Ponovno oživljavanje šiijskog pokreta

 

Period od šesnaest godina u razvoju šiijstva, počevši sa Usmanovim halifatom (24. g.p.H) i završavajući se hazreti Alijevim ubistvom (41.g.p.H.), u predstavljao je jasnu  razliku od predhodnog perioda vladavine Ebu Bekra a zatim Umara. Po mnogo čemu taj period je bio ključna tačka. Kao prvo, u njemu se stvorila atmosfera u kojoj su šiijske tendencije postale više evidentne i primjetne.

 

Kao drugo, događaji koji su se u njemu desili dali su šiijskom pokretu, koji je bio do tada neenergičan, aktivni karakter. I napokon, preovladavajuće okolnosti su po prvi put u šiijski pokret uključile nekoliko političkih i ekonomskih obzira. Dakle radilo se o periodu u kojem su želja prvih šija da javno izraze svoja uvjerenja o Alijevom pravu, vjerski žar ashaba, međusobne netrpeljivosti, provincijalni i ekonomski interesi, političke intrige i nezadovoljstvo siromašnog sloja društva sa bogatim, bili gusto isprepleteni i izmiješani.

 

Ovaj spoj nije samo pružio novi prostor za aktivnosti šiijskog pokreta nego je učinio da on uključi u sebe i one koji su trebali oduška za svoja nezadovoljstva političke prirode, naročito protivnicima Muavije, predstavnika umejadske aristokracije i sirijske dominacije. Vidjevši u hazreti Aliju pobornika političke neovisnosti iračkih teritorija od Sirije, oni su ga podržavali zajedno sa onima koji su ga slijedili čisto iz vjerskih razloga. Pojava ''političkih'' šiija je karakterisana porastom njihovog broja i utjecaja, te brzinom kojom se ova pojava širila.

 

Ebu Bekr i Umar svojim članovima porodice i suplemenicima nisu davali posebnog udjela u vlasti nad zajednicom muslimana, niti su njihove porodice bile od nekog značajnijeg političkog utjecaja. To nije bio slučaj sa Usmanom. Njegov klan je želio da povrati svoj stari političkih utjecaj koji se, nakon pobjede islama, bio premjestio u porodicu Hašim, Poslanikovu porodicu.

 

Kada je Usman bio izabran pripadnici Umejada su to vidjeli kao uspjeh za čitav klan, ne samo kao Usmanov lični uspjeh. Smatrali su prirodnim da im Halifa daje dio državnih prihoda, što on nije mogao odbiti jer je vidio da njegova snaga ovisi o pomoći i dobroj volji njegovih moćnih i utjecajnih suplemenika. Činio je sve što je bilo u njegovoj moći da zadovolji njihove zahtjeve, i narod je bio bolno razočaran kada je vidio kako Halifa sve čini da unaprijedi stanje svoje familije a ne stanje zajednice kao cjeline.  

 

Historijska je činjenica da su, samo nakon nekoliko godina od Usmanovog dolaska na vlast, Umejadi među sobom dijelili vlast nad Kufom, Basrom (glavnim gradom teritorije u koju su ulazili Iran i Centralna Azija), Sirijom i Egiptom – drugim rječima svim važnijim pokrajinama islamske države.

Međutim, glavni problem ovdje nije bio to što su Umejadi bili na svim položajima moći i utjecaja, nego to što im je bilo dozvoljeno da zloupotrebljavaju te položaje, prigrabe sve prednosti za sebe i svoje familije, i tako na sebe navuku mržnju i nezadovoljstvo mnogih muslimana. Abdullah b. Sa'd b. Abi Sarh, Usmanov brat po mlijeku, kojeg je sam Poslanik s.a.v. bio osudio na smrt nakon pada Mekke, a kojeg je Usman postavio kao vladara Egipta, bio je u narodu veoma nepopularan čovjek. Valid b. 'Uqba, Usmanov polubrat, bio je još više omražen među narodom Kufe kojeg je on brutalno tlačio. Na kraju se sam osramotio tako što je pijan počeo da predvodi džemat namaz gradskoj džamiji.

 

Usman je bio prinuđen da ga smijeni i postavi drugog rođaka, Sa'ida b. Asa. Ovaj je opet bio razjario lokalne uglednike tako što ih je omalovažavao i na kraju ih uzbunio tako što im je dao do znanja da želi javnu zemlju oko Kufe pretvoriti u ''bašču Kurejša''. Grupa vjerskih uglednika Kufe koja se sastojala od Malika b. Harisa , Sulejmana b. Surada, Hudžra b. Adija, Šurejha b. Avfala i drugih uzaludno su slali svoje proteste Halifi. Umjesto da stvar ispita, Usman je poslao pomenutu grupu ''smutljvaca'' Muaviji u Siriju da se on s njima obračuna. 

 

Imena ovih uglednika treba zapamtiti jer će te iste osobe biti lideri šiijskog pokreta u Kufi. Oni su stajali u prvim borbenim redovima na hazreti Alijevoj strani u bitkama kod Basre i na Siffinu, i čak nakon Alijevog ubistva, nikad se nisu pomirili sa činjenicom da je hilafet bio u rukama Muavije b. Ebu Sufjana. Slično tome, vjerski uglednici Egipta i Basre nisu bili manje energetični u svojim protestima protiv svojevolje i nepravde Halifnih upravnika ovim provincijama. Ovaj sukob sa vjerskim slojem islamskog društva zapečatio je Usmanovu nepopularnost u državi. Ovaj sloj je imao najviše ugleda među masama i smatrao se kao tadašnja islamska inteligencija. 

 

Pored toga što je na sve važnije položaje u državi  postavio rođake, drugim  rođacima je davao skupocijene poklone. U isto vrijeme, prema nekim od ashaba Božijeg Poslanika s.a.v. jako grubo se ponašao. Abdullah b. Mes'ud, ondašnji državni blagajnik Kufe, bio je priveden nakon što se suprotstavio upravniku Validu b. 'Uqbi. Halifa Usman je dozvolio da ovaj čuveni ashab bude isprebijan u njegovom prisustvu. Ammar b. Jasir, drugi poznati ashab, bio je prošao još gore. On je bio pretučen do besvijesti nakon što je iz Egipta donio pismo u kojem su bila opisana neka od nedjela Halifinog upravnika, Abdullaha b. Sa'da.

 

Zadnjih nekoliko godina Usmanove vladavine, gledajući umejdaske aristokrate kako uživaju u raskoši, odavaju se razvratu i rasipaju imetak koji su bili nazakonito prisvojili, u većini naroda nezadovoljstvo je dostizalo tačku ključanja. Jedan od otvorenih kritičara Usmanovog režima bio je Poslanikov ashab Ebu Zar el-Giffari, neumoljiv i bez straha zagovornik umjernosti i suzdržanosti od dunjaluka, energetično se protivio gomilanju blaga u rukama nekolicine i zahtijevao da se zemlja ravnomjerno rasporedi u zajednici. Da bi ga se riješio Usman ga šalje Muaviji u Siriju.

 

Međutim, uskoro Muavija se žali da će Ebu Zar izazvati velike pobune u Siriji ako mu bude dato da i dalje drži govore među svijetom. Usman naređuje da se Ebu Zar sveže za golo drveno sedlo kamile i pošalje uz pratnju nazad u Medinu. Stigao je polu-mrtav, sa butinama u raspadu usljed jahanja na tvrdom  drvenom sedlu. Poslije ga Usman izgoni u Rebzu, surovi pustinjski kraj, gdje Ebu Zar uskoro i umire. Ovaj tragičan događaj naširoko se prepričavao među muslimanima i uvećavao njihovu gorčinu i nezadovoljstvo prema Usmanu i njegovoj nadmenoj i bogatoj vladajućoj kliki.

 

U ovom momentu od posebnog interesa za naš predmet su Ebu Zarovi govori, koje je često davao u džamiji Medine,. Okupljajući svijet oko sebe, govorio bi:

''... 'Ali je Muhammedov opunomoćenik (vesijj) i nasljednik (varis) njegovog znanja. O zajednico,  izgubljena i zbunjena poslije [smrti] svog Poslanika, da ste prednost [u vođenju zajednice] dali onima kojima je Allah dao prednost a zadržali po strani one koje je Allah u stranu stavio, i da vratite pravo nasljeđivanja [Poslanika s.a.v.] u Poslanikovu porodicu, sigurno bi bili uspješni i vaša životna opskrba bi se sigurno višestruko uvećala.''

 

Mora se odlučno suprotstaviti onim piscima koji nastoje predstaviti pobunu protiv Usmana kao rezultat zlih mahinacija smutljivaca, a proteste i žalbe koje su imali kao izmišljene i krivotvorene. Ti pisci zanemaruju činjenicu da su ti takozvani “smutljivci” imali stvarne razloge za proteste i prećutnu podršku i odobrenje uglednih Poslanikovih ashaba. Da bi nezadovoljstvo preraslo u otvorenu pobunu moraju postojati dvije stvari: vođstvo, koje moraju pružiti ljudi od ugleda u društvu, i vrijeme i prilika za organizaciju i koordinaciju aktivnosti. Oba ova preduslova su bila prisutna u zadnjih nekoliko godina Usmanove vladavine.

 

Stavovi ashaba, naročito hazreti Alija, Talhe i Zubejra, bili su potpuno jasni. Postoje brojni dokazi da su gotovo svi oni, a naročito pomenuta trojica, bili podjednako glasni u svojim protestima protiv načina Usmanove vladavine. Čak i Abdurrahman b. Avf (umro 32. p.H.), koji je odigrao važnu ulogu pri izabiranju Usmana, govorio je mnogo prije pojave pobune da je Usman bio prekršio riječ koju je dao kada je zauzeo položaj halife. I ako bi negirali izvještaje koji kažu da su vodeći ashabi i pisali pobunjenicima ili da su ih na sistematski način navodili na pobunu, činjenica da oni nisu krili svoju moralnu podršku pobunjenicima ne može se ničim pobiti.

 

Hazreti Alijev stav prema toj situaciji jasno je predstavljen njegovom reakcijom na kaznu koja je data Ebu Zaru. Kada je Usman odlučio da ga progna iz Medine naredio je da niko ne smije biti u njegovoj pratnji osim Mervana koji je imao zadatak da ga izvede iz grada. Uprkos naređenju, hazreti Ali u društvu sinova, Hasana i Husejna, i svog sljedbenika Ammara b. Jasira, pratio je Ebu Zara u izgnanstvo. Ljutito je reagovao kada ga je ovaj opomenuo na Halifino naređenje, udarajući svojim štapom njegovog konja. Kada je došlo vrijeme rastanka Ebu Zar je zaplakao i rekao: “Allaha mi, svaki put kada tebe vidim sjetim se Poslanika (s.a.v.).

 

Da bi ga utješio hazreti Ali je rekao:

“O Ebu Zaru! Ti si se doista naljutio u ime Boga, te zato imaj nade u Onoga u ime Kojeg si se naljutio. Ljudi su se uplašili od tebe radi stvari svijeta ovog, dok si se ti njih uplašio radi vjere svoje. Zato prepusti im ono čega se oni plaše od tebe i odmakni se od njih, otklanjajući ono čime te oni straše. Kako su oni ovisni o onom od čega ih ti odbijaš, a kako si ti neovisan o onom što ti oni uskraćuju! Zavoljeli bi te da si prihvatio da živiš u njihovom svijetu, a da si dio njega za sebe uzeo osjećali bi se sigurnije u tvom prisustvu.”

 

Kako je Halifa sve više i više gubio na popularnosti, prigušene želje starih sljedbenika hazreti Alija da ga vide na zasluženom položaju halife, ponovo su se rasplamsale. Također, različite grupe nezadovoljnika su tražile vođu iza kojeg bi stajale ujedinjene. Mada su Taha i Zubejr imali podobar broj sljedbenika, prvi u Kufi a drugi u Basri, bili su manje značajni od hazreti Alija.

On se našao okružen grupama protestanata koji su stizali iz raznih pokrajina i tražili od njega da ih podrži i predstavlja, dok je u isto vrijeme sam halifa Usman od hazreti Alija tražio da posreduje između njega i ovih pobunjenika. Osjećanje za pravdu prinudilo ga je da stane u odbranu onih kome je bilo nenešeno zlo i traži da se krivci kazne.

 

Dvije grupe različitih uvjerenja ali istih ciljeva nesvjesno su radile zajedno i služile jedna drugoj. Jedna grupa se sastojala od već pomenutih nezadovoljnika iz raznih islamskih provincija koji su bili najteže pogođeni nastalom ekonomskom neravnotežom, dok se druga sastojala od lojalnih Alijevih sljedbenika. Ova potonja grupa, koju su vodili ljudi poput Ebu Zara, Miqdad, Ammara, Huzejfe, i nekoliko Ensarija, uspjela je u međuvremenu privući nove aktivne članove, kao što su bili Ka’b b. ‘Abda en-Nahdi, Malik b. Habib es-Sa’labi i Jezid b. Kajs el-Erhabi.

 

U ovu grupu spadaju i  članovi porodice Hašim kao i hazreti Alijeve mevalije i sluge. Među potonjima bili su Kamber b. Kedem, Misam b. Jahja et-Tammar i Rušejd el-Hudžuri. Zbog svog vjerskog žara i odanosti hazreti Aliju kao čuvaru Muhammedovog učenja i istinskom predstavniku islama, oni su bili predstavnici šiijstva u ovom periodu njegova razvoja. I Misama et-Tammara i Rušejda el-Hudžurija na okrutan način pogubio je Ubejdullah b. Zijad godine 61 p.H. kada su oni odbili da javno kletu svog vođu i kada su izjavili da su mu vjerni i poslije njegove smrti. Njihove šake, stopala i jezici bili su odsječeni a tijela obješena -tipičan primjer Ibn Zijadove okrutnosti.

 

Pored ove trojice kasniji pisci pominju i Abdullaha b. Vehb b. Saba, poznatog kao Ibn es-Sevda, kako je on postao veliki sljedbenik hazreti Alija i kako je putovao iz mjesta u mjesto šireći smutnju i podstičući narod na pobunu protiv halife Usmana. U njegovom opisu piše kako je on bio jevrejski rabin koji je primio islam. Međutim, današnji muslimanski učenjaci kao što je ‘Ali el-Verdi odlučno tvrde da ‘Abdullah b. Saba nikad nije postojao, i da djelovanja, koja se njemu pripisuju, u stvari, vršio je Ammar b. Jasir čiji nadimak je također bio es-Sevda.

 

 Ključalo nezadovoljstvo eksplodiralo je u otvorenu pobunu 35. godine p.H. kada su odredi pobunjenika iz Kufe, Basre i Egipta prevođeni vjerskim uglednicima krenuli na Medinu. Stanje se uskoro pretvorilo u haos. Mada događaji koji su prethodili Usmanovom ubistvu nisu obuhvaćeni ovom studijom može se sa priličnom sigurnošću reći da je njegovo ubistvo bilo iznad očekivanja čak i onih ashaba koji su ga otvoreno kritikovali. Oni su željeli samo da ga smijene a ne da ubiju.

Također se čini da je čak i u zadnjim haotičnim danima hazreti Ali nastavio da igra ulogu pomiritelja i smiritelja, uspijevajući mnogo puta da rasprši razuzdane gomile koje su željele nauditi halifi.

 

U zbrci nastaloj nakon Usmanovog ubistva jedini kanditat za položaj halife, prihvatljiv muhadžirima i ensarijama, kao i vođama pobunjenika, bio je hazreti Ali.

Nakon tri slučaja, kada se njegova želja da zauzme položaj koji je vjerovao da mu pripada nije ispunila, ‘Ali se sada nećkao da se prihvati vođenja zajednice koja se bila uplela u ubistvo. Zabilježeno je da je rekao:

“Kada je Usman bio ubijen došli ste mi i rekli da hoćete da mi se zakunete na vjernost. Rekao sam: ‘To ne želim!’ Privukao sam svoju ruku a vi ste je povukli. Pokušao sam da je oslobodim ali vi ste je držali. Rekli ste: ‘Nećemo nikoga prihvatiti osim tebe niti ćemo se okupiti ni za jednim osim tobom.’ Gomilali ste se oko mene onako kako se žedne kamile gomilaju na dan napajanja, kada ih vlasnik pusti slobodne, sve dok nisam pomislio da ćete me ubiti ili će neko od vas biti ubijen. Tako ste mi dali prisegu na vjernost a to su učinili i Taha i Zubejr.”    

    

Pritisnut sa svih strana hazret Ali je napokon pristao da se prihvati halifata, postavljajući uslove da će vladati strogo po Kur’anu i Poslanikovom sunnetu i da će uspostaviti pravdu i zakon bez obzira na kritiku ili sukob sa interesima bilo koje individue ili grupe. Na ovaj način on je postao prvi i jedini halifa u čijem izboru je aktivno učestvovala čitava zajednica.