Istina o smrti trećeg Halife

 

Muslimani se danas različito odnose prema ranoj historiji islama. Jedni vjeruju da je njeno proučavanje zabranjeno, jer tvrde da ono šteti vjeri. Oni se zadovoljavaju opisom događaja koje pronalaze u nekim knjigama, ne znajući da su one napisane da služe interesima ondašnjih vladajućih partija. U njima se nalaze izmišljeni događaji, hadisi i ashabi. Takve knjige je pisao i Sejf b. Umar Tamimi[1]. Tragaoci za istinom vjeruju da je proučavanje historije nužno. Oni žele izvući pouke i lekcije iz događaja iz prošlosti. U časnom Kur’anu stoji:

 

“U kazivanjima o njima (događajima iz prošlosti) je pouka za one koji su razumom obdareni.” (K.12:111)

 

Na mnoga važna pitanja vezana za najranije događaje još nije u potpunosti odgovoreno. Na primjer, zašto je treći halifa i Poslanikov ashab ubijen od strane muslimana, njegovo tijelo ostavljeno tri dana da leži na smetljištu, da bi na kraju bio ukopan u jevrejskom groblju? I pored toga, zašto je uključen među četiri “pravedne halife” (Hulefaur-rašidun) čija se imena i danas mogu čuti u nekim džamijama u hutbi svakog džuma namaza? Naravno, odgovori se nalaze u Sejfovim knjigama. Ali, da li se danas njima mogu zadovoljiti osviješćeni muslimani!? 

 

Sejf b. Umar piše[2]:

 

“… Granice islamske države su se proširile, i bilo je bolesnih duša kojima se nije sviđalo da vlast ostane u rukama Kurejša. Među ovima je Abdullah b. Seba[3] pronašao suradnike. No, oni su ostali neznatna manjima koja je imala zadatak da vuče konce iza zavjese, i potstiče naivne mase na traženje pravde od halife.”

 

Oni koji su ubili Usmana ni u kom slučaju nisu bili manjina niti naivna masa. Protiv njega se podigao čitav muslimanski Ummet i svi pravedni Poslanikovi ashabi. Na taj postupak bili su prinuđeni tlačenjem Usmanovih upravnika i maltretiranjem i proganjanjem bliskih Poslanikovih ashaba.

 

Muslimani plemena Gifar bijahu ljuti zbog ponižavanja i protjerivanja Ebu Zara, poznatog ashaba. Abdullah b. Mesud, poznati ashab i učač Kur’ana bi pretučen u Usmanovoj kući, što naljuti muslimane plemena Huzejl i njihove saveznike. Pleme Mahzum i njihovi saveznici Zuhra bijahu ljuti što jednom od njih, uglednom Poslanikovom ashabu, Ammaru b. Jasiru, Usman i njegovi rođaci i sluge slomiše rebra. Pleme Tajim je bilo ljuto jer su Usmanovi saveznici planirali ubistvo njihovog člana, Muhammeda b. Ebi Bekra. U drugim gradovima tlačenje Usmanovih rođaka postade nepodnošljivo. Neki od njih su samo sa sebe prisvojili svu kišnicu iz javnih čatrnja. Neki su otkupljivali svu robu koja bi došla u neki grad i onda je preprodavali po višim cijenama. Koristili su priliku da gomilaju bogatstvo, ne brineći za siromašne čije stanje se pogoršavalo i čiji broj je bio sve veći.      

 

Dalje Sejf b. Umar piše:

 “Počela su stizati krivotvorena pisma iz Medine, Sirije, Basre, Kufe i Egipta sa žalbama na halifine namjesnike. Zavjerenici se dogovoriše da krenu u doba hadža istovremeno iz Egipta i iz Iraka i da se sastanu pred Medinom, a onda pozovu Usmana da im odgovori na njihove optužbe. Međutim, zavedena masa je bila zbunjena da ashabi ne znaju ništa o navodnim pismima koja su stizala od tih istih ashaba do pobunjenika i u kojima traže da im pomognu protiv halife koji je “promijenio Poslanikov sunnet.”

 

Međutim, pisma su sadržavala stvarne žalbe na namjesnike i pozive u pomoć. Muslimani su se ujedinili u svojoj nesreći čiji uzrok je bio državni aparat sa Usmanom i njegovom rodbinom na čelu.

 

Među onima koji su najviše patili bili su i muslimani Egipta. Vrhunac u nepravdi se desio kada je Usmanov polubrat, Abdullah b. Sa’da, ubio čovjeka iz delegacije koja je došla da podnese svoje žalbe. Zbog toga se njih nekoliko hiljada uputi ka Medini. Nisu ulazili u grad nego se ulogoriše u njegovoj blizini. Onda poslaše izaslanika sa njihovim žalbama direktno halifi. Međutim, Usman ga istjera napolje čim ču sa kakvom je namjerom došao. Zbog ovoga Egipćani uđoše u grad. Vijest da su neki muslimani došli halifi sa svojim žalbama proširi se u Basru, Kufu i druge krajeve, pa iz njih počeše dolaziti druge grupe nezadovoljnih muslimana. Okružiše Usmanovu kuću i nedozvoljavaše mu izlazak osim u džamiju.

 

Dalje Sejf b. Umar piše:

“Halifa je izašao pred njih i odgovorio im na sve njihove primjedbe. Mase se okrenuše odakle su i došle, grupa prema Egiptu, a grupa prema Iraku. Ovdje na scenu stupaju dva glavna zavjerenika, Malik Aštar i Hukejm b. Džebele. Kada je Abdullah b. Saba došao u Basru, odsjeo je kod Hukejma i proširio svoju fitnu među grupicom Hukejmovih prisnika.”

 

Umjesto da odgovori na njihove primjedbe, jednog petka, sa mimbera Poslanikove džamije, on istrese bujicu pogrda na prisutne, prebacujući im za njihov dolazak. Ovo još više doli ulja na vatru. Počeše ga gađati kamenjem i priisliše da siđe sa mimbera. Poslije ovoga Usman zatraži od hazreti Alije da smiri narod. On prvo pristupi rješavanju problema sa kojima su došli Egipatski muslimani. Usman se složi da Abdullah b. Sa’ab bude smijenjen i da na njegovo mjesto bude postavljen Muhammed b. Ebu Bekr. Egipćani se složiše i zajedno sa Muhammedom uputiše se ka Egiptu.

 

Glavni zavjerenik i uzročnik Usmanove propasti bio je njegov rođak Marvan b. Hakam[4], kojeg je ovaj postavio kao svog glavnog savjetnika.

“Dobro je što su otišli, ali da bi spriječio ljude iz drugih gradova da zahtijevaju slične stvari, javno izjavi da su Egipćani došli u Medinu nakon što su čuli neke glasine, ali kada su saznali da su one neistinite vratili su se kućama,” Marvan nagovara Usmana. Stari čovjek, iako znajući da će reći laž, prihvati savjet i sa mimbera Poslanikove džamije saopšti je prisutnim. Ovo stvori novi nemir. Počeše ga nazivati lažovom i tražiše da se pokaje.

 

Hazreti Alija ga savjetova da se javno pokaje i da time jednom zauvijek smiri povrijeđene muslimane. On na to pristade, pa prizna greške, pokaja se i u džamiji gorko zaplaka, obećavši da će ispraviti sve što nije bilo pravo. Vidjevši ga u takvom stanju, srca muslimana se smekšaše i prihvatiše njegovo izvinjenje.

 

Ali, Marvan, taj prokleti smutljivac, ode Usmanovoj kući i u prisustvu njegove žene reče:

“Ti se pokaja, ali zašto? Mislim da je činiti grijeh hiljadu puta bolje od takvog pokajanja, jer i nakon hiljaditog grijeha možeš se opet pokajati. Pokajanje na koje si bio prisiljen nije pokajanje. Pogledaj šta si njime uradio, gomila je još napolju. Sada sam izađi i ispuni ono što si im obećao.” Usman to odbi pa Marvan izađe pred muslimane i reče: “Zašto ste se iskupili? Zar ćete nas napasti? Znajte da ne možete oteti vlast iz naših ruku. Izbijete tu ideju iz svojih glava! Niko nas neće savladati. Nosite vaša prljava lica odavde, da Bog da prokleti bili!”

 

Obavjestiše o ovome hazreti Aliju koji se zadnji put uputi Usmanu. “Sačuvaj nas Bože! Kako se ružno ponašaš prema muslimanima! Dopustio si da ti taj propalica uništi vjeru i zamuti pamet. Zašto se ne dršiš onog što si obećao? Postao si Marvanova jahalica koja ga nosi svuda kuda želi. Ja za te više nikad neću posredovati niti ću narodu reći išta u tvoje ime. Sam se brini o svojim stvarima.”

 

Sada ni Usman niti Marvan nisu mogli zaustaviti lavinu koja se kretala ka njihovoj kući. Usman tajno ode do hazreti Alije i zatraži pomoć, nudeći pokajanje i obećavajući da će sada poslušati sve što mu se kaže. Ali ga hazreti Alija odbi riječima: “Javno, u Poslanikovoj džamiji, stajao si pred narodom, pokajao sa i obećao da ćeš ispraviti sve greške, pa si imao hrabrosti da i to pogaziš i porekneš. Zar očekuješ da ti sada vjerujem? Idi od mene i radi šta hoćeš”

 

Poslije ovoga halifa se okrenu i protiv hazreti Alije, govoreći da je on uzrok za nered i da potpiruje narod protiv njega, zatvarajući sebi i posljednja vrata izlaza.     

 

Sejf b. Umar piše dalje:

“Kada su pobunjenici iz Egipta pošli nazad u svoj kraj, Malik i Hukejm iznajme pastira i pošalju po njemu novo krivotvoreno pismo za namjesnika Egipta u kojem mu naređuje da kazni pobunjenike po njihovom povratku, napomenuvši pastiru da sustigne kolonu koja se vraćala u Egipat i ponaša se sumnjivo kao da hoće da se sakrije od njih, ne bi li posumnjali u njega i pretražili ga. Tako je i bilo, i kada pronađoše krivotvoreno pismo, bijesni se okrenuše nazad prema Medini. U isto vrijeme Malik i Hukejm odaslaše drugog jahača da sustigne drugu kolonu koja se vraćala u Basru i da ih obavijesti o pismu upućenom Egipatskom namjesniku. Tako se povratiše obje kolone nazad u Medinu i odoše Aliji, pošto je krivotvoreno pismo Iračanima bilo od njega potpisano. On međutim odbi priznati slanje ikakva pisma.”

 

Što se tiče pisama bilo je ovako: Grupa Egipćana, sa Muhammedom b. Ebi Bekrom, svojim novim upravnikom, kretala se ka Egiptu. U jednom mjestu zamjetiše jahača na kamili kako žurno tjera životinju. Nekolicina njih ga presrete i prisili ga da se zaustavi. Onda ga počeše ispitivati ko je i kuda ide. Jahač reče da je halifin rob i da se uputio u Egipat. Na pitanje kome ide odgovori da ide upravniku Egipta. Rekoše mu da je upravnik s njima pa ga odvedoše Muhammedu b. Ebu Bekru. Ali čovjek reče da on treba da vidi Abdullaha b. Sa’da, halifinog polubrata. Kada odbi da prizna da za njega išta nosi, oni ga pretražiše i nađoše pismo sakriveno u kožnoj torbi za vodu. U pismu je bilo halifino naređenje: “Kada Muhammed b. Ebi Bekr dođe sa grupom, pronađi razlog da ih sve pogubiš. Zatvori svakog onog koji ti prigovori i onda čekaj moja dalja naređenja.”

 

Muhammed b. Ebu Bekr ponovo zatvori pismo i zapečati ga pečatima Poslanikovih ashaba koji su bili u njegovoj pratnji. Vratiše se u Medinu, i pokucaše na Usmanova vrata. On reče da nije ništa i nikog slao u Egipat. Dovedoše mu roba i kamilu na kojoj je jahao – on prizna da su i rob i kamila njegovi. Pokazaše mu pečat sa pisma – on prizna da je njegov. Pokazaše mu rukopis – on reče da nije njegov, nego Marvanov. Zatražiše od njega da im izruči tog smutljivca, što on odbi. To u njima izazva sumnju da je Marvan radio pod njegovom direktivom. Sada mu od muslimana dođe zahtjev da napusti poziciju halife. Usman nije popuštao, brane.i se riječima “Ne mogu napustiti položaj na koji me je Allah postavio.”

 

Sejf b. Umar Dalje piše:

“I zaista, ne htjede Usman da ostavi mjesto halife pod pritiskom,  kako se ne bi time napravio primjer za budućnost, ali zabrani u isto vrijeme ashabima da započinju borbu sa bundžijama, da se ne prolijeva muslimanska krv zbog njega. Bundžije mu opsjedoše kuću i opsada potraja tri sedmice. Muavija, njegov rođak, ponudi mu da pošalje jedan odred iz Sirije da ga izvuče, ali halifa to odbi ne želeći činiti neugodu Medinjanima u smještanju vojske. Alija posla svoju dvojicu sinova, Hasana i Husejna da čuvaju vrata, Talha posla sina Muhammeda, a Zubejr posla sina Abdullaha i mnogi ashabi poslaše svoje sinove. Okupiše se i Ebu Hurejre i Abdullah ibn Umar, i ukupno sedam stotina ljudi učestvovaše u odbrani halife, koji im na kraju naredi da se vrate kućama, našto uđoše pobunjenici i ubiše ga.”     

 

Niko od ashaba nije bio voljan da spašava Usmanovu kožu. Čak su mu prekinuli dovod vode, ali hazreti Ali se pobrinuo da taj prekid samo kratko traje. Uz njega su bili samo još njegovi Umejadski rođaci i sluge. Muavija bi pozvan da pomogne, ali kada vidi da su svi ashabi protiv halife, zaključi da se nije mudro miješati. Posla odred vojske ka Medini, ali im naredi da se ne približavaju gradu kada dođu do određenog mjesta.

 

Situacije se pogoršavala iz časa u čas. Muslimani iz raznih pokrajina, koji su bili ulogoreni van Medine, dođoše unutar grada, puneći ulice i opkoljavajući halifinu kuću u koju se on sa bližim rođacima i slugama zatvorio.

 

Za vrijeme opsade Poslanikov ashab, Najar b. Ajaz odluči da razgovara sa Usmanom. Približi se vratima i reče: “Usmane, u ime Allaha te molim da se odrekneš hilafeta i spasiš muslimane od proljevanja međusobne krvi.” Samo što je to rekao, neko iz Usmanovog dvorišta odape strijelu i ubi ga. 

 

Ovo preli već punu čašu. Zatražiše od njega da im preda ubicu, što on odbi. Uzbuđeni ljudi pokušaše provaliti unutra. Kada se pojaviše na vratima Marvan b. Hakam, Said b. As i Mugira b. Ahnas dočekaše ih sabljama i ubiše nekoliko od njih. Ostali bijahu istjerani napolje.

 

U tom Amr b. Hazam, čija je kuća bila do Usmanove, otvori svoja vrata i reče da se iz njegovog dvorišta može ući Usmanu. Provukoše se kroz otvor i popeše se na krov Usmanove kuće i odozgo provališe unutra. U opštem metežu svi pobjegoše od Usmana osim nekoliko njih koje ubiše zajedno sa njim. Njegovo tijelo baciše na smetljište. Nakon tri dana neki ga uzeše da ga bar ukopaju, ali ne htjedoše ga ukopati među muslimanima, nego to uradiše na mjestu gdje su se sahranjivali Jevreji[5].

 

 

Literatura

Nahjul Balagha, (fotnote) Ali Naqi-un-Naqvi

The Early History of Islam, Sayed Safdar   Husain

The Voice of Human Justice, George Jordac

Veliki Šejtan, Halid Tulić

 

______________________________________

 

[1] Vidjeti članak Ko nam je pisao historiju?

[2] “Veliki Šejtan, Halid Tulić

[3] Abdullah b Saba, glavna ličnost koju je Sejf izmislio

[4] Poslanik s.a.v. je Marvana i njegovog oca, Hakama protjerao iz Medine. Međutim, kada je Usman došao na vlast, vratio ih je obojicu u grad, bogato ih darovao i učino Marvana svojim savjetnikom.

[5] Kada je Muavija došao na vlast otkupio je zemljište gdje je Usman ukopan i uključio ga u muslimanski harem.