“Došao mi je poziv (od Allaha) i blizu je trenutak da mu odgovorim (tj. da umrem). Ostavljam među vama dvije dragocjenosti: Knjigu Svemogućeg Allaha i moje potomstvo; Allahova Knjiga je (kao) uže koje se proteže od nebesa do zemlje, a moje potomstvo je Ehlul Bejt. Milostivi me je obavijestio da se to dvoje neće razdvajati sve dok mi ne dođu kod Izvora (tj. Kevsera u džennetu). Upozoravam vas da ih ne ostavljate.”
(Hadis el-sekalejn prenosi Tirmizi u svom djelu ‘Sahih Menakib Ehlul Bejt,’ II tom, str. 380, citirajući Zejda ibn Arkama. On dodaje: “Ovo je dobar i jak hadis,” na koji se poziva Hakim u djelu ‘Mustedreku-s-sahihejn,’III tom, str. 109, takođe na osnovu autoriteta Zejda ibn Arkama. Navodi ga i Ahmed ibn Hanbel u svom ‘Musnedu’ pozivajući se na autoritet Ebu Saida Hudrija, III tom, str. 17. Takođe ga navodi Taberani u djelu ‘El-Mu‘džem el-Kebir,’ I tom, str. 129. Takođe ga citira Muhibbuddin Tabari u djelu ‘Daha’ir,’ str. 16, citirajući Ahmeda.)
Svi autoritativni sakupljači hadisa kao što su Muslim, Tirmizi i Hakim naglašavali su ovaj hadis sa neznatnim varijacijama. Muslim citira Zejda ibn Arkama koji je rekao da je jednom Poslanik ustao i, hvaleći Allaha, obratio se svojim ashabima sljedećim riječima:
“O ljudi, ja sam samo smrtnik i vrijeme je da se odazovem pozivu izaslanika moga Gospodara (tj. da umrem). Ostavljam među vama dvije dragocjenosti, od kojih je prva Allahova Knjiga (Kur’an) u kojoj je uputa i svjetlost, dakle uzmite Allahovu Knjigu i čvrsto je se držite, i moj Ehlul Bejt. Podsjećam vas na Allaha (tj. Njegove naredbe) po pitanju mog Ehlul Bejta.”
(Šabravi Šafi‘i, djelo ‘El-Isaf bi hubbi-l-ešref,’ str. 22.)
Prema jednom drugom hadisu, Poslanik je rekao:
“Ostavljam među vama dvije zapovijesti i nikada nećete zalutati ako ih budete slijedili: Allahovu Knjigu i moj Ehlul Bejt,” i dodao, “Oni se nikada neće razdvojiti sve dok mi se ne pridruže kod Izvora (Kevser u džennetu). Pazite na svoje ponašanje prema njima poslije mene.” (Isto)
Ibn Hadžer piše u svojoj knjizi ‘El-Seva’iku-l-muhrika’ da je Poslanik uobičavao da naziva Kur’an i svoju porodicu sa riječi Sikl, jer ta riječ na arapskom jeziku označava veoma vrijednu stvar koju je omogućio Allah. Kur’an i Ehlul Bejt su dragocjeni jer su oni izvori znanja i tajni Božanskog zakona. Zbog toga je on podsticao ljude da slijede njihove primjere. Razlog zbog kojega su nazvani Sekalejn (tj. dvije dragocjenosti) jeste naglašavanje poštovanja njihovih prava. Insistiranje na tome da se oni nikada neće odvojiti od Časnog Kur’ana je jasan dokaz da su članovi Ehlul Bejta bili odlično upoznati sa Allahovom Knjigom, vrlo savjesno povezani sa Poslanikovim hadisima i nikada se nisu razdvojili od Knjige sve dok ne dođu do izvora u džennetu. (Balagi, ‘Ala’u-r-Rahman,’ str. 44, drugo izdanje.)
Allama Šejh Muhammed Dževad Balagi, u svojoj knjizi ‘Ala’u-r-Rahman fi tefsiri-l-Kur’an’ kaže: “Hadis Sekalejn je prenesen putem autentičnog lanca prenosioca i citiraju ga naša sunitska braća u svojim knjigama, na osnovu autoriteta Poslanikovih drugova koji su ga lično čuli direktno od Božijeg Poslanika.”
Balagi bilježi ovaj hadis na sljedeći način:
“Ostavljam među vama dvije dragocjenosti (sekalejn) ili dva nasljednika (halifetejn): Allahovu Knjigu i moju porodicu, moj Ehlul Bejt. Ako ih se čvrsto držite, nikada nećete zalutati, jer se oni nikada neće razdvojiti, sve dok mi ne dođu kod Izvora.” (Isto)
Balagi nadalje navodi imena ashaba koji su čuli ovaj hadis direktno iz Poslanikovih usta:
1. Zapovijednik vjernika Ali ibn Ebi Talib (ع).
2. Abdullah ibn Abbas,
3. Ebu Zerr Gifari,
4. Džabir ibn Abdillah Ensari,
5. Abdullah ibn Omer,
6. Huzejfa ibn Usaid Jemeni,
7. Zejd ibn Arkam,
8. Abdur-Rahman ibn Avf,
9. Damra Eslemi,
10. Amir ibn Lejla,
11. Ebu Rafi,
12. Ebu Hurejre,
13. Abdullah ibn Hantub,
14. Zejd ibn Sabit,
15. Umm Seleme, Poslanikova supruga,
16. Umm Hani, Poslanikova rođaka i Alijeva sestra,
17. Huzejma ibn Sabit,
18. Suhejl ibn Sad,
19. Udaj ibn Hatam,
20. Akaba ibn Amir,
21.Ebu Ejjub Ensari,
22. Ebu Said Hudri,
23. Ebu Šurejh Huza’i,
24. Ebu Kudama Ensari,
25. Ebu Lejla,
26. Ebu-lHejsem ibn Taihan.
Oni koji su navedeni od Umm Hani pa do kraja, prenijeli su hadis individualno, dok su ostali, zajedno sa još sedam ljudi iz plemena Kurejš prenijeli svoje svjedočanstvo kao grupa na glavnom trgu grada Kufe, govoreći kako su ga čuli direktno od Poslanika. Tako njihov broj raste do trideset i tri, ako dodamo još sedam Kurejšija.
Balagi u nastavku kaže da ovaj hadis takođe navodi Ebu Na‘im Isfahani u svojoj knjizi ‘Mankabatu-l-mutahharejn’ pozivajući se na autoritet Džubejra ibn Mat’ama, Enesa ibn Malika i Bara ibn Aziba. On takođe navodi hadis Muvaffaka ibn Ahmeda Hatiba iz Hvarizma, koji je citirao Amra ibn El-Asa, koji je opet taj hadis čuo od Poslanika. On dodaje da čovjek rijetko može naći zbirku hadisa koju su napisali sunitski učenjaci, a da ona ne sadrži baš ovaj hadis, otkako su hadisi umjesto učenja napamet počeli da se zapisuju.
Neke od tih knjiga obično prenose hadis Sekalejn citirajući jednog ili više Poslanikovih drugova, dok se u nekim drugim poziva na autoritet gotovo dvadeset Poslanikovih ashaba, bilo uopšteno,kao u knjigama poput ‘Es-Seva’ik,’ bilo u detaljima, kao u knjigama Sahavija, Sujutija, Samhudija i drugih. Ukratko, naći ćemo da nijedan od velikih sunitskih naučnika nije propustio da spomene ovaj hadis.
On zatim dodaje:
“Svi imamitski (šiitski) naučnici su zabilježili ovaj hadis u svojim knjigama, pozivajući se na opšte prihvaćene autoritete takvih izuzetnih potomaka Božijeg Poslanika kao što su imami Muhammed El-Bakir, Dža‘fer EsSadik, Musa El-Kazim i Ali Er-Rida (neka je mir sa njima) koji predstavljaju neprekinut lanac koji vodi do samog Poslanika. Izvori koji se nalaze u imamitskim knjigama i koji se tiču ovog hadisa su: Zapovijednik vjernika Ali ibn Ebi Talib, Džabir ibn Abdillah, Ebu Said, Zejd ibn Arkam, Zejd ibn Sabit, Huzejfa ibn Usaid Jemeni i nekoliko drugih, koji ga prenose direktno od Poslanika.”
(Balagi, ‘Ala’u-r-Rahman,’ str. 43, drugo izdanje.)
Prenosi se da je poznati pravnik Imam Ahmed ibn Hanbel u svom ‘Musnedu,’ III tom, str. 17. zapisao hadis koji je Ebu Said Hudri prenio od Poslanika:
“Uskoro ću biti pozvan, i moraću odgovoriti (umrijeti). Ostavljam vam dvije dragocjenosti, a to su Knjiga Uzvišenog Allaha i moje potomstvo. Allahova Knjiga je uže koje se proteže između nebesa i zemlje, a moje potomstvo je Ehlul Bejt. Milostivi me je obavijestio da se oni neće rastati sve dok mi se ne pridruže kod Izvora (u džennetu). Dakle, pazite na svoje ponašanje prema njima nakon mene.”
Ahmed ibn Hanbel je ponovio iste riječi u svom ‘Musnedu,’ IV tom, str. 371. i V tom, str. 181.
Pored toga, Ebu Na’im u djelu ‘Huljetu-l-evlija,’ I tom, str. 355, ‘Kenzu-l-‘ummal,’ I tom, str. 96,
Hejsemi u djelu ‘Madžam‘,’ IX tom, str. 64 i 163;
Ibn Hadžer u djelu ‘Seva’iku-l-muhrika,’ str. 75. takođe spominju isti hadis.
Stoga autoritativan lanac prenosilaca ovog hadisa i njegovo jasno naglašavanje čvrste veze između Allahove Knjige i Poslanikovog Ehlul Bejta dovoljni su da pomognu svakom muslimanu bistrog uma da shvati činjenice da Kur’an ne može biti pravilno tumačen niti njegova pravila mogu biti primijenjena na ispravan način, osim ako i kada se muslimanski narod okrene prema Poslanikovoj primjernoj porodici radi upute, koji su bez i najmanje sumnje njeni prirodni čuvari.