Da li se Ulu- l – emr odnosi na sve muslimanske vladare?

 

Vjerovanje da se ûlu-l-emr odnosi na sve muslimanske vladare, mada na siroko prihvaceno i slijedjeno, ne zasniva se ni na kakvom logickom rezonovanju. Ono je samo rezultat odredjenih dogadjaja vezanih za smjenu vlasti u islamskoj zajednici. Vecina muslimana pokoravala se i pokorava i dan danas, na jedan nacin ili drugi, svakojakim monarsima i vladarima, a njihova ulema im je tumacila i tumaci islam i Kur’an na nacin koji zadovoljava one na vlasti. Historija muslimana, vise nego historija bilo kojeg naroda, ispunjena je imenima vladara cije su nepravde i zlocini ispunili brojne stranice u njenim knjigama. O tome cemo ukratko govoriti kasnije. Takvi vladari su oduvijek postojali i uvijek ce ih biti. Ali sto je najgore, muslimanima je receno da su oni ûlu-l-emr koji se spominju u kur’anskom ajetu.

Da im je Allah naredio da se pokoravaju takvim vladarima, muslimani bi bili dovedeni u nemogucu situaciju. Bili bi osudjeni na Allahovo nezadovoljstvo ako bi im se pokoravali, jer bi prekrsili Allahovu zabranu da se “ne pokoravaju gresniku,” ali, takodjer, i ako bi odbili da im se pokore, jer bi prekrsili Allahovu naredbu da se “pokore muslimanskim vladarima.” Dakle, ako prihvatimo ovakvo tumacenje, muslimani bi bili osudjeni na propast, bilo da se pokoravaju ili ne. Takodjer, postoje muslimanski vladari razlicitih vjerovanja i ubjedjenja. Medju njima su sljedbenici hanafijske, safijske, vehabijske, malikijske, hanbelijske, siitske i ibaditske skole. Kada bismo prihvatili ovakvo tumacenje, onda bi muslimani koji zive u zemlji gdje vlada ibadijski sultan (kao sto je Oman) morali slijediti ibadijske vjerske postulate, dok bi oni koji zive u zemlji kojom vlada siitski vladar (kao sto je Iran) morali slijediti siitsko vjerovanje. Imaju li oni koji vjeruju u ovakvo tumacenje ulul-emra dovoljno hrabrosti i ubijedjenja da slijede sopstveno tumacenje do njegovog logickog kraja?

Poznati komentator, Fahru-d-Dîn Er-Râzî, zakljucio je u svom djelu Tefsîru-l-Kebîr da iz ovog ajeta slijedi da ûlu-l-emr moraju biti bezgrijesni. On tvrdi da je Allah naredio ljudima da se bespogovorno pokoravaju zapovijednicima, pa je stoga nuzno da oni budu bezgrijesni. Ukoliko postoji ikakva mogucnost da oni pocine grijeh (a grijeh je zabranjen), to ce znaciti da covjek mora da im se pokorava, a u isto vrijeme da im odbije pokornost sto se tice toga djela. To je, naravno, nemoguce! A onda, kako bi odvratio svoje citaoce od Ehlulbejta, on je proizveo jedinstvenu teoriju po kojoj je citav muslimanski Ummet bezgrijesan.

Ovo je potpuno nova teorija koje se ne bazira na Kur’anu niti na hadisu. Veoma je zacudjujuce da Er-Râzî vjeruje da je svaki individualni pripadnik muslimanskog ummeta grijesan, ali tvrdi da su oni svi zajedno bezgrijesni. Cak i ucenik osnovne skole zna da, kada saberemo dvije stotine krava sa dvije stotine krava, kao rezultat dobijamo cetiri stotine krava, a ne jednog konja! Ali, Er-Râzî kaze da, kada saberemo sedamdeset miliona grijesnika sa sedamdeset miliona grijesnika, dobijamo jednog bezgrijesnog covjeka! Zeli li on to da povjerujemo kako su svi pacijenti bolnice za mentalno oboljele, skupljeni zajedno, jednaki jednom covjeku zdravog razuma? Pjesnik Iqbâl je rekao: “Od pameti dvije stotine magaraca ne moze se dobiti pamet jednog covjeka” (Ke az magaz dô sad har fekr jek ensân nemî âjad).

Ocigledno, on je na osnovu zdravog razmisljanja zakljucio da ûlu-l-emr moraju biti bezgrijesni (masûm), ali ga je njegova predrasuda primorala da zakljuci da je islamski ummet u cjelini bezgrijesan. Takodjer, on se nije zadrzao na ajetu dovoljno dugo da primijeti kako on sadrzi rijeci “minkum” (izmedju vas) koje pokazuju da ce spomenuti ûlu-l-emr biti dio muslimanskog ummeta, a ne cijeli muslimanski narod. A ako se cijelom muslimanskom ummetu treba pokoravati, ko ce onda ostati po strani da se pokorava?