Havaridži i smrt hazreti Alija

 

Poslije bitke na Sifinu i dogovora da se izaberu dva suca koji će se sastati i donijeti odluku o hilafetu, hazreti Alijeva vojska se kretala prema Kufi. Ubrzo se iz glavnice izdvoji dvanaest hiljada ljudi koji postadoše nezadovoljni ishodom bitke i sve glasniji u međusobnom optuživanju da su napustili borbu za vjeru i zamijenili je sramnim dogovorom. Međutim, to su bili oni isti vojnici koji su prinudili hazreti Alija da prestane sa ratom, bili zavedeni neprijateljem i primorali hazreti Alija da prihvati Ebu Musa Ašari-a. Sada im je određivanje sudaca izgledalo u suprotnosti sa vjerom, pa se odvojiše od glavnice i zastadoše u selu Harura, u blizini Kufe.

 

Zaključili su da su svi vjernici jednakog nivoa i da čovjek nema pravo imati autoritet nad čovjekom. Njihova parola je bila: la hukme illa lillah (nema presude osim Allahove). Zbog toga ne smije postojati halifa koji traži pokornost i donosi presude. Optužiše hazreti Alija da je učinio grijeh, jer je dopustio da ljudi odluče u nečemu što je bilo isključivo Allahovo pravo. Zatražiše od njega da se pokaje i da ponovo krene na Siriju. Hazreti Ali ode da ih posjeti i pokuša urazumiti. Reče im da su izjavu “nema presude osim Allahove”, inače tačnu samu po sebi, oni pogrešno protumačili; da je slijedio sam Kuran kada je prihvatio arbitražu; i da on nije počinio nikakav grijeh za koji bi se trebao pokajati. Napomenuo im je da su oni sami učinili grijeh tvrdoglavo odbijajući da nastave borbu, prisiljavajući ga da povuče Malika Aštara kada je pobjeda bila na domaku ruke, primorali ga da prihvati presuđivanje, i još mu nametnuli sudiju kojim on nije bio zadovoljan. Dodao je da su se sudije u svakom slučaju dužne pridržavati Kurana u donošenju odluke. Ako njihova presuda ne bude pravedna, on je neće prihvatiti i tek onda će poduzeti korake za buduće ratovanje protiv Muavije. Na kraju je rekao da griješe ako očekuju od njega da sada prekrši ugovor na koji su ga oni sami prisilili.

 

Između ostalog hazreti Ali im je rekao: “Mi uistinu nismo postavili ljude za presuditelje, već smo uzeli Kuran za presuditelja. Ovaj je Kuran knjiga napisana između dviju korica i ne govori jezikom. Zato on nužno mora imati tumača. Samo ljudi mogu biti takvi tumači. Kad su nas ljudi pozvali da postavimo Kuran za presuditelja među nama, mi nismo mogli biti stranka koja se odvraća od Knjige Boga Uzvišenog. A Allah Uzvišeni kaže: “A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Bogu i Poslaniku.” (K.4:59) Obraćanje Bogu znači da sudimo po Knjizi Njegovoj, dok obraćanje Poslaniku znači da slijedimo Sunnet njegov. I zato, ako bi presuđivanje u sporu uistinu bilo obavljeno prema Božijoj Knjizi, mi bismo po njemu od svih ljudi imali najviše prava; i ako bi bilo presuđeno prema Sunnetu Poslanika Božijeg s.a.v. mi bismo, također, od svih ljudi imali najviše prava i bili najdostojniji toga.

 

Što se tiče pitanja vašeg: “Zašto si dopustio da se između tebe i njih oteže presuđivanje?” – uradih tako samo zato da bi se otkrio neznalica i potvrdio znalac. Možda će Allah u miru ovom poboljšati stanje zajednice te ona neće biti ščepana za grkljan i  neće se, kao ranije , buniti prije nego se pokaže istina. Zaista je pred Allahom najbolji onaj čovjek koji više voli djelovati u skladu s pravdom, makar mu to uzrokovalo poteškoću i tugu, nego u skladu s krivdom, makar mu to donosilo dobit i uvećanje. Zato, gdje ste zavedeni i otkud ste dovedeni?” 

 

Sve bi uzalud. Oni bijahu uporni u tvrdnji da su oni priznali grijeh i da su se pokajali za njega, i da se on, također, mora pokajati. Svako je čekao odluku na koju će doći Abu Musa i Amr b. As u Dumatu el-Džundil. Havaridži su odredili taj momenat za početak svog ustanaka, i u tom cilju izabraše sebi za vođu Abdullaha b. Vehaba. Mada su sami vjerovali da se vjerniku nije dozvoljeno pokoriti nikom drugom sem Allahu, uvidješe potrebu da neko rukovodi grupom i akivnostima, pa se dobrovoljno pokoriše Abdullahovim naredbama.

 

Kada dođe vijest o prevari koju je vješto izveo Amr b. As, oni počeše sa tajnim okupljanjima u okolici Nehrevana. Prvo to bješe u manjim grupama da ne bi upadali u oči. Također im se pridruži i oko pet stotina nezadovoljnika iz Basre. Kada je saznao šta se desilo sa arbitražom, hazreti Ali okuplja vojsku za pokret prema Siriji, ne obraćajući mnogo pažnje na sastajanje fanatika u Nehrevanu. Poslao im je pismo u kojem ih je obavijestio da sada poduzima korake koje su oni tražili, pa zato neka požure da mu se pridruže. Ali na ovo oni poslaše uvredljiv odgovor u kojem mu rekoše da su ga oni već bili odbacili kao bezbožnog otpadnika. Oni bi ga pristali ponovo prihvatiti samo ako prizna grijeh i pokaje se.

 

Hazreti Ali ih pušta na miru i koncentriše se na organizovanje i pripremu vjojske za rat protiv Muavije. Taman kada su kretali, dođe im vijest da su havaridži pokušali osvojiti Madain, i da su se vratili u Nehrevan kada nisu u tome uspjeli. Ubrzo zatim, dođoše im informacije da su počeli napadati  muslimane okolnih mjesta, optužujući ih za napuštanje vjere i surovo ubijati one koji nisu prihvatali njihova vjerovanje. Vijest da su ubili jednog putnika i da su njegovu trudnu ženu rasporili, potrese i zabrinu svakog onog koji je ostavljao porodicu u njihovoj blizini. Predložiše hazreti Aliju da se prvo obračunaju sa havaridžima prije odlaska na Siriju.

 

Poslaše im izaslanika da direktno ispita stvar, ali oni i njega ubiše. Sada, umjesto ka sjeveru, hazreti Ali okreće vojsku istočno, prelazi Tigris i ulazu u područje Nehrevana. Havaridžijama poslaše čovjeka da traži od njih da im predaju ubice. Oni odgovoraju da niko pojedinačno nije odgovoran, nego da svi imaju udjela u Allahovoj nagradi za ubijanje otpadnika od vjere. I pored ovoga Ali ne počinje oružani sukob. Obraća im se sljedećim riječima:

“Ako ne prestajte vjerovati da idem krivo i zavedeno, zašto smatrate da su drugi muslimani, sljedbenici Muhammeda s.a.v., zalutali poput mene, te ih optužujete s mojom krivicom i držite ih nevjernicima na račun mojih grijeha? Sablje držite na ramenima i koristite ih pravo i krivo. Zabunom zamjenjujete one koji su počinili grijeh s onima koji to nisu.

 

“Znajte da je Božiji Poslanik s.a.v. kamenovao preljubnika oženjenog i nakon toga mu klanjao dženazu i dozvolio njegovim nasljednicima da ga naslijede. On je pogubio ubicu i dopustio njegovim nasljednicima da ga naslijede. Odjsekao je ruku kradljivcu i bičevao preljubnika neoženjenog, ali je toj dvojici odredio udio u ratnom plijenu i oni su ženili muslimanke. Tako ih je Božiji Poslanik s.a.v. kažnjavao za njihove grijehe i izvršavao Božiju kaznu u pogledu njih, ali im nije uskratio njihova prava, što im je dao islam, niti je izbrisao njihova imena među sljedbenicima svojim.

 

“Doista, vi ste ljudi najgori i vi ste oni koje je šejtan svrstao u redove svoje i otjerao u pustu zemlju svoju. U pogledu mene, dvije vrste ljudi će stradati: onaj koji me pretjerano voli, pa ga takva ljubav navede na ono što nije istina, i onaj koji me pretjerano mrzi, pa ga takva mržnja odvede od istine. U najboljoj je poziciji, što se mene tiče, čovjek koji je na putu srednjem. Zato budite i vi na njemu.

 

“Ostanite sa većinom, jer zaista je Ruka Božija na zajednici. Čuvajte se odvajanja, jer je zaista onaj koji se odvoji od ljudi plijen šejtanu, upravo onako kao što je ovca koja se odvoji od stada plijen vuku. Pripazite, ko god zove tom smjeru – ubijte ga, čak ako se krije i pod turbanom ovim mojim.”  

 

Onda naređuje da se postavi zastava van njegovog logora i kazuje havaridžima da su bezbjedni svi oni koji pristupe zastavi kao i oni koji se vrate svojim kućama. Ovo imade efekta. Svi priđoše barjaku ili se raziđoše kućama, osim njih hiljadu i osam stotina, sa Abdullahom b. Vehabom na čelu. Oni  bijahu odlučni da se bore po svaku cijenu. Hazreti Ali reče da su ovi stvarni havaridži o kojima mu je Poslanik s.a.v. govorio. Oni napuštaju vjeru kao što strijela napušta luk [havaridž , ima korjen u glagolu haredže, napustiti, izaći]. Napokon fanatici napadoše i bitka otpoče. U njoj samo devetorica havaridža preživješe, dok u halifinoj vojsci samo sedmorica poginuše.

 

Nakon bitke na Nehrevanu izgledalo je da će se vojska sada vratiti istim putem, prema zapadu, preko Tigrisa, i onda ka sjeveru. Ali ne bi tako. Razne plemenske vođe u hazreti Alijevoj vojsci zatražiše da se ljudi odmore prije kretanja na daleko i naporno putovanje, i da se bolje opreme za svježeg i dobro naoružanog neprijatelja u Siriji.  Njihov glasnogovornik je bio opet Ašas b. Kajs. Hazreti Ali se složi pa se oni vratiše nazad da bi se ulogorili u Nukejli, mjestu blizu Kufe. Bi objavljeno da svako može otići u grad radi nabavke onoga što treba ili drugih poslova, ali da se mora vratiti sutradan. U kratkom vremenu logor ostade gotovo prazan. Niko se ne vrati drugi dan, pa se hazreti Ali sam uputio u Kufu i obilazaći jednog po jednog, ili grupice svojih vojnika tjerao ih da se vrate u logor i spreme na marš. Nisu mu se odazivali, pa je  pohod na Siriju morao biti odložen.

 

Događaji u Egiptu

 

Ebu Huzejfe, poznati Poslanikov ashab, poginuo je u bici na Jemami. Iza sebe je ostavio malodobnog sina Muhammeda. Njega usvoji Usman b. Haffan. Kada je odrastao i Usman postao halifa, Muhammed je želio da bude postavljen na odgovornu poziciju, ali mu očuh ne ispuni želju. Ovaj ga, u znak protesta, napusti i ode u Egipat da živi sa Ebu Sarhom tadašnjim namjesnikom tog kraja. Muhammed bi pošten, pobožan čovjek pa mu to veoma brzo zaradi poštovanje drugih. Kada je Usman bio opkoljen, Ebi Sarh krenu da mu pomogne i na svoje mjesto postavi Muhammeda. Međutim, na putu ka Medini Ebi Sarh saznade o Usmanovom ubistvu i hazreti Alijevom halifatu. Umjesto nazad u  Egipat, Ebi Sarh odlazi Muaviji u Siriju ostavljajući Muhammeda na položaju vladara. Muhammed nije podržavao očuha. Otvoreno je kritikovao njegove postupke i radio na tome da bude svrgnut. Ovo se nije dopadalo Muaviji i njegovim savjetnicima. Amr b. As poziva Muhammeda u “prijateljsku” posjetu, da bi ga na prevaru zarobio i ubio.

 

Hazreti Ali postavlja Kajsa b. Seada [Njegov otac, Sead,  bio je protivnik Ebu Bekra na izborima za prvog halifu. Poslije je bio prognan iz Medine u Siriju gdje je ubijen ] za upravnika Egiptom. On učini da u kratkom vremenu gotovo svi Egipćani polože prisegu na vjernost hazreti Aliju. Međutim, u mjestu Kharamba, bilo je još onih koji su željeli da osvete Usmana. Kajs ih je puštao na miru, ne zahtijevajući od njih ni da plate državne dadžbine. U nadi da pridobije Kajsa, Muavija mu šalje pismo u kojem mu obećava da će ga zadržati kao upravnika Egiptom i da će na važna mjesta postaviti neke od njegovih rođaka u Hidžazu. Kajs se nije dao podmititi pa Muavija poseže za drugim mjerama. Poče govoriti drugima da je Kajs njegov prijatelj i da on sada slijedi njegova naređenja. Gledao je da takve priče dođu do hazreti Alijevog tabora. Čak je krivotvorio pismo u kojem mu Kajs obećava da neće dirati Usmanove osvetnike u Kharambi. Onda je namjestio da to pismo dospije u Alijeve ruke. Da bi iskušali Kajsa, hazreti Aliju savjetuju da mu naredi da odmah napadne Kharambu. Kada je dobio pismo, ništa ne sluteći, Kajs piše nazad objašnjavajući da nije mudro sada napadati te ljude, jer oni ne predstavljaju opasnost niti prave probleme. Ovo je bio dokaz protiv njega i on bi smijenjen. Muhammed b. Ebi Bekr bi poslan da zauzme njegovo mjesto.

 

Kada je Muhammed došao, odmah se dao u progon onih koji su željeli Usmanovu osvetu. Ovo poremeti red u Egiptu, pa se stanje poče naglo pogoršavati. Želeći da ponovo uspostavi red, hazreti Ali šalje iskusnog Malika Aštara da pomogne Muhammedu. Međutim, Muavija je imao špijune koji su ga o svemu detaljno i na vrijeme obavještavali. Kada je saznao da Malik ide u Egipat veoma se zabrinuo, jer je već bio neprijatno iskusio Malikove ratne sposobnosti na Sifinu. Špijuni ga obavijestiše o planu Malikovog putovanja, pa on podmiti vlasnika jednog prenoćišta na granici Egipta da otruje Malika. Za uzvrat mu je ponudio izuzimanje od plaćanja takse i ubiranje lokalnog poreza samo za se. Maliku je servirana čaša medovine, koju on popi i pade mrtav prije nego izađe iz kuće. Kada je čuo za njegovu smrt, Muavijnoj sreći nije bilo kraja. “Vidite da Allah ima vojnike i od medovine”, prokomentarisao je smiješeći se.  

 

Odmah posla Amr b. Asa sa šest hiljada konjanika da osvoje Egipat. Koristeći opšte rasulo, Amr sa lahkoćom savlada Muhammedovu vojsku i njega ranjenog zarobljava. Onda ga živog stavljaju u magareću kožu i pale. Kada je čula kakvom joj je smrću brat završio, Ajša bi veoma pogođena. Kažu da joj je bila donešena spržena bratova glava. Od tada je poslije svakog namaza izazivala Allahov prokletstvo na Muaviju i Amra.

 

Hazreti Aliju teško padaju Muhammedova i Malikova smrt. Još gore mu je bilo kada nije bio u stanju podići vojsku da napadnu Muaviju. Pedest uzastopnih dana bi odlazio u džamiju i na druga javna mjesta da poziva ljude na oružje. U jednom od svojih obraćanja rekao je ljudima Kufe:

“Tako mi Onoga u Čijoj vlast je život moj, ti će vas ljudi nadjačati ne zato što imaju veće pravo od vas nego zato što žure prema krivdi s predvodnikom njihovim a vi kasnite sa pravom mojim. Narodi se plaše nasilja vladara svojih, dok se ja bojim nasilja podanika svojih.

 

“Pozivao sam vas u džihad ali niste pristupili. Opominjao sam vas, ali niste slušali. Pozivao sam vas tajno kao i javno, ali se niste odazvali. Dao sam vam savjet iskren, ali niste prihvatili. Izlažem vam mudrosti, ali bježite od njih i savjetujem vas savjetom dalekosežnim, ali se razilazite daleko od njega. Podstičem vas na džihad protiv nasilnika, ali, prije nego dovršim govor svoj, vidim da se udaljavate. Vraćate te se mjestima svojim i zavaravate jedne druge savjetima svojim. Ispravim vas ujutro, ali mi se vraćate uvečer iskrivljeni kao luk. Uspravitelj je postao umoran, a ono što se uspravlja uspraviti se ne može.

 

“O oni čija su tijela prisutna, ali pameti odsutne! Drug vaš se pokorava Allahu, ali se vi ne pokoravate njemu, dok se predvodnik Sirijaca ne pokorava Allahu, ali se oni pokoravaju njemu. Boga mi, želio bih se zamijeniti sa Muavijom, poput dinara s dirhemima, tako da on uzme od mene desetericu od vas, a meni da jednog od njih.

 

“O stanovnici Kufe, s vama sam iskusio troje i još dvoje: gluhi ste, iako imate uši, nijemi, iako govorite, te slijepi, iako imate oči. Niti ste pomagači iskreni u borbi, niti braća pouzdana u nevolji. Nek vam ruke zemljom budu zaprljane! O prlike deva čiji su čobani nestali! Kad god su skupljene s jedne, rasture se s druge strane. Boga mi, kao da vas vidim da ćete, ako rat postane žestok i boj se potpuno razmaše, pobjeći od sina Ebu Talibova i rastvoriti se poput žene pri porodu. Doista sam ja s uputom jasnom od Gospodara moga i na putu Poslanika moga. Na putu sam pravom, koji slijedim ispravno.

 

“Pazite na članove porodice Poslanika vašeg. Stalno se držite puta njihova. Slijedite korake njihove zato što vas nikada neće ostaviti izvan poduke i nikad baciti u propast. Ako oni sjede, sjedite i vi, a ako se oni podignu, podignite se i vi. Ne idite ispred njih, budući da biste tako zalutali. Ne zaostajte iza njih, kako ne biste tako propali”

 

Abdullah b. Abbas, njegov amidžić, čuvši za njegove probleme dođe iz Basre da ga utješi i da mu olakša. Kada je Muavija saznao da je upravnik Basre otsutan, šalje Abdullaha Hazramija sa dvije hiljade konjanika da je osvoje. Slabo branjena Basra ubrzo pada. Hazreti Ali šalje vojsku koja ponovo oslobađa ovaj grad.

 

Preživjeli havaridži širiše svoje vjerovanje i pridobiše mnoge pristalice. U godini 39 p.H. ponovo se pojaviše, pa određene snage trebaše i za njih biti odvojene. Iste godine Muavija organizuje manje upade u hazreti Alijevu teritoriju. Ponekad samo da opljačka, ponekad da pokupi poreze, a ponekada samo da pokaže svoju nadmoćnost. Glavni cilj ovih upada bio je da se stvori atmosfera nesigurnosti za sve one pod hazreti Alijevom upravom. 

 

U godini 40. p.H. Muavija pojačava ubacivanje svojih grupica s ciljem da destabilizuju hazreti Alijevu upravu. Najznačajniji upad bio je onaj predvođen Busr b. Artahom, koji je bio u pratnji ashaba  Ebu Hurejre. (Bio je promovisan od strane Muavije za vjernost i služenje u ostvarivanju njegovih ciljeva, u tolikoj mjeri da je postao prenosioc većeg broja hadisa u glavnim sahih knjigama.)

 

Oni su sa grupom od tri hiljade konjanika imali namjeru da osvoje dva sveta grada, Medinu i Mekku i da Muaviji obezbijede prisege na vjernost njihovih stanovnika. Također je Busru bilo naređeno da ne poštedi ni jednog člana porodice Hašim na kojeg naiđe.

 

Prvo su bez otpora upali u Medinu. Zaprijetili su svim Poslanikovim ashabima da će ih pobiti ako ne prihvate Muaviju za halifu. Oni učiniše ono što od njih bijaše traženo. Busr postavlja Ebu Hurejru za Muvijinog namjesnika Medinom i imama za namaze u Poslanikovoj džamiji. Onda se uputio ka Mekki i tamo Muaviji obezbijedio prisegu njenih stanovnika na isti način. Poslije toga su otišli u Jemen, gdje su ubili nekoliko hiljada Alijevih sljedbenika. Od njihovih žena učinili su ropkinje. To je bio prvi slučaj u islamskoj historiji da su žene muslimanke prodane u roblje. Ubejdullah b. Abas, Alijev amidžić i njegov upravnik Jemenom, uspijeva da izbjegne u Kufu. Iza sebe je ostavio dva malodobna sina o kojima se brinula jedna beduinska porodica. Kada je otkrio gdje su dječaci, slijedeći Muavijino naređenje Busr ih lično ubija nožem. Domaćin je ustao da odbrani dječake ali su ga ubili prije nego je mogao išta učiniti. “Ubijate muškarce, ali zašto i djecu”, preneraženo je poviknula žena domaćina, “Allaha mi, to nisu radili ni mušrici prije islama. Kako je zla vlast koja se čuva ubijanjem slabih i starih! ”   

 

Stanovnici Nedžrana dobro dočekaše Sirijsku armiju i počeše organizovati ustanak protiv Alijevog upravnika. Hazreti Ali šalje vojsku (na čelu sa Džarijom b. Kidamom) za Busrom, ali ona stiže u Jemen kasno. On je već bio na putu nazad u Siriju. Kada je vojska došla u Mekku prinudila je njene stanovnike da obnove prisegu na vjernost halifi i ponište onu datu Muaviju. Poslije toga su se uputili u Medinu. Ebu Hurejra se sakriva i Medinjani poništavaju prisegu Muaviji i daju je hazreti Hasanu b. Aliju. Vojska ostade samo dan u Medini. Kada je Džarija otišao nazad u Kufu, Ebu Hurejra se ponovo pojavljuje i nastavlja vođenje namaza kao i prije.

 

Surovo ubistvo sinova njegovog amidžića mnogo je pogodilo hazreti Alija. Bio je viđen kako se moli Allahu da kazni surovog Busra b. Artata tako što će mu oduzeti pamet. Molitva bi primljena pa Busra pamet napusti. Za vrijeme napada ludila tražio je svoju sablju. Prijatelji mu davaše drveni mač kojim mahaše i sa svakim zamahom uzvikivaše da je ubio nekoga.

 

Nevolje stadoše dolaziti jedna za drugom. Dođoše žalbe da Abdullah b. Abaz, hazreti Alijev upravnik Basrom, zluopotrebljava položaj i da bespravno troši državni novac. Kada mu je halifa pisao, tražeći da podnese sve račune blagajne, on uvrijeđeno podnese ostavku, uze sve blago iz državne kase i uputi se u Mekku. Ovaj postupak njegovog amidžića hazreti Aliju veoma teško pade.

 

Drugi udarac mu dođe od vlastitog brata, Akila. On mu dođe i zatraži da poveća njegov udio u primanjima, jer se bio zadužio i trebao da vrati dug. Hazreti Ali ga odbi, ali Akil bi uporan u traženju. “Dobro”, na kraju mu reče Ali, “dođi mi večeras. Kada se dobro smrkne opljačkat ću svog bogatog komšiju, pa ću ti čitav plijen dati.” Akil se ne malo iznenadi na ove bratove riječi. “Znam da se šališ, i da to nikad ne bi učinio, niti bih ja to želio da uradiš zbog mene”, reče. “Zašto ne!? Na Sudnjem danu ću lakše otplatiti grijeh koji sam učinio prema jednom čovjeku, od onoga koji sam učinio prema čitavoj zajednici, a koja je vlasnik imovine koju želiš da ti dam.” – Ali mu reče. Kada je bio odbijen Akil se uputio Muaviji koji ga je dočekao raširenih ruku i dodijelio mu velika primanja. Kada bi bio pitan zašto je napustio brata i pridružio se njegovom neprijatelju, Akil bi odgovarao da ga brat nije tretirao na način koji je zaslužio.

 

Vijesti o Busrovom pohodu i pokoljima  u Jemenu stigoše u Kufu i uznemiriše njene stanovnike. Napokon postadoše svjesni da ih Muavija neće ostaviti na miru, pa se složiše da moraju poslušati halifu i napasti Siriju. Poslije govora koji je održao [Neuf b. Bikali opisao je hazreti Alija u ovoj prilici ovako:“Stajao je na kamenu koji mu je postavio Džada ibn Hubejra. Na njemu je bio vuneni haljetak prorezan sprijeda, pojas za sablju napravljen od palminog lista, od čega su bile i sandale njegove. Na čelu mu je bio otvrdli žulj poput onog na koljenima devinim.”], hazreti Ali postavlja hazreti Husejna na čelo deset hiljada ratnika, Kajsa b. Seada na čelo deset hiljada, Ebu Ejuba Ansarija na čelo deset hiljada i druge na čelo odreda različitih brojnosti. Namjeravao se vratiti na Sifin, ali petak ne osvanu ponovo za nj. Ubi ga prokleti Ibn Muldžim. Zato su se vojske vratile nazad i bijahu poput stada ovaca, čiji su čobani nestali, pa su ih vukovi grabili na sve strane. 

 

Plan havaridža

Hazreti Ali nije bio dana puštan na miru za vrijeme svog halifata. Prvo pobuna Ajše, Talhe i Zubejra, pa onda pobuna Muavije i njegovi pljačkaški upadi, ustanci havaridža, malodušnost njegovog naroda, nevjernost amidžića Abdullaha b. Abasa i na kraju izdaja vlastitog brata Akila, teretili su ga teretom koji ni jedan drugi čovjek ne bi bio u stanju nositi.

 

Preostali havaridži, vođeni svojim suludim vjerovanjem i željni osvete mrtvih u bici na Nehravanu, nakaniše da se riješe svih onih koji imaju autoritet, jer po njihovom vjerovanju “autoritet nad vjernicima pripada samo Allahu.” Ljudi koji žele da imaju autoritet izašli su iz vjere kao i oni koji takvim ljudima polože zakletvu na vjernost. Svi oni zaslužuju smrt.

 

Trojica od njih imadoše sastanak u Mekki, u blizini svete Kabe. Na njemu odlučiše da se riješe svih tiranina, oslobode muslimane njihove vladavine i vrate ih u okrilje čiste Allahove vlasti. Bili su spremni položiti živote na Allahovom putu u spasavanju zajednice muslimana. Burak b. Abdillah će se uputiti u Siriju da ubije Muaviju, Amr. b. Bekr u Egipat, da ubije Amra b. Asa i Abdurahman b. Muldžim u Kufu, da ubije hazreti Alija. Zakazaše treći petak mjeseca ramazana, rano jutro pri sabah namazu, da napadnu i ubiju. Natopiše sablje jakim otrovom i svaki se uputi ka svom odredištu.

 

Burak stiže u Damask i na zakazan dan i čas napade Muaviju i sabljom mu probode slabinu. Međutim, rana ne bijaše smrtonosna i Muavija preživi. Uhvatiše Buraka, otsjekoše mu noge i ruke i pustiše ga da živi. Amr, drugi ubica dođe u Egipat i određenog dana zauze mjesto u džamiji, čekajući Amra b. Asa da dođe i vodi namaz. Ali, tog jutra Amr b. As se nije osjećao dobro pa je poslao drugog čovjeka da ga zamjeni. Kada se ovaj pojavi i zauze mjesto u mihrabu, Amr skoči i sabljom ga pogubi. Kada ubicu dovedoše pred Amra b. Asa, on shvati da je napravio fatalnu grešku pa razočarano reče: “Namjeravao sam tebe, tiranine!”, na što mu je Amr b. As odgovorio: “Namjeravao si mene, ali je Gospodar namjerio tebe", reče i naredi da bude pogubljen.

 

Abdurahman b. Muldžim dođe u Kufu i smjesti se u kuću žene čiji su otac, brat i sva bliža muška rodbina bila pobijena u bici na Nehravanu. Ona mu se dopadala, pa joj on ponudi da je oženi. Međutim, kao uslov da prihvati njegovu ponudu, ona mu reče da za miraz, između ostalog, traži i glavu ubice njenih najbližih, tj. hazreti Alija. Ovo Abdurahmana još više učvrsti u zloj namjeri. Ona ga upozna sa još dvojicom ljudi, Verdana i Šuhejba, dvojice havaridža koji su također željeli hazreti Alijevu smrt.

 

Tako osvanu i petak, devetnaestog dana mjeseca ramazana. Djeca mu pamte riječi tog jutra: “Sjedio sam kada me savlada san. Tada mi se ukaza Božiji Poslanik s.a.v., pa rekoh: “O Božiji Poslaniče! Kakvu sam zloću i mržnju morao susresti od sljedbenika tvojih?” On odgovori: “Prokuni ih!” Ali rekoh: “Neka mi ih Allah zamijeni boljim od njih, a neka mene zamijeni njima gorim od mene!”

 

Hazreti Ali je vodio sabah namaz. Verdan zamahnu sabljom, ali promaši. Odmah zatim Abdurahman podiže svoju sablju i svom silinom spusti je na hazreti Alijevu glavu, dok je on bio u sedždi. “Uspio sam, tako mi Gospodara Kabe!” bijahu hazreti Alijeve riječi u trenutku kada je primio udarac. Krv poteče sa čela, spusti se niz lice i poče natapati sijedu bradu, baš onako kako mu je Poslanik s.a.v. predskazao. Verdana ubiše dok je pokušavao pobjeći, Šuajb nestade u gomili i o njemu se više ništa ne znade. Abdurahmana uhvatiše živog i dovedoše ga pred hazreti Alija. On ugleda kako su mu ruke           poplavile od stege, pa naredi da se veze otpuste. Reče sinu Hasanu da ga čuva i da se pobrine da mu ništa ne fali. Ako umre onda neka ga udare samo jednim udarcem za onaj udarac koji je on od njega primio, i da ne kasape njegovo tijelo, jer je čuo da je Božiji Poslanik s.a.v. rekao da se ne kasapi tijelo čak ni mrtvog psa.

 

“O ljudi, svima nam valja susresti ono od čega želimo pobjeći. Smrt je mjesto u koje život putuje. Pobjeći od smrti znači – sustići je! Koliko dana potroših u odgonetanju tajne!? Ali Allah ne dopusti raskrivanje njezino. Daleko od toga! To je znanje skriveno. U vezi sa oporukom mojom? Evo je! Allah – ne pripisujte mu druga; i Muhammed s.a.v. – ne zanemarujte Sunnet njegov! Održavajte ta dva oslonca i palite te dvije svjetiljke! Sve dok niste razdvojeni nikakvo vas zlo neće snaći. Neka svako od vas nosi breme svoje i neka ga ne žaloste neznalice. Skrbnik je milostiv! Vjera je potpuna! Imam je znalac! Jučer bijah s vama, danas sam vam pouka, a sjutra ćemo se rastati. Neka Allah oprosti i meni i vama!

 

“ … Bijah susjed vaš. Tijelo moje bijaše s vama izvjestan broj dana, a uskoro ćete ga naći praznim; ono će se umiriti poslije kretanja i zanijemiti poslije govorenja. Neka vam moja umirenost, sklapanje mojih očiju i nepokretnost mojih udova, budu pouka. To onima koji uzimaju pouku zaista daje bolji savjet nego što ga daju rječit govor i glasna riječ. Napuštam vas kao onaj koji žudi za susretom. Sjutra ćete gledati u moje dane pa će vam se raskriti moje unutarnjosti. I upoznat ćete me nakon što moje mjesto ostane prazno i drugi ga zuzme umjesto mene.”

 

Dva dana kasnije, 21. ramazana 40. p.H. hazreti Ali umire.

       

Literatura:

- The early history of  Islam, Sayed Safdar Husayn

- Staza rječitosti – govori, pisma i izreke Alije ibn Ebi Taliba , Sejid Šerif Radi