Da li je šiijstvo nedemokratsko?

 

Kada neko uporedi dolazak na vlast prvih halifa sa siitskim ucenjem o hilifatu moze zakljuciti da je njihovo ucenje protiv demokratije; jer po njima se Poslanikov nasljednik ne moze “demokratski izabrati” i svih dvanaest imama dolazi iz samo jedne porodice. Danas, u doba demokratije, nacin kako je naslijedjen Boziji Poslanik sluzi kao dokaz da vjera islam prizna i podrzava demokratske principe. Demokratija se smatra za najbolji sistem vladanja, pa siijstvo koje se bazira na nasljednoj vlasti ne predstavlja dobar sistem.

Prvo, nijedan sistem vlasti nije dobar ili los sam po sebi; on je onoliko dobar ili los koliko i osoba ili osobe koje drze konce vlasti u svojim rukama. Prema tome, siijsko vjerovanje da je Imam bezgrijesan (masûm), savrsen i superioran u svim vrlinama, znaci da ce njegova vladavina biti najsavrsenija i najpravednija.

 

Tako se na pocetku ima prvi imam Alî sa svojom beskompromisnom pravdom za vrijeme svog kratkotrajnog hilafeta; i na kraju, prema nasiroko prihvacenom hadisu Bozijeg Poslanika s.a.v., posljednji imam Mehdî koji ce “ispuniti zemlju pravdom i jednakoscu, nakon sto bude ispunjena tlacenjem i nepravdom.” Ova postavka nije obicna apstrakcija nego izvorno ucenje islama. Drugo, moramo imati na umu da su sve halife, pocevsi od Ebû Bekra pa sve do posljednjeg abasidskog halife Mustasima Billâha (kojega je ubio Hulâgu Hân 656/1258. godine), bile iz plemena Kurejs. Zar to ne znaci da je samo jedno pleme vladalo muslimanima od istocne Kine do Spanije sest i pô vijekova? Trece, hilafet, kao sto je ranije spomenuto, nikada se nije zasnivao na demokratiji. Prvog halifu je muslimanima Medine nametnula sacica ashaba; drugi halifa je bio nominovan od strane prvog; treceg je nominalno odabrala grupa od pet ljudi, a zapravo samo jedan. Muâvija je ugrabio hilafet pomocu vojnog udara. Prije njega, u najmanju ruku se radilo o oligarhiji ; nakon njega, nastaje monarhija.

 

Toliko o demokraticnosti koristenih ustavnih principa. Sta je sa ponasanjem tih raniji vladara sa tacke gledista jednakosti koja je osnovno pocelo demokratije? Drugi halifa Umar je donio odluku da nearapin ne moze naslijediti Arapina, osim ako je nasljednik rodjen u Arabiji. Ponovo se zakon vraca na rana vremena, jer najvecim dijelom ne dozvoljava nearapinu da se ozeni Arapkinjom, niti je dozvoljeno nekurejsitu ili nehasimitu da se ozeni zenom iz plemena Kurejs ili Hasim. Prema safijskom zakonu, rob, pa makar i ako je oslobodjen, ne moze ozeniti slobodnu zenu. Sve to uprkos Poslanikovoj poznatoj izjavi da: “Arapin nema nikakve prednosti nad nearapinom, niti nearapin nad Arapinom, niti crnac nad bijelcem, niti bijelac nad crncem, osim po poboznosti. Ljudi su od Âdema, a Âdem je od zemlje.” Isto tako, to se kosi sa prethodnim slucajevima takvih brakova koje je sam Poslanik s.a.v. utemeljio kada je vjencao svoju rodjaku za Zejda ibn Hârisa, oslobodjenog roba i udao sestru Abdu-r-Rahmâna ibn Avfa (pripadnicu plemena Kurejs) za Bilâla, oslobodjenog etiopskog roba. U ucenju Imama, Poslanikovih potomaka, jasno stoji: “Dozvoljeno je vjencati slobodnu zenu za roba, Arapkinju za nearapa, Hasimitkinju za nehasimita i obrnuto. Isto tako, dozvoljeno je udavati zene ucenih ili bogatih porodica za muskarce slabog obrazovanja ili necijenjenih profesija.”

 

Sto se tice podjele ratnog plijena, Poslanik je uspostavio sistem jednakosti; trebalo ga je jednako podijeliti svima koji su ucestvovali u nekoj odredjenoj bici. Ebû Bekr je nastavio taj sistem, ali ga je Umar promijenio 15. godine poslije hidzre, samo cetiri godine nakon Poslanikove smrti. Odredio je razlicite godisnje sume za razne ljude, klanove i plemena: Abbâsu, Poslanikovom amidzi, dodijeljeno je 12,000 ili 25,000 dinara godisnje; Âjsa je dobijala 12,000 dinara; ostale supruge Bozijeg Poslanika svaka po 10,000 dinara; ucesnici bitke na Bedru svaki po 5,000; oni koji su se pridruzili izmedju Bedra i Hudejbijje svaki po 4,000; oni koji su se pridruzili nakon Hudejbijje i prije Kâdisijje svaki po 3,000 dinara. Suma se postepeno smanjivala sve do dva dinara godisnje.

Ovaj sistem je korumpirao muslimansku zajednicu do te mjere da je bogatstvo postalo jedini cilj u zivotu i jedina korist od vjere za mnoge od njih. Njihovi pogledi su postali materijalisticki, tako da nisu mogli podnijeti sistem jednake podjele koji je hazreti Alî, kao sto smo to ranije napomenuli, ponovo uspostavio. U svom prvom govoru koji je odrzao nakon sto je preuzeo hilafet rekao je: “Neka zna svaki ashab Bozijeg Poslanika, muhadzir ili ensarija, koji misli da je vise vrijedan od drugih zbog svog druzenja (sa Poslanikom), da ce mu se korist od toga pokazati tek sutra kada bude stajao pred Allahom. (tj. zbog toga ne smije ocekivati korist na ovom svijetu).

 

Svaki covjek koji je odgovorio pozivu Allaha i Njegovog Poslanika, prihvatio istinu vjere, usao u nju i okrenuo se prema kibli ima sva prava islama i obavezan je njegovim obavezama. Vi ste Allahove sluge, a sve imanje je Allahova svojina; ono ce medju vama biti jednako podijeljeno i u njemu jedan nema prednosti nad drugim...” Oni koji su vidjeli da se ova ravnopravnosti nece tako lahko uvesti savjetovali su hazreti Alija da bude malo popustljiv i povratak na Poslanikovu praksu sprovede postepeno. On je bio neumoljiv i nije dopustao nikakvo odlaganje. Zbog toga su se vojske muslimana podigle protiv njega predvodjene Ajsom, Talhom, Zubejrom, Muavijom…

 

Nakon pobjede Umajadske vladavine ova nejednakost medju muslimanima otisla je jos dalje. Cak i ako bi neko prihvatio islam ne bi mu odmah pripala prava muslimana. Na neki nacin, njegovo stanje je bilo gore od stanja njegovih sunarodnika nemuslimana. Ovi drugi su morali placati samo dzizju (porez koji placaju nemuslimani u muslimanskoj drzavi), dok je ovaj novi musliman morao placati i dzizju i zekât (porez koji placaju muslimani). Za vrijeme Umejadskog perioda (izuzimajuci dvije i pô godine za vrijeme vladavine Umara ibn Abdi-l-Azîza), dzizja je bila nametnuta svim nearapima, ukljucujuci tu i muslimane.

Nije tesko zamisliti koliko je ovakva praksa lose djelovala na sirenje islama. Vijekovima su citave zemlje ciji su gradovi i prijestonice bili u islamskoj drzavi odbijale da prihvate islam.

 

Cak i Berberi, (koji su nakon pocetnog otpora arapskoj invaziji bili pokoreni i briljantno sluzili u Spaniji pa cak i u Francuskoj), nisu zadugo presli na islam. U doba Idrîsa ibn Abdillâh, praunuka hazreti Hasana, vecina njih je jos bila nemuslimanska. To je bio rezultat loseg postupanja prema njima u ranijem periodu. Idrisova promjena prakse i prosirenje punih islamskih prava na sve muslimane navela je Berbere da prime islam. Kada je Jezîd ibn Abdi-l-Melik zauzeo Umejadski prijestol postavio je Jezîda ibn Ebî Muslima Dînâra kao namjesnika Maroka. Ovaj je ponovo nametnuo dzizju onima koji su postali muslimani i natjerao ih ponovo u sela u kojima su zivjeli prije primanja islama.

 

Smatra se da je ovo uzdizanje arapske nacije utemeljeno je na odredbama ranijih muslimanskih vladara. Tako, ako bi podanik u osvojenoj zemlji prihvatio islam, nije mogao biti prihvacen kao musliman ili dobiti svoja islamska prava ukoliko ne pridje kao klijent nekom arapskom plemenu. Takvi klijenti su se nazivali mevâlî. Cak i tada, klijenti su bili podvrgnuti ismijavanju i nejednakom ophodjenju od strane njihovih aristokratskih zastitnika, a u isto vrijeme se nastavljalo sa njihovom eksploatacijom od strane rastuce birokratije. Kada je dvanaestorici bezgrijesnih imama oduzeto pravo vlasti, Allah je dao da se ukorijene razdor, neslaganje, haos i pogresan izbor vladara, kao i socijalna i rasna nejednakost.

 

Oni koji optuzuju sije da pripisuju Poslaniku s.a.v. namjeru da uspostavi dinasticku monarhiju svoje porodice, kazu da je Poslanik s.a.v. bio iznad takvih sebicnih motiva. Ali, ti isti ljudi kazu da je Boziji Poslanik rekao, “el-eimmetu min qurejsin” – “imami ce biti iz plemena Kurejs.“ Da li ce oni reci da ovaj hadis znaci da je Boziji Poslanik zelio da osnuje kraljevstvo za svoje pleme? Da li ce oni reci da je Boziji Poslanik izgovorio ove rijeci iz “sebicnih motiva”?

 

Ranije smo vidjeli da je Ebû Bekr usutkao ensarije Medine tako sto je rekao da je Boziji Poslanik bio iz plemena Kurejs, te da zato Arapi nece prihvatiti za halifu nikoga ko nije iz toga plemena. Ovaj argument je zadovoljio ensarije. Snagom istog argumenta, da je clan Poslanikove porodice (kao sto je hazreti Alî) postao halifa, svi bi mu se pokorili i ne bi bilo nikakvih neslaganja ni poteskoca. Ovaj aspekat naimenovanja hazreti Alîja takodjer su priznali i neki nemuslimanski pisci. Sédillot je napisao: “Da je princip nasljedne vlasti (u korist Alîja) bio priznat na pocetku, to bi sprijecilo javljanje onih unistavajucih pretenzija koje su okaljale islam krvlju muslimana... Fatîmin suprug je u sebi sjedinjavao pravo naslijedja kao zakoniti nasljednik Bozijeg Poslanika, kao i pravo da bude izabran.”

 

Medjutim, sije nikada nisu tvrdili da “naslijedje” ima neke veze sa imametom. Kao sto smo ranije objasnili, imam mora biti bezgrijesan, najboljih vrina u citavom ummetu, kao i mensûs min-Allâh (postavljen od strane Allaha). To je bila Allahova blagodat koju je dao Poslaniku Ibrâhîmu i Poslaniku Muhammedu (neka je mir sa njima i sa njihovim potomstvom), da u realnosti i u praksi svi Imami koji su dosli iza njih budu iz njihove porodice, i da svi oni koji su imali potrebne kvalifikacije za imamet budu medju njihovim potomcima.

- KRAJ -