Slučaj 'Fadak'

U ono vrijeme Fadak je bilo razvijeno, plodno mjesto udaljeno od Medine oko 140 kilometara. Poslije Hajbera to je bilo sljedeće veće uporište jevreja. Kada su muslimani osvojili sve hajberske tvrđave, Poslanik s.a.v. je poslao svog izaslanika da pregovara sa liderima jevreja Fadaka. Njihov vođa se zvao Nuš b. Nun. Oni odlučiše da ne pružaju otpor nego da se mirno stave pod upravu islama. Složili su se da svake godine daju muslimanima pola uroda za što bi im bila pružena zaštita imovine  života.

 

Prema propisima islama, teritorije koje su osvojene u ratu uz materijalne i ljudske žrtve muslimana pripadaju svim muslimanima a njihova administracija leži na vladaru. Međutim, teritorije koje padnu u ruke muslimana mirnim putem, pripadaju Poslaniku s.a.v., i poslije njega Imamu. Polslanik s.a.v. (ili Imam) ima potpun autoritet nad tom zemljom  i ima pravo da je nekome da ili izda u najam. Jedna od namjena za koju može koristiti ovaj imetak je podmiri životne troškove svoje familije.

 

Upravo radi ovog Poslanik s.a.v. je poklonio Fadak svojoj kćerci hazreti Fatimi, tj. da bi ona i njena familija imali siguran izvor primanja poslije njegove smrti. Također, razlog za ovo bila je i činjenica da je Poslanik s.a.v. odredio njenog muža Alija za svog nasljednika i halifu muslimana poslije njega. Ova dužnost je zahtijevala da on ima siguran izvor prihoda odakle bi bio u stanju podmirivati i neke od državnih troškova. Upravo ovo su željeli spriječiti oni koji su se dokopali vlasti poslije Poslanikove smrti, tako što su oduzeli Fadak hazreti Fatimi.  

 

U knjigama tefsira Kur'ana učenjaci pišu da, kada je objavljen ajet 'Daj bližnjem svome pravo njegovo, i isromahu, i putniku-namjerniku, i nemoj rasipati ...' (K.17:26), Poslanik s.a.v. je pozvao hazreti Fatimu i dao joj Fadak. Gotovo svi učenjaci se slažu da se bliža rodbina u ovom ajetu odnosi na Poslanikovu kćerku. Šiijska ulema tvrdi da joj je Poslanik s.a.v. dao Fadak odmah po njegovom objavljivanju.

 

Kada je halifa Mamun želio da vrati Fadak Fatiminim potomcima, zatražio je od Abdullaha b. Musaa, poznatog muhaddisa tog vremena, da ga bolje upozna s tim slučajem. Ovaj mu je, kao odgovor, poslao pomenuti ajet i potvrdio da je Poslanik s.a.v. dao taj posjed Fatimi odmah poslije njegovog objavljivanja. Mamun je odmah počeo raditi na tome da se Fadak vrati Fatiminim potomcima. Napisao je pismo upravniku Medine u kojem je između ostalog stajalo: ''Vjerovjesnik islama je dao Fadak Fatimi, i ovo je priznata činjenica o kojoj nema razilaženja među Fatiminim potomcima.

 

Da bi dokazali  da je Fadak doista bio u vlasništvu hazreti Fatime, dovoljno je navesti svjedočenje hazreti Alija. U svom pismu Usmanu b. Hunejf, upravniku Basre, piše:

''Zaista, od svega što vrijedi pod nebeskim svodom, a da je bilo u našim rukama, bio je Fadak. Ali određeni ljudi su postali ljubomorni.''

 

Bilo je jasno da je hazreti Fatima bila lišena vlasništva nad Fadakom zbog političkih razloga. Međutim, ona je odlučila da se bori za svoje pravo. Kao prvo, Fadak je bio u njenom posjedu, i ovo je samo po sebi bio dokaz da je imovina bila njeno vlasništvo. Uprkos tome, u suprotnosti sa svim standardima pravde, halifa je tražio od nje da mu dovede svjedoke mada je i sam znao da je posjed imovine dokaz za njeno vlasništvo. Hazreti Fatima je dovela svog muža Alija, Ummu Ejmanu i Rabaha, Poslanikovog oslobođenog roba, da posvjedoče.

 

Ovo se tražilo od nje i pored toga što je ajet o čistoći (tathîr, K.33:33) uključivao i hazreti Fatimu, što je opet potvrđivalo njen besprijekoran karakter. U svakom slučaju, šiijska ulema vjeruje da je halifa prvo odbio pa onda pristao da vrati Fadak Fatimi i to pismeno potvrdi. Ali kada je ona napuštala prostorije s tim dokumentom, Umar je saznao o čemu se radi i oteo ga iz njenih ruku. Otišao je pred Ebu Bekra i rekao: ''Pošto je Ali jedan od onih koji imaju korist od spornog predmeta, njegovo svjedočenje se ne može prihvatiti. Umme Ejmana je (jedno) žensko tako da samo njeno svjedočenje nema vrijednosti.'' Onda je Umar poderao pismo.

 

Halabi, poznati sunijski životopisac, daje još jednu verziju pomenutog događaja: ''Halifa se složio da pismeno potvrdi Fatimino vlasništvo nad Fadakom. Utom je došao Umar i pitao o čemu se tu radilo. Kada je saznao šta je sadržavao dokumenat, rekao je halifi: '' Trebaš sav prihod sa Fadaka. Ako se sutra podignu idolopoklonici Arabije protiv muslimana odakle ćeš pokriti troškove rata?'' Onda je uzeo pismo i poderao ga u komadiće.[Sirah Halabi, dio III, str. 400 

Ibn Ebi el-Hadid piše u svojoj knjizi:

''Pitao sam šiijskog učenjaka Alija b. Naqija, 'Zar Fadak nije bio malo mjesto s nekoliko hurminih stabala, tako da je za nepovjerovati da su ga Fatimini protivnici toliko trebali?' Odgovorio mi je: ''Griješiš u tome.

Broj hurminih stabala u tom mjestu sigurno nije bio manji od broja hurminih stabala danas na čitavom području Kufe. Poslanikova porodica je bila lišena ovog posjeda prvenstveno iz razloga da Ali ne bi mogao koristiti njegov prihod u mogućem sukobu s halifom. Zbog toga oni nisu samo  lišili  hazreti Fatimu njenog prava, nego i čitava familija Hašim i potomci Abdul Muttaliba bili su lišeni  jedne petine (humsa) od onog što su muslimani sticali kako u ratu tako i u miru. Ovo je rezultiralo da oni zapadnu u tešku materijalnu situaciju poslije Poslanikove smrti.'' [Šarh Ibn Ebil Hadid, dio XVI, s. 236]

 

Ovaj isti pisac prenosi svoj razgovor s uglednim učiteljem bagdadske medrese Garb, Alijem d. Farukijem:

''Da li je Fatima opravdano podnosila zahtjev za Fadakom?'' – upitao sam.

''Jeste'', bio je njegov odgovor.

''Zašto joj onda halifa nije dao ono što je tvrdila da joj pripada.''

U tom trenutku učitelj se nasmijao i rekao:

''Ako bi prihvatio istinitost njenih riječi toga dana i vratio joj Fadak samo na račun toga, ne tražeći od nje svjedoke, ona bi to mogla iskoristiti sljedećeg dana i reći, 'Moj čovjek, Ali, bio je određen za halifu.' Onda bi Ebu Bekr bi prisiljen predati halifat Aliju, jer je već jednom prihvatio istinitost njenih riječi bez traženja od nje da mu dovede svjedoke. Da bi to spriječio, morao je odbiti njen zahtjev i prikazati je kao nekoga kome se nije moglo vjerovati.''

 

Osnova po kojoj su kasniji vladari lišavali Fatimino potomstvo Fadaka potiče od vremena prvog halife. Poslije smrti hazreti Alija, Muavija se dočepao vlasti i podijelio Fadak između Mervana, Amra, sina halife Uthmana i svog sina Jezida. Za vrijeme mervanovog halifata čitav posjed pada u ruke njegovog sina Abdul Aziza, koji ga opet daje svom sinu Umaru. Poznato je da je Umar bilo pravedna ličnost u familiji Umejada, tako da je prva stvar koju je uradio kada je zauzeo vlast bila da vrati Fadak Fatiminim potomcima. Poslije njegove smrti, Umejadske halife su ga ponovo prisvojile, i tako je bilo sve do kraja njihove vladavine.

 

Za vrijeme vladavine Abasida Fadak je prelazio iz ruke u ruku. Halifa Saffah dao ga je Fatiminom potomku Abdullahu b. Hasanu, da bi ga halifa poslije njega, Mensur Davaniki, uzeo nazad. Njegov sin i nasljednik Mehdi daje ga opet Fatiminim potomcima. Poslije toga halife Musa i Harun ponovo ga uzimaju sebi, a kada je halifa Mamun došao na vlast vratio ga je opet njegovim zakonskim vlasnicima. Poslije njegove smrt Fadak je bio opet konfiskovan.

 

Na kraju treba reći da je Fadak imao više politički nego ekonomski značaj za vrijeme Umejadskih i Abasidskih halifa. Dok su prve halife trebale prihod s Fadaka za očuvanje svoje vlasti, njihovi kasniji nasljednici su bili dovoljno materijalno osigurani da bi bili ovisni o prihodu s Fadaka. Tako, kada je Umar b. Abdul Aziz vratio ovaj posjed Fatimini potomcima bio je prekoren od strane vodećih ličnosti Umejada riječima: ''Ovim svojim potezom pokazao si da su dva ugledna čovjeka (tj. Ebu Bekr i Umar) iz ovog ummeta načinila grešku.'' Nagovarali su ga zadrži vlasništvo nad Fadakom a da njegov prihod podijeli među Fatiminim potomcima.         

 

Hazreti Fatimini argumenti

 

 U svojoj knjizi, Sulejm b. Kajs el-Hilali [Sulejm b. Kajs el-Hilali, rođen je dvije godine prije hidžre, i u Medinu je došao 16.g.p.H.. Umro je 76. g.p H. Imao je čast biti u društvu pet Imama, hazreti Alija, Hasana, Husejna, Zejnul Abidina i Muhammeda Bakira, mir na njih sve. On ne samo da je bio uz imama Alija u bitkama kod Basre, na Sifinu i Nehravanu, nego je bio i uključen u njegovu specijalnu savjetodavnu skupinu. Šejh Emini u svojoj knjizi el-Gadir, dio I , s.195 piše: ''Sulejmova knjiga je jedna od poznatih knjiga koja je bila u širokoj cirkulaciji u ranija vremena, i njen sadržaj bio je prihvaćen od strane kako šiijskih tako i sunijskih prenosioca hadisa i historičara.'' Ibn Nedim u svojoj knjizi el-Fihrist, na strani 275, piše da je Sulejm bio među ashabima Alija b. Ebu Taliba. Na strani 307 iste knjige Ibn Nedim piše: ''Kada je Sulejm bio na samrti rekao je Abanu, svom bratiću: 'Sine brata mog, ovo [ova knjiga] je o događajima za vrijeme i poslije života Poslanikova s.a.v.' Onda mu je predao knjigu koja će postati poznata kao Knjiga Sulejma b. Kajsa el-Hilalija.'' Ibn Nedim također piše da je to prva knjiga koja je bila napisana od strane šija.

            Od stvari koje je Sulejm na samrti rekao Abanu bilo je i ovo: ''U njoj [knjizi] su stvari koje sam čuo od pouzdanih ljudi. Njeni hadisi su takvi da ih nisam želio širiti među običnim svijetom, jer bi ih odbili i rekli da se takve stvari nisu mogli dogoditi. Ali, sigurno su istinite, jer sam ih čuo od osoba koje su istinoljubive, časne i pouzdane, tj. Alija b. Ebu Taliba, Selmana Farsija, Ebu Dhara Gifarija i Migdada b. Esvada. Ne postoji ni jedan hadis kojeg sam zapisao a da sam čuo samo od jedne osobe. Ne, zapisao sam ga tek kada su ga i drugi potvrdili. Pored toga, ima stvari koje sam lično čuo od Imama i onda to sve zapisao.'' prenosi od hazreti Alija b. Ebi Taliba u hadisu pod rednim brojem 14:

 

''... On (tj. Umar) i njegov kolega (tj. Ebu Bekr) uzeli su Fadak koji je bio u Fatiminom vlasništvu i iz kojeg je ona hranila sebe i svoju porodicu za vrijeme Poslanikovog života. Tražili su od nje dokaz za ono što je bilo u njenim rukama i nisu vjerovali njenim riječima kao ni riječima Umm Ejmane.

A znao je on sigurno, kao što smo i mi znali, da je to bilo njeno vlasništvo. Zato nije ni priličilo da traži od nje dokaz za nešto što je bilo njeno kao ni da sumnja u ono što je tvrdila. Međutim, narod (ljudi, svijet) to odobrio i podržao, i pohvalili su ga riječima, ''Na to ga je primorala njegova pobožnosti i vrlina.'' 

Njihovo ružno djelo prikazano je lijepim tako što su, kada su napustili Fatimu, počeli govoriti drugima: ''Vjerujemo da Fatima ne bi rekla ništa drugo do istinu, a i da je Ali pravedno svjedočio.

I da je s Umm Ejmanom bila još jedna žena kao svjedok dali bismo Fadak Fatimi.''

Ovim su se prikazali dobrim pred neznalicama. Ali, ko su bili oni? Ko im je dao za pravo da donose odluke, pa da nekome nešto daju ili da nešto od nekoga oduzmu? Zaista je Ummet bio kušan njima dvojicom. Uplitali su se ondje gdje im nije bilo mjesto i bavili se stvarima o kojima nisu imali znanja. Zaista im je Fatima rekla, kada je on htio da joj oduzme imanje dok je ono bilo još u njenim rukama: ''Zar ono nije moje vlasništvo na kojem se nalazi moj upravnik i čije prihode sam ja koristila za svoje potrebe dok je Poslanik s.a.v. bio živ?''

''Jest, tako je.'', odgovoriše.

''Zašto onda tražite da vam dokažem da posjedujem ono što je moje?''

''Zato što je to ratni plijen muslimana. Ako imaš dokaz da je tvoje, u redu, ali ako nemaš, nećemo ti ga dati.''

Onda im je Fatima rekla, dok su drugi bili prisutni oko njih dvojice.

''Zar vas dvojica hoćete da opovrgnete ono što je Božiji Poslanik (s.a.v.) uradio pa ste odlučili da se prema nama odnosite drugačije nego s ostalim muslimanima? O ljudi, pogledajte šta su ova dvojica naumila! Recite mi, ako bih ja tvrdila da mi pripada nešto što je u rukama muslimana, od koga biste tražili da donese dokaz – od mene ili njih.''

''Od tebe'', rekoše.

''A kada bi svi muslimani tvrdili da im pripada nešto od moje imovine, od koga biste tražili da vam donese dokaz – od mene ili njih?'', reče Fatima.

Utom se Umar razljuti i reče: ''Ovo je ratni plijen muslimana i njihova zemlja. Fatima je posjeduje i hrani se njenim plodovima. Ako pruži dokaze da joj je Božiji Poslanik (s.a.v.) dao tu zemlju između svih ostalih muslimanima, - a ona je njihov plijen i njihovo pravo -  spremni smo to razmotriti.''

''U redu..... Zaklinjem vas Allahom, o ljudi, da li ste čuli Božijeg Poslanika (s.a.v.) da je rekao, ''Zaista je moja kćerka prvakinja žena dženneta.'' Kada su prisutni ovo potvrdili Fatima je rekla, ''Zar može onda prvakinja žena dženneta tvrditi nešto što nije pravo i tražiti nešto što nije njeno? Da vidimo, ako bi četvero svjedočilo protiv mene da sam učinila blud ili dvoje da sam ukrala, da li bi im trebali povjerovati?'' Ebu Bekr je šutio, ali je Umar rekao, ''Bi! I izvršili bismo kaznu nad tobom.''  Onda je Fatima rekla, ''Slagao si i bio si podmukao, osim ako ne priznaješ da si napustio Muhammedovu vjeru. Jer, po onome što je Allah objavio Muhammedu (s.a.v), onaj ko dopušta svjedočenje protiv prvakinje žena dženneta ili želi sprovesti na njoj kaznu prokleti je nevjernik. Nije moguće da neko svjedoči protiv onih od ''kojih je Allah svaku nečistoću odstranio i potpuno [od grijeha] očistio'',[33:33] jer oni su zaštićeni od [činjenja] svakog zla i pročišćeni od svakog grijeha. Reci mi, o Umare, ko su ove osobe o kojima govori ovaj ajet? Ako bi grupa ljudi posvjedočila protiv njih, ili protiv jedne od njih, da pridružuju Allahu druga, da su postali nevjernici ili da su počinili grijeh, da li bi muslimani trebali da ih se odreknu ili da ih kazne?''

''Trebali bi. Oni i ostali narod jednaki su u tome'', reče Umar.

''Slagao si i potvrdio si svoju nevjeru! Nisu oni jednaki ostalom narodu, jer je njih Allah od grijeha sačuvao, i objavio o njihovoj bezgriješnosti i čistoći. Zato, ko protiv njih nešto kaže slagao je na Allaha i Njegovog Poslanika.''

''Zaklinjem te, o Umare, ne govori više!'', na kraju je rekao Ebu Bekr.  ...   

 

 -----------------

Literatura:

The Message, D`afer Subhani

Kitab Sulejm b. Kajs el-Hilali, s. 226-227