Kufa – centar šiijskog pokreta

 

Od kada je hazreti Ali prešao u Kufu 36. godine po Hidžri, ovaj grad je postao glavni centar šiijskog pokreta, težnji, nada i ponekad organizovanog djelovanja. Kufa i njena okolina su bili mjesta u kojima se desilo toliko burnih događaja od kojih je satkana rana historija šiijstva: događaji kao što su Alijeva mobilizacija snaga za bitke kod Basre i na Sifinu, dolazak na vlast i abdikacija hazreti Hasana, ustanak Hudžra b. Adija el-Kindija, masakr Husejna i njegove djece, rođaka i prijatelja, pokret Tevvabina i pobuna Muhtara. Opet Kufa se dokazala kao i izvor smetnji, razočarenja, frustracija, pa čak i izdaje i slabosti u želji njenih šiija da učine da Imami od Alijeve djece zauzmu vladajuće mjesto u zajednici muslimana. Ovaj članak će nastojati da ukratko predstavi prirodu i sastav stanovnika Kufe kao i njihove sklonosti i tendencije.

 

Kufa je osnovana u godini 17. p.H. , tri godine nakon što je Umar b. el-Hattab došao na vlast u Medini. Nakon pobjede muslimana u bitkama el-Qadisija u 15.p.H i Džalula sljedeće godine, Halifa je naredio Sa’du b. Ebi Vakkasu, komandantu muslimaske vojske u Iraku, da ostane gdje jeste, bez sumnje s namjerom da učvrsti muslimansku vlast u Iraku i omogući dalje napredovanje ka Perziji kada to uslovi omoguće. Sa’d b. Ebi Vakkas je zato stacionirao vojske Arapa u tek osvojeni Sasanijski glavni grad el-Meda’in. Međutim, pokazalo se da to mjesto ne odgovara Arapima zbog svoje vlažne klime, zbijenih uslova življenja i nedostatka pustinjskih uslova koji su pružali čist zrak i otvorene pašnjake.

 

Kada je halifa saznao za teškoće sa kojima su se Arapi susretali napisao je pismo Sa’du u kojem je tražio da vojsku premjesti iz el-Medaina u neko mjesto koje će  odgovarati životu Arapa. Nakon što su posjetili dva ili tri mjesta, i uz pomoć Selmana el-Farsija i Huzejfe b. el-Jeman, izbor je pao na ravan koja je ležala na zapadnoj obali Eufrata u blizini starog perzijskog grada el- Hire. Odmah zatim Sa’d je naredio svojim snagama da naprave logor i počnu sa izgradnjom svojih domova. Ovo je bio početak Kufe. Biranje i ispitivanje mjesta za grad je uzelo gotovo dvije godine.    

 

 Planiranje novog grada i organizacija njegovih stanovnika po kvartovima, naročito kada se znalo da su oni pripadali različitim plemenima, morao je biti težak posao za Sa’da b. Ebi Vakkasa. Arapi sjeverne i centralne Arabije imali su malo iskustva u osnivanju gradova. Ideja grada kao političke ili socijalne jedinice bila je još uvijek strana arapskom osjećanju pripadnosti. Čak i u starim gradovima sjeverne i centralne Arabije kao što su Ta’if, Mekka i Medina, socio-političke jedinice nisu bili gradovi nego plemena.

 

 U Kufu je došlo da živi između 15000  i 20000 osoba koje su pripadale širokom plemenskom spektru. Sa’d ih je na početku podijelio u dvije široke kategorije, Nizari (sjeverni Arapi) i Jemeni (južni Arapi). Nizari Arapima je dodijeljen zapadni dio ravni a Jemeni Arapima istočni. Velika parcela je bila obilježena da bude centar grada i mjesto na kojem će se graditi glavna džamija. Organizacija Kufe na dva glavna kvarta uskoro se pokazala kao neodgovarajuća. Prvo, svim arapskim sjevernim plemenima nije odgovaralo da budu u jednoj grupi.

 

To isto nije odgovoralo svim južnim plemenima. Drugo, podjela stanovnika na dvije glavne grupe predstavljala je ozbiljan problem u podizanju kompaktnih vojnih odreda. Na kraju, nedostatak organizacije u manje jedinice, grupe ili plemena otežavao je raspodjelu plata od kojih su stanovnici ovisili. Suočavajući se sa ovim problemima, Sa'd je, nakon što se savjetovao sa Halifom, reorganizovao stanovništo u sedam grupa. Vodeći princip pri ovoj reorganizaciji bio je prije islamski ili tradicionalni arapski obrazac plemenske organizacije u kojoj su plemena ili plemenski klanovi činili politička savezništva u obliku labavih konfederacija.

 Svaka od ovih sedam vojnih grupa naseljavala je po jedan kvart gdje su imali mjesto okupljanja i distribuciju plata i ratnog plijena, te je dobila i po jedan otvoreni prostor za napasanje stoke i ukopavanje mrtvih.

 

Ovaj raspored stanovništva Kufe održao se devetnaest godina, do 36. p.H. kada je hazreti Ali došao u taj grad. Zadržavajući isti broj grupa Ali je napravio značajne promjene u njihovim sastavima, premještajući neka plemena iz jedne grupe u drugu. Četvrta, i zadnja promjena u organizaciji stanovništva Kufe desila se četrnaest godina kasnije, kada je Zijad b.

Ebu Sufjan preuzeo upravu gradom 50. p.H. On je potpuno ukinuo organizaciju u sedam grupa po plemenskoj osnovi i reorganizovao čitavo stanovništvo u četiri administrativna bloka. Bilo je očigledno da je ovim rasporedom želio da konsoliduje umejjadsku vlast u ovom gradu.

 

 Tačan broj prvih stanovnika Kufe teško je procijeniti.  Već smo dali broj od 15 000 do 20 000 do kojeg je došao historičar el-Ša'bi. Od ovih prvih doseljenika posebna pažnja mora se posvetiti 370-torici ashaba Božijeg Poslanika s.a.v., kako od muhadžira tako i od ensarija. Među njima su bili i Abdullah b. Mes'ud, Ammar b. Jasir, Huzejfa b. El-Jeman, el-Bara'a b. Azib, Selman el-Farsi, Zejd b. El-Erqam i drugi. Raznorodna priroda stanovnika Kufe i otsutnost samo jednog plemena kao dominantne grupe navelo je Umara da obrati posebnu pažnju ovom novom gradu. On je bio protivnik uređenja u kojem se vlast distribuirala prema plemenskoj superiornosti, sistema koji je bio naširoko rasprostranjen Arabijom.

 

Raznorodan karakter stanovnika Kufe ponudilo mu je povoljno tlo za osnivanje socio-političkog sistema u kojem će plemenska hegemonija biti podređena islamskoj hegemoniji. Ovo je značilo da nadmoć i vođstvo moraju biti u rukama onih koji su imali prioritet u islamu (sabiqa), i da plemenski autoritet mora biti podređen islamskom. Izbor Ammara b. Jasira, koji nije imao jaku plemensku zaleđinu ali je bio jedan od prvih muslimana i čovjek do kraja odan islamskoj stvari, kao upravnika Kufe i Abdullaha b. Mas'uda kao njegovog zamjenika, bio je jasan primjer ove njegove namjere.

 

Kada je u godini 20. p.H. Umar organizovao sistem distribucije plata (divan) njegov osnovni princip bio je prioritet u islamu. On je podijelio stanovnike Kufe u tri grupe: prva, muhažire i ansare, druga, one koji su učestvovali u ratovima protiv otpadnika i pobunjenika, i Jarmuk i el-Qadisija bitkama, i treća, one koji su došli u Kufu nakon Jarmuk i el-Qadisija bitaka. Prema tome i njihove plate su bile određene: prve grupe, 5000 do 3000, druge grupe, 3000 do 2000, i treće grupe od 1500 do 200 dirhama godišnje.

 

 Muslimanska država se širila velikom brzinom za vrijeme Umarove vladavine. To se odrazilo i na broj stanovnika Kufe. Ubrzo nakon Umareve smrti, kada je Usman postavio Valida b. 'Uqbu za upravnika tim gradom u 24. godini p.H., samo broj ratnika (muqatila) bio je 40 000.

 

            Postojalo je mnogo složenih činilaca – geografskih, historijskih, etničkih, rasnih i ekonomskih – izmješanih zajedno, što je činilo analizu grada i njegovih stanovnika veoma otežanom. Međutim, može se sa sigurnošću zaključiti da su od početka stanovništvo Kufe sačinjavale dvije očigledno različite grupe naroda tj. Arapa i Perzijanaca. Arapi su bili veoma složenog sastava. Sastojali su se od malog broja Kurejša iz Hidžaza, strogo nomadskih plemena, polunomadskih Arapa iz sjeverne, sjeverozapadne, istočne i jugoistočne Arabije, stanovnika Jemena, čak i određenog broja kršćana iz Nedžrana i drugih.

 

Drugu grupa stanovnika Kufe činili su Perzijanci. Treba odmah napomenuti da oni nisu dobili isti status kao njihovi sugrađani Arapi u socio-političkom uređenju grada. Oni su bili nazvani mevali (jeb. mevla) ili klijenti, izraz kojim se želio opisati njihov podređeni status. Mada je izraz mevali bio originalno namijenjen da označi oslobođene robove, kasnije se upotrebljavao za razne ne-Arapske narode. Mevali Kufe su se mogli podijeliti u pet grupacija: prva, ne-arapski (uglavnom Perzijanci) vojnici koji su primili islam i pristupili arapskim vojskama. Upravitelji Kufe su uglavnom od njih organizovali policiju grada. Druga, seljaci (većinom Perzijanci) čija su naselja i imanja bila uništena ratovima. Treća, veliki broj Perzijanaca i drugih koji su prešli na islam i došli u Kufu kao trgovci i zanatlije. Četvrta, oslobođeni robovi, i peta, Perzijanci i drugi prelaznici na islam koji su pripadali plemićkim familijama.   

    

            Za samo nekoliko desetina godina ukupan broj mevalija je postao veći od broja Arapa u gradu. I pored velikog broja i snage, uopšteno govoreći, oni su bili tretirani kao drugorazredni građani od strane Arapa. Ovi su održavali ne samo ideju da su oni bili osvajači nego i superiornija rasa nad Perzijancima. Ovo je prirodno dovelo do stalno rastućeg osjećanja nepravde među mevalijama Kufe.

 

Prva ozbiljnija zategnutost u gradu pojavila se na površini kao sukob interesa između novonastajuće religijske ili islamske elite i tradicionalne plemenske aristokratije. Prva grupa se sastojala od onih Poslanikovih ashaba čije se aspiracije za vodećim položajima u Kufi zasnivala na njihovom ranom primanju islama, služenju islamskoj stvari i iznad svega poštovanje koje je sam Poslanik s.a.v. prema njima pokazivao. Kako je bilo ranije rečeno, Umar je želio da vlada Kufom pomoću upravitelja koji su imali prioritet u islamu i tako potisne i oslabi plemenske autoritete.

Zbog toga on nije dozvoljavao da iko od vođa ridde (pobunjeništva i odmetanja od islama) dobije komandne položaje, bez obzira koliko oni utjecajni i moćni bili. Druga grupa se sastojala od plemenskih vođa i starješina čije su aspiracije, prema staroj arapskoj tradiciji, bile zasnovane na njihovom bogatstvu i statusu, snazi i prestižu plemena koje su oni predvodili. Bilo je prirodno za njih da teško podnose nadmoćnost i vođstvo onih koji nisu imali plemenski autoritet i nisu pripadali vladajućim familijama.

 

 Sve dok je Umar bio živ plemenske starješine nisu imale udjela u raspodjeli moći. Sa njegovom smrću i dolaskom na vlast slabog Usmana 23. godine p.H. situacija se počela drastično mijenjati, i borba za vlast, koja je bila do tada prigušena, isplivala je na površinu. Postavljanje Valida b. Uqbe, Usmanovog polubrata i mekanskog aristokrata, kao upravitelja Kufom uveliko je pomoglo plemenskim starješinama da povrate snagu i autoritet. Tako vidimo kako, ne samo jake plemenske vođe, nego čak i vođe pobunjenika i otpadnika od vjere za vrijeme ridde, pojavljuju se u punom svjetlu i uskoro zauzimaju vodeća mjesta u toj provinciji.

 

Na primjer, Aša's b. Kajs el-Kindi, čuveni vođa otpadnika (murteda) biva postavljen za apsolutnog vladara Erdebila, i veliki broj ljudi poslanih da se tamo za stalno nasele stavlja se pod njegovu komandu. Ovo je bilo urađeno na štetu onih starješina iz el-Kinda plemena, kao što je bio Hudžr b. 'Adi el-Kindi, koji su imali više  islamskih zasluga ali su bili bez plemenskog ugleda. Drugi očit primjer ovoga bilo je postavljane Sa'ida b. Kajsa el-Hamdanija za upravitelja Rejja u kojem je Jezid b. Kajs el-Arhabi bio na vlasti od 22. godine p.H.. Sa'id je pripadao jednoj od najutjecajnijih familija el-Hamdani plemena i nije imao gotovo nikakve islamske prednosti, dok je Jezid bio stekao ugled usljed svojih islamskih zasluga i u hijerarhiji plemena el-Hamdani nije imao značajnije mjesto.

 

 Da vođe kao što su Aša's sa svojom ridda prošlošću, ili Sa'id b. Kajs bez ikakvih islamskih zasluga, dobiju najveće položaje, predstavljalo je očigledno napuštanje dotadašnje prakse. Ovo je naglo promijenilo ravnotežu snaga i rezultiralo smjenama sa vlasti onih prvih naseljenika Kufe čiji su socijalni ugled i moć bili bazirani na njihovim islamskim prednostima. Na dugoj listi tih smijenjenih vođa od posebnog interesa su Malik el-Aštar en-Naha'i, Musajjab b.

 

Nadžaba el-Fazari, Jezid b. Kajs el-Arhabi, 'Adi b. Hatim el-Ta'i i Sa'sa's b. Suhan el-Abdi. Uklonjeni sa svojih položaja, ovi uglednici Kufe, također opisani u izvorima kao kurra (religijska inteligencija), bili su među najvećim protivnicima Valida b. Ukbe i njegovog nasljednika Sa'ida b. el-'Asa, još jednog mekanskog aristokrate, i time samog halife Usmana, koji si je bio dopustio da padne pod utjecaj stare aristokratije. Nedugo zatim opozicija je porasla u snazi i obimu kada joj se pridružio narod iz drugih krajeva, te rezultirala u otvorenoj pobuni i ubistvom halife Usmana.

 

  U tom trenutku stanovništvo Kufe je bilo podijeljeno u dvije grupe: prva, koju su sačinjavale jake i utjecajne plemenske i klanske vođe koje su imale naročitu podršku od strane prvih doseljenika Kufe, i drugu, koja se sastojala od vođa manje utjecajnih u plemenskom i klanskom smislu ali koji su za vrijeme Umara bili u privilegovanim pozicijama zbog svojih islamskih zasluga a koji su sada bili smijenjeni sa vodećih položaja. Oni i njihovi sljedbenici su se sastojali uglavnom od kasnijih doseljenika, velikog broja religijske inteligencije (kurra) raznih prošlosti i naklonosti, broja klanskih grupica i velike grupe koja se sastojala od mješavine prvih i kasnijih doseljenika. Perzijanci ili mevalije Kufe prirodno su morali okušati svoju sreću sa ovom drugom grupom.

           

Ovo je bila pozadina na kojoj će početi treća i najkritičinija faza historije Kufe. Prva faza je trajala od osnivanja grada 17. godine p.H. pa do Umareve smrti 24. g.p.H.; druga se završila Usmanovom smrću 35. p.H. kada je počela treća faza koju je karakterisao dolazak na položaj halife hazreti Alija b. Ebi Taliba. Kako je bilo ranije pokazano, on je bio izabran većinom od strane ensarija (Poslanikovih pomagača)  Medine i pobunjeničkih grupa koji su bili došli iz raznih provincija. Grupa iz Kufe predvođena Malikom el-Aštarom prva mu je dala prisegu na vjernost. Masovna podrška iz gotovo svih slojeva društva Alijevom izboru za halifat nije bila samo prijetnja umejadskim aristokratama, koji su za vrijeme dvanaestogodišnje Usmanove vladavine bili prisvojili sve vladajuće položaje, nego i Kurejšima uopšte.

Zbog toga se, pored Umejada u Siriji na čelu sa Muavijom b. Ebi Sufjanom, protiv hazreti Alija okupila grupa uglednih Kurejševića oko Ajše, Poslanikove supruge, koja je u to vrijeme bila u Mekki. I oni su bili protiv dominacije Umejada, ali su u isto vrijeme, koristeći svoj ugled kao muhadžiri i bliske osobe Poslaniku, s.a.v., radili na tome da vrhovna vlast bude podijeljena samo među Kurejšima.

 

Vojna snaga u državi bila je podijeljena između dva suparnička vojna garnizona, Kufe i Basre, dok je Sirija bila pod čvrstom kontrolom Umejada. Želeći da se okoriste suparništvom između Kufe i Basre, grupa iz Mekke se premjestila u Basru da bi zadobila podršku njenih plemena. Hazreti Ali nije imao drugog izbora nego da krene ka Iraku i računa na podršku Kufljana koji su mu već bili pokazali svoju naklonost. Kada je stigao u predgrađe Kufe  sa 1000 ratnika koje je poveo sa sobom iz Medine odmah mu se pridružilo 12000 Kufljana.

Oni su činili glavnicu njegovih snaga u bici kod Basre (Bitka oko kamile). Mekansko-basranski savez je bio poražen i Ali je bio u stanju da stavi Basru pod svoju kontrolu postavivši Abdullaha b. Abbasa za njenog upravnika. Onda je otišao u Kufu, ali ne da je učini novim glavnim gradom (pored Medine) nego da se organizuje i sakupi snagu za daleko ozbiljnijeg protivnika u Siriji, Muaviju b. Ebi Sufjana.

 

 Ovdje treba napomenuti da, pored toga što je većina Kufljana bila uz Alija u bici kod Basre, plemenske i klanske vođe koje su bile na vlasti za vrijeme Usmana, nisu željele da mu pruže podršku. Ove plemenske vođe kao što su Aš'as b. Kajs, Džarir b. Abdullah i Sa'd b. Kajs bojali su se hazreti Alija iz istog razloga kao i Umejadi i pripadnici Ajšine grupe. Da bi ojačao svoju vlast u Kufi hazreti Ali je morao da utemelji čisto islamski socio-politički sistem, što je značilo da ranije vođe sa islamskim zaslugama preuzmu vlast od plemenske aristokratije koja je bila na visokim položajima za vrijeme Usmana. Vidimo kako vođe kao što su Malik el-Aštar, Hudžr b. Abdi el-Kindi i Adi b. Hatim el-Ta'i polahko zauzimaju vodeća mjesta i oni će, zajedno sa svojim pristalicama, činiti glavnicu  Alijevih sljedbenika i jezgro prvih šija Kufe.

 

Međutim, i plemenske vođe Kufe i njihove pristalice nisu se mogli odmah odreći hazreti Alija i morali su se pojaviti na njegovoj strani u bici na Sifinu. Njima je najviše odgovaralo da sukob između Alija i Muavije bude bez pobjednika. U slučaju Alijeve pobjede izgubili bi svoj plemenski autoritet, ali u drugu ruku, pobjeda Muavije bi značila da Kufa izgubi svoju nezavisnost o kojoj je njihov autoritet ovisio. Još jedan od razloga za njihovu odbojnost prema hazreti Aliju bila je njegova politika jednakosti. Kada je došao u Kufu odmah je učinio da sistem raspodjele plata prestane praviti razliku između prvih i kasnijih doseljenika, te između Arapa i ne-Arapa. Ovo drugo je naročito teško padalo plemenskim uglednicima i njihovim pristalicama koji su bili ubijeđeni da mevalije, kao poraženi narodi ne trebaju biti tretirani  isto kao narod koji ih je porazio (Arapi u ovom slučaju).    

 

 Poslije neriješenog ishoda bitke na Siffinu ove vođe su počele da pokazuju svoje pravo lice. Kada su pozvani da ponovo krenu protiv Muavije potpuno su se oglušili o taj poziv. Više ih je zanimala borba protiv Havaridža koji su predstavljali neposrednu opasnost Kufi, te stoga i njihovim položajima. Kada su Havaridži bili poraženi prinudili su hazreti Alija da se umjesto u Siriju vrati nazad u Kufu. Za to vrijeme Muavija je već počeo da tajno pregovara sa njima pokušavajući da ih pridobije ponudama vezanim za položaj i imetak. Ponašanje Kufljanja najbolje je opisao sam hazreti Ali u svojim  govorima.

 

U jednom od njih, pred samu smrt, obraćajući se narodu Kufe rekao je:

“Pripazite! Pozivam vas da se borite protiv ljudi tih i noću i danju, i tajno i javno. I potičem vas da ih napadate prije nego oni napadnu vas. Boga mi, nijedan narod nije bio napadnut usred kuća svojih a da nije pretrpio sramotu. Ali, vi to ostavljate drugima i okanjujete se toga sve dok ne budete napadnuti i gradovi vaši zauzeti. Konjanici Benu Gamida doprli su do Anbara i ubili Hassana ibn Hassana el-Bekrija. Oni su udaljili konjanike vaše od vojarne.

“Saznao sam da su ljudi njihovi napastovali žene muslimanske i druge žene pod zaštitom islama, te potrgali ukrase njihove s nogu, ruku, vratova i ušiju. I ni jedna žena nije se mogla tome oduprijeti, osim izgovaranjem ajeta: Mi smo Božiji i Njemu ćemo se vratiti! Potom su otišli natrag natovareni blagom bez rane ijedne i života izgubljenog. Ako ijedan musliman umre od tuge za svim tim, onda on ne zaslužuje prijekor, već je najprije opravdan preda mnom.

“Kakvo čudo! Kakvo čudo! Boga mi, srce vehne i zabrinutost raste gledajući jedinstvo tih ljudi u krivdi i razlaz vaš u pravdi. Sram vas i jad za to bilo! Postali ste cilj u koji strijele bivaju odapinjane. Napadnuti ste, sami ne napadate. Na vas navaljuju, a vi ne navaljujete. Prema Bogu se griješi, a vi ste s tim saglasni. Kada sam ljeti od vas tražio da krenete protiv njih, rekli ste da je žega jaka, da vas poštedim dok žega ne popusti. A kad sam vam naredio zimi da krenete, rekli ste da je studen ljuta, da vam dam vremena dok studen ne prođe. To su bili izgovori samo u izbjegavanju žege i studeni. Pa ako tako bježite od žege i studeni, bježat ćete, Boga mi, još gore od sablje.

“O vi, tek likovi ljudski, vi neljudi! Razumijevanje vaše je razumijevanje djece, a pamet vaša pamet stanara što žive u prostorima zastrtim. Volio bih da vas nisam ni vidio, niti upoznao. Boga mi, to mi poznanstvo uzrokuje kajanje i donosi žalost samo. Neka vas Allah uništi! Srce ste mi natočili jedom i grudi ispunili srdžbom. Prisilili ste me da jedan za drugim pijem gutljaje jada žestokog. Upropastili ste savjet moj nepokoravanjem i napuštanjem mene do te mjere da su Kurejši počeli govoriti: "Sin Ebu Taliba je doista hrabar čovjek, ali ne poznaje vodjenje rata." Neka ih Allah blagoslovi! Je li iko od njih vatreniji u ratu i iskusniji u njemu od mene?! Krenuo sam u njega još u dvadesetim godinama. I ovdje sam! Prešao sam šezdesetu. Ali onaj kojem se ne pokorava ne može uspješno voditi rat.”

 

 Hazreti Ali je ostavio stanovnike Kufe podijeljene u dvije grupe suprotnih interesa. Prvu grupu su činile njegove pristalice sastavljene kako od prvih doseljenika tako i od onih kasnijih. Oni su pokazivali privrženost ne samo njemu, kao svom vođi, nego i vjerovanju da vrhovno vođstvo muslimana mora biti iz Poslanikove porodice (Ehlulbejta). Međutim, podrška većine iz ove grupe bila je također obojena, kako će se kasnije pokazati, i socio-ekonomskim obzirima.

Među njima je bila samo mala grupa koja je bila uz hazreti Alija čisto iz vjerskih i duhovnih razloga: socio-ekonomski faktori nisu imali ništa sa njihovom privrženošću svom vođi. Za druge, socio-ekonomski činioci su imali jednaku važnost kao i vjerski te su vjerovali da se odgovarajuća kombinacija oboga može ostvariti uz hazreti Alija.

 

Druga grupa se sastojala od plemenskih i klanskih starješina i onih čiji su interesi ovisili o tim starješinama. U osnovi, njih je zanimalo samo kako da zaštite i održavaju svoje političke pozicije i ekonomske monopole, koji bi bili ozbiljno ugroženi ako bi se Alijeva vlast učvrstila u Kufi.  Oni su zbog toga bili ravnodušni prema Aliju i naklonjeni Muaviji u kome su vidjeli sigurnost za svoje pozicije i interese. Međutim, nisu mogli odmah preći na njegovu stranu jer bi izgubili mogućnost da izvuku najbolju nagodbu s njim. Ovo je bio glavni razlog zašto su se prikazivali da su uz Alija, a u isto vrijeme vršili pritisak na Muaviju da se obaveže da će im omogućiti da i dalje drže vodeće položaje.

 

Ovim dvjema grupama suprotnih interesa može se dodati i treća koja je bila sačinjena uglavnom od velikog broja Jemenlija i ne-Arapskih mevalija, koji su bili naklonjeni šiijskim idealima ali su bili beznadežno neodlučni ako bi se trebali susresti sa nekom opasnošću. Svaki put kada bi vidjeli da će neko iz Ehlulbejta zauzeti vodeće mjesto, emocionalno bi se okupili oko njega, ali bi ga odmah napustili čim bi primijetili da se šanse za njegov uspjeh smanjuju.

 

Na kraju je preostalo da se kaže da nakon smrti hazreti Alija i abdikacije hazreti Hasana, kada je Muavija preuzeo kontrolu Kufe, od jakih plemenskih i klanskih vođa napravljeni su posrednici u vladajućem sistemu provincije. Centralni autoritet u Damasku bio je zainteresovan da upravlja njima i da upravlja pomoću njih. Stari plemenski sistem bio je ponovo nametnut i državni vladajući aparatus bio je postavljen na plemenskoj organizaciji u kojoj su plemenske glavešine podržavale centralnu vlast i za uzvrat bile podržavane od te vlasti. U vrijeme smrti hazreti Alija, na jednoj strani bile su plemenske vođe, na drugoj vjerne i nepokolebljive šije hazreti Alija, dok je ostala većina bila između.