Ebu Bekrov dolazak na vlast

 

U teoriji nesiitskih mezheba postoje cetiri principa za odabiranje halife. Medjutim, svi ti principi se izvode iz dogadjaja koji su uslijedili nakon smrti Bozijeg Poslanika s.a.v. vezanih za preuzimanje vlasti, a ne iz kur-anskih ajeta ili hadisa. U tim mezhebima se prve cetiri halife nazivaju el-hulefâu-r-râsidûn (pravedne halife). Pogledajmo sada kako su oni dosli na vlast.

Odmah nakon smrti Bozijeg Poslanika, muslimani iz Medine, poznati kao ensarije, okupili su se na mjestu koje se zvalo sakîfa plemena Benû Sâida. Sudeci prema autoru djela Gijâtu-l-lugat, to je bilo mjesto gdje su se Arapi okupljali radi necega sto nisu htjeli da to dodje u javnost. Tu je Sead ibn Ubâda, mada bolestan, bio doveden i postavljen da sjedi na uzdignutoj stolici, zaogrnut plastom, kako bi mogao biti izabran za halifu. Sead je tada odrzao govor u kojem je nabrojao vrline ensarija i rekao im da preuzmu hilafet prije nego sto to ucini neko drugi. Ensarije su se slozili i rekli da zele da im on bude halifa. Ali, onda su se izmedju sebe poceli pitati: “Kakav odgovor cemo dati muhâdzirima ako se suprotstave ovome i iznesu sopstveni zahtjev?” Jedna grupa je rekla, “Reci cemo im – hajde da imamo jednog vladara izmedju vas i jednoga vladara od nas.” Sead je na to rekao: “Ovo je prva slabost koju ste pokazali.”

 

Neko je obavijestio Umara ibn Hattâba o ovom okupljanju rijecima: “Ako uopste zelis da vladas, moras otici u Sakîfu prije nego sto bude prekasno i tesko da se promijeni ono o cemu se tamo odlucuje.” Kada je to cuo, Umar je u drustvu Ebû Bekra i Ebû Ubejde pozurio u sakîfu. Et-Taberî, Ibnu-l-Esîr, Ibn Kutejba i drugi historicari pisu da, cim su Ebû Bekr, Umar i Ebû Ubejda stigli u sakîfu i zauzeli mjesta, Sâbit ibn Kajs je ustao i poceo nabrajati vrline ensarija i predlozio da bi mjesto halife trebalo biti ponudjeno nekome od njih. Prenosi se da je Umar kasnije rekao: “Kada je govornik ensarija zavrsio, naumio sam da govorim jer sam se vec bio sjetio nekih vaznih cinjenica, ali mi je Ebû Bekr dao znak da sutim. Tako sam prisutio. Ebû Bekr je bio kompetentniji i imao je vise znanja od mene. On je onda rekao iste stvari kojih sam se ja sjetio i izrazio ih na jos bolji nacin.” Sudeci prema djelu Revdatu-s-safâ, Ebû Bekr se obratio skupu u sakîfi sljedecim rijecima: “Skupino ensarija! Mi priznajemo vase kvalitete i vrline. Nismo zaboravili ni vasu borbu i napor u promovisanju islama. Ali, cast i postovanje koje medju Arapima imaju Kurejsi ne uziva ni jedno drugo pleme, tako da se Arapi nece pokoriti nikome drugome osim Kurejsima.” U djelu es-Sîra el-Halebijja, pise da je Ebu Bekr takodjer rekao: “Bilo kako bilo, cinjenica je da smo mi muhadziri prvi prihvatili islam, da je Poslanik (s.a.v.) bio iz naseg plemena i da smo mi njegovi rodjaci, i stoga imamo vise prava na hilafet. Zato je najbolje da vlast bude medju nama a da vi preuzmete ministarska mjesta. Mi necemo djelovati ukoliko se ne savjetujemo sa vama.”

 

Zapocela je zustra rasprava u kojoj su se nadvikivali oni koji su zeljeli da se cuje njihovo misljenje. Umar se cuo kako govori: “Tako mi Allaha, ubit cu onoga ko nam se sada suprotstavi.” El-Hubbâb ibn El-Mundir ibn Zejd, ensarija iz plemena Hazredz, izazvao ga je rijecima: “Tako mi Allaha, necemo dozvoliti nikome da vlada nad nama. Jedan vladar mora doci od nas i jedan od vas.” Ebû Bekr je rekao: “Ne, to ne moze biti; nase je pravo da budemo vladari a vase da budete nasi ministri.” El-Hubbâb je rekao, “O, ensarije! Nemojte prihvatiti ovo na sto vas ovi navode. Budite cvrsti! Tako mi Allaha, ako se iko usudi da mi se suprotstavi, odrezacu mu nos svojom sabljom.” Opet se Umar cuo kako govori: “Tako mi Allaha, podjela nije moguca u hilafetu. Vlast se ne moze podijeliti izmedju dva vladara. Arapi nece prihvatiti vasu vlast, jer Poslanik (s.a.v.) nije bio iz vaseg plemena.” Et-Taberî i Ibnul-Esîr zajedno pisu da se izmedju Hubbâba i Umara odvijala rasprava na cijem kraju je Umar rekao Hubbâbu “Neka te Allah ubije”, na sto mu je ovaj uzvratio: “Neka Allah tebe ubije.” Umar je zatim dosao Seadu ibn Ubadeta i rekao mu: “Hoces li da ti polomim ruke i noge!?” Razljucen ovom prijetnjom, Sead je ustao i uhvatio Umara za bradu. “Tesko tebi ako iscupas i jednu dlaku!”, Umar mu je zaprijetio. Onda je Ebû Bekr zatrazio od Umara da se smiri. Ovaj se onda okrenuo od Seada koji je i dalje vikao: “Tako mi Allaha, da imam dovoljno snage, culi biste riku lavova od koje biste se sakrili u misije rupe. I, tako mi Allaha, natjerali bismo te da se ponovo pridruzis onim ljudima medju kojima si bio obican sljedbenik a ne vladar.”

 

Ibn Kutejba kaze da, kada je Besîr ibn Sead, vodja plemena Avs, vidio da su se ensarije ujedinjavale iza Seada ibn Ubâdeta, vodje plemena Hazredz, savladala ga je ljubomora koja ga je natjerala da ustane i podrzi zahtjev kurejsijskih muhadzira. Kada ostale ansarije vidjese potez ovog svog uglednika, u njihovim redovima nastade opsta pometnja. Besirovi prijatelji podjose za njim, dok ostali ostase u nedoumici. Usred te guzve, Umar rece Ebû Bekru: “Pruzi mi ruku da ti dam svoju prisegu (bejat).” Ebû Bekr mu rece: “Ne, ti meni pruzi svoju (da ja tebi dam prisegu), jer si ti jaci i podobniji od mene.” Umar sada sam uze Ebû Bekrovu ruku i polozi mu prisegu na vjernost rekavsi: “Moja snaga nema nikakve vrijednosti kada se usporedi sa tvojim zaslugama i godinama. A ako ima ikakve vrijednosti, onda ce ona, pridodata tvojoj, uspjesno rukovoditi hilafetom.” Besîr ibn Sead je cekao da ucini isto. Ljudi plemena Hazredz mu vec stadose prigovarati da to radi samo iz ljubomore prema Seadu ibn Ubâdetu. Clanovi plemena Avs su se bili uplasili da bi pleme Hazredz zauvijek bilo superiornije ako bi Sead ibn Ubâda postao halifa. Neki su govorili da, ako bi se to desilo, niko iz plemena Avs nikad ne bi zadobio cast (hilafeta). Zbog toga su svi oni polozili prisegu na vjernost Ebû Bekru. Neko iz plemena Hazredz je potegao sablju, ali su ga ostali savladali.

 

Dok se dogadjalo citavo ovo sramno prepiranje, hazreti Alî i njegovi prijatelji su okupali tijelo Bozijeg Poslanika i organizovali njegov ukop. Kada je sve to bilo zavrseno, Ebû Bekrov hilafet je vec bio svrsen cin. Ibn Kutejba pise: “Kada je Ebû Bekr preuzeo hilafet, Alî je bio silom doveden pred njega. Govorio je onima koji su ga privodili: “Ja sam Allahov rob i brat Allahovog Poslanika.” Kada mu je naredjeno da mu polozi prisegu na vjernost, rekao je: “Ja imam vise prava na hilafet od bilo koga od vas i zato ne dam prisegu. Zapravo, vi biste je morali meni dati jer ste trazili od ansarija da vam je daju na osnovu vaseg krvnog srodstva sa Allahovim Poslanikom. Zasto onda oduzimate hilafet od nas, clanova njegove porodice? Zar niste rekli ensarijama da imate vise prava na hilafet od njih zato sto ste s Poslanikom u rodbinskoj vezi i zar vam oni nisu na osnovu toga i predali vlast? Evo, i ja iznosim isti zahtijev pred vas. Zar mi nismo blizi Poslaniku s.a.v kako za vrijeme njegovog zivota tako i smrti? Zato postupite po pravdi, jer u protivnom, znajte da cinite nepravdu.” Umar mu je onda rekao: “Ukoliko ne polozis prisegu na vjernost, necemo te pustiti.” Alî je uzviknuo, “Muzi sto vise mozes, jer je vime u tvojim rukama. Ucini ga danas sto jacim, jer ce ti ga on sutra predati. Ja se necu pokoriti tvojim naredbama i njemu necu poloziti prisegu na vjernost.” Na kraju je Ebû Bekr rekao, “O, Alî! Ako ne zelis da je das, ja te necu prisiljavati.”

 

Nekoliko aspekata prethodno navedenih dogadjaja zasluzuje vise paznje: Prvo, prema arapskoj tradiciji, kada bi vec neka osoba bila proglasena da bude vladar plemena, cak i od strane male grupe, ostali se nisu tome suprotstavljali. Oni bi ga podrzavali pa makar se i ne slagali sa njihovim izborom. Taj obicaj je imao u vidu Abbâs, Poslanikov amidza, kada je rekao Alîju: “Daj mi ruku da ti polozim prisegu na vjernost... jer kada se to jednom uradi, niko je nece moci poreci.” Upravo je ovaj obicaj ponukao Seada da podstakne ensarije da “preuzmu hilafet prije nego sto to ucini neko drugi.” Zbog njega je i Umaru receno da ode u sakîfu “prije nego bude prekasno i tesko za njega da promijeni ono sto se tamo bude odlucilo.” Na kraju, zbog ovog obicaja je vecina muslimana iz Medine prihvatila Ebû Bekra za halifu nakon sto je to nekolicina ljudi ucinila.

 

Drugo, Alî je bio veoma svjestan ovog obicaja. Zasto je onda on odbio da pruzi ruku i prihvati Abbâsovu prisegu, kada se zna da je rekao: “Ko drugi osim mene moze traziti ovakvu prisegu na vjernost?” Razlog tome bila je cinjenica da je hazreti Alî znao da hilafet Bozijeg Poslanika nije bio poput upravljanja nekim plemenom. Pravo na hilafet se nije zasnivalo na izrazavanju vjernosti od strane ljudi. To je bila odgovornost koju daje Allah, a ne ljudi. Stoga, posto je on vec bio javno postavljen za imama od strane Allaha preko Bozijeg Poslanika, nije bilo potrebe da zuri narodu i trazi njihovu pokornost. Nije zelio da ljudi misle da se njegov imamet zasniva na prisegi ljudi. Za njih bi bilo bolje da su mu dali vlast koju mu je Poslanik s.a.v. dao, ali posto nisu, gubitak je bio njihov, a ne njegov.

 

Trece, kada je Boziji Poslanik bio ziv, njegova dzamija je bila centar svih islamskih aktivnosti. U njoj su donosene odluke o ratu i miru, u njoj su primane delegacije, u njoj su odrzavana predavanja i u njoj se odlucivalo u sudskim sporovima. Kada se procula vijest o smrti Bozijeg Poslanika, muslimani su se u velikom broju sakupili u toj istoj dzamiji. Zasto su onda ljudi Seada ibn Ubâdeta odlucili da odu gotovo pet kilometara od Medine, kako bi se sreli u sakîfi, koja uostalom nije bila mjesto na dobrom glasu? Zar to nije bilo zbog toga sto su zeljeli da preotmu hilafet bez znanja drugih ljudi a da zatim predstave Seada kao vec prihvacenog halifu? Ako imamo u vidu proglasenje na Gadîr Hummu i plemenski obicaj u Arabiji, ne moze biti drugacijeg objasnjenja.

 

Cetvrto, kada su Umar i Ebû Bekr saznali o tom skupu, bili su u dzamiji, kao i vecina muslimana. Zasto nisu obavijestili ni jednu drugu osobu o tom sastanku? Zasto su tamo tajno otisli? Da li je razlog tome bila cinjenica da su Alî i pleme Benû Hâsim bili u Poslanikovoj kuci (koja je uz samu dzamiju), ali Umar i Ebû Bekr nisu zeljeli da saznaju za zavjeru? Da li su se mozda uplasili da bi Alî, ukoliko bi saznao za taj sastanak u sakîfi, mozda tamo i otisao, pa niko drugi ne bi imao nikakvu sansu da uspije?

 

Peto, kada je Ebû Bekr isticao vrline muhadzira i napomenuo da su oni iz plemena Bozijeg Poslanika, zar nije znao da je bilo drugih ljudi koji su imali mnogo jace pravo na hilafet jer su bili clanovi same Poslanikove porodice? Upravo je ovaj aspekat njihovih zahtjeva ponukao Alîja ibn Ebî Tâliba da kaze: “Oni su se istaknuli stablo (tj. pleme) a zanemarili plod (tj. porodicu Bozijeg Poslanika)” (Ihtedzdzû bi-s-sedzereti ve edâû-s-semerete).

Kada objektivno sagledamo ovaj dogadjaj, ne mozemo ga nazvati “izborom,” jer glasaci (svi muslimani rasireni po citavoj Arabiji ili, u najmanju ruku, muslimani iz Medine) nisu znali ni da je trebalo da se odrze izbori, a da i ne govorimo o vremenu i mjestu gdje se to trebalo dogoditi. Pored glasaca, cak ni moguci kandidati nisu bili svjesni onoga sto se desavalo u sakîfi. Ponovo cemo se prisjetiti rijeci imama Alîja koje se odnose na ove dvije cinjenice koje smo spomenuli:

 

“Zasto tvrdis da si dobio vlast nad muslimanima konsultovanjem,

kada su oni koje je trebalo konsultovati bili odsutni?

A ako si postigao uspjeh nad svojim protivnicima preko rodbinske veze (sa Poslanikom),tada postoji neko drugi ko ima u tome vece pravo i Poslaniku je blizi.”

(Fe in kunte bi-s-sûrâ melikte umûrehum,

Fe kejfe bi hâdâ ve-l-musîrûne gujjeb?

Ve in kunte bi-l-qurbâ hadzedzte hasîmehum,

Fe gajruke evlâ bi-n-nebijji ve aqreb.)”

 

Dolazak Ebu Bekra na vlast se nazvati izborom takodjer jer vecina poznatih i uglednih Poslanikovih ashaba nije bila obavijestena o njemu. Ashabi, kao sto su hazreti Alî, Abbâs, Usmân, Talha, Zubejr, Sead ibn Ebî Vakkas, Selmân Fârsî, Ebû Zarr Gifârî, Ammâr ibn Jâsir, Miqdâd, Abdurrahmân ibn Avf, nisu bili ni obavijesteni a kamoli konsultovani. Jedina odbrana koja se moze ponuditi za ovaj hilafet bila bi sljedeca: bez obzira na to da li je skup u sakifi organizovan s pravom ili ne, buduci da je Ebû Bekru poslo za rukom da zauzme vlast, pa makar to bilo i pomocu plemenskog obicaja, on je zasluzno postao ustavni halifa. Jednostavno se moze reci da je Ebû Bekr zasluzio halifat zbog toga sto mu je poslo za rukom da ga osvoji. Stoga su muslimani, kojima se ovaj dogadjaj predstavlja kao nesto dobro, indirektno nauceni da je jedina stvar koja se uzima u obzir kod dolaska na vlast “sposobnost u njenom osvajanju”. Kada neko jednom osigura svoj polozaj, sve drugo postaje nevazno i on postaje pravni sef drzave i u njegovu ispravnost se ne moze sumnjati.

Na kraju, trebali bi citirati samog Umara koji je jednom, za vrijeme svog hilafeta, rekao: “Dobio sam informaciju da je neko rekao: ‘Kada Umar umre polozit cu prisegu na vjernost tome-i-tome.’ Niko ne bi smio biti zaveden na ovaj nacin i pomisliti da je prisega na vjernost, koja je iznenada i na brzinu uzeta za Ebû Bekra, postala ispravna. Priznajemo, bila je iznenadna i na brzinu, ali nas je Allah sacuvao njenog zla. Zato bi prerezao grkljan onome ko bi pozelio da danas ucini isto.”