odlucivanja u toj stvari, jer je njegova jedina duznost da slijedi takvog Bozanski naimenovanog imama ili halifu.

Slijedeci Kurânski ajeti potvrdjuju ovo glediste:“Gospodar tvoj stvara sta hoce, i On odabira. Oni nemaju pravo da biraju. Hvaljen neka je Allah i vrlo visoko iznad onih koje s Njim izjednacuju!” (28:68). Ovaj ajet jasno pokazuje da covjek nema pravo da ucini bilo kakav izbor; on u potpunosti lezi u Allahovim rukama. Prije nego sto je stvorio Adema a.s., Allah je obavijestio meleke: “Ja cu na zemlji namjesnika (halifu) postaviti...” A kada su meleci poceli prigovarati, njihovi prigovori su bili odbaceni kratkim odgovorom: “Ja znam ono sto vi ne znate!” (2:30). Ako bezgrijesnim (masûm) melecima nije bilo dozvoljeno da imaju pravo glasa u naimenovanju halife, kako onda mogu grijesni ljudi ocekivati da preuzmu citavu odgovornost takvoga naimenovanja u svoje ruke!? Allah je licno naimenovao poslanika Dâvûda a.s. kao halifu na zemlji: “O Dâvûde, Mi smo te namjesnikom (halifom) na zemlji ucinili...” (38:26). U svakom od ovih slucajeva, Allah uzima pravo postavljanja halife ili imama iskljucivo za Sebe.

Na isti nacin, poziv je upucen i Bozijem poslaniku Ibrâhîmu a.s.:”A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskusenje stavio, pa ih on potpuno izvrsio, Allah je rekao: “Ucinicu da ti budes ljudima imam!” – “I neke moje potomke!” - zamoli on. – “Obecanje Moje nece obuhvatati nepravedne” - kaza On” (2:124). Ovaj ajet nas vodi do sljedecih zakljucaka:

 

a) Allah je rekao: “Ucinicu da ti budes ljudima imam.” Ovo pokazuje da je imamet status koji samo Allah moze da odredi, i on je van nadleznosti ummeta.

 

b) ”Moje obecanje nece obuhvatati nepravedne.” To znaci da covjek koji nije bezgrijesan ne moze biti imam. Logicki, mozemo podijeliti covjecanstvo na cetiri grupe: prva, oni koji su nepravedni tokom cijeloga zivota; druga, oni koji nisu nikada nepravedni; treca, oni koji su nepravedni na pocetku svog zivota a kasnije postaju pravedni; i cetvrta, oni koji su pravedni na pocetku svog zivota a kasnije postanu nepravedni.

 

Ibrâhîm a.s. je imao previsok polozaj da bi trazio imâmet za prvu ili cetvrtu grupu. Ostaju nam dvije grupe (druga i treca), koje se mogu ukljuciti u njegovu molbu. Ali, Allah odbacuje jednu od njih (moje obecanje nece obuhvatiti nepravedne), tj. one koji su nepravedni na pocetku svog zivota a kasnije postaju pravedni. Ostaje samo jedna grupa ljudi koja se moze kvalifikovati za imamet, a to su ljudi koji nisu nikada nepravedni tokom cijeloga zivota, dakle bezgrijesni (masûm).

c. Doslovan prijevod ajeta glasi, “Moj zavjet nece obuhvatiti nepravedne.” Primijecujemo da Allah nije rekao da nepravedni nece doci do Njegovog zavjeta, jer bi to impliciralo da bi do njega mogli doci oni koji su pravedni. Navedena recenica ne ostavlja prostora za bilo kakvu pogresnu interpretaciju - ona jasno pokazuje da primanje imameta nije do covjeka – pravednog ili nepravednog, nego je iskljucivo u Allahovim rukama, a On ga daje samo pravednim koje On sam izabere.

A onda, kao pravilo, pise u Kur’ânu: “I ucinismo ih imamima (ar. eimmeten) da upucuju prema zapovijedi Nasoj...” (21:73).

 

Kada je Boziji poslanik Mûsâ a.s. zazelio da mu se dodijeli pomagac koji bi mu pomogao u njegovim duznostima, on nije nikoga samovoljno odredio nego se molio Allahu: “I podaj mi za pomocnika iz porodice moje Hârûna, brata mog” (20:29-30). A Allah je odgovorio, “Udovoljeno je molbi tvojoj, o Mûsâ!” (20:36).

To Bozansko odredjenje ummetu objavljuje Boziji poslanik ili prethodni imam. Ovo objavljivanje se naziva “nass” (en-nassu) i ta rijec oznacava specifikaciju, odredjivanje ili imenovanje imama od strane Bozijeg poslanika ili prethodnog imama. Imam mora biti odredjen od strane Allaha za taj polozaj (mensûs min Allâh).

 

Mu’dzize:

 

Ako neko nije cuo nass o covjeku koji tvrdi da je imam, onda je jedini nacin da se utvrdi istina putem cuda (mu’dziza). U sustini, svaki covjek moze tvrditi da je imam ili Poslanikov halifa i da je bezgrijesan, ali je mudziza jedini nepogrijesivi test istine u takvim slucajevima. Ako onaj koji tvrdi pokaze neku mudzizu kao potporu za svoje tvrdnje, ona bi se mogla prihvatiti bez oklijevanja. Ako on to ne ucini, bice evidentno da on ne posjeduje kvalifikacije koje su potrebne za imamet i hilafet, tako da ce njegove tvrdnje biti dokazane kao neistinite.

 

Naimenovanje:

 

Univerzalna praksa Bozijih poslanika bila je da imenuju svoje nasljednike (prema Allahovoj naredbi) bez ikakvog mijesanja ummeta. Historija Bozijih poslanika ne poznaje niti jedan primjer kada je nasljednik Bozijeg poslanika bio izabran glasanjem njegovih sljedbenika. Nema razloga zasto bi se onda u slucaju nasljednika posljednjeg Bozijeg poslanika taj uspostavljeni Bozanski zakon mijenjao. Allah kaze, “A ti neces u Allahovu zakonu izmjene naci” (33:62).

 

Logicni razlozi:

1. Isti oni razlozi, koji dokazuju da je naimenovanje Bozijeg poslanika Bozija stvar, jednakom jacinom dokazuju da bi nasljednika toga poslanika takodjer morao postaviti Allah. Imam ili halifa, bas kao i poslanik, postavlja se kako bi izvrsavao Allahovu volju, i on Mu mora biti odgovoran. Ako ga budu postavili ljudi, njegova lojalnost nece biti prema Allahu, nego prema ljudima koji su osnova njegovog autoriteta. On ce uvijek pokusavati da udovolji ljudima, zbog toga sto bi izgubio poziciju ako bi ljudi izgubili povjerenje u njega. Dakle, on ce usluge za ljude pretpostaviti vjerskim obavezama, a pred njegovim ocima uvijek ce biti politicki obziri. Tako ce naskoditi Allahovoj stvari. Historija islama obiluje dokazima ociglednog zapostavljanja vjerskih postulata, pocinjenih od strane prvih izabranih halifa. Dakle, ovaj argument nije samo akademski, jer iza njega stoje solidni historijski dokazi.

 

2. Takodjer, samo Allah zna unutrasnja osjecanja i misli ljudi, i niko drugi nikada ne moze znati pravu prirodu druge osobe. Mozda bi se neko mogao predstavljati kao pobozan i bogobojazan covjek samo da bi impresionirao svoje saradnike i zadobio neku ovosvjetsku dobit. Takvi primjeri u historiji nisu rijetki. Uzmimo, na primjer, slucaj Abdu-l-Melika ibn Mervâna, koji je provodio sve svoje vrijeme u dzamiji klanjajuci i citajuci Kurân. Upravo je i bio ucio Kurân kada su mu stigle vijesti o smrti njegovog oca, i o tome da su ljudi iscekivali da njemu poloze prisegu na vjernost. Zatvorio je Kurân i rekao, “Ovdje se ja i ti rastajemo.”

Zbog toga, buduci da postojanje kvalifikacija koje su neophodne za imama ili halifu moze biti poznato samo Allahu, jedino Allah moze naimenovati imama ili halifu.