Događaj u Saqîfi je historijski usko povezan s pojavom šiijskog gledišta. Saqîfa je bilo jedno staro natkriveno mjesto okupljanja u Medini. U njemu se raspravljalo i odlučivalo o važnim problemima. To je bilo ono mjesto u kojem su se okupili Ansarije da izaberu sebi vođu odmah nakon što su saznali za Poslanikovu smrt.
To je bilo ono mjesto u kojem je grupa Muhadžira namentnula Ansarijama njihovo mišljenje da Ebu Bekr bude prihvaćen kao jedini vođa zajednice. Na ovom sastanku čuli su se i glasovi podrške 'Alijevom zahtjevu za mjesto halife.
Tako, riječ ''Saqîfa'' se može uzeti da označi prvi razlaz među muslimanima.
Ne uzeti je u obzir pri izučavanju historije šiijstva i kasnijeg razvoja islama sigurno će dovesti do krivih tumačenja i pogrešnih zaključaka. Zbog toga je s historijske strane gledišta neophodno i neizbježno ispitati događaje koji su se zbili u Saqîfi i nastojati ustanoviti prisutnost ideja koje će konačno doći do izražaja u šiijskom shvatanju islama.
Međutim, prije svakog pokušaja da se opišu događanja u Saqîfi, mora se najozbiljnije uzeti u obzir problem koji dolazi iz pravca historiografije. Naime, za očekivati je da prvo preispitamo autentičnosti izvještaja vezanih za određivanje prvog Poslanikovog nasljednika. Kontroverzna priroda samog predmeta i teškoće sadržane u proučavanju izvornog materijala učiniće da ovaj zadatak bude daleko od lahkog. Teškoća postaje još ozbiljnija kada znamo da najraniji postojeći zapis o ovim događajima potiče tek iz druge polovice drugog islamskog stoljeća, i to iz vremena vladavine prve dvojice Ebbasidskih halifa.
To je bilo vrijeme kada je podjela u islamu na šije i sunije, kao dvije suprotne grupe u islamu, već uveliko bila prisutna u srcima muslimana. U tim okolnostima sasvim normalno je očekivati da će se naći u opticaju različiti zapisi o Ebu Bekrovom dolasku na vlast, ovisno o grupi iz koje su dolazili njihovi pisci.
Moglo bi se posumnjati, na primjer, da zapisi historičara za koje je bilo poznato da su imali simpatije prema šiijstvu, kao što su bili Ibn Ishaq, Ja'qubi i Ma'sudi, naginju u koristi šija; tako isto, djela Ibn Sa'da, Baladhurija, pa čak i Tabarija, da imaju sunijsku boju. Međutim, nakon podrobnijeg ispitivanja najranijih izvora, tj. dijela gore navedenih pisaca, postaje jasno da su svi oni prenijeli događaje Saqife gotovo na isti način, bar u najvažnijim tačkama.
Naravno, razlike postoje u detaljima, načinu na koji se predmet tretira kao i u naglašavanju određenih detalja a zapostavljanju drugih. Ove razlike jasno ukazuju na naklonjenost tih autora, ili pak osoba od kojih prenose informacije, prema stavovima grupa kojima su pripadali. Međutim, ta naklonjenost se da uočiti, mada ne uvijek bez uloženog dodatnog napora. Slično tome, poređenjem s ostalim izvještajima, mogu se uočiti i oni opisi događaja koji odslikavaju ekstremne pozicije nekolicine pisaca koje su oni zauzeli u cilju odbrane određenog pogleda.
Ibn Ishakov opis Saqife
Za proučavanje jednog događaja ovakve prirode najprikladnije bi bilo pronaći i analizirati najraniji postojeći dokumenat o njemu, koji bi nam onda poslužio kao osnova za poređenje prikaza događaja u njemu s njegovim prikazima u djelima drugih pisaca.
Najranije raspoloživo djelo o događajima Saqife je knjiga Muhammeda b. Ishaqa b. Jasara (rođen 87.p.H./704 , umro 151.p.H./ 768), po naslovom Sirat Resul Allah i ona predstavlja prvu Poslanikovu biografiju. Njegov prikaz događaja Saqife, mada sažet i kratak, sadrži gotovo sve najvažnije informacije o događaju. Kratkoća Ibn Ishakovog osvrta na Saqifu se da lahko objasniti jer njegov rad bavi se prvenstveno životom i djelom Božijeg Poslanika.
Prikaz događaja u Saqifi, sa svim njihovim detaljima, sigurno nije bila njegova namjera, a razlog što se ikako i pominje je činjenica da su se oni odvijali prije Poslanikovog ukopa. Ovo postaje jasno odmah kada se pogleda sadržaj u kojem naslovi zadnjih dijelova knjige idu ovim redoslijedom: ...
Poslanikova bolest;
Njegova smrt ;
Dešavanja u Saqifi;
Pripremanje Poslanika s.a.v. za ukop i
njegova dženaza.
Nakon kratkog uvoda Ibn Ishak daje prikaz čitavog događaja u jednom dužem izvještaju koji se sastoji od tri i po strane na kojima su dati gotovo svi njegovi važniji detalji. Vezano za ovaj izvještaj potrebno je napomenuti sljedeće:
Prvo, čitav tekst se sastoji od govora drugog halife, Umara b. Hattaba, kojeg je on izrekao u hudbi na džumi jednog petka sa mimbera džamije u Medini. Kako je bilo i za očekivati, džumama je uvijek prisustvovao velik broj muhadžira i ansara koji su čuli i sačuvali njegove riječi. Zbog toga možemo biti sigurni da one ne mogu biti kasnije izmišljene i pripisane drugom halifi.
Drugo, ovaj njegov govor gotovo u indentičnom obliku prenosi većina historičara koji su došli poslije Ibn Ishaka, kao što je Tabari, pa čak i Baladhuri, koji je često birao samo one izvještaje koji su podržavali Sunijske stavove njegovog vremena.
Treće, bez ikakve sumnje, istina je da je Umar b. Hattab lično odigrao najvažniju ulogu tih kritičnih trenutaka, preuzimajući inicijativu tog sudbonosnog dana, i dajući energičnu podršku izabiranju Ebu Bekra. Jednoglasno prihvaćen izvještaj koji se sastojao od njegovih vlastitih riječi predstavljaće dokument od najveće historijske vrijednosti.
Isnad ili lanac prenosioca ovog izvještaja je direktan, kratak, sastavljen isključivo od prenosioca iz Medine i počet izrazom ''haddathani'' (prenio mi je). Isnad ide ovako: ''Abdullah b. Ebu Bekr mi je prenio od Ibn Šihaba ez-Zuhrija, a on od Ubejdullaha b. Abdullaha b. Utbe b. Mesud, a on od Abdullah b. el-Abbasa.'' I prvi i drugi prenosioc pripadali su u trećoj generaciji (tab'i tăbi'un) poslije Poslanika s.a.v. i obojica su došli do svojih informacija preko Tabi'una, tj. druge generacije poslije Poslanika s.a.v. koji su opet, ili sami bili svjedoci događajima ili su o njima slušali direktno od Poslanikovih ashaba. Treća karika u lancu, Ubejdullah b. Abdullah b. Utba b. Mas'ud, bio je Zuhrijev učitelj, koji je prenosio od Ibn Abbasa, osobe koja je lično čula Umara b. el-Hattaba. Važno je napomenuti da Buhari, Muslim, Ebu Davud, Timizi, en-Nasai, Ibn Madža, i mnogi drugi sunijski sakupljači hadisa bezrezervno prihvataju hadise prenešene od strane ovih ličnosti.
Ibn Sa'dov tretmant Saqife
Drugi važniji pisac koji je obradio događaje Saqife je Ebu Abdullah Muhammed b. Sa'd (rođen 168.p.H./ 784). On je napisao prvo sistematično i detaljno biografijsko djelo, Kitab et-Tabaqăt el-Kabir (Knjiga [društvenih] klasa), koje se bavi proučavanjem života važnijih islamskih ličnosti iz Poslanikovog doba pa sve do kraja Ibn Sa'dovog života 230.g.pH / 844). Bilo bi za očekivati da Ibn Sa'd u pisanju Ebu Bekrove biografije, koja se sastoji od pune četrdeset dvije stranice, detaljnije od Ibn Ihsaka osvrne na Saqifu iz koje je Ebu Bekr izašao s titulom prvog halife, nasljednika Božijeg Poslanika s.a.v.. Međutim to nije slučaj. Jasno je da on pokušava zataškati sve one informacije iz kojih se vidi kontraverzni kararakter Ebu Bekrovog izbora, dok pažljivo bira samo one koje veličaju Ebu Bekrovu ličnost i sadrže njegove navodne kvalitete koje ga čine najprikladnijom ličnošću za Poslanikovog nasljednika. Time se Ibn Sa'd pokazuje pravim predstavnikom sunijske tradicije islama u ranom trećem stoljeću koja je bila izgrađena na murdžijskoj doktrini.
Ova doktrina, u svom profinjenom i razvijenom obliku, zahtijeva od muslimana da se suzdrži od svake diskusije ili govora koji može dovesti u sumnju ugled i čast koji su se davali ranim islamskim ličnostima, pogotovo ashabima.
Svako ko čita Ibn Sa'dovu biografiju Ebu Bekra odmah će primijetiti da pisac želi da pokaže kako je on imao samo najbolje kvalitete i osobine zbog kojih je zaslužio poziciju halife. Međutim, čak i u njegovj verziji pažljiv čitalac će primijetiti da Ebu Bekrov nije bio apsolutno jedini kanditat niti svima prihvatljiva opcija.
Na primjer, jedan hadis nam kaže da, kada je Poslanik s.a.v. umro, Umar je došao Ebu Ubejdi b. el-Džerrăh i rekao da ispruži ruku da mu preda prisegu na vjernost kao halifi. Iz jednog drugog hadisa saznajemo da je Ebu Bekr rekao, kada je vidio da su neki odlučili da ga ne priznaju za halifu, ''Ko može biti više zaslužan za ovaj položaj od mene?...'' Ono što naročito upada u oči je to što je Ibn Sa'd o debati koja se odigrala pod krovom Saqife napisao samo sedam redova iz kojih čitalac nije u stanju saznati šta se tu u stvari događalo. Ono što je jasno primijetno je piščeva želja da pokaže kako je Ebu Bekr izabran glatko bez ikakve opozicije, i da su ga svi jednoglasno prihvatili, uključujući i Alija.
Balădhuri i Saqifa
Sada ćemo se pozabaviti Ibn Sa'dovim mlađim suvremenikom Ahmedom b. Jahja b. Džabir el-Balădhuri, čiji viševolumski Ensăb el-Ešrăf predstavlja možda najvažnije historijsko-biografijsko djelo trećeg hidžretskog stoljeća. U jednu ruku on slijedi Ibn Sa'dov metod dok u drugu, on ide mnogo dublje i iznosi svaku moguću verziju događaja Saqife iz različitih izvora i islamskih pravaca, pa čak i šiijskog, od Ebu Mikhnafa. Pored toga što pisac demonstrira svoju odlučnost da detaljno istraži ovaj događaj on nam također pokazuje koliku važnost je taj togađaj odigrao u najranijoj historiji islama.
U njegovoj knjizi nalazimo dvadeset i šest hadisa koji se bave sporom oko pitanja izbora prvog halife, vrućim debatama koje su se odvijale u Saqifi, suparničkim nastupima muhadžira i ansara, Alijevim protestom protiv načinjenog izbora, suprotstavljanje familije Hašim i nekih od ansara Ebu Bekru, i Ebu Bekrova vlastita izjava da, iako on nije bio najbolji kandidat, prihvatio se pozicije halife da spasi zajednicu od cijepanja. Međutim, ono najvažnije što saznajemo je otkrovenje da je do četiri od ovih dvadeset i šest hadisa ...
1. Potpun prikaz debate koje se odvijala u Saqifi;
2. Ebu Sufijanova ponuda Aliju da mu pomogne;
3. Ebu Bekrova izjava da on nije bio najbolji kanditat ali da se prihvatio položaja samo da spazi zajednicu od cijepanja;
4. Mali dio Umarovog govora da čak i da je Ebu Bekrov izbor bila nepromišljena, iznenadna stvar (ar. falta) ona je spasila zajednicu od većeg zla)
.... Baladhuri došao preko Ibn Sa'da, tako što mu ih je ovaj usmeno prenio. Dakle, Ibn Sa'd je znao za ove hadise i smatrao ih dovoljno važnim da ih preda svom učeniku, Bladhuriju, i pored toga što ih je on sam izbjegao uključiti u svoje vlastito djelo. Na kraju ukratko, i pored toga što Balădhuri želi pokazati kako je Ebu Bekr bio najbolja osoba za položaj halife, on nije mogao a da ne prenese one informacije iz kojih saznajemo da je među ashabima bilo i onih koji su pokazivali jaku naklonjenost prema Aliju b. Ebi Talibu.
Ja'qũbî i Saqifa
Slika Saqife će biti nepotpuna ukoliko se u obzir ne uzme Balădhurijev mlađi suvremenik Ibn Wadih el-Ja'qũbî (umro 284 p.H./897) Svako ko pročita Ja'qũbijevu verziju Saqife odmah nakon verzija Ibn Sa'da i Balădhurija uočit će veliku razliku u srži i naglasku. Dok bi Ibn Sa'd želio da povjerujemo da se Ebu Bekru nije niko suprotstavio, Ja'qubî nas obavještava da je Ebu Bekr imao jaku opoziciju sastavljenu od onih koji su podržavali Alija za položaj halife.
On počinje s naslovom ''Vijesti (khaber) o Saqifi Benu Să'ida i davanje prisege na vijernost Ebu Bekru'', dajući onda povezanu, neprekidnu verziju događaja raspoređenih na četiri stranice. On uzima informacije iz svih izvora koje je imao na raspolaganju, i te informacije onda povezuje u jedan tekst. Sve navode i govore tačno je sačuvao bez ikakvih transformacija, što se jasno vidi iz njihovih poređenja s drugim djelima prije i poslije njega.
U vrijeme kada su Ibn Sa'd, Balădhuri i drugi sunijski pisci počeli pisati o historiji islama, sunijski islam je bio već odredio i utvrdio svoje stavove i uvjerenja na osnovama murdžijskih doktrina. Zbog toga je bilo i prirodno da ovi pisci prećute ili zanemare neki hadis ili informaciju koja bi se kršila sa već usvojenim normama.
Većina materijala koja bi mogla biti korištena da se njime podrži šiijsko uvjerenje o superiornosti Alija b. Ebi Taliba bila je ili prikrivena ili osumnjičena da je apokrifna. Ovo je upravo to što se desilo Ja'qubiju. Postoji tendencija da se baci sumnja na njegovo djelo da naginje šiijskom stavu zato što je on sam bio šija. Onda, sasvim logično, ako Ja'qubi može biti osumnjičen da naginje ka šiijskom stavu, zašto i drugi historičari, koji pripadaju sunijskoj skupini muslimana ne bi mogli biti osumnjičeni za prikrivanje onih informacija koji idu u prilog šija?
Rekonstrukcija Saqife
U pokušaju da se događaji rekonstrišu, najbolje je uzeti kao osnovu Ibn Ishaqa. Pored toga što je njegovo djelo najranije, važno je napomenuti da je ono došlo do nas u obliku recenzije od strane Ibn Hišama (umro 218.p.H/833) koji je bio sam vatreni sunija i živio prije trojice već navedenih autora.
Ibn Hišam se nije libio da edituje ili komentariše tekst ovog djela na svakom mjestu gdje je bilo nešto s čime se on nije slagao, kao što se nije ni ustručavao da uvrsti dodatne informacije za koje je mislio da ih je pisac originala propustio ili zanemario. Međutim, Ibn Hišam ne edituje, ne komentarše niti pak išta dodaje kada je u pitanju događaj u Saqifi. Tako imamo da je prikaz Saqife predstavljen od strane pisca koji bio navodno naklonjen šijskim ubjeđenjima, potvrđen i priznat od strane strogo sunijskog učenjaka, te tako prihvaćen i prenešen od strane kasnijih sunijskih autora.
Druge informacije koje nećemo naći kod Ibn Ishaqa potražićemo u djelima drugih pisaca. Dakle, namjera nam je da događaj rekonstruišemo na osnovu Umarovog govora.
Ibn Ishaq počinje sa uvodom:
'' Kada je Poslanik (s.a.v.) preminuo, grupa ansarija okupila se oko Sa'da b. 'Ubade u Saqifi plemena Să'ida; a Ali, Zubejr b. el-Avvăm i Talha b. Ubejdullah odvojili su se u Fatiminioj kući, dok su se preostali muhadžiri, zajedno s Usejdom b. Hudajrom i plemenom Abdul-ašhal, okupili oko Ebu Bekra. Onda je neko došao i obavijestio Ebu Bekra i Umara da su se ansarije okupile oko Sa'da u Saqifi: ''Ako želite vlast nad narodom onda je preuzmite prije nego se situacije pogorša.'' [rekao im je.] Poslanikovo tijelo je bilo još u njegovoj kući, njegova dženaza nije bila obavljena, a njegova porodica je bila zakjučala vrata kuće. Umar je rekao Ebu Bekru, ''Hajmo otići do naše braće ansarija da vidimo šta su naumili!''
[Ibn Hišam, IV, s.306 f.]
Poslije ovog Ibn Ishaq bilježi čuveni Umarov govor. Prelazeći preko onih dijelova koji nemaju veze sa Saqifom, tekst ide ovako:
''Vezano za ove događaje [tj. izbor Ebu Bekra] Abdullah b. Ebu Bekr mi je prenio od Ibn Šihaba ez-Zuhrija, a ovaj od Ubejdullaha b. Abdullaha b. Utaba, a ovaj od Abdullaha b. Abbasa koji je rekao: 'Čekao sam Abdullaha b. Awfa kod njegovog šatora na Mini dok je on bio s Umarom koji je obavljao svoj zadnji hadž. Kada se vratio i vidio me, rekao mi je: 'Volio bih da si vidio kada je čovjek došao Vladaru vjernika [Umaru] i obratio mu se, 'O vladaru vjernika, da li ti se dopada onaj ko se zaklinje, 'Allaha mi, da Umar umre dao bih prisegu na vjernost tome i tome' i kaže 'Prisega data Ebu Bekru je bila nepromišljena, iznenadna stvar (ar. falta) koja se sretno završila."
Ovdje želimo napomenuti da, osim Baladhurija, niko od brojnih autora koji prenose ovaj izvještaj na navodi ime osobe koja je razgovarala s Umarom kao ni ime čovjeka kojoj je ona htjela dati prisegu na vjernost.
U hadisu pod brojem 1176 Baladhuri prenosi od samog Umara da je osoba koja je s njim pričala bio Zubejr a da je čovjek kome je on želio dati prisegu na vjernost bio Ali b Ebi Talib.
U drugom hadisu br. 1181 Baladhuri daje samo jedno ime:
''Umar je održao govor koji je počeo time što je rekao, 'taj i taj je rekao ako Umar umre mi ćemo dati prisegu na vjernost Aliju.'''
Baladhurijev izvještaj je potvrđen od strane kasnijih pisaca kao što je Ibn Ebil Hadid, koji također daje Alijevo ime ali na osnovu el-Džahizovog autoriteta.[Hadid, Šarh, II, s.25] Veoma važno je primijetiti ovdje da je to bio pomen imena Alija b. Ebi Taliba što je primoralo Umara da se obrati javnosti.
''Umar se razljuti [kada je čuo ovo] i reče: ‘Ako Bog da, ustaću među narodom i upozoriti ga na one koji žele prigrabiti vlast nad njim.' Na ovo sam mu rekao: 'Nemoj, o Vladaru vjernika, jer se na hadžu okuplja svakakav svijet, i oni najnižeg sloja. Ako budeš govorio njih će biti najviše među tvojim slušaocima, pa kada se raziđu oni će tvoje riječi svakako prenositi ne razumijevajući šta si htio reći. Zato sačekaj dok se ne vratiš u Medinu, grad Sunneta, u kojem onda možeš reći ljudima od razuma i uglednicima ono što hoćeš. Šta god da kažeš oni će to pravilno protumačiti i ispravno te razumjeti.' Umar se s ovim složio rekavši: ''Allaha mi, učinit ću to čim se vratimo ...'
''Kada smo došli u Medinu pred kraj mjeseca zul hidže, prvog petka ja [Ibn Abbas] sam bio u džamiji među prvima … Umar se smjestio na mimber i kada je muezin završio s ezanom, nakon što je veličao Allaha, rekao je: ‘Danas ću reći ono što je Allah odredio da kažem a možda će to biti i moj zadnji govor. Onaj ko ga razumije i zapamti neka ga ponese sa sobom kuda god išao, a onaj ko ga ne bude razumio neka mu se ne suprotstavlja.
'' ... Čuo sam čovjeka [Zubejr, prema Baladhuriju] kako je rekao, ‘Ako Umar umre daću prisegu na vjernost tome i tome [Aliju].’ Neka se čovjek ne zanosi govoreći Ebu Bekrov izbor je bila nepromišljena, iznenadna stvar (ar. falta) koja je dobro završila. Tačno, bila je, ali je Allah otklonio od nas njeno zlo. Nije postojao niko među vama kome bi se narod više priklonio. Onome ko sebi izabere vođu bez dogovaranja s muslimanima, [imam reći da] takav izbor je nevažeći, i obojica treba da se ubiju.
''A bilo je ovako: Kada je Allah uzeo sebi svog Poslanika, ansarije su nam se suprotstavile i sastale sa svojim vođama u Saqifi plemena Sa'ida; [također] Ali i Zubejr i njihovi prijatelji su se povukli od nas, dok su se muhadžiri okupili oko Ebu Bekra.''
Iz Umarovih vlastitih riječi jasno se vidi da je postojala ozbiljna opozicija Ebu Bekru, ne samo od strane ansarija, nego i od Alija i njegovih prijatelja. Tako, čim se vijest o Poslanikovoj smrti proširili Medinom, ensarije, vjerovatno plašeći se dominacije Mekkanlija i naslućujući njihove nakane, brže-bolje su se sakupili u Saqifi da sebi izaberu vođu. Kada je Umar b. el-Hattab čuo da ljudi pričaju o Poslanikovoj smrti, odlučno i energično počinje da tvrdi kako Poslanik s.a.v. ne može biti mrtav, nego da ih je samo privremeno napustio i da će on ubiti svakog ko bude kazao da je Poslanik s.a.v. mrtav.[Ibn Hisham, IV. S. 311 n.]
Onda je došao Ebu Bekr, koji je u trenutku Poslanikove smrti bio odsutan iz grada. Čuvši za Umarovu tvrdnju odlazi u Poslanikovu kuću i, uvjerivši se da je umro, izlazi napolje i o tome obavještava skupinu okupljenu oko Umara. Nakon ovog Ebu Bekr i Umar odlaze, najvjerovatnije, u kuću Ebu Ubejde. Tu su zajedno s ostalim muhadžirima diskutovali o krizi vezanoj za vođenje zajednice koja je nastala usljed Poslanikove smrti i čijoj ozbiljnosti je pridonio u posljednje vrijeme zategnut odnos između muhadžira i ensarija.[Vidjeti: Tabari, I, s.1683] Ovaj sastanak bio je prekinut dolaskom čovjeka s viješću o sastanku ensarija u Saqifi. Kada su čuli za nj Ebu Bekr, Umar i Ebu Ubejda su se žurno uputili k njima s namjerom da spriječe donošenje neke po njih nepovoljne odluke.
Ovdje se vraćamo na Umarov govor:
''Predložio sam Ebu Bekru da bi trebali otići do braće ensarija. Na putu tamo sreli smo dvojicu dobrih ljudi [‘Uvejma b. Sa'ida i Ma'na b. Adija] koji su nam rekli šta se tamo [na sastanku] željelo učiniti. Kada su saznali kuda idemo savjetovali su nam da im ne prilazimo nego da sami za sebe odlučimo [koga da za vođu postavimo]. Rekao sam, 'Allaha mi, otići ćemo kod njih!' Kada smo došli, našli smo ih okupljene u Saqifi. U sredini je sjedio neko pokriven. Kada sam upitao ko je rekli su mi da je to Sa'd b. 'Ubada, i da je bio bolestan. Kada smo sjeli jedan od njih je ustao, počeo sa izgovaranjem šehadeta i veličanjem Allaha i onda nastavio: 'Mi smo Allahovi pomoćnici i vojska islama. Vi, o muhdžiri, dio ste naše familije i grupa vas je došla i naselila se u našem kraju....' U tom trenutku sam ga prekinuo rekavši, 'Pogledaj kako žele da zaniječu naše porijeklo i da preuzmu autoritet od nas!' Kada je ovaj ensarija završio želio sam da kažem nešto što sam u sebi bio spremio, ali Ebu Bekr mi je dao do znanje da je on želio prvi govoriti. On je bio čovjek učeniji i ugledniji od mene, i Allaha mi, nije propustio niti jednu riječ od onoga što sam je htio reći plus što se izrazio na bolji način od onoga na koji bih se ja izrazio. Ebu Bekr im je rekao, 'Sve prednosti koje ste nabrojali zaista vam i pripadaju. Ali Arapi neće dopustiti da nad njima vlada niko do neko iz ovog plemena Kurejš. Ono je najbolje od svih Arapa po porijeklu, krvi i mjestu boravka.''
Dodatak iz Bladhurijevog djela upotpunjuje Ebu Bekrov govor i dalje pokazuje vrstu argumenata koje je on koristio protiv ensarija.
''Mi smo prvi u islamu; i među svim muslimanima naše boravište je u centru, naše porijeklo je najplemenitije, i mi smo bliži Poslaniku s.a.v. po srodstvu. A vi ste naša braća u islamu i drugovi u vjeri; pomagali ste nas, štitili nas i podržavali nas, neka vas Allah najbolje nagradi. Tako smo mi vladari (umeră') a vi ste naši zamjenici (vuzară'). Arapi se neće pokoriti nikom do Kurješima. Zaista grupa među vama dobro zna da je Poslanik s.a.v. rekao, 'Vođe su od Kurejša' (el-e'immetu minel kurejš), zato se nemojte prepirati s braćom muhadžirima oko onog što je Allah njima dao."
Sada ćemo se vratiti opet Umarovom govoru:
''[Ebu Bekr je rekao,] ‘Zato vam nudim jednog od dvojice – prihvatite bilo kojeg od njih.' To je rekao pa onda uzeo mene i Ubejdu b. Džerraha za ruke. Nikad u životu me nije više razljutilo nešto što je rekao od ovog! Allaha mi, radije bih dao da mi se glava odsječe, ako to ne bi bilo grijeh, nego da ja budem vođa ljudi od kojih je jedan i Ebu Bekr ...''
U Ja'qubijevom djelu (dio II, s.123) stoji:
''[Ebu Bekr je rekao:] 'Kurejši su bliži Muhammedu od vas, pa evo Umara b. Hattaba, za koga se Poslanik molio da mu Allah učvrsti vjeru, ili pak Ebu Ubejda koga je Poslanik s.a.v. proglasio pouzdanim čovjekom ovog ummeta – izaberite jednog od ove dvojice i položite mu vaše prisege na vijernost.' Ali obojica njih su to odbila rekavši, 'Mi ne možemo imati prednost nad tobom, jer ti si Poslanikov ashab i drugi od dvojice [u pećini za vrijeme hidžre].'
U jednoj Baladhurijevoj verziji (dio I, s. 582) stoji kada je Ebu Bekr predložio Umara, ovaj je poviknuo:
'Zar dok je tebe živa!? Ko te može ukloniti s mjesta na koje te je Poslanik postavio?'
Ja'qubi (dio II, s. 123) prenosi da je Ebu Ubejda rekao:
'O ensarije, vi ste bili prvi koji ste pomogli islam pa nemojte biti prvi koji ćete unijeti razdor i odvojiti se.'
Jaqubi onda piše da je Abdurrahman b. Awf ustao i rekao:
"Vi imate svoje prednosti, ali među vama nisu Ebu Bekr, Umar, niti Ali. Na ovo je jedan od ensarija, el-Mundhir b. Arqam, oštro odgovorio, 'Mi ne negiramo niti jednu vašu prednost. Doista, među vama je onaj kome niko ne bi bio ravan, ako bi on tražio autoritet, a to je Ali b. Ebi Talib."
U ovom momentu u kada su Ebu Bekr, Umar i Ebu Ubejd predlagali jedan drugoga, ensarija el-Hubbăb b. Mundhir je ponudio kompromisno riješenje.
Tako nastavlja Umar:
''Jedan od ensarija reče, 'O Kurejši, hajde da izaberemo jednog vladara od nas a jednog od vas!' Prepirka postade jača, glasovi se podigoše, i kada se vidjelo da će se sastanak završiti u totalnom rasulu, tražio sam od Ebu Bekra da ispruži ruku [da mu predam svoju zakletvu na vjernost]. On to učini pa mu je predadoh, a zamnom to učiniše muhadžiri pa onda i ensarije. Pri tome smo nasrnuli na Sa'da b. 'Ubadu, i neko reče da smo ga ubili. 'Neka ga Allah ubije!', rekao sam.''
Ovdje se završava Umarov čuveni govor, prenešen od strane gotovo svih onih koji su pisali o Saqifi. Tabari (dio I, s. 1818) piše da, čak i poslije Umarovog davanja prisege na vjernost Ebu Bekru, neki od ensarija su i dalje protestvovali protiv tog čina i prijetili riječima:
"Mi nećemo dati pisegu na vjernost nikome osim Aliju b. Ebi Talibu."
Ali ovi i slični glasovi se nisu mogli više čuti u nastupajućoj buci i gunguli. Slijedeći Umara i Ebu Ubjedu, prisutni muhadžiri su dali svoje prisege, a nakon njih, iz jednog razloga ili drugog kao što ćemo uskoro vidjet, to su učinili i ensarije.
Prije nego opišemo događaje koji su uslijedili nakon skupa u Saqifi, bilo bi korisno ukratko analizirati kompleksnu situaciju i specifične okolnosti koje su omogućile da Ebu Bekr bude izabran.
Prvo, suparništvo između klanova ili rodova unutar plemena Kurejš uopšte i među muhadžirima posebno učinilo je da vođstvo Ebu Bekra, pripadnika slabog i neuglednog roda Benu Tejm b. Murra, bude svima lakše prihvatljivo. Zbog svog neznačajnog položaja u odnosu na Mekkanske vladajuće klanove, Benu Tejm nije nikad bio uključen u borbu za moć i prestiž čiji su učesnici bili suparnički klanovi.
Drugo, muhadžiri, u cjelini, strahovali su od dominacije ensarija u slučaju da se oni upuste u međusobne razmirice i borbu za vlast unutar same njihove grupe. Za sve njih Ebu Bekr je bio najbolje kompromisno riješenje.
Treće, što se tiče samih ensarija, moramo uzeti u obzir duboko ukorijenjeno i veoma staro neprijateljstvo između njihova dva glavna plemena Aws i Hazredž. Kako smo vidjeli, glavni kandidat za vođu od strane ensarija u Saqifi bio je Sa'd b. Ubada, vođa plemena Hazredža. Zbog toga je za pleme Aws bilo mnogo prihvatljivije i korisnije da izraze pokornost Ebu Bekru nego da dozvole vođi suparničkog plemena da vlada nad njima. Ovo je očigledno iz činjenice da je među prvim ensarijama koje su dale prisegu na vjernost Ebu Bekru bio Usejd b. Hudejr, jedna od vodećih ličnosti plemena Aws.
Teberi piše (dio I, s. 1843), 'Neki pripadnici plemena Aws, među kojima je bio i Usejd b. Hudejr, govorili su među sobom:
"Allaha nam, kada Hazredži zavladaju nad nama jednom, čuvat će vlast za sebe zauvijek pa nam neće dati da u njoj ikad učestvujemo. Zato, ustajte da damo prisegu Ebu Bekru!"
Onda su ensarije dale Ebu Bekru svoju prisegu na vjernost.'
Na drugoj strani, pleme Hazredž je uvidilo da će biti u nepovoljnoj poziciji ako se suprotstave plemenu Awsu koje se sada ujedinilo s muhadžirima. Zbog toga su i oni prihvatili Ebu Bekrovu vlast želeći odmah uspostaviti dobre odnose s njim time što su pokazali da su ga podržavali od samog početka. Pored toga, Sa'd b. Ubada je bio predmet ljubomore nekih vlastitih rođaka ili suplemenika, što je bila uobičajena karakteristika odnosa unutar klanova Arabije. Prema nekim piscima, prvi koji je dao svoju zakletvu na vijernost Ebu Bekru bio je Sa'dov rođak Bešir b. Sa'd.
[Isti'ab, II, s.172 i dalje]
Sada je postalo jasno da je Ebu Bekr uspio dobiti prisege na vijernost od većine usljed specifičnih politika suprotstavljenih grupa, suparništva između klanova i osobnih zavisti među određenim pojedincima. Ovim faktorima mora se dodati opšti utisak kojeg ostavljaju izvori da je Ebu Bekr uživao određeni ugled i bio poštovan zbog svoje ozbiljnosti, starosti, te veze s Poslanikom s.a.v. i podrške koju mu je davao od samog početka njegove poslaničke misije. Izvori nam također sugeriraju da su Ebu Bekr i Umar, zajedno s Ebu Ubejdom stvorili alijansu i udruženo djelovali mnogo prije događaja Saqife, te da je ova trojka imala veoma važan značaj i utjecaj među novo-nastajućom islamskom elitom i igrala odučujuću ulogu u grupnoj politici protiv stare mekkanske aristokracije.
Na kraju treba istaći da Ebu Bekrov dolazak na vlast nije bio preko 'izbora' u bilo kojem smislu tog izraza niti usljed ispoljavanja slobodne volje članova zajednice. To je bila odluka jedne grupe muhadžira, koju su oni onda nametnuli svim drugima.
Za njenu realizaciju bili su zaslužni prije svega delikatni odnosi između različitih grupa i pojedinaca u Medini.
Ovo se jasno vidi iz Umarove vlastite predhodno navedene izjave, gdje on javno priznaje da je Ebu Bekrov izbor bila nepromišljena, iznenadna stvar (ar. falta) ali da je Allah otklonio od zajednice njeno zlo. Argumenti koje su iznijeli Umar i Ebu Ubejda u Ebu Bekrovu korist, kao što je pripadnost plemenu Kurejš, rani prelazak u islam, dugo poznanstvo s Poslanikom s.a.v., služenje islamu, i na kraju njegova bliska familijarna veza s Poslanikom s.a.v., u stvari, predstavljaju iste argumente koji su se iznosili u korist Alija protiv Ebu Bekra.
Uzimajući u obzir argumente i protu-argumente učesnika Saqife, može se reći da je izabiranje Ebu Bekra bilo rezultat okolnosti u kojima se zajednica našla poslije Poslanikove smrti.
Sukob između onih koji su podržavali Ebu Bekra i onih koji su bili protiv njega predstavljao je sukob dva principa: prvog, po kojem se treba djelovati u zavisnosti od datih okolnosti, i drugog, po kojem se mora djelovati po već datim načelima. Prvi princip je uskoro rezultirao osnivanjem moćnog i daleko-dosežnog halifata, dok je drugi poslužio maloj grupi pripadnika zajednice da razvije vlastitu interpretaciju islamskih ideala.
Zadatak konsolidovanja Ebu Bekra u ulozi Poslanikovog nasljednika bio još nedovršen poslije skupa u Saqifi.
Ali b. Ebi Talib, najvažniji kandidat iz Poslanikove porodice, što jednoglasno potvrđuju i sunijski i šiijski izvori, zajedno sa svojim bliskim prijateljima i članovima familije Hašim, čak nije ni bio obaviješten o događanjima u Saqifi. O njima su saznali tek kada su Ebu Bekr i njegove pristalice došli u Poslanikovu džamiju nakon uzimanja prisega na vjernost u Saqifi.
Najvjerovatnije su se u ovom momentu Ali i jedan broj njegovih sljedbenika, muhadžira i ensarija, sakupili u Fatiminoj kući da vide šta im je valjalo činiti. Ebu Bekr i Umar su bili potpuno svjesni Alijevog zahtjeva kao i njegovog jakog ugleda među određenim ashabima. Zbog toga su, plašeći se reakcije od strane njega i njegovih podržavaoca, zatražili od njih da dođu u džamiju i polože svoje prisege na vjernost. Ovi su to odbili.
Umar, poznat po svojoj preduzimljivosti, savjetuje Ebu Bekra da se odmah da u akciju prije nego za to bude prekasno. Obojica su, u pratnji naoružane grupe, otišli do Alijeve kuće, i nakon što su dali da se opkoli, zaprijetili su da će je zapaliti ako Ali i njegovi prijatelji ne izađu i daju svoje prisege na vjernost.
Ali je izašao i pokušao da protestira polagajući vlastito pravo za položaj Poslanikovog nasljednika, odbijajući da udovolji zahtjevima Ebu Bekra i Umara. Počeo je fizički obračun pri čemu su i sablje bile izvučene. Umar je pokušao silom ući u Fatiminu kuću, ali je ona stala pred njih i ljutito im rekla da se vrate, prebacujući im što su ostavili njima tijelo Božijega Poslanika i donijeli odluku a da njih nisu ništa pitali, kao da članovi Poslanikove porodice u tome nisu imali nikakva prava.
Vladajuća partija nije uspjela obezbijediti Alijevu prisegu na vjernost tom prilikom, ali ni Ali nije bio u stanju pružati otpor predugo.
Prema većini sunni izvora on je bio primoran dati prisegu odmah nakon smrti hazreti Fatime, tj. nakon šest mjeseci od Poslanikove smrti.
[Ja'qubi, II, s. 126; Baladhuri, I, s.586; Tabari, I, s.1825; 'Iqd, IV, s. 260; Hadid, II, s.22]
Insistirajući da Ali treba biti izabran, nekolicina njegovih sljedbenika, muhadžira i ensarija, nisu također zadugo priznali Ebu Bekra. Međutim, i oni su postepeno bili primorani da se pokore. Najznačajniji među njima, čija imena se nalaze u većini izvora, su bili:
Huzejfa b. el-Jemăn, ensarija i znameniti Poslanikov ashab, proslavljeni ratnik Uhuda i važan Poslanikov savjetnik u Bici kod iskopa. Njegova privrženost Aliji nije se nimalo promijenila ni poslije davanja prisege na vjernost Ebu Bekru. Na samrti je tražio od svoja dva sina da uvijek podržavaju Alija, što su oni i činili sve dok nisu izgubili živote boreći se na njegovoj strani protiv Muavije na Siffinu.
Huzejma b. Sabit, ensarija iz plemena Aws, poznat pod nadimkom ''zuš-šehădetejn'' ili onaj čije svjedočenje vrijedi svjedočenjima dva čovjeka, čime ga je sam Poslanik s.a.v. odlikovao. Borio se na Alijevoj strani u bitkama kod Basre (Bitka oko kamile) i na Siffinu, gdje je bio i ubijen od strane Muavijine vojske.
Ebu Ejjũb el-Ensari, ensarija, jedan od najvažnijih Poslanikovih ashaba. Gostio je Poslanika s.a.v. u Medini dok je njegova kuća bila građena. Borio se na Alijevoj strani u bitkama kod Basre, na Siffinu i Nehrevanu.
Sehl b. Hunejf, ensarija iz plemena Awsa. Borio se uz Poslanika s.a.v. na Bedru i drugim bitkama. Bio je Alijev veliki prijatelj koji je zajedno s njim putovao iz Medine u Basru i borio se na njegovoj strani na Siffinu. Ali ga je bio postavio za vladara Persije.
Osman b. Hunejf, Sehlov brat i veliki miljenik Alijev. Bio je postavljen za upravnika Basre u vrijeme Alijevog halifata.
El-Bera'a b. 'Azib el-Ensari, ensarija iz plemena Hazredž i jedan od najuglednijih stanovnika Medine. Preselio je zajedno s Alijem u Kufu i bio uz njega u bitkama kod Basre, na Siffinu i Nehrevanu.
Ubejj b. Ka'b, ensarija iz plemena Hazredž i jedan od vodećih znalaca vjere i učača Kur'ana.
Ebu Zar b. Džundeb el-Gifari je bio jedan od prvi Poslanikovih ashaba, poznat kao isposnik i krajnje pobožna osoba. Bio je uvijek najglasniji Alijin pobornik i on se smatra za jednog od četiri stuba šiijstva. Halifa Uthman ga je protjerao u pustinjski predio zvani Rabza, gdje je i umro.
Ammar b. Jasir, muhadžir, jedan on najranijih muslimana i također jedan od četiri stuba šiijstva.
El-Miqdăd b. 'Amr, muhadžir, jedan od prvih musliman i također jedan od četiti stuba šiijstva.
Selman Farsi, porijeklom Persijanac, srčani sljedbenik i ashab Božijeg Poslanika, koji ga je otkupio Selmana iz ropstva i uključio u svoju porodicu. On je uvijek bio srčani Alijev podržavaoc, i njegovu podrška za Aliju za vrijeme Ebu Bekrovog izbora jasno pominje čak i Baladhuri.
Ez-Zubejr b. el-'Avvăm, muhadžir, bio je jedan od najznačajnijih Poslanikovih ashaba među članovima plemena Kurejš. On je najenergičnije podržavao Alija, bez sumnje čisto iz iskrenog uvjerenja. On je bio izašao iz Fatimine kuće sa sabljom u ruci, kada je Umar pokušao da prisili prisutne u njenoj kući da daju prisege Ebu Bekru. Međutim, dvadeset i pet godina kasnije, tjeran ambicijom, sam je poželio položaj halife što ga je dovelo da se sukobi s Alijem u bici kod Basre.
Halid b. Sa'îd, muhadžir, pripadnik Umejadskog klana, treći ili četvrti po primanju islama nakon Ebu Bekra, i jedini član toga klana koji se ozbiljno suprotstavio Ebu Bekrovom zauzimanju položaja, sa željom da na njemu vidi Alija. Bio je u San'ăi u ulozi Poslanikovog predstavnika u trenutku Poslanikove smrti. Kada se vratio u Medinu, nakon nekoliko dana poslije Ebu Bekrovog izbora, ponudio je Aliju da mu položi zakletvu na vjernost riječima, ''Allaha mi, niko od njih nema veće pravo da zauzme Muhammedovo mjesto od tebe.'' I pored toga što je Ali odbio njegovu prisegu, Halid nije priznao Ebu Bekrov halifat za puna tri mjeseca.
Sa historijske tačke gledišta ova grupa je činila jezgro prvih Alijevih pristalica, ili šija. Ne može se tvrditi da su svi oni bili jednaki entuzijasti u slijeđenju i privrženosti Aliju. Međutim, entuzijazam 'Ammara, Miqdada, Ebu Zara i Selmana sigurno da je bio na deleko višem nivou od ostalih jer se oni smaraju za četiri ''stuba šiijstva'' (el-erkăn el-arba'a).