Vratimo se za trenutak u vrijeme kada su knjige historije pisali dosjetljivi pisci, unajmljeni od strane vladara.

Jedan od takvih je bio i Sejf b. Umar Tamimi koji je živio u drugom vijeku p.H. (umro 170 p.H.) Napisao je prve dvije knjige o islamskoj historiji, čiji priređivač je bila sama umejadska vlast.

 

  •  El-Futuh vel-Redda”, u kojoj je dao historiju prije Poslanikove smrti do dolaska trećeg halife, Usmana.
  •  “el-Džemel vel-Masuri Ajša ve Ali”, u kojoj je dao pregled događaja od Usmanovog ubistva do Bitke kod deve.

 

Osmišljena i dobro organizovana umejadska propaganda imala je za cilj:

 

  •  Istaknuti ljude koji su im direktno ili indirektno pomogli u zauzimanju i učvršćivanju vlasti;
  • Njima prikačiti oreol svetosti, a njihov pomen po nečem lošem izjednačiti sa bogohuljenjem;
  • Svoje neprijatelje prikazati običnom svjetinom, beznačajnom manjinom, ili neprijateljima islama

 

Ibn Ebi el-Hadid prenosi od el-Medaina u knjizi el-Hadas:

“Nakon što je zauzeo vlast, Muavija šalje svim svojim upravnicima pismo u kojem naređuje: ”Nema sigurnosti za onoga ko prenese nešto o Ebu Turabu (hazreti Aliji) i njegovim sinovima. Obratite pažnju na one koji vole Usmana i njegovu familiju, one koji govore o njihovim vrlinama i plemenitim djelima. Njih darujete i s njima prijateljujte. Zapišite i pošaljite mi njihova imena s imenima roditelja i bližnjih.”

 

Kada se ovome čulo uslijedila je rijeka “hadisa” o Usmanu. Ovo je Muavija bogato darovao zlatom, srebrom, odjećom. Zadovoljan učinkom ove kampanje piše:

“Zaista su se vijesti o Usmanu proširile u svako selo i grad. Zato, kada vam dođe ovo pismo, pozivajte ljude da kažu ono što imaju o vrlinama ashaba i prvih halifa. Uzmite u obzir ono što se govori o Ebu Turabu, pa umanjite njegov položaj u odnosu na druge ashabe. Ovo će njegovim pristašama pasti gore od onoga što se priča o Usmanu.”

 

Sejf b. Umar Tamimi je bio unajmljen da na način, prihvatljiv umejadskim halifama, obradi najvažnije događaje odmah poslije Poslanikove smrti. U tom cilju nije se ustezao od izmišljanja događaja, mijesta i ličnosti Navešćemo samo neke od Sejfovih najpopularnijih obrada:

 

  • Prikazuje dolazak Ebu Bekra na mjesto halife kao Poslanikovu želju i rezultat jedinstvenog izbora svih muslimana. Međutim, istina je da je Poslanik s.a.v. imenovao Alija b. Ebu Taliba za svog nasljednika, ali da se većina tome opirala.
  • Prikazuje ispravnim postupke ashaba, posebno Ebu Bekra i Umara, odmah nakon Poslanikove smrti. Međutim, istina je da se njihovi postupci protive zadnjim Poslanikovim željama i naređenjima   
  • Po Sejfu je Alija b. Ebi Talib položio zakletvu Ebu Bekru istog dana njegovog izabiranja. Međutim, istina je da ga on nije prihvatio i da je tražio svoje pravo.
  • Svi pripadnici različitih plemena, koji su ubijeni, a njihove porodice pretvorene u roblje, po Sejfu, postali su murtedi [Murted je onaj koji je prihvatio islam pa kasnije postao nevjernik] Međutim, istina je da nisu prihvatili Ebu Bekra za halifu.
  • Po Sejfu, poznato Poslanikovo kazivanje o ženi na koju su lajali psi u mjestu Hovab, odnosilo se na Ummu Zumal. Međutim zna se da se odnosilo na Ajšu, Poslanikovu ženu koja je vodila rat protiv imam Alije.
  • Sejf prikazuje kako su pobunjenici iz Egipta nepravedno ubili halifu Usmana. Međutim, istina je da se većina muslimana podigla protiv njega zbog njegove nepravedne vladavine.

 

Jedna od Sejfovih izmišljenih ličnosti bio je i Abdullaha ibn Saba. On je poslužio da se objasne Usmanovo ubistvo i bitke kod Deve i na Sifinu. U Tabariji, koji prenosi od Sejfa, stoji:

 “Jevrej iz Sane (u Jemenu), imena Abdullah ibn Saba, lažno primi islam za vrijeme trećeg halife Usmana, samo da bi činio zavjeru protiv islama i muslimana. Putovao je po većim gradovima šireći vjerovanja da će se poslanik Muhammed s.a.v. prije Sudnjeg dana vratiti na zemlju isto kao i poslanik Isa, a.s.,. On je također tvrdio da je Božiji Poslanik odredio Aliju ibn Ebi Taliba za svog nasljednika, optužujući halifu Usmana da je uzurpirao njegov položaj. Abdullah ibn Saba šalje svoje misionare u islamske gradove, pretvarajući se da želi širiti istinska islamska učenja, dok je nagovarao narod da se pobuni i podigne protiv svoji upravnika. On je vješto naveo muslimane da se pobune protiv njega, i na kraju čak da ga i ubiju.”

 

Ko su bili sljedbenici Abdulaha b. Sabe? To su bili redovito oni koji su se suprotstavljali Muaviji. Njih je trebalo prikazati kao slabe vjernike, lahkoumne i pohlepne. U svarnosti, oni su bili među najboljim i najodanijim Poslanikovim ashabima. Među njima su:

 

Ebu Zar Gifari je bio treći čovjek koji je primio islam. To učini javno u samoj Mekki kod Kabe i zbog toga ga pretukoše gnjevni Kurejši. Poslanik, s.a.v., mu reče da se vrati njegovom plemenu da bi ih pozivao islamu. Poslije bitaka na Bedru i Uhudu doseli se u Medinu gdje i ostade sve do Poslanikove smrti. Onda ode u Damask gdje javno kritikovaše Muavijnu vladavinu. Muavija se požali na Ebu Zara halifi Usmanu koji ga progna u pustinju Rabaza, gdje i umire. Za njega je Poslanik, s.a.v., rekao: “Pod plavim nebom nema čovjeka koji više voli istinu od Ebu Zara.”

 

Amar b. Jasir je bio drugi Abdullahov “pristalica”. Njegova majka je bila Sumejja, prvi šehid islama. Nju su zajedno s mužem ubili Kurejši samo zbog toga što su bili muslimani. Amar je bio sedmi čovjek koji je primio islam. Borio se protiv Muavije na strani hazreti Alije u bici na Sifinu gdje je i ubijen u svojoj 93 godini. Za njega je Poslanik, s.a.v., rekao: “Amar je ispunjen vjerom od glave do pete.”

 

Muhammed b. Ebu Huzejfa je bio upravnik Egipta koji je poslao Abdurrahmana b. Adisa sa 6000 vojnika da se protiv halife Usmana. Kada je imam Ali postao halifom zadržao ga je na mjestu upravnika. Kada je Muavija na putu ka Sifinu želio da uđe u Egipat, Muahmmed je poslao vojsku da mu se suprotstavi. Kada je Muavija došao na vlast zarobio je i ubio Muhammeda.

 

Muhmmed b. Ebi Bekr je bio sin Esme, koja se poslije pogibije prvog muža, Džafera b. Ebi Taliba udala za Ebu Bekra. Iz tog braka se rodio Muhammed. Imam Ali ibn Ebi Talib ga je usvojio kada je Ebu Bekr umro. U Džemel bici Muhammed je bio komandant Imamove pješadije. Također je učestvovao u bici na Sifinu. U 37.p.H Imam ga je postavio za upravnika Egipta. U to vrijeme Muavija šalje Amra b. Asa sa vojskom da osvoji Egipat. Zarobljavaju Muhammeda, ubijaju ga i njegovo tijelo utrpavaju u mrtvog magarca i pale!

 

Sa’sa b. Souhan Abdi je bio čuveni govornik. Borio se na Imamovoj strani na Sifinu. Kada je Muavija došao na vlast protjeruje ga u Bahrejn, gdje je i umro.

 

Malik Aštar je bio poznati ratnik i vođa svog plemena. Borio se u bitkama kod Deve i na Sifinu i svojim sposobnostima doprinijeo pobjedi Alijinoj vojsci. U njegovoj 38. godini hazreti Alija ga šalje u Egipat kao ispomoć mladom Muhammedu b. Ebi Bekru. Na putu tamo biva otrovan u kući čovjeka kojeg je Muavija potplatio da ga ubije. Kada je vijest o njegovoj smrti došla do hazreti Alije on je rekao: “Malik! Kakav bijaše Malik! Bogami, da bijaše planina - bila bi ogromna! Da bijaše stijena - bila bi tvrda! Ni jedan kopitar se ne bi na nju mogao uspeti i ni jedna ptica je ne bi mogla nadletjeti.”

 

Da bi se ismijala mu’džiza kao dokaz Poslanstva, ona se u Sejfovim knjigama pripisuje običnim ljudima. Tako nalazimo:

 

  • “… Kada je muslimanska vojska kretala na ostrvo, more se smanjilo do ispod kamiljih koljena, pa su konjanici prejahali do ostrva, prelazeći razdaljinu koja se prevaljivala dan putovanja brodom!?”
  • “… Kada su se vodile borbe protiv Perzijaca, komandant je poslao Asina b. Amra da kupi ovaca ili krava i da nahrani gladnu vojsku.  Međutim, mještani sakriše stoku od muslimana. Kada je sreo čovjeka blizu šume i pitao ga za životinje ovaj se zakle da ne zna. Ali, odjednom se iz šume začu glas krava: “Bogami laže! Evo nas ovdje.”
  • “… Kada su prelazili preko nabujale i brze rijeke Tigrisa, vojnici su mirno jahali i opušteno razgovarali. Svaki put kada bi se konj umorio, riječno dno bi se podiglo da bi konjanik i životinja predahnuli!?”

 

Međutim, kada su se Sejfove knjige podvrgle pažljivom proučavanju otkriveno je da se u njima nalazi 150 nepostojećih Poslanikovih ashaba. Ali ne samo to, nego i da su u njima i nepostojeći događaji, mjesta, pa čak i rijeke.

Tragično je to što su kasniji historičari, usljed nedostatka drugih izvora, zasnivali svoje radove na Sejfovim knjigama. One su pretstavljale i najstariji izvor i zato često smatrane za neospornu istinu.

Poznati islamski historičar Tabari (umro 310 p.H.)  je bio vremenski najbliže Sejfu. Najpoznatiji poslije Tabarije, kao što su Ibn Abdil Birr, Ibn Esir, Ibn Hadžar, Zehebi također prenose iz Sejfovih knjiga. Zadnji čovjek kod koga su one viđene je bio Ibn Hadžar (u. 852.p.H.).

 

Šta o Sejfu kažu najpoznatiji biografičari?

 

  • Jahja b. Main (umro 233.p.H.): “Sejfovi hadisi su slabi i nekorisni.”
  • Nisai (u.303.p.H.): “Njegovi hadisi su slabi i trebaju biti odbačeni, jer je bio nepouzdan.”
  •  Ebu Davud (u.316.p.H.): “Ne vrijede - Sejf je lažov.”
  •  Hakim (u.405.p.H.): “Sejf je optužen za krivovjerje. Njegovi hadisi nisu priznati.”
  • Ibn Hadžar (u. 852.p.H.) piše komentarišući jedan hadis: “Mnogi prenosioci ovog hadisa su slabi, a najslabiji među njima je Sejf.”

 

Sada se možemo upitati: Zašto Tabari, čuveni historičar islama, vjerno slijedi Sejfa, od kojeg ni Buharija, ni Muslim, niti bilo koji pisac sahih knjige hadisa ne uzima ništa?

U knjigama islamske historije istina je bila veoma često izbjegavana i umjesto nje prihvatani su izmišljeni događaji, mjesta, ličnosti, naročito u  doba prvih halifa umejadske dinastije.

Neki zapadni historičari, također, prihvataju Sejfa jer u njegovim knjigama nalaze baš ono što trebaju u svojoj borbi protiv islama kao što su masovna ubistva i okrutnost muslimana. Tako, naprimjer, Sejf piše da se Halid b. Valid zakleo da će napraviti rijeku od krvi neprijatelja pa je bio zuzet tri noći i tri dana odrubljivanjem glava ratnih zarobljenika. Kada je vidio da krvi nije bilo dovoljno počeo je ubijati obične stanovnike!?

 

Čitajući Sejfove knjige orijentalisti mogu naći da je broj ubijenih u ranim danima islama bio preko sto hiljada, što govori o njihovom neljudskom ponašanju, upoređujući ih sa Mongolima i drugim okrutnim osvajačima.

 

Po Sejfu je poslije Poslanikove smrti većina muslimana van Mekke i Medine otpala od vjere i morala biti silom vraćena u islam, pokazujući da se islam širio sabljom.

I konačno, nalaze da je jedan ćifut, Abdullah b. Saba toliko uticao na bliske Poslanikove ashabe da ih je uspio zavesti, odvratiti od islama, navesti na pobunu, pa čak i na ubistvo halife. 

U svojim pričama Sejf izmišlja gradove kao što su: Dolut, Dže’rana, Na’aman, Kordouda...., a o rijeci Ott piše: “Halid b. Valid je poslao komandanta Otta b. Ebi Oha, iz plemena beni Sa’d, da postavi logor kod rijeke koja će dobiti po njemu ime.” Međutim, historičari i dan danas tragaju za komandantom Ottom, kao i za rijekom koja po njemu dobi ime.

 

Literatura:

Abdullah b.Saba and other miths,  Ayatullah Murtaza Askari