Formalna objava sa Gadir Humma

 

Sve naprijed navedene objave mogu se oznaciti kao uvod u formalnu deklaraciju sa Gadīr Humma. Ovaj dogadjaj je opisan od strane historicara i ālima obje islamske vjersko-pravne skole. Ovdje cemo navesti kratak prikaz dogadjaja kako bismo pokazali kako su se cinile velike pripreme da bi se Alī proglasio nasljednikom Bozijeg Poslanika.

 

Gadīr Humm se nalazi u mjestu Dzuhfā izmedju Mekke i Medine. Kada je Poslanik bio na putu kuci, nakon obavljanja Oprosnog hadza, melek Dzibrīl mu je donio objavu od Allaha:

"O Poslanice, kazuj ono sto ti se objavljuje od Gospodara tvoga, - ako ne ucinis, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu - a Allah ce te od ljudi stititi... (5:67).

 

Poslanik je odmah zastao i naredio da se svi ljudi koji su otisli naprijed pozovu nazad, i sacekao je one koji su isli iza. Kada se cijeli karavan sakupio, od kamiljih sedla napravljen je minber, i pocisceno je bagremovo trnje. Poslanik se popeo na minber i odrzao dugacak govor. Dan je bio jako vreo; ljudi su morali da rasire svoje ogrtace ispod nogu i preko svojih glava. Poslanik im se obratio sljedecim rijecima:

 

"Ljudi! Znajte da mi je Dzibrīl nekoliko puta dolazio donoseci mi naredbu od Gospodara Milostivoga da se moram zaustaviti na ovome mjestu i obavijestiti svakoga covjeka, crnoga ili bijeloga, da je Alī ibn Ebī Tālib moj brat, moj nasljednik (vasijj), moj halifa i imam nakon mene. Njegov polozaj kod mene je kao polozaj Hārūna kod Mūsāa, osim sto poslije mene nece biti Bozijeg poslanika, i on je vas gospodar pored Allaha i Njegovog Poslanika.

“Ljudi! Zaista, Allah ga vam je postavio za imama i vladara.

Pokornost njemu je duznost jednako za sve muhādzire (emigrante), za sve ensārije (pomagace) i za one koji ih slijede u vrlini, za stanovnike gradova i za nomade, za Arape i za strance, za slobodne i za robove, za mlade i za stare, za velike i za male, za bijele i za crne. Njegove naredbe se moraju izvrsavati, njegova rijec je obavezujuca a poslusnost njemu je duznost svakog onog koji vjeruje u Jednoga Boga. Neka je proklet covjek koji mu se ne pokori a neka je blagoslovljen onaj koji ga slijedi, a onaj koji vjeruje u njega je pravi vjernik.

Ljudi! Ovo je posljednji put kako stojim pred ovom skupinom. Stoga pocujte, poslusajte i pokorite se naredbi vasega Gospodara. Zaista, Allāh je vas Gospodar i Bog, a nakon Njega, gospodar vas je Njegov Poslanik Muhammed, koji vam se obraca, a nakon mene, Alī je vas gospodar i vas imam, prema Allahovoj odredbi. A zatim, nakon njega, imāmet ce se nastaviti kroz moje potomke, koji ce se od njega izroditi, sve do dana kada se sretnete sa Allahom i Njegovim Poslanikom.

"Ljudi! Razmisljajte o Kuranu i razumite njegove ajete; razmisljajte o njegovim jasnim ajetima i ne bavite se onim nejasnim. Jer, tako mi Allaha, niko vam nece dobro objasniti njegova upozorenja i protumaciti njegovo znacenje osim ovoga covjeka (tj. Alīja) ciju ruku dizem ispred sebe. I ja vam kazem da, kome god sam ja gospodar, Ali mu je gospodar; on je Alī, sin Ebī Tāliba, moj brat i moj nasljednik (vasijj), a vilājet (pokornost) njemu Allah, Mocni i Uzviseni, ucinio je obaveznim."

 

Ostali imami su takodjer bili ukratko spomenuti u njegovom obracanju. Oni se spominju u mnogim drugim hadisima. Na primjer, jednom prilikom je Poslanik rekao svom unuku Husejnu:

 

"Ti si imam, sin imama, brat imama, devetorica tvojih potomaka iz izravne loze bice pobozni imami; deveti od njih bice njihov Qāim (onaj koji ce se podici)."

 

Cak ce i ravnodusan posmatrac primijetiti da je ova stvar imala vitalnu vaznost za islam, i da je to razlog zbog kojeg je Poslanik, vodjen Bozanskom odredbom, ucinio sve moguce pripreme da je izvrsi. Tog dana, izlozen zestokim zracima podnevnog sunca, on se popeo na minber da je proglasi.

Najprije je obavijestio slusaoce o njegovoj bliskoj smrti a zatim ih pozvao da posvjedoce da je vjerno izvrsio svoju poslanicku duznost. Onda ih je upitao:

"Zar ja nemam veci autoritet nad vama od vas samih?"

 

Svi su uzviknuli da je on zasigurno imao vise prava nad njima nego oni sami. Poslanik je tada rekao:

"Kome sam ja gospodar, Alī mu je gospodar."

 

Na kraju se molio za Alīja sljedecim rijecima:

"O Allahu! Voli onoga koji voli njega, i budi neprijatelj njegovom neprijatelju; pomozi onome ko pomogne njemu, i napusti onoga ko napusti njega."

 

Kada je sve bilo zavrseno, objavljen je sljedeci Kuranski ajet:

 

Sada Sam vam vjeru vasu usavrsio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan Sam da vam islam bude vjera” (5:3).

 

Ova Bozanska objava jasno pokazuje da je zbog Alījevog naimenovanja imamom vjera bila usavrsena, a islam odobren od strane Allaha. Kada je stigla ova dobra vijest sa nebesa, vjernici su cestitali Alīju u prisustvu Bozijeg Poslanika a mnogi pjesnici su sastavili stihove o ovom dogadjaju. Sve ove cinjenice su zabiljezene u knjigama hadisa kao sto cemo vidjeti na narednim stranicama.

 

Hadis sa Gadīr Humma: Mutevātir

 

Sljedeci citati o recenom predavanju (hutbi) Bozijeg Poslanika, koji su preuzeti iz autenticnih sunitskih knjiga, su veoma vazni:

"Ja vam za sobom ostavljam dvije dragocjene stvari, Allahovu Knjigu i moju porodicu. Ovo dvoje se nece razdvojiti jedno od drugog sve dok me ne sretnu kod izvora Kevser (tj. dzennetskog izvora). Zaista, Allah je moj Gospodar a ja sam gospodar svakog vjernika. Onda je uzeo Alīja za ruku i rekao: "Kome sam ja gospodar (mewla), Alī mu je gospodar (mewla)."

 

Ova dva hadisa su poznata pod nazivima "hadis o dvije dragocijenosti" (teqalejn) i "hadis o vlasti" (vilājet). Njih odvojeno ili zajedno prenose stotine muhaddisa.

 

Nevvāb Siddīq Hasan Hān iz Bhopala kaze:

"El-Hākim Ebū Saīd kaze da su hadis o dvije dragocjene stvari i hadis "Kome sam ja gospodar, Alī mu je gospodar" mutevātir (tj. prenesen neprekidnim senedom od toliko ljudi da se ne moze sumnjati u njihovu autenticnost), zbog toga sto ga je veliki broj ashaba Bozijeg poslanika prenio. To je toliko tacno da je Muhammed ibn Dzerīr zapisao ova dva hadisa kroz sedamdeset i pet razlicitih seneda, i napisao citavu knjigu koju je nazvao Kitābu-l-vilājet, a El-Hāfiz Ed-Dehebī je takodjer napisao citavu knjigu o isnādu (lancu prenosilaca) ovih hadisa i zakljucio da su mutevātir. Ebū-l-Abbās ibn Uqda je naveo hadis na Gadīr Hummu kroz stotinu i pedeset lanaca i napisao citavu knjigu o tome."

 

Neki pisci su pokusali da unesu sumnju u autenticnost dogadjaja na Gadīr Hummu. Potrebno je spomenuti da je ovaj hadis mutevātir, i da je poznati ucenjak El-Allāma El-Emīnī u prvom tomu svoje cuvene knjige El-Gadīr dao, uz kompletne izvjestaje, imena 110 poznatih ashaba Bozijeg Poslanika koji su prenijeli ovaj hadis.

Kao primjer, nabrojacu imena koja su data pod slovom elif, a u zagradama su naznacene godine smrti spomenutih osoba, poslije hidzre.

 1. Ebū Lejlā El-Ansārī (37);

2. Ebū Zejneb ibn Avf El-Ansārī;

3. Ebū Fadāla El-Ansārī (38);

4. Ebū Qudāma El-Ansārī;

5. Ebū Amra ibn Amr ibn Muhassin El-Ansārī;

6. Ebu-l-Hejtam ibn Et-Tejjihān (37);

7. Ebū Refī El-Qibtī, rob Bozijeg Poslanika;

8. Ebū Duvejb Huvejlid (ili Hālid) ibn Hālid El-Hudalī;

9. Usāma ibn Zejd ibn Hārita (54);

10. Ubejj ibn Ka’b El-Ansārī (30 ili 32);

11. Esad ibn Zurāra El-Ansārī;

12. Esmā bint Umejs;

13. Umm Seleme, supruga Bozijeg Poslanika;

14. Umm Hānī bint Ebī Tālib;

15. Ebū Hamza Enes ibn Mālik El-Ansārī;

16. Ebū Bekr ibn Ebī Quhāfa; i

17. Ebū Hurejre.

 

Pored toga, ima vise od 84 tābiīna (ucenika ashaba) koji su prenijeli ovaj hadis od ovdje spomenutih ashaba. Ponovo cemo dati kao primjer spisak samo onih cije ime pocinje sa elif:

 

1. Ebū Rāsid El-Hubrānī Es-Sāmī;

2. Ebū Seleme ibn Abdi-r-Rahmān ibn Avf;

3. Ebū Sulejmān El-Mueddin;

4. Ebū Sālih Es-Semmān, Dakvān El-Medenī;

5. Ebū Unfuvanā El-Māzinī;

6. Ebū Abdi-r-Rahīm El-Kindī;

7. Ebu-l-Qāsim Asbag ibn Nubāta Et-Tamīmī;

8. Ebū Lejlā El-Kindī; i

9. Ijās ibn Nudejr.

 

Muhaddisi (prenosioci hadisa) su u svojim knjigama biljezili ovaj hadis u svakom vijeku i svakom dobu. Na primjer, imena onih pisaca i ucenjaka koji su prenijeli ovaj hadis u drugom vijeku poslije hidzre su:

 

1. Ebū Muhammed, Amr ibn Dīnār El-Dzumahī El-Mekkī (115 ili 116);

2. Ebū Bekr Muhammed ibn Muslim ibn Ubejdillāh El-Quresī Ez-Zuhrī (124); 3. Abdu-r-Rahmān ibn Qāsim ibn Muhammed ibn Ebī Bekr Et-Tejmī El-Medenī (126);

4. Bekr ibn Sevāda ibn Tumāma, Ebū Tumāma El-Basrī (128);

5. Abdullāh ibn Ebī Nedzīh, Jesār Et-Taqafī, Ebū Jesār El-Mekkī (131);

6. El-Hāfiz Mugīre ibn Muqassim, Ebū Hisām Ed-Dabbī El-Kūfī (133);

7. Ebū Abdi-r-Rahīm Hālid ibn Zejd El-Dzumahī El-Misrī (139);

8. Hasan ibn El-Hakam En-Nehaī El-Kūfī (oko 140);

9. Idrīs ibn Jezīd, Ebū Abdillāh El-Avdī El-Kūfī;

10. Jahjā ibn Seīd ibn Hajjān Et-Tejmī El-Kūfī;

11. El-Hāfiz Abdu-l-Mālik ibn Ebī Sulejmān El-Arzamī El-Kūfī (145);

12. Avf ibn Ebī Dzemīla El-Abdī El-Hadzerī El-Basrī (146);

13. Ubejdullāh ibn Umar ibn Hafs ibn Āsim ibn Umar ibn El-Hattāb El-Adevī El-Medenī (147);

14. Nuajm ibn El-Hakīm El-Medājinī (148);

15. Talha ibn Jahjā ibn Talha ibn Ubejdillāh Et-Tejmī El-Kūfī (148);

16. Ebū Muhammed Ketīr ibn Zejd El-Eslemī (oko 150);

17. El-Hāfiz Muhammed ibn Ishāq El-Medenī (151 ili 152);

18. El-Hāfiz Muammer ibn Rāsid, Ebū Urvet El-Azdī El-Basrī (153 ili 154); 19. El-Hāfiz Misar ibn Kidām ibn Zāhir El-Hilālī Er-Ravāsī El-Kūfī (153 ili 154);

20. Ebū Īsā Hakam ibn Abān El-Adenī (154 ili 155);

21. Abdullāh ibn Sevdeb El-Balhī El-Basrī (157);

22. El-Hāfiz Su’bet ibn El-Hadzdzādz, Ebū Bistām El-Vāsitī (160);

23. El-Hāfiz Ebū-l-Alā, Kāmil ibn El-Alā Et-Tamīmī El-Kūfī (oko 160);

24. El-Hāfiz Sufjān ibn Saīd Et-Tevrī, Ebū Abdillāh El-Kūfī (161);

25. El-Hāfiz Isrāīl ibn Jūnus ibn Ebī Ishāq Es-Sebīī, Ebū Jūsuf El-Kūfī (162);

26. Dzafer ibn Zijād El-Kūfī El-Ahmar (165 ili 167);

27. Muslim ibn Sālim En-Nehdī, Ebū Fervet El-Kūfī;

28. El-Hāfiz Qajs ibn Er-Rebī, Ebū Muhammed El-Esedī El-Kūfī (165);

29. El-Hāfiz Hāmmād ibn Seleme, Ebū Seleme El-Basrī (167);

30. El-Hāfiz Abdullāh Lahīa, Ebū Abdi-r-Rahmān El-Misrī (174);

31. El-Hāfiz Ebū Uvāna El-Vaddāh ibn Abdillāh El-Jeskurī El-Vāsitī El-Bezzāz (175 ili 176);

32. El-Qādī Serīk ibn Abdillāh, Ebū Abdillāh En-Nehaī El-Kūfī (177);

33. El-Hāfiz Abdullāh (ili Ubejdullāh) ibn Ubejdu-r-Rahmān (ili Abdu-r-Rahmān) El-Kūfī, Ebū Abdi-r-Rahmān El-Esdzaī (182);

34. Nūh ibn Qajs, Ebū Revh El-Huddānī El-Basrī (183);

35. El-Muttalib ibn Zijād ibn Ebī Zuhejr El-Kūfī, Ebū Tālib (185);

36. El-Qādī Hassān ibn Ibrāhīm El-Anezī, Ebū Hāsim (186);

37. El-Hāfiz Dzerīr ibn Abdi-l-Hamīd, Ebū Abdillāh Ad-Dabbī El-Kūfī Er-Rāzī (188);

38. El-Fadl ibn Mūsā, Ebū Abdillāh El-Mervezi Es-Sīnānī (192);

39. El-Hāfiz Muhammed ibn Dzafer El-Medenī El-Basrī (193);

40. El-Hāfiz Ismāīl ibn Ulijja, Ebū Bisr ibn Ibrāhīm El-Esedī (193);

41. El-Hāfiz Muhammed ibn Ibrāhīm, Ebū Amr ibn Ebī Adijj Es-Sulemī El-Basrī (194);

42. El-Hāfiz Muhammed ibn Hāzim, Ebū Muāvija Et-Tamīmī Ad-Darīr (195); 43. El-Hāfiz Muhammed ibn Fudajl, Ebū Abdi-r-Rahmān El-Kūfī (195);

44. El-Hāfiz El-Vekī ibn El-Dzerrāh Er-Ruāsī El-Kūfī (196);

45. El-Hāfiz Sufjān ibn Ujejna, Ebū Muhammed El-Hilālī El-Kūfī (198);

46. El-Hāfiz Abdullāh ibn Numejr, Ebū Hisām El-Hamdānī El-Hārifī (199); 47. El-Hāfiz Hane’ ibn El-Hārit ibn Leqīt En-Nehaī El-Kūfī;

48. Ebū Muhammed Mūsā ibn Jaqūb Ez-Zemaī El-Medenī;

49. El-Alā ibn Sālim El-Attār El-Kūfī;

50. El-Ezraq ibn Alī ibn Muslim El-Hanefī, Ebu-l-Dzehm El-Kūfī;

51. Hānī ibn Ejjūb El-Hanefī El-Kūfī;

52. Fudajl ibn Merzūq El-Agarr Er-Ruāsī El-Kūfī (oko 160);

53. Ebū Hamza Sad ibn Ubejda Es-Sulemī El-Kūfī;

54. Mūsā ibn Muslim El-Hizāmī Es-Sejbānī, Ebū Īsā El-Kūfī At-Tahhān (Mūsā As-Sagīr);

55. Jaqūb ibn Dzafer ibn Ebī Ketīr El-Ansārī El-Medenī;

56. Utmān ibn Sad ibn Murrah El-Quresī, Ebū Abdillāh (Ebū Alī) El-Kūfī.

 

Ovaj hadis navodi toliko prenosilaca (ruvāt) u svakom vremenu da ga to cini mutevātir hadisom. Sto se tice ucenjaka koji su naveli ovaj hadis u svojim zbirkama, dovoljno je da spomenemo da je Allāma El-Emīnī popisao imena 360 ucenjaka do cetrnaestog vijeka.

 

Neki ljudi su pokusali da unesu sumnju u lanac prenosilaca (esnād) ovog hadisa. Kao sto je svakom izucavaocu islamske predaje poznato, ako je jedan hadis mutevātir, nema uopste potrebe da se razmatra lanac prenosilaca svakog individualnog hadisa. Ipak, kako bismo pokazali ispraznost ove optuzbe, zelio bih da navedem misljenja nekih najpoznatijih tradicionalista (muhadditūn).

 

Lanac prenosilaca (esnād) hadisa sa Gadīra:

 

a. El-Hāfiz Ebū Īsā Et-Tirmidī (umro 279. godine poslije hidzre) je rekao u svom djelu Es-Sahīh, jednom od sest priznatih sahiha (Es-Sihāh Es-Sittet): "Ovo je dobar i tacan hadis (hādā hadītun hasenun sahīhun)."

 

b. El-Hāfiz Ebū Dzafer At-Tahavi (umro 321. godine poslije hidzre) je rekao u svom djelu Muskilu-l-ātār, 'Ovaj hadis je tacan sudeci prema lancu prenosilaca i niko nije rekao nista protiv njegovih prenosioca (fe hāda-l-hadītu sahīhu-l-isnādi ve lā tane li ehadin fī ruvātihi).'

 

c. Ebū Abdillāh el-Hākim en-Nejsābūrī (umro 405. godine poslije hidzre) je prenio ovaj hadis sa nekoliko lanaca prenosilaca u svom djelu El-Mustedrek i rekao da je tacan (sahīh).

 

d. Ebū Muhammed Ahmed ibn Muhammed El-Āsimī je rekao: "Ovaj hadis prihvata ummet, i on je u skladu sa njegovim principima (ve hādā hadītun teleqqathu-l-ummetu bi-l-qabūli ve huve muvāfiqu bi-l-usūli)."

 

Na isti nacin, sljedeci su tradicionalisti (ar. muhadditūn), medju stotinama ostalih, prenijeli ovaj hadis kao sahīh:

 

1. Ebū Abdillāh el-Mahāmilī el-Bagdādī u svom djelu Āmālī;

2. Ibn Abdi-l-Barr el-Qurtubī u djelu el-Istīāb;

3. Ibnu-l-Magāzilī es-Sāfiī u djelu el-Menāqib;

4. Ebū Hāmid el-Gazzālī u djelu Sirru-l-ālemejn;

5. Ebu-l-Faradz ibn El-Dzevzī u djelu el-Menāqib;

6. Sibt ibn El-Dzevzī u djelu Tedkiret havāssi-l-ummet;

7. Ibn Ebī-l-Hadīd El-Mutezilī u djelu Serh Nahdzi-l-belāga;

8. Ebū Abdillāh el-Gandzī es-Sāfiī u djelu Kifājetu-t-tālib;

9. Ebū-l-Mekārim Alāu-d-dīn Es-Simnānī u djelu el-Urvetu-l-vutqā;

10. Ibn Hadzer El-Asqalānī u djelu Tehdību-t-tehdīb;

11. Ibn Ketīr ed-Dimasqī u djelu et-Tārīh;

12. Dzelālu-d-dīn Es-Sujūtī;

13. el-Qastalānī u djelu el-Mevāhibu-l-ledunnijjet;

14. Ibn Hadzer el-Mekkī u djelu es-Savāiqu-l-muhriqa;

15. Abdu-l-Haqq Ed-Dihlevī u djelu Serhu-l-miskāt; i mnogi drugi.

 

Treba primijetiti da sva imena koja smo ovdje naveli pripadaju sunitskim ucenjacima. U sunnijskoj upotrebi, hadis se naziva sahīh kada ga u neprekidnom nizu prenesu osobe provjerenog postenja (ādil), osobe koje imaju savrsenu memoriju, koje nemaju mana i nisu smatrane za cudake (sādd). Ako se gornje karakteristike pronadju u lancu prenosilaca (isnād) nekog hadisa ali se memorija jednog ili vise prenosilaca pokaze za jedan stepen manjom nego sto je to potrebno za tacan (sahīh) hadis, tada se on naziva dobrim (hasen) hadisom.

Dakle, kada sunitski ucenjaci kazu da je hadis o Gadīru sahīh, oni pod tim misle da su prenosioci toga hadisa provjerenog postenja (tj. nemaju nikakvih mana u vjerovanju i djelima), da imaju savrsenu memoriju, te da taj hadis nema nedostataka i da nije neuobicajen.

 

Opste značenje riječi mevlā

 

Posto se ne moze osporiti autenticnost hadisa sa Gadīra, neki pokusavaju da umanje njegovu vaznost tvrdeci kako rijec “mevlā”, koja se koristi u ovom hadisu znaci "prijatelj" te da je Boziji Poslanik zapravo zelio da kaze: "Onaj kome sam ja prijatelj, Alī mu je prijatelj."

 

Problem je u tome sto ni jedna osoba koja je bila prisutna na Gadīru nije shvatila ovu rijec u takvom navodnom znacenju. Hassān ibn Tābit, poznati pjesnik Bozijeg Poslanika, sastavio je stihove i izrecitovao ih pred skupinom, u kojima je rekao:

 

"Poslanik mu je tada rekao: ustani, o Alī!

Zelim da budes imam i vodic poslije mene."

(Fe qāle lehu: qum jā Alijju fe innenī 

radītuke min badī imāmen ve hādijen.)

 

Umar ibn El-Hattāb je cestitao Alīju sljedecim rijecima: “Cestitam ti sine Ebū Tāliba, za jedan dan ti postade mevlā svakog vjernika i svake vjernice (henīen leke jā-bne ebī Tālibin, esbahte ve emsejte mevlā kulli mu-minin ve mu-minetin). "Da rijec mevlā ovdje znaci “prijatelj" - cemu onda cestitke? Zar je Alī prije toga bio neprijatelj svih vjernika i vjernica, tako da je Umar morao reci da je on “za jedan dan” postao prijatelj sviju njih? Hazreti Alī je licno napisao Muāviji: "A Boziji Poslanik mi je dao vlast nad tobom onog dana na Gadīr Hummu."

 

Takodjer, postoje mnogi drugi ashabi Bozijeg Poslanika s.a.v. koji su u svojim poemama koristili rijec mevlā sa znacenjem “gospodar” i povezivali je sa Gadīr Hummom. Bezbrojni poznavaoci Kur'āna, arapske gramatike i knjizevnosti protumacili su rijec mevlā kao evlā, sto znaci “imati vise autoriteta ili vecu vlast.

 

Navescemo kao primjer sljedece ucenjake:

  • Ibn Abbās u svom Tefsīru, na marginama djela Ed-Durru-l-mentūr, V tom, str. 355;
  • El-Kelbī, kako napominje Er-Rāzī u svom djelu Et-Tefsīru-l-kebīr, XXIX tom, str. 227;
  • El-Alūsī, Rūhu-l-ma-ānī, XXVII tom, str. 178;
  • El-Ferrā, (Er-Rāzī, ibid.;
  • El-Alūsī, ibid.);
  • Ebū Ubejda Mu’ammer ibn Mutennā El-Basrī (Er-Rāzī, ibid.;
  • i Es-Serīf El-Dzurdzānī, Serhu-l-mevāqif, III tom, str. 271);
  • El-Ehfes El-Evset u djelu Nihājetu-l-uqūl;
  • El-Buhārī u djelu As-Sahīh, VII tom, str. 240;
  • Ibn Qutejba, u djelu El-Qurtajn, II tom, str. 164;
  • Ebū-l-Abbās Taleb (u djelu Serhu-s-sebati-l-muallaqa od Ez-Zūzenīja);
  • At-Tabarī u svom Tefsīru, IX tom, str. 117;
  • El-Vāhidī u djelu El-Vasīt;
  • Et-Talebī u djelu Kesf ve-l-bejān;
  • Ez-Zamahserī u djelu El-Kessāf, II tom, str. 435;
  • El-Bejdāvī u svom Tefsīru, II tom, str. 497;
  • En-Nesefī u svom Tefsīru, IV tom, str. 229;
  • El-Hāzin El-Bagdādī u svom Tefsīru, IV tom, str. 229;
  • i Muhibbu-d-dīn Efendī u djelu Tenzīlu-l-ājāt.

 

Znacenje rijeci mevla u kontekstu

 

Ispitajmo sada kakvo se znacenje moze izvesti iz konteksta ovog hadisa. Ako neka rijec ima vise od jednog znacenja, najbolji nacin da se utvrdi njena prava konotacija jeste da se pronadju njene asocijacije (qarīnet) i odgovarajuci kontekst. Kada razmotrimo asocijacije ovoga hadisa, one nam jasno pokazuju da jedino znacenje koje pristaje uz njega jeste “gospodar.” Postoje mnoge asocijacije koje se mogu povezati sa ovim hadisom, a neke od njih su sljedece:

Prvo: Pitanje koje je Boziji Poslanik postavio prije svoje izjave. Upitao je: “E lestu evlā bikum min enfusikum? Zar ja nemam veci autoritet nad vama od vas samih?” Kada su oni rekli, “Da, zaista,” onda je Poslanik izjavio, “Men kuntu mevlāhu fe hādā Alijju mevlāhu. Kome sam ja gospodar, Alī mu je gospodar (mevlā).”

Bez sumnje, rijec “mevlā” u ovoj izjavi ima isto znacenje kao i “evlā bikum” (imati vise autoriteta nad nekim). Najmanje sezdeset i cetvorica sunitskih muhaddisa su citirali ovo pitanje; medju njima su Ahmed ibn Hanbel, Ibn Mādze, En-Nesāī i Et-Tirmidī.

Drugo: Dova (ed-duā) koju je Boziji Poslanik proucio odmah poslije ove izjave: “Allāhumme vāli men vālāhu ve ādi men ādāhu ve-nsur men nasarehu ve-hdul men hadelehu” (O Boze! Voli onoga ko njega voli, i budi neprijatelj njegovom neprijatelju; pomozi onome ko pomogne njemu i zaboravi onoga ko zaboravi njega”). Ova dova pokazuje da je Alīju na taj dan povjerena odgovornost koja ce, po samoj svojoj prirodi, naciniti neke ljude njegovim neprijateljima (a ta odgovornost ne bi mogla biti takva osim u slucaju vladara); a izvrsavajuci tu duznost, bice mu potrebni prijatelji koji ce ga podrzavati. Da li pomagaci ikada moraju da odrzavaju prijateljstvo?

Trece: Sljedeca izjava Bozijeg Poslanika: “Izgleda izvjesno da ce me uskoro Allah pozvati i da cu se ja odazvati tome pozivu.” Ovo jasno pokazuje da je Poslanik pripremao muslimane za imamet nakon njegove smrti.

Cetvrto: Cestitke ashaba i njihova pokazana radost ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji u znacenje ove izjave.

Peto: Prilika, mjesto i vrijeme. Zamislite Bozijeg Poslanika kako prekida put u podne, zadrzavajuci gotovo sto hiljada putnika na vrelom suncu arapske pustinje i primoravajuci ih da sjede na trnovitom mjestu i vrelom pijesku, dok mu je od kamiljih sedla pravljen minber. Zamislite ga onda kako drzi dugacko predavanje i kako na kraju svih tih priprema izjavljuje, “ko god me voli, neka voli Alīja” ili “kome god sam ja prijatelj, Alī mu je prijatelj”! Da li je takva stvar oprostiva pred zdravim razumom? Ne, ali su neki ljudi spremni da optuze Bozijeg Poslanika za takvo djetinjasto ponasanje!

Hazreti Alī - nefs Bozijeg Poslanika

Postoje mnogi ajeti koji ukazuju na hilafet Alīja ibn Ebī Tāliba. Sada ih nije moguce sve nabrojati, ali treba spomenuti dogadjaj poznat pod nazivom Mubāhila (izazivanje prokletstva) koji se dogodio u devetoj godini poslije hidzre. Te godine je delegacija od cetrnaest hriscana iz Nedzrāna dosla da se sastane sa Bozijim Poslanikom s.a.v.. Kada su se sreli sa njim, upitali su ga: “Kakvo je tvoje misljenje o Isusu?” Poslanik je odgovorio, “Danas se mozete odmoriti a sutra cete dobiti odgovor.” Sljedeceg dana, bila su objavljena tri ajeta o Isusu iz trece kur’anske sure (3:59-61). Kada hriscani nisu prihvatili Allahove rijeci insistirajuci na sopstvenim vjerovanjima, Poslaniku je objavljen sljedeci ajet: “A onima koji se s tobom o njemu budu raspravljali, posto si vec pravu istinu saznao, ti reci: Hodite, pozvacemo sinove nase i sinove vase, i zene nase i zene vase, a doci cemo i mi (enfusena ve enfusekum), pa cemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!” (3:61).

Sljedeceg dana su hriscani dosli sa jedne strane, a sa druge strane je iz svoje kuce izasao Boziji Poslanik noseci Husejna u narucju i drzeci Hasana za ruku. Iza njega je isla Fātima, a iza nje Alī. Kada su hriscani vidjeli pet cistih dusa, uzdrzali su se od predlozenog proklinjanja i pristali na sporazum sa Bozijim Poslanikom. U ovom ajetu, kako kaze Dzābir ibn Abdillāh El-Ensārī, rijec “sinovi” se odnosi na Hasana i Husejna, rijec “zene” se odnosi na Fātimu, a rijec “mi” se odnosi na Poslanika i Alīja. Tako je Alī ibn Ebī Tālib a.s. u ajetu o Mubāhili nazvan “nefsom” (osobom) Bozijeg Poslanika. Iz toga slijedi da, bas kao sto je nedozvoljeno praviti se superiornijim od Bozijeg Poslanika, na slican nacin je nedozvoljeno traziti da se bude vazniji od Alīja, jer je on prema Allahovim rijecima “nefs” Bozijeg Poslanika. Ko god pokusava da bude bolji od Alīja, zapravo pokusava da bude bolji od Bozijeg Poslanika.

 

Hadisi o prednostima Alija

Nakon objave u Gadīru, zaista nema vise potrebe da se donose drugi dokazi o hilafetu Alīja ibn Ebī Tāliba. Ipak, moze biti korisno citirati neke hadise koji se odnose na njega. U hadisu koji se naziva hadītu-teqalejn, Poslanik je rekao: “Ostavljam dvije vazne stvari medju vama: Allahovu knjigu i moj Ehlu-l-bejt. Ako ih se drzite, i nastavite da slijedite i slusate ove dvije stvari, a da ni jednu ne zapostavite, nikada necete zalutati. Oni se nece razdvojiti jedno od drugog sve dok mi se ne pridruze kod izvora Kevser (u dzennetu).” Svi priznaju da Alī ibn Ebī Tālib nije jedina licnost iz Ehlu-l-bejta, nego je samo glava porodice. Stoga se duznost da mu budemo poslusni dokazuje iz ovog univerzalnog hadisa.

Zatim, tu je i hadis koji je poznat pod nazivom Hadīsu-l-menzilet. U pohodu na Tebūk, koji se desio u mjesecu redzebu devete godine poslije hidzre, Poslanik je ostavio Alīja kao svog zastupnika u Medini. Alī je sa cudjenjem izjavio, “Zar me ostavljas za sobom?” Poslanik ga je upitao, “O Alī, zar nisi zadovoljan time sto kod mene imas isto mjesto koje je Hārūn imao kod Mūsāa, osim sto poslije mene nece biti Bozijeg poslanika?” Poslanik je time mislio reci da je on, kao sto je Mūsā bio ostavio Hārūna da se brine o narodu kada je sam otisao da primi Bozije zapovijesti, na isti nacin namjeravao ostaviti Alīja kao svog namjesnika koji ce se brinuti o stvarima vjere za vrijeme njegova odsustva.

Zatim, tu je i dogadjaj kada je objavljena sūretu-l-Berāet (9. sura) ljudima iz Mekke. Prvo je Ebū Bekr bio poslan da je proglasi pred mnogoboscima. Kasnije je Poslanik poslao Alīja da preuzme tu sūru od Ebū Bekra i da je proglasi u Mekki. Ebū Bekr se vratio u Medinu nakon sto je vec prevalio pola puta prema Mekki i upitao Bozijeg Poslanika da li su ikakav ajet ili naredba bili primljeni od Allaha koji ne odobravaju da on objavi tu suru. Poslanik je rekao, “Dzibrīl mi je dosao i rekao da niko ne smije dostaviti poruku osim mene ili osobe koja je od mene.”

Moralni princip koji je evidentan u ovim Poslanikovim izjavama takodjer je izrazen u sljedecem hadisu koji su prihvatili svi mezhebi. Poslanik je rekao: “Alī je uz istinu i istina je uz Alīja. Gdje god Alī krene, istina (takodjer) krene s njim.” Pravedan hilafet je stoga s pravom povjeren Alīju i nikome drugom.

Jos jedan vazan hadis je onaj o Bozjoj svjetlosti (Hadītu-n-nūr). Sejjid Alī Hamadānī pise u svom djelu Meveddetu-l-qurbā prenoseci od Selmāna el-Fārsīja, da je Poslanik rekao: “Ja i Alī smo obojica stvoreni od jednog istog nūra (Bozje svjetlosti) cetiri hiljade godina prije stvaranja Ādema, a kada je Ādem stvoren, taj nūr je postavljen u njegovu kicmu. Tako smo nastavili da zauzimamo isto mjesto, sve dok se nismo razdvojili u kicmi Abdu-l-Muttaliba. Zbog toga je u meni poslanstvo a u Aliju hilafet.” U djelu Rijādu-l-fadāil, posljednje rijeci gornjeg hadisa navedene su na sljedeci nacin: “Onda me je On ucinio Poslanikom, a Alīja zastupnikom (vasijj).

Kur'anski ulul-emr moraju biti bezgrijesni
Allah kaze u Kuranu: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i onim zaduzenim za upravljanje medju vama. A ako se u necemu ne slazete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rjesenje ljepse" (4:59). Ovaj ajet obavezuje muslimane na dvije pokornosti: prvo, pokornost prema Allahu; drugo, pokornost Poslaniku i “onim zaduzenim za upravljanje medju vama” (ūli-l-emri minkum). Raspored rijeci pokazuje da je pokornost prema ūlu-l-emr isto onoliko obavezna koliko i pokornost prema Bozijem Poslaniku, jer ih inace Allah ne bi stavio zajedno u ovom ajetu.
Prije nego sto razlucimo ko su ūlu-l-emr, bilo bi dobro da pogledamo naredbu pokoravanja Bozijem Poslaniku, i vidimo koliko je ona sveobuhvatna i sveprozimajuca, i koliki je autoritet Allahovog Poslanika. Allah kaze u Kur’anu: “A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naredjenju, pokoravali” (4:64). Poslanici i vjerovjesnici su se morali slusati i slijediti i od sljedbenika se nije ocekivalo da provjeravaju svako djelo Poslanika da bi odlucili sta da poslusaju a sta ne. To jasno pokazuje da su Boziji poslanici bili ocisceni od grijeha i pogreski, inace Allah ne bi naredio ljudima da se Njegovim poslanicima bezuslovno pokoravaju.
Postoje mnogi ajeti u kojima nam Allah naredjuje da se pokoravamo Poslaniku s.a.v.: "O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku, i ne nistite djela svoja! (47:33). Allah takodjer kaze, “Onoga ko se pokorava Allahu i Poslaniku Njegovu, On ce uvesti u dzennetske basce... (4:13). U istoj suri se tvrdi, “Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se Allahu" (4:80). U ovim, kao i u brojnim drugim kur’anskim ajetima, pokornost Allahu je izjednacena sa pokornoscu Njegovim poslanicima. Ovakva naredba ne bi bila moguca da ti poslanici nisu bili bezgrijesni (masūm).
Sada obratimo paznju na sljedece ajete: "Ne priklanjajte se onima koji nepravedno (gresno) postupaju... (11:113) i  I ne pokoravaj se ni gresniku ni nevjerniku medju njima! (76:24). Slika je kompletna. Poslanicima se treba pokoravati; nepravednicima i gresnicima se ne smije priklanjati niti pokoravati. Jedini zakljucak je taj da poslanici nisu bili grijesnici, ili drugim rijecima, oni su bili bezgrijesni (masūm). Zamislite samo kakva bi situacija bila da je neki poslanik ponekad navodio svoje sljedbenike da cine greske ili grijehe. Jadni sljedbenici bi u svakom slucaju bili osudjeni na Allahovo nezadovoljstvo. Prekrsili bi Allahovo naredjenje i ako bi poslusali Poslanika i pocinili neki grijeh, kao i u slucaju da ga odbiju poslusati. Dakle, poslanik koji nije bio bezgrijesan mogao je donijeti samo sramotu i nevolju svome narodu.
Sto se tice samog posljednjeg Bozijeg Poslanika s.a.v. , Allah nam kaze: Ono sto vam Poslanik da to uzmite, a ono sto vam zabrani ostavite” (59:7). To znaci da je dozvola ili zabrana Bozijeg Poslanika uvijek bila u skladu sa Allahovom voljom. Ovo je jos jedan dokaz da je Boziji Poslanik bio bezgrijesan. Niko ne moze bezpogovorno izvrsavati naredbe covjeka koji nije bezgrijesan. Evo jos jednog ajeta: “Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas ce Allah voljeti i grijehe vam oprostiti” (3:31). Ovdje Allahova ljubav zavisi od slijedjenja Bozijeg Poslanika. Obje ljubavi su zajedno spomenute: ako volite Allaha, slijedite Poslanika; ako volite Poslanika, Allah ce vas voljeti. Zar to ne pokazuje da je Poslanik bio potpuno lisen mane bilo kakve vrste?
Nisu samo njegova djela bila Bozije naredbe, nego su to bile i njegove rijeci. Allah kaze u Kuranu: “On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje! (53:3-4). Ovdje vidimo najveci stepen bezgrijesnosti koji se moze zamisliti. Takodjer, postoji nekoliko ajeta u kojima je Boziji Poslanik opisan na sljedeci nacin: “On je neukima poslao Poslanika, jednog izmedju njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih ocisti i da ih Knjizi i mudrosti nauci... (62:2). Kako moze Poslanik da druge ocisti od grijeha i mana, ako sam nije od njih ociscen? Kako moze covjek da druge nauci mudrost ako sam nema dovoljno mudrosti da razluci sta je dobro a sta zlo; ili jos gore, ako nema dovoljno jaku volju da se odupre cinjenju zla? Poslanik je morao da poduci ljude Allahovoj Knjizi, sto znaci da ju je on najbolje poznavao. On je morao da ih ocisti i nauci mudrosti, sto znaci da je on sam bio cist i mudar. Svjedok savrsenstva Poslanikovog karaktera je i sljedeci kuranski ajet: Jer ti, zaista, imas karakter visoki” (68:4). Covjek koji cini greske ne zasluzuje ovakve komplimente.


Svi ovi ajeti jasno pokazuju sljedece dvije cinjenice: Prvo, autoritet Bozijeg Poslanika nad vjernicima bio je bezgranican i vazio je u svim okolnostima. Svaka stvar koju je on naredio, pod bilo kojim okolnostima, na bilo kojem mjestu i u bilo koje vrijeme morala se bezuslovno izvrsiti. Drugo, taj vrhovni autoritet mu je dat zbog toga sto je on bio bezgrijesan (masūm) i lisen svake vrste mane ili grijeha. U protivnom, Allah nam ne bi naredio da mu se bezpogovorno pokoravamo. U ajetu u kome se spominju ūlu-l-emr, onim zaduzenim za upravljanje medju nama, dat je istovjetan autoritet nad muslimanima. To je zato jer su i Poslanik i ūlu-l-emr zajedno spomenuti i vezani za istu rijec etī-ū  pokoravajte se. Zato je pokornost ovim osobama istog ranga kao i pokornost Poslaniku.


Iz toga prirodno slijedi da i ūlu-l-emr takodjer moraju biti bezgrijesni i liseni svake mane ili pogreske. Da nije tako, pokornost njima ne bi bila ujedinjena sa pokornoscu Poslaniku. Emīru-l-mu-minīn, Alī ibn Ebī Tālib je rekao: “Ne smije se pokoravati onome ko se ne pokorava Allahu; uistinu prava pokornost pripada Allahu, Njegovom Poslaniku i onim koje je Allah zaduzio za upravljanje. Uistinu je Allah naredio (ljudima) pokornost Bozijem Poslaniku zbog toga sto je on bio bezgrijesan i cist, i zato sto on ne bi naveo ljudima na nepokornost Allahu; zaista, On je naredio (ljudima) da se pokoravaju zapovijednicima zbog toga sto su oni bezgrijesni i cisti, i ne bi naredili ljudima da odbiju pokornost Allahu.
 

Da li se Ulu- l  emr odnosi na sve muslimanske vladare?


Vjerovanje da se ūlu-l-emr odnosi na sve muslimanske vladare, mada na siroko prihvaceno i slijedjeno, ne zasniva se ni na kakvom logickom rezonovanju. Ono je samo rezultat odredjenih dogadjaja vezanih za smjenu vlasti u islamskoj zajednici. Vecina muslimana pokoravala se i pokorava i dan danas, na jedan nacin ili drugi, svakojakim monarsima i vladarima, a njihova ulema im je tumacila i tumaci islam i Kur’an na nacin koji zadovoljava one na vlasti. Historija muslimana, vise nego historija bilo kojeg naroda, ispunjena je imenima vladara cije su nepravde i zlocini ispunili brojne stranice u njenim knjigama. O tome cemo ukratko govoriti kasnije. Takvi vladari su oduvijek postojali i uvijek ce ih biti. Ali sto je najgore, muslimanima je receno da su oni ūlu-l-emr koji se spominju u kur’anskom ajetu.
Da im je Allah naredio da se pokoravaju takvim vladarima, muslimani bi bili dovedeni u nemogucu situaciju. Bili bi osudjeni na Allahovo nezadovoljstvo ako bi im se pokoravali, jer bi prekrsili Allahovu zabranu da se “ne pokoravaju gresniku,” ali, takodjer, i ako bi odbili da im se pokore, jer bi prekrsili Allahovu naredbu da se “pokore muslimanskim vladarima.” Dakle, ako prihvatimo ovakvo tumacenje, muslimani bi bili osudjeni na propast, bilo da se pokoravaju ili ne. Takodjer, postoje muslimanski vladari razlicitih vjerovanja i ubjedjenja. Medju njima su sljedbenici hanafijske, safijske, vehabijske, malikijske, hanbelijske, siitske i ibaditske skole. Kada bismo prihvatili ovakvo tumacenje, onda bi muslimani koji zive u zemlji gdje vlada ibadijski sultan (kao sto je Oman) morali slijediti ibadijske vjerske postulate, dok bi oni koji zive u zemlji kojom vlada siitski vladar (kao sto je Iran) morali slijediti siitsko vjerovanje. Imaju li oni koji vjeruju u ovakvo tumacenje ulul-emra dovoljno hrabrosti i ubijedjenja da slijede sopstveno tumacenje do njegovog logickog kraja?
Poznati komentator, Fahru-d-Dīn Er-Rāzī, zakljucio je u svom djelu Tefsīru-l-Kebīr da iz ovog ajeta slijedi da ūlu-l-emr moraju biti bezgrijesni. On tvrdi da je Allah naredio ljudima da se bespogovorno pokoravaju zapovijednicima, pa je stoga nuzno da oni budu bezgrijesni. Ukoliko postoji ikakva mogucnost da oni pocine grijeh (a grijeh je zabranjen), to ce znaciti da covjek mora da im se pokorava, a u isto vrijeme da im odbije pokornost sto se tice toga djela. To je, naravno, nemoguce! A onda, kako bi odvratio svoje citaoce od Ehlulbejta, on je proizveo jedinstvenu teoriju po kojoj je citav muslimanski Ummet bezgrijesan.
Ovo je potpuno nova teorija koje se ne bazira na Kur’anu niti na hadisu. Veoma je zacudjujuce da Er-Rāzī vjeruje da je svaki individualni pripadnik muslimanskog ummeta grijesan, ali tvrdi da su oni svi zajedno bezgrijesni. Cak i ucenik osnovne skole zna da, kada saberemo dvije stotine krava sa dvije stotine krava, kao rezultat dobijamo cetiri stotine krava, a ne jednog konja! Ali, Er-Rāzī kaze da, kada saberemo sedamdeset miliona grijesnika sa sedamdeset miliona grijesnika, dobijamo jednog bezgrijesnog covjeka! Zeli li on to da povjerujemo kako su svi pacijenti bolnice za mentalno oboljele, skupljeni zajedno, jednaki jednom covjeku zdravog razuma? Pjesnik Iqbāl je rekao: 'Od pameti dvije stotine magaraca ne moze se dobiti pamet jednog covjeka (Ke az magaz dō sad har fekr jek ensān nemī ājad).
Ocigledno, on je na osnovu zdravog razmisljanja zakljucio da ūlu-l-emr moraju biti bezgrijesni (masūm), ali ga je njegova predrasuda primorala da zakljuci da je islamski ummet u cjelini bezgrijesan. Takodjer, on se nije zadrzao na ajetu dovoljno dugo da primijeti kako on sadrzi rijeci 'minkum' (izmedju vas) koje pokazuju da ce spomenuti ūlu-l-emr biti dio muslimanskog ummeta, a ne cijeli muslimanski narod. A ako se cijelom muslimanskom ummetu treba pokoravati, ko ce onda ostati po strani da se pokorava?

 

Pravo značenje ulul-emr-a

 

Vratimo se sada ispravnom tumacenju navedenog ajeta. Imām Dzafer As-Sādiq rekao je da je ovaj ajet objavljen za Alīja ibn Ebī Tāliba, Hasana i Husejna.

Cuvsi to, neko je upitao imama:

'Ljudi pitaju zasto Allah nije spomenuo imena Alīja i njegove djece u Svojoj Knjizi?'

Imam je odgovorio: 'Reci im da je objavljena naredba da se klanja salāt (namaz), ali Allah nije spomenuo da li treba klanjati tri ili cetiri rekāta (dijela) nego je to Boziji Poslanik trebao objasniti. Objavljena je naredba da se daje zekāt, ali Allah nije rekao da se daje jedan od svaka cetiri dirhama nego je to Boziji Poslanik trebao objasniti.

Naredjen je hadz, ali Allah nije rekao da se tavāf (obilazenje oko Kabe) treba izvrsiti sedam puta, nego je to Boziji Poslanik trebao objasniti. Na isti nacin, objavljen je ajet Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i onim zaduzenim za upravljanje medju vama, a Boziji Poslanik je trebao jasno obznaniti ko su oni. Tako je on rekao da su oni Alīja, Hasan i Husejn.

 

U djelu Kifājetu-l-eter, postoji hadis koji prenosi Dzābir ibn Abdillāh El-Ansārī, kao objasnjenje za ovaj ajet. Kada je on bio objavljen, Dzābir je upitao Poslanika: Mi znamo za Allaha i za Poslanika, ali ko su nasi zapovijednici cija je pokornost sjedinjena sa pokornoscu Allahu i tebi? Poslanik je rekao: Oni su moje halife i imami muslimana nakon mene.

Prvi od njih je Alī, zatim Hasan, zatim Husejn, zatim Alī, sin Husejnov; zatim Muhammed sin Alīja, koji je u Tevratu spomenut pod imenom El-Bākir. O, Dzābire! Ti ces ga upoznati. Kada ga sretnes prenesi mu moj selām. Njega ce naslijediti njegov sin Dzafer, a njega njegov sin Mūsā, a njega njegov sin Alī, a njega njegov sin Muhammed, a njega njegov sin Alī, a njega njegov sin Hasan. Poslije njega Imam ce biti njegov sin ciji ce ime i nadimak (kunijet) biti isti kao moji. On ce biti huddzetullāh (Allahov dokaz) na zemlji i bakijjetullāh (onaj koga je Allah ostavio) u ljudskom rodu. Njemu ce se pokoriti citav svijet, od istoka do zapada. On ce biti ce skriven od ociju svojih sljedbenika i prijatelja, toliko da ce vjera u njegov imamet ostati jedino u onim srcima koje je Allah iskusao (za vjeru).

 

Dzābir je upitao, 'O Boziji Poslanice! Da li ce njegovi sljedbenici imati koristi od njegove skrivenosti? Poslanik je odgovorio, 'Da, tako mi Onoga ko me je sa poslanstvom poslao! Oni ce biti vodjeni njegovom svjetloscu i imati koristi od njegovog vilājeta (vodjstva) za vrijeme njegove skrivenosti, bas kao sto ljudi imaju koristi od sunca cak i kada je ono skriveno iza oblaka. O Dzābire! Ovo je jedna Allahovih cuvanih tajni i Njegovog znanja o nevidljivom. Cuvaj ga, osim od ljudi (koji zasluzuju da znaju).

 

Ovaj hadis je prenesen iz siitskih izvora. Drugi tradicionalisti (muhaddisi) ne iznose toliko detalja; ipak, postoji mnogo hadisa koji ukazuju na dvanaest imama, kao sto ce biti objasnjeno u narednom poglavlju. Sada, kada znamo ko su nasi zapovjednici, jasno je da se pitanje pokoravanja tiraninu uopste ne postavlja. U ovom ajetu se od muslimana ne trazi da se pokoravaju vladarima koji mogu biti nepravedni, tirani, neznalice, sebicnjaci i razvratnici.

 

Od njih se zapravo trazi da se pokoravaju dvanaestorici spomenutih imama, koji su svi bili bezgrijesni, liseni zlih misli i djela. Pokornost njima ne nosi u sebi nikakav rizik. Umjesto toga, ta pokornost nas stiti od svakog rizika, jer oni nikada nece izdati naredbu protiv Allahove volje i ophodice se prema svim ljudskim bicima sa ljubavlju, pravdom i jednakoscu.

 

Dvanaest halifa ili imama muslimana

 

Sada bi bilo preporucljivo da spomenemo nekoliko dijelova 77. poglavlja djela Jenābīu-l-meveddet, ciji je autor el-Hāfiz Sulejmān ibn Ibrāhīm el-Kundūzī, alim hanefijskog mezheba. Tu je citiran dobro poznati hadis “da ce poslije Poslanika Muhammeda s.a.v. biti dvanaest halifa, svi iz plemena Kurejs,koji se nalazi u mnogim knjigama, ukljucujuci i one zbirke hadisa koje su sastavili el-Buhārī, Muslim, Ebū Dāvūd i Et-Tirmidī. Autor citira mnoge hadise, cak i rijeci Bozijeg Poslanika: "Ja, Alī, Hasan, Husejn i devet Husejnovih potomaka smo cisti i bezgrijesni. On takodje citira da je Boziji Poslanik rekao imamu Husejnu: "Ti si zapovijednik, brat zapovijednika; ti si imam, sin imama, brat imama; ti si (Allahov) Dokaz, sin (Allahovog) Dokaza, brat (Allahovog) dokaza i otac devetorice (Allahovih) dokaza, od kojih ce deveti biti el-Mehdī.

 

Nakon sto je citirao mnoge slicne hadise, autor je napisao: 'Neki ucenjaci kazu da su hadisi (koji pokazuju da ce biti dvanaest halifa poslije Bozijeg Poslanika) dobro poznati i dolaze preko brojnih lanaca prenosilaca (isnād). Preko onoga sto je bilo, sada znamo da je u ovom hadisu Boziji Poslanik mislio na dvanaest Imama, potomaka iz svog Ehlu-l-bejta iz sljedecih razloga:

Prvi, ovaj hadis se ne moze odnositi na cetvoricu 'pravednih' halifa (el-hulefāu-r-rāsidūn) iz redova njegovih ashaba, jer je njih bilo manje od dvanaest; drugi, takodjer se ne moze primijeniti ni na halife iz Umejadske dinastije, jer:

 

(a) njih je bilo manje od dvanaest;

(b) svi, osim Umara ibn Abdi-l-Azīza, bili su tirani i nepravednici,;

(c) oni nisu bili iz porodice Hāsim, a Boziji Poslanik je rekao da ce oni svi biti iz porodice Hāsim...; treci, takodjer se ne moze primijeniti ni na halife iz porodice Abbās, jer

(a) njih je bilo vise od dvanaest;

(b) mada su poticali iz porodice Hasim, nisu bili potomci hazreti Husejna, a Boziji Poslanik je rekao da ce devet Imama biti njegovi potomci.

Zbog toga se ovaj hadis moze odnositi samo na dvanaest Imama i potomaka Poslanikovog Ehlu-l-bejta. Historija ce nam potvrditi da su oni bili najucevniji, najuzorniji, najbogobojazniji, najpobozniji, najboljeg porijekla, najboljih vrlina, najcjenjeniji u Allahovim ocima; njihovo znanje je poticalo od njihovog djeda, poslanika Muhammeda s.a.v., preko njihovih oceva - putem nasljedstva i putem direktnog Allahovog poducavanja.

 

Nekoliko podataka o dvanaestorici Imama

 

Prvi Imam: Emir-ul-muminin, Ali sin Ebu Taliba. Rodjen je 13. redzeba, deset godina prije pocetka poslanstva (600. godine po hriscanskom racunanju), u samoj Kabi; Postao je imam nakon smrti Bozijeg Poslanika s.a.v. 28. sefera 11/632. godine; Smrtno ga je ranio otrovnom sabljom Ibn Muldzem, dok je klanjao u dzamiji u Kufi (Irak); preselio je na ahiret nakon dva dana, 21. Ramazāna 40/661. godine. Sahranjen je u gradu Nedzefu (Irak).

 

Drugi Imam: Hasan, sin Alija b. Ebi Taliba. Rodjen je 15. ramazāna 3/625. godine u Medini; Otrovan je 7. ili 28. sefera 50/670. godine u Medini.

 

Treci Imam: Husejn, sin Alija b. Ebu Taliba. Rodjen je 3. sabāna 4/626. godine u Medini; Ubijen je kao sehid zajedno sa svojim sinovima, rodjacima i drugovima 10. muharrema 61/680. godine u mjestu Kerbelu (Irak). On i njegov stariji brat Hasan su sinovi kcerke Bozijeg Poslanika s.a.v, Fatime Zehre a.s.

 

Cetvrti Imam: Ali Zejnul Abidin, sin Husejna. Rodjen je 5. sabāna 38/659. godine; Otrovan je 25. muharrema 94/712. ili 95/713. godine u Medini.

 

Peti Imam: Muhammed Bakir, sin Alija Zejnul Abidina. Rodjen je 1. redzeba 57/677. godine u Medini; Otrovan je 7. zu-l-hidzdze 114/733. godine u Medini.

 

Sesti Imam: Dzafer Sadik, sin Muhammeda Bakira. Rodjen je 17. rebīu-l-evvela 83/702. godine u Medini, gdje je i otrovan 25. sevvāla 148/765. godine.

 

Sedmi Imam: Musa Kazim, sin Dzafera Sadika. Rodjen je u mjestu El-Ebvā, u blizini Medine, 7. sefera 129/746. godine; Otrovan je 25. redzeba 183/799. godine, u zatvoru Harūna Rasīda, u Bagdadu i sahranjen u mjestu el-Kāzimijja blizu Bagdada (Irak).

 

Osmi Imam: Ali Reza, sin Musa Kazima. Rodjen je u Medini 11. zu-l-kadeta 148/765. godine; Otrovan je 17. sefera 203/818. godine u Meshedu (Horāsān, Iran).

 

Deveti Imam: Muhammed Dzevad, sin Alija Reze. Rodjen je 10. redzeba 195/811. godine u Medini; Otrovan je u Bagdadu 30. zu-l-kadeta 220/835. godine. Sahranjen je pokraj svog djeda u el-Kāzimijji.

 

Deseti Imam: Ali Hadi, sin Muhammeda Dzevada. Rodjen je 5. redzeba 212/827. godine u Medini; Otrovan je u gradu Sāmarri (Irak) 3. redzeba 254/868. godine.

 

Jedanaesti Imam: Hasan Akari, sin Alija Hadija. Rodjen je 8. rebīu-l-ahira 232/846. godine u Medini; Otrovan je u gradu Sāmarri (Irak) 8. rebīu-l-evvela 260/874. godine.

 

Dvanaesti Imam: Muhammed Mehdi, sin Hasana Askarija. Rodjen je 15. sabāna 255/869. godine u gradu Sāmarri (Irak). On je sadasnji Imam; U gajbetul sugra (manjoj skrivenosti) bio je od 260/874. godine do 329/844. godine, kada je presao u gajbetul kubra (vecu skrivenost), koja traje i danas. On ce se pojaviti kada mu Allah to dozvoli, kako bi uspostavio Allahovu vlast na zemlji i ispuni je pravdom i jednakoscu, nakon sto ona bude ispunjena nepravdom i tiranijom. On je el-Kāim (onaj koji ce ustati da uspostavi Allahovu vlast); el-Hudzdzet (Allahov dokaz za Njegova stvorenja); Sāhibu-z-zemān (Gospodar naseg vremena) i Sāhibu-l-emr (onaj kome je dat Boziji autoritet).

 

Popularno gledište o hilafetu i imametu

 

Vecina danasnjih muslimana, ili radije muslimanskih ucenjaka, vjeruje da je nuzno i obavezno (vādzib) uspostaviti imamet, odnosno hilafet. Ali, na zalost, to je teorija do koje gotovo niko ne drzi. En-Nesefī pise u svom djelu El-akāid: "Muslimani ne mogu biti bez imama, koji ce se pobrinuti za sprovodjenje Allahovih zakona, izvrsavanje kazni (hudūd), odbranu granica, otpremanje armije, sakupljanje poreza, suzbijanje kradja i razbojnistava, itd.. On ce predvoditi namaz svakoga petka i na dva bajrama, rjesavati razmirice, odlucivati prema dokazima i izjavama svjedoka, brinuti se o maloljetnim koji nemaju staratelje i vrsiti podjelu ratnog plijena.

 

Kako jedan halifa moze doci na vlast?

 

U teoriji postoje cetiri principa za odabiranje halife. Medjutim, svi ti principi se izvode iz dogadjaja koji su uslijedili nakon smrti Bozijeg Poslanika s.a.v., vezano za preuzimanje vlasti, a ne iz kur'anskih ajeta i hadisa. Evo tih pricipa:

 

1) Idzmā, tj. konsenzus ljudi koji imaju moc i polozaj. Po ovom principu slaganje svih sljedbenika Bozijeg Poslanika nije potrebno, niti je nuzno obezbijediti pristanak svih osoba koje imaju moc i utjecaj u Ummetu. On je proizasao iz Ebu Bekrovog nacina dolaska na vlast.

 

2) Nominovanje od strane prethodnog halife. Ovaj princip, mada potpuno suprotan prvom, bazira se na Ebu Bekrovom odredjivanju Umara za svog nasljednika, bez ikakvog mijesanja zajednice.

 

3) Sūrā, tj. odabiranje od strane izbornog tijela. Ovaj princip je ukljucen jer je drugi halifa, Umar, odredio sest osoba koje su trebale da izmedju sebe odrede halifu.

 

4) Vojna moc. Svako ko je u stanju doci do vlasti vojnom silom ima pravo da postane halifa muslimana. Ovaj princip, mada potpuno suprotan svim do sada navedenim, proizilazi iz nacina dolaska na vlast Muavije b. Ebi Sufijan.

 

Autor djela Serhu-l-meqāsid je objasnio da, kada neki imam umre, a neka osoba koja posjeduje trazene kvalifikacije za polozaj halife (bez prisege na vjernost (bejat) koja mu je inace trebala biti polozena, i bez naimenovanja od strane prethodnog halife), zatrazi to namjestenje, njegov zahtjev za hilafet ce biti priznat pod uslovom da njegova moc pokori narod; ovo vazi cak i ako taj novi halifa bude neznalica ili nemoralan. Isto tako, kada halifa na ovaj nacin dodje na vlast a nakon toga ga pokori neka druga osoba, on ce biti svrgnut, a osvajac ce biti priznat za imama ili halifu.

 

U teoriji nesiijskih mezheba, pored ostalih uslova, halifa mora biti pravedan (ādil) i u stanju da sudi i izrekne presude o pravnim i religijskim pitanjima, odnosno, da bude mudztehid. Ali, ova dva uslova postoje samo u teoriji. Kao sto smo u prethodnom odjeljku citirali, cak i neznalica ili nemoralna osoba moze postati halifa. Zbog toga su uslovi pravednosti i znanja o religiji bez osnova. Po ovoj teoriji bezgrijesnost (ismet) nije nuzan uslov za hilafet. Da bi se potkrijepila ova tvrdnja, navode se rijeci Ebū Bekra, koje je izgovorio na minberu pred ashabima: "O ljudi, postavljen sam za vladara nad vama, iako nisam najbolji od vas. Pomozite mi kada budem cinio dobro, ispravite me ako budem grijesio. Treba da znate da mi s vremena na vrijeme dolazi sejtan. Zbog toga, ako se razljutim, odvojite se od mene."

Et-Teftezānī kaze u svom djelu Serh Aqāidi-n-nesefī: "Imamu ne treba da se oduzme imamet zbog nemorala ili tiranije."

 

Ebu Bekrov dolazak na vlast

 

U teoriji nesiitskih mezheba postoje cetiri principa za odabiranje halife. Medjutim, svi ti principi se izvode iz dogadjaja koji su uslijedili nakon smrti Bozijeg Poslanika s.a.v. vezanih za preuzimanje vlasti, a ne iz kur-anskih ajeta ili hadisa. U tim mezhebima se prve cetiri halife nazivaju el-hulefāu-r-rāsidūn (pravedne halife). Pogledajmo sada kako su oni dosli na vlast.

 

Odmah nakon smrti Bozijeg Poslanika, muslimani iz Medine, poznati kao ensarije, okupili su se na mjestu koje se zvalo sakīfa plemena Benū Sāida. Sudeci prema autoru djela Gijātu-l-lugat, to je bilo mjesto gdje su se Arapi okupljali radi necega sto nisu htjeli da to dodje u javnost. Tu je Sead ibn Ubāda, mada bolestan, bio doveden i postavljen da sjedi na uzdignutoj stolici, zaogrnut plastom, kako bi mogao biti izabran za halifu. Sead je tada odrzao govor u kojem je nabrojao vrline ensarija i rekao im da preuzmu hilafet prije nego sto to ucini neko drugi. Ensarije su se slozili i rekli da zele da im on bude halifa. Ali, onda su se izmedju sebe poceli pitati: 'Kakav odgovor cemo dati muhādzirima ako se suprotstave ovome i iznesu sopstveni zahtjev? Jedna grupa je rekla, Reci cemo im  hajde da imamo jednog vladara izmedju vas i jednoga vladara od nas. Sead je na to rekao: Ovo je prva slabost koju ste pokazali.

 

Neko je obavijestio Umara ibn Hattāba o ovom okupljanju rijecima: “Ako uopste zelis da vladas, moras otici u Sakīfu prije nego sto bude prekasno i tesko da se promijeni ono o cemu se tamo odlucuje.” Kada je to cuo, Umar je u drustvu Ebū Bekra i Ebū Ubejde pozurio u sakīfu. Et-Taberī, Ibnu-l-Esīr, Ibn Kutejba i drugi historicari pisu da, cim su Ebū Bekr, Umar i Ebū Ubejda stigli u sakīfu i zauzeli mjesta, Sābit ibn Kajs je ustao i poceo nabrajati vrline ensarija i predlozio da bi mjesto halife trebalo biti ponudjeno nekome od njih. Prenosi se da je Umar kasnije rekao: “Kada je govornik ensarija zavrsio, naumio sam da govorim jer sam se vec bio sjetio nekih vaznih cinjenica, ali mi je Ebū Bekr dao znak da sutim. Tako sam prisutio. Ebū Bekr je bio kompetentniji i imao je vise znanja od mene.

 

On je onda rekao iste stvari kojih sam se ja sjetio i izrazio ih na jos bolji nacin.” Sudeci prema djelu Revdatu-s-safā, Ebū Bekr se obratio skupu u sakīfi sljedecim rijecima: “Skupino ensarija! Mi priznajemo vase kvalitete i vrline. Nismo zaboravili ni vasu borbu i napor u promovisanju islama. Ali, cast i postovanje koje medju Arapima imaju Kurejsi ne uziva ni jedno drugo pleme, tako da se Arapi nece pokoriti nikome drugome osim Kurejsima.” U djelu es-Sīra el-Halebijja, pise da je Ebu Bekr takodjer rekao: “Bilo kako bilo, cinjenica je da smo mi muhadziri prvi prihvatili islam, da je Poslanik (s.a.v.) bio iz naseg plemena i da smo mi njegovi rodjaci, i stoga imamo vise prava na hilafet. Zato je najbolje da vlast bude medju nama a da vi preuzmete ministarska mjesta. Mi necemo djelovati ukoliko se ne savjetujemo sa vama.

 

Zapocela je zustra rasprava u kojoj su se nadvikivali oni koji su zeljeli da se cuje njihovo misljenje. Umar se cuo kako govori: “Tako mi Allaha, ubit cu onoga ko nam se sada suprotstavi.” El-Hubbāb ibn El-Mundir ibn Zejd, ensarija iz plemena Hazredz, izazvao ga je rijecima: 'Tako mi Allaha, necemo dozvoliti nikome da vlada nad nama. Jedan vladar mora doci od nas i jedan od vas. Ebū Bekr je rekao: “Ne, to ne moze biti; nase je pravo da budemo vladari a vase da budete nasi ministri. El-Hubbāb je rekao, 'O, ensarije! Nemojte prihvatiti ovo na sto vas ovi navode. Budite cvrsti! Tako mi Allaha, ako se iko usudi da mi se suprotstavi, odrezacu mu nos svojom sabljom.

 

Opet se Umar cuo kako govori: 'Tako mi Allaha, podjela nije moguca u hilafetu. Vlast se ne moze podijeliti izmedju dva vladara. Arapi nece prihvatiti vasu vlast, jer Poslanik (s.a.v.) nije bio iz vaseg plemena.” Et-Taberī i Ibnul-Esīr zajedno pisu da se izmedju Hubbāba i Umara odvijala rasprava na cijem kraju je Umar rekao Hubbābu 'Neka te Allah ubije', na sto mu je ovaj uzvratio: 'Neka Allah tebe ubije.'

 

Umar je zatim dosao Seadu ibn Ubadeta i rekao mu: 'Hoces li da ti polomim ruke i noge!? Razljucen ovom prijetnjom, Sead je ustao i uhvatio Umara za bradu. 'Tesko tebi ako iscupas i jednu dlaku!”, Umar mu je zaprijetio. Onda je Ebū Bekr zatrazio od Umara da se smiri. Ovaj se onda okrenuo od Seada koji je i dalje vikao: “Tako mi Allaha, da imam dovoljno snage, culi biste riku lavova od koje biste se sakrili u misije rupe. I, tako mi Allaha, natjerali bismo te da se ponovo pridruzis onim ljudima medju kojima si bio obican sljedbenik a ne vladar.

 

Ibn Kutejba kaze da, kada je Besīr ibn Sead, vodja plemena Avs, vidio da su se ensarije ujedinjavale iza Seada ibn Ubādeta, vodje plemena Hazredz, savladala ga je ljubomora koja ga je natjerala da ustane i podrzi zahtjev kurejsijskih muhadzira. Kada ostale ansarije vidjese potez ovog svog uglednika, u njihovim redovima nastade opsta pometnja. Besirovi prijatelji podjose za njim, dok ostali ostase u nedoumici. Usred te guzve, Umar rece Ebū Bekru: “Pruzi mi ruku da ti dam svoju prisegu (bejat). Ebū Bekr mu rece: “Ne, ti meni pruzi svoju (da ja tebi dam prisegu), jer si ti jaci i podobniji od mene. Umar sada sam uze Ebū Bekrovu ruku i polozi mu prisegu na vjernost rekavsi: 'Moja snaga nema nikakve vrijednosti kada se usporedi sa tvojim zaslugama i godinama.

 

A ako ima ikakve vrijednosti, onda ce ona, pridodata tvojoj, uspjesno rukovoditi hilafetom. Besīr ibn Sead je cekao da ucini isto. Ljudi plemena Hazredz mu vec stadose prigovarati da to radi samo iz ljubomore prema Seadu ibn Ubādetu. Clanovi plemena Avs su se bili uplasili da bi pleme Hazredz zauvijek bilo superiornije ako bi Sead ibn Ubāda postao halifa. Neki su govorili da, ako bi se to desilo, niko iz plemena Avs nikad ne bi zadobio cast (hilafeta). Zbog toga su svi oni polozili prisegu na vjernost Ebū Bekru. Neko iz plemena Hazredz je potegao sablju, ali su ga ostali savladali.

 

Dok se dogadjalo citavo ovo sramno prepiranje, hazreti Alī i njegovi prijatelji su okupali tijelo Bozijeg Poslanika i organizovali njegov ukop. Kada je sve to bilo zavrseno, Ebū Bekrov hilafet je vec bio svrsen cin. Ibn Kutejba pise: 'Kada je Ebū Bekr preuzeo hilafet, Alī je bio silom doveden pred njega. Govorio je onima koji su ga privodili: 'Ja sam Allahov rob i brat Allahovog Poslanika.'

 

Kada mu je naredjeno da mu polozi prisegu na vjernost, rekao je: “Ja imam vise prava na hilafet od bilo koga od vas i zato ne dam prisegu. Zapravo, vi biste je morali meni dati jer ste trazili od ansarija da vam je daju na osnovu vaseg krvnog srodstva sa Allahovim Poslanikom. Zasto onda oduzimate hilafet od nas, clanova njegove porodice?

Zar niste rekli ensarijama da imate vise prava na hilafet od njih zato sto ste s Poslanikom u rodbinskoj vezi i zar vam oni nisu na osnovu toga i predali vlast? Evo, i ja iznosim isti zahtijev pred vas. Zar mi nismo blizi Poslaniku s.a.v kako za vrijeme njegovog zivota tako i smrti? Zato postupite po pravdi, jer u protivnom, znajte da cinite nepravdu. Umar mu je onda rekao: 'Ukoliko ne polozis prisegu na vjernost, necemo te pustiti. Alī je uzviknuo, 'Muzi sto vise mozes, jer je vime u tvojim rukama. Ucini ga danas sto jacim, jer ce ti ga on sutra predati. Ja se necu pokoriti tvojim naredbama i njemu necu poloziti prisegu na vjernost.” Na kraju je Ebū Bekr rekao, 'O, Alī! Ako ne zelis da je das, ja te necu prisiljavati.

 

Nekoliko aspekata prethodno navedenih dogadjaja zasluzuje vise paznje:

 

Prvo, prema arapskoj tradiciji, kada bi vec neka osoba bila proglasena da bude vladar plemena, cak i od strane male grupe, ostali se nisu tome suprotstavljali. Oni bi ga podrzavali pa makar se i ne slagali sa njihovim izborom. Taj obicaj je imao u vidu Abbās, Poslanikov amidza, kada je rekao Alīju: 'Daj mi ruku da ti polozim prisegu na vjernost... jer kada se to jednom uradi, niko je nece moci poreci. Upravo je ovaj obicaj ponukao Seada da podstakne ensarije da preuzmu hilafet prije nego sto to ucini neko drugi. Zbog njega je i Umaru receno da ode u sakīfu prije nego bude prekasno i tesko za njega da promijeni ono sto se tamo bude odlucilo.” Na kraju, zbog ovog obicaja je vecina muslimana iz Medine prihvatila Ebū Bekra za halifu nakon sto je to nekolicina ljudi ucinila.

 

Drugo, Alī je bio veoma svjestan ovog obicaja. Zasto je onda on odbio da pruzi ruku i prihvati Abbāsovu prisegu, kada se zna da je rekao: 'Ko drugi osim mene moze traziti ovakvu prisegu na vjernost?” Razlog tome bila je cinjenica da je hazreti Alī znao da hilafet Bozijeg Poslanika nije bio poput upravljanja nekim plemenom. Pravo na hilafet se nije zasnivalo na izrazavanju vjernosti od strane ljudi. To je bila odgovornost koju daje Allah, a ne ljudi. Stoga, posto je on vec bio javno postavljen za imama od strane Allaha preko Bozijeg Poslanika, nije bilo potrebe da zuri narodu i trazi njihovu pokornost. Nije zelio da ljudi misle da se njegov imamet zasniva na prisegi ljudi. Za njih bi bilo bolje da su mu dali vlast koju mu je Poslanik s.a.v. dao, ali posto nisu, gubitak je bio njihov, a ne njegov.

 

Trece, kada je Boziji Poslanik bio ziv, njegova dzamija je bila centar svih islamskih aktivnosti. U njoj su donosene odluke o ratu i miru, u njoj su primane delegacije, u njoj su odrzavana predavanja i u njoj se odlucivalo u sudskim sporovima. Kada se procula vijest o smrti Bozijeg Poslanika, muslimani su se u velikom broju sakupili u toj istoj dzamiji. Zasto su onda ljudi Seada ibn Ubādeta odlucili da odu gotovo pet kilometara od Medine, kako bi se sreli u sakīfi, koja uostalom nije bila mjesto na dobrom glasu? Zar to nije bilo zbog toga sto su zeljeli da preotmu hilafet bez znanja drugih ljudi a da zatim predstave Seada kao vec prihvacenog halifu? Ako imamo u vidu proglasenje na Gadīr Hummu i plemenski obicaj u Arabiji, ne moze biti drugacijeg objasnjenja.

 

Cetvrto, kada su Umar i Ebū Bekr saznali o tom skupu, bili su u dzamiji, kao i vecina muslimana. Zasto nisu obavijestili ni jednu drugu osobu o tom sastanku? Zasto su tamo tajno otisli? Da li je razlog tome bila cinjenica da su Alī i pleme Benū Hāsim bili u Poslanikovoj kuci (koja je uz samu dzamiju), ali Umar i Ebū Bekr nisu zeljeli da saznaju za zavjeru? Da li su se mozda uplasili da bi Alī, ukoliko bi saznao za taj sastanak u sakīfi, mozda tamo i otisao, pa niko drugi ne bi imao nikakvu sansu da uspije?

 

Peto, kada je Ebū Bekr isticao vrline muhadzira i napomenuo da su oni iz plemena Bozijeg Poslanika, zar nije znao da je bilo drugih ljudi koji su imali mnogo jace pravo na hilafet jer su bili clanovi same Poslanikove porodice? Upravo je ovaj aspekat njihovih zahtjeva ponukao Alīja ibn Ebī Tāliba da kaze: “Oni su se istaknuli stablo (tj. pleme) a zanemarili plod (tj. porodicu Bozijeg Poslanika)” (Ihtedzdzū bi-s-sedzereti ve edāū-s-semerete).

Kada objektivno sagledamo ovaj dogadjaj, ne mozemo ga nazvati “izborom,” jer glasaci (svi muslimani rasireni po citavoj Arabiji ili, u najmanju ruku, muslimani iz Medine) nisu znali ni da je trebalo da se odrze izbori, a da i ne govorimo o vremenu i mjestu gdje se to trebalo dogoditi. Pored glasaca, cak ni moguci kandidati nisu bili svjesni onoga sto se desavalo u sakīfi. Ponovo cemo se prisjetiti rijeci imama Alīja koje se odnose na ove dvije cinjenice koje smo spomenuli:

 

'Zasto tvrdis da si dobio vlast nad muslimanima konsultovanjem,kada su oni koje je trebalo konsultovati bili odsutni?A ako si postigao uspjeh nad svojim protivnicima preko rodbinske veze (sa Poslanikom),tada postoji neko drugi ko ima u tome vece pravo i Poslaniku je blizi.'

 

(Fe in kunte bi-s-sūrā melikte umūrehum,

Fe kejfe bi hādā ve-l-musīrūne gujjeb?

Ve in kunte bi-l-qurbā hadzedzte hasīmehum,

Fe gajruke evlā bi-n-nebijji ve aqreb.)

 

Dolazak Ebu Bekra na vlast se nazvati izborom takodjer jer vecina poznatih i uglednih Poslanikovih ashaba nije bila obavijestena o njemu. Ashabi, kao sto su hazreti Alī, Abbās, Usmān, Talha, Zubejr, Sead ibn Ebī Vakkas, Selmān Fārsī, Ebū Zarr Gifārī, Ammār ibn Jāsir, Miqdād, Abdurrahmān ibn Avf, nisu bili ni obavijesteni a kamoli konsultovani. Jedina odbrana koja se moze ponuditi za ovaj hilafet bila bi sljedeca: bez obzira na to da li je skup u sakifi organizovan s pravom ili ne, buduci da je Ebū Bekru poslo za rukom da zauzme vlast, pa makar to bilo i pomocu plemenskog obicaja, on je zasluzno postao ustavni halifa. Jednostavno se moze reci da je Ebū Bekr zasluzio halifat zbog toga sto mu je poslo za rukom da ga osvoji. Stoga su muslimani, kojima se ovaj dogadjaj predstavlja kao nesto dobro, indirektno nauceni da je jedina stvar koja se uzima u obzir kod dolaska na vlast “sposobnost u njenom osvajanju”. Kada neko jednom osigura svoj polozaj, sve drugo postaje nevazno i on postaje pravni sef drzave i u njegovu ispravnost se ne moze sumnjati.

 

Na kraju, trebali bi citirati samog Umara koji je jednom, za vrijeme svog hilafeta, rekao: “Dobio sam informaciju da je neko rekao: ‘Kada Umar umre polozit cu prisegu na vjernost tome-i-tome.’ Niko ne bi smio biti zaveden na ovaj nacin i pomisliti da je prisega na vjernost, koja je iznenada i na brzinu uzeta za Ebū Bekra, postala ispravna. Priznajemo, bila je iznenadna i na brzinu, ali nas je Allah sacuvao njenog zla. Zato bi prerezao grkljan onome ko bi pozelio da danas ucini isto.

 

Postavljanje Umara ibn Hattāba

 

Danas se vjeruje da je ono sto se desilo u sakīfi bila manifestacija 'demokratskog' duha islama. Zbog toga bilo bi razumno ocekivati da 'demokratski izbori' (kakvo god bilo njihovo znacenje u kontekstu sakīfe) postanu praksa za odabiranje i buducih halifa. Ali, to se nije desilo. Po Ebū Bekru sljedeci halifa je morao biti Umar, osoba koja mu je pomogla da dodje na vlast. Medjutim, znao je da ne bi imao sanse ukoliko bi se narodu dalo pravo na izbor, jer je Umar bio poznat kao otresit covjek, nezgodnog karaktera (fazzun galīzu-l-qalbi). Stoga je odlucio da ga imenuje za svog nasljednika.

 

Et-Taberī pise: 'Na samrti, Ebū Bekr poziva Usmāna i diktira mu: “U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je naredba muslimanima od Abdullāha ibn Ebī Kuhāfe (tj. Ebū Bekra) kojom...' Zatim se onesvijestio. Usmān je nastavio da pise: 'postavljam Umara ibn Hattāba kao svog nasljednika medju vama.” Kada je Ebū Bekr dosao svijesti zatrazio je da mu Usman procita sta je zapisao. Kada je ovaj to uradio, Ebū Bekr je zadovoljno rekao: Allahu Ekber! Vjerujem da si se uplasio da bi doslo do razdora ukoliko bih umro u takvom stanju (ne odredivsi nasljednika).

Kada je Usmān odgovorio potvrdno, Ebū Bekr je rekao: 'Neka te Allah nagradi u ime islama i muslimana. Tako je naimenovanje bilo zavrseno i Ebū Bekr je naredio da se ono procita pred muslimanima. Ibn Ebīl-Hadīd Mutazilī pise da je Ebū Bekr, kada se osvijestio, upitao Usmana: “Kako si znao (koga zelim)? Ovaj je rekao: “Nisi ga mogao izostaviti, na sto je Ebū Bekr rekao: ‘U pravu si’.” Ubrzo nakon toga, Ebū Bekr je umro.

 

Ovim naimenovanjem hilafet je pripao Umaru. Ovdje se covjek moze prisjetiti tragedije koja se desila tri ili cetiri dana prije smrti Bozijeg Poslanika. U Muslimovom Sahīhu se prenosi od Ibn Abbāsa: 'Tri dana prije Poslanikove smrti, Umar ibn Hattāb i ostali ashabi su se okupili oko njegovog kreveta. Poslanik s.a.v. im je rekao: “Dajte mi da vam napisem nesto sto vam nece dati da zalutate poslije mene. Na ovo je Umar rekao: 'On bunca; dovoljna nam je Allahova Knjiga.' Umarov nastup bi docekan dvojako. Neki rekose da se Poslaniku mora dopustiti da napise sta god zeli, dok ostali stadose na Umarovu stranu. Kada je situacija postala napeta i prepiranje preraslo u galamu, Poslanik s.a.v. je rekao: 'Odlazite od mene'.

 

Ovdje bi trebalo spomenuti nekoliko kuranskih naredbi:”O vjernici, ne dizite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa... da ne bi bila ponistena vasa djela, a da vi i ne primijetite' (49:2).

Rijeci Bozijeg Poslanika su Allahova objava: 'On ne govori po hiru svome ' to je samo Objava koja mu se obznanjuje” (53:3-4).

Od muslimana se ocekivalo da slijede naredbe Bozijeg Poslanika bez ikakvih 'ali' ili 'ako': "Ono sto vam Poslanik da uzmite, a ono sto vam zabrani ostavite" (59:7).

 

Pored svega toga, kada je taj isti Poslanik, tri dana prije smrti, pozelio da napise nesto sto bi spasilo muslimane od lutanja, bio je optuzen da 'bunca'. Na drugoj strani, kada je Ebū Bekr, koji nije bio masum, odlucio da imenuje nasljednika, i pored toga sto je bio u toliko slab da se onesvijestio prije nego je to uradio, Umar nije rekao da je mozda buncao!

 

Niko ne moze biti siguran u to sta je Boziji Poslanik zelio da napise. Medjutim, bilo je dobro poznato sta je govorio vezano za stvari koje ce sprijeciti muslimane da ne zalutaju. U nekoliko situacija je rekao: 'O ljudi, iza sebe vam ostavljam dvije vrijedne stvari, Allahovu knjigu i svoj Ehlulbejt, clanove moje porodice. Dok god ih se budete cvrsto drzali, nikada necete zalutati poslije mene.'

 

Zbog toga sto je koristio iste rijeci tri dana prije svoje smrti (dajte mi da vam napisem nesto sto vam nece dati da zalutate poslije mene), bilo je vjerovatno da je Boziji Poslanik zelio da napise ono sto im je bio govorio sve vrijeme o Kur’anu i njegovoj porodici. Umarova izjava (“dovoljna nam je Allahova knjiga”) sugerise da je on predosjetio sta je Poslanik s.a.v. zelio. Zato mu je dao do znanja kako on, i oni koji ga slijede, ne zele onu drugu stvar. Za njih je prva bila dovoljna. To je i sam priznao u razgovoru sa Abdullāhom ibn Abbāsom, u kojem je, izmedju ostalog, rekao: 'Zaista je on (tj. Poslanik) za vrijeme svoje bolesti namjeravao da napise njegovo (Alījevo) ime, ali sam ja to sprijecio.' Mozda bi rijec 'buncanje' posluzila njegovom cilju cak i da je Poslanik napisao ono sto je zelio. Umar i njegove pristalice bi tvrdili da, posto je napisana u buncanju, ona ne moze imati nikakve vrijednosti.

Šura  izborno tijelo.

 

Nakon sto je vladao oko deset godina, Umar biva smrtno ranjen. Da li je on organizovao izbore, u kojima bi narod izabrao sebi vladara, ili je imao na umu nekoga za svog nasljednika? Po njemu Usman, ciji je bio duznik na neki nacin, bio je najpogodnija osoba. Medjutim, pored njega su postojale osobe koje nisu smjele biti zanemarene. Zato je rekao: 'Uistinu je Boziji Poslanik umro zadovoljan sa sljedecih sest ljudi iz plemena Kurejs: to su Alī, Usmān, Talha, Zubejr, Sead ibn Ebī Veqqās i Abdurrahmān ibn Avf.

 

Ja sam odlucio da to (odabiranje halife) ucinim putem dogovora izmedju njih, tako da oni izaberu jednoga izmedju sebe. Kada mu se Umaru smrt pozvao je ovu sestoricu i upitao ih: Dakle, svaki od vas zeli da postane halifa poslije mene!?” Niko nije odgovorio, pa je on ponovio pitanje. Onda je Zubejr rekao, “Zasto to ne bi zeljeli? Ti si to bio i upravljao, a mi nismo bili manje vrijedni od tebe iz plemena Kurejs, niti po starini, niti po srodstvu (s Bozijim Poslanikom).

Umar je upitao: Zar ne bi trebalo da vam kazem neke stvari o vama? Zubejr je rekao: Reci nam, jer cak i ako te zamolimo da ne kazes, ti nas neces poslusati. Onda je Umar zapoceo da nabraja mahane Zubejra, Talhe, Seada ibn Ebī Veqqāsa i Abdurrahmāna ibn Avfa. Onda se okrenuo prema Alīju i rekao, “Tako mi Allaha, ti bi ga zasluzio da nije tvoje vesele prirode. I pored toga, Umar se sada obrati prisutnima, “tako mi Allaha, ako biste ga postavili za vaseg vladara, on bi vas sigurno vodio prema cistoj istini i putu prosvijetljenja.

 

Onda se okrenuo prema Usmānu i rekao: 'Poslusaj me! Kao da gledam da su ti Kurejsi stavili ovu ogrlicu (hilafet) oko vrata zbog tvoje ljubavi; a onda si ti navalio plemena Umejja i Ebī Muajt (Osmanovo pleme) ljudima na pleca (kao vladare) i iskljucivo njima dao plijen (svih muslimana); onda ti je dosla grupa arapskih vukova i ubila te u krevetu. Tako mi Allaha, ako ti Kurejsi daju hilafet, sigurno ces davati povlastice plemenu Umejja, a ako tako ucinis, muslimani ce te sigurno ubiti.

Onda je privukao Usmāna sebi i rekao, “Dakle, ako takav budes, sjeti se mojih rijeci, jer ono sto sam rekao mora se desiti.'

Onda je Umar pozvao Ebū Talhu Ensārīja i rekao mu da nakon njegove dzenaze sakupi pedeset naoruzanih ensarija i sest naprijed navedenih kandidata zatvori u jednu prostoriju da izmedju sebe izaberu halifu. Onoga koji se ne slozi sa onim sta petorica odluce treba ubiti; to treba uraditi i sa dvojicim koji se ne sloze s onim sta cetvorica odluce: a ako se trojica sloze a trojica ne sloze, onda neka se prihvati izbor grupe u kojoj je Abdurrahmān ibn Avf; ako se oni iz druge grupe ne sloze treba ih ubiti; a ako prodju tri dana a oni ne mognu postici sporazum, svi se trebaju ubiti, i onda muslimani neka sebi sami odaberu halifu.

 

Pisac Kutbuddīn Rāvendī prenosi da je Abdullāh ibn Abbās rekao hazreti Alīju kada je cuo da je Umar odlucio da prevagne grupa u kojoj je Abdurrahmān ibn Avf: 'Za nas je ovo opet izgubljeno. Ovaj covjek zeli da Usmān bude halifa. Hazreti Alī je odgovorio: 'Znam, ali cu ipak sjediti s njima. Umar je makar na ovaj nacin priznao da zasluzujem hilafet, dok je ranije tvrdio da se poslanstvo (nubuvvet) i hilafet ne mogu sastaviti u istoj porodici. Zato cu ucestvovati u odboru za izbor (sūrā) kako bih pokazao ljudima koliko je u suprotnosti ono sto je (juce) uradio i ono sto danas govori.

 

Zasto su Ibn Abbās i Alī bili sigurni da je Umar zelio da Usmān bude halifa? To se vidjelo iz sastava izbornog tijela (sūrā) i nacina njegovog funkcionisanja. Abdurrahmān je bio ozenjen Usmānovom sestrom, a Sead ibn Ebī Veqqās i Abdurrahmān su bili rodjaci. Ako se uzme u obzir koliko su porodicne veze bile jake u Arabiji, bilo je nezamislivo da se Sead suprotstavi Abdurrahmānu ili da Abdurrahmān zaboravi na Usmāna.

 

Dakle, tri glasa su bila sigurna u korist Usmāna, ukljucujuci i odlucujuci glas Abdurrahmāna. Talha ibn Ubejdillāh je bio iz Ebū Bekrovog familije, a od dana sakīfe, familije Hāsim i Tejm nisu osjecali jedna prema drugoj nista drugo do neprijateljstvo. Na licnom planu, hazreti Alī je ubio Talhinog amidzu Umejra ibn Usmāna, brata Mālika ibn Ubejdillāha i bratica Usmāna ibn Mālika u bici na Bedru. Zato je bilo nemoguce da on podrzi hazreti Alīja. Zubejr je bio sin Safijje, Alījeve tetke. Nakon sakīfe, on je potegao sablju da se bori protiv onih koji su dosli u Alījevu kucu da ga vode Ebū Bekru. Bilo je razumno ocekivati da ce on podrzati Alīja. Ali, sa druge strane, on je mogao pasti u iskusenje da pokusa pridobiti hilafet za sebe. Stoga je najvise sto je Alī mogao ocekivati bio glas Zubejra. Opet bi cetvorica bila protiv njega i on bi izgubio. Cak i da je Talha podrzao Alīja, on ne bi mogao postati halifa zbog toga sto je u slucaju nerijesenog glasanja pobjeda pripadala strani na kojoj je bio Abdurrahmān ibn Avf.

 

Nakon ove analize, rasprava o onome sto se desilo prilikom sure ima jedino akademski znacaj. Talha se povukao u korist Usmāna, uticuci time na Zubejra da se povuce u korist hazreti Alīja i Seada da se povuce u korist Abdurrahmāna. Trecega dana, Abdurrahmān je povukao svoje ime i rekao Alīju da ce glasati za njega ukoliko se on zakune da ce slijediti Allahovu knjigu, Poslanikov sunnet i prakse Ebū Bekra i Umara. Abdurrahmān je veoma dobro znao kakav ce biti njegov odgovor. Hazreti Alī je rekao: “Ja slijedim Allahovu knjigu, sunnet Bozijeg Poslanika i vlastito tumacenje toga dvoga.

 

Onda je ovaj postavio iste uslove Usmānu, koji ih je spremno prihvatio. Kada je Abdurrahmān proglasio Usmāna za halifu, hazreti Alī mu je rekao: Tako mi Allaha, uradio si to sa istom nadom koju je on (Umar) imao kada je proglasio svoga prijatelja. (Mislio je da je Abdurrahmān proglasio Usmāna za halifu nadajuci se da ce njega Usmān imenovati za svog nasljednika.) Onda je hazreti Alī rekao: Neka Allah stvori neprijateljstvo izmedju vas dvojice. Nakon nekoliko godina Abdurrrahmān i Usmān su zamrzili jedan drugoga; nisu vise progovorili sve do Abdurrahmānove smrti.

 

Vojna prevlast

 

Usmān, treci halifa, bio je ubijen od strane nezadovoljnih muslimana. Prilike mu nisu dozvolile da odabere svog nasljednika, pa su muslimani po prvi put zaista bili slobodni da odaberu halifu po sopstvenom izboru. Njihov izbor je bio Alī b. Ebi Talib. Ali, tokom dvadeset i pet godina od smrti Bozijeg Poslanika s.a.v karakter i pogledi muslimana su se promijenili do te mjere da su mnogi istaknuti Arapi dozivjeli Alījevu administraciju (koja je pocivala na apsolutnoj pravdi i jednakosti, bas kao i vlast Bozijeg Poslanika) nepodnosljivom. Oni nisu mogli zamisliti da se prema njima odnosi isto kao i prema muslimanima nearapima.

 

Tako su se pobunili Talha, Zubejr i Ājisa u Hidzazu, kao i Muāvija u Siriji. Nakon hazreti Alījevog muckog ubistva, imām Hasan je zelio da nastavi rat protiv Muāvije, ali je vecina njegovih oficira bila potkupljena i mnogi od njih su mijenjali stranu i prilazili neprijatelju kada bi bili poslani da ga presretnu. U takvoj situaciji, imām Hasan je bio prinudjen da prihvati Muāvijinu ponudu da zakljuce sporazum. Na osnovu ovog dogadjaja nastaje i cetvrta teorija po kojoj vojna sila postaje ispravno sredstvo za dolazenje do ustavnog hilafeta.

 

Uzroci političke nestabilnosti u muslimanskom svijetu


Udomenu politike obicno se ustav neke zemlje priprema unaprijed, tako, kada dodje vrijeme da se izabere vlada ili donesu zakoni, svaka funkcija se sprovodi prema ustavnim odredbama. Sta god je uskladjeno sa ustavom smatra se ispravno i legalno, a sve sto se kosi sa ustavom odbacuje se kao neispravno i ilegalno. Ako je odredjivanje Poslanikovog nasljednika bila duznost ummeta, bilo je potrebno da Allah i Njegov Poslanik opskrbe ummet sa ustavom koji sadrzi tacne detalje o proceduri za izbor te osobe. A ukoliko to nije ucinjeno, onda su sami muslimani morali da unaprijed odobre ustavne mjere prije nego sto krenu da izabiru halifu.

 

Vrlo zacudjuje cinjenica da to nije ucinjeno. Zbog toga mi sada nalazimo jedinstven 'nepisani ustav' po kojem djela ne slijede ustav jer on ne postoji; umjesto toga, ustav slijedi prilike. Argument koji se iznosi da se podrzi takav stav jeste taj da su muslimani prvoga vijeka smatrali neophodnim da postave halifu tj. vodju. Rijesavanje pitanja hilafeta su smatrali toliko vaznim da su propustili da prisustvuju dzenazi Bozijeg Poslanika. Iz toga dogadjaja je zakljuceno da je postavljanje halife bila duznost ummeta. Medjutim, kako smo ranije pomenuli, postavlja se pitanje ispravnosti tog takozvanog 'izbora'. Na ciju stranu se staviti? Onih koji tvrde da je taj cin bio protivzakonit, ili drugih koji tvrde da je on bio zakonit i ispravan. Oni koji tvrde ovo drugo brane ispravnost takvog postupka tvrdnjom da je njegovo desavanje bila Bozija volja. Koji sud pravde bi podrzao takav argument?


Ako se ostavi po strani akademska strana ovih metoda dolaska na vlast, pogledajmo sada kakve prakticne efekte su one imale na muslimansko rukovodstvo i muslimanski mentalitet. Za trideset godina od smrti Bozijeg Poslanika, svaki zamisliv nacin dolazenja na vlast bio je koriscen i legalizovan: izbor, selekcija, naimenovanje i vojni udar. Kao rezultat toga svaki muslimanski vladar pokusavao je da zauzme polozaj halife i 'duhovnog vodje' muslimana.

Upravo je takav odnos prema vlasti oduvijek bio i jeste temeljni uzrok politicke nestabilnosti u muslimanskom svijetu. Svaki muslimanski vodja koji je, kao musliman, naucen da je vojni udar ustavan nacin da se dodje do hilafeta, pokusava da oslabi druge muslimanske vladare tako da bi sam mogao postati vrhovni vladar medju muslimanskim vodjama. Na ovakav nacin, ovaj “ustav” je direktno doprinjeo slabosti muslimana u svijetu.


Osim toga, pogledajmo jos jednom kako su se ove 'sveobuhvatne' metode pokazale odmah nakon sto su bile osmisljene. Ta cetverostrana granica hilafeta je toliko nesigurna da u njega svako moze uci, bez obzira na njegovo znanje ili karakter. Prvi halifa nakon Muāvije bio je njegov sin Jezīd, kojega je Muāvija imenovao i koji je imao neosporivu vojnu prevlast. Muslimani su mu polozili prisegu na vjernost jos za vrijeme Muāvijinog zivota; dakle, prisutna je bila i idzmā. Prema tome, on je bio 'ustavni' halifa. Ali, kakva je bila njegova vjera i njegov karakter?

 

Jezīd je bio covjek koji je glatko odbio da vjeruje u Bozijeg Poslanika. Otvoreno je iznio svoje vjerovanje u stihovima koje smo ranije naveli: 'Pleme Hāsim se poigralo da bi dobilo kraljevstvo, a zapravo nije bilo nikakvih vijesti (od Allaha) niti je sisla Objava.' On nije vjerovao ni u Sudnji dan, jer je rekao: 'O, moji voljeni! Ne vjerujte da cete me sresti nakon smrti, jer ono sto su vam rekli o podizanju iz mrtvih radi suda je samo legenda koja cini da srce zaboravi na zadovoljstva ovog stvarnog svijeta.'

 

Nakon sto je postao halifa, on je otvoreno ismijavao namaz i pokazao svoje nepostovanje za vjeru oblaceci odjecu vjerskih ucenjaka na pse i majmune. Kockanje i igra s majmunima bili su njegova najmilija zanimacija. Provodio je sve svoje vrijeme pijuci vino, bez obzira na mjesto ili vrijeme i bez ikakvog oklijevanja. Nije imao postovanja ni za jednu zenu, cak ni za one zene koje su mu bile zabranjene kao sto su pomajka, sestra, tetka ili kcerka. Sve one su bile poput svih ostalih zena u njegovim ocima. On je poslao svoju armiju u Medinu.

 

Taj sveti grad Bozijeg Poslanika bio je drsko opljackan. Tri stotine djevojaka bile su napadnute i obescascene od strane njegovih vojnika. Tri stotine ucaca Kur’ana (qurrā) i sedam stotina ashaba Bozijeg Poslanika brutalno su ubijeni. Sveta dzamija Bozijeg Poslanika bila je danima zatvorena za muslimane dok ju je Jezīdova armija koristila kao stalu. Psi su u njoj nalazili skloniste a mimber Bozijeg Poslanika bio je oskrnavljen. Na kraju, zapovijednik armije je natjerao ljude iz Medine da se pokore Jezīdu zaklinjuci mu se na vjernost sljedecim rijecima: (Mi smo Jezīdovi robovi; od njega zavisi hoce li nam vratiti slobodu ili ce nas prodati na pijaci robova.'

 

Oni koji su zeljeli da mu se zakunu uz uslov da Jezīd slijedi kur’anske naredbe i sunnet Bozijeg Poslanika su bili ubijeni. Onda je armija, na Jezīdovu naredbu, krenula na Mekku. Najsvetiji Allahov grad je bio opsjednut. Nisu mogli da udju u grad, pa su koristili mendzanīq (katapult, staro oruzje koje se koristilo za bacanje teskog kamenja na udaljene ciljeve). Time su bacali kamenje i zapaljene baklje u pravcu Kabe. Njen kisvet (pokrivac) bio je zapaljen, a dio tog najsvetijeg zdanja bio je ostecen.
Ali, to nije bio izuzetak; tuzno je da se to pokazalo kao opste pravilo. Velīd ibn Jezīd ibn Abdi-l-Melik bio je jos jedan halifa iz plemena Benū Umejja. Bio je pijanica. Jedne noci je pio sa jednom od svojih konkubina, sve dok nisu culi ezan (poziv na molitvu) za fedzr (jutarnji namaz).

 

On se zakleo da ce konkubina predvoditi molitvu. Ona je obukla halifinu odoru i predvodila molitvu u stanju necistoce i pijanstva. Jednoga dana je napastvovao svoju maloljetnu kcerku u prisustvu sluskinje. Ona je rekla da toga nema ni u religiji medzūsija (vatropoklonika) a kamoli islamu. Velīd je odrecitovao stihove: 'Covjek koji brine zbog (jezika) ljudi, umire u tuzi; covjek koji prkosi dobija sva zadovoljstva.'


Hārūn Resīd, poznati halifa iz Hiljadu i jedne noci koji se smatra za jednog od najvecih halifa, zelio je da spava sa jednom od konkubina svog umrlog oca. Zena je s pravom podsjetila da bi to bio incest posto je ona imala isti polozaj kao njegova majka. Hārūn Resīd je pozvao kadiju (serijatskog sudiju) Ebū Jūsufa i zatrazio mu da mu pomogne da pronadje nacin za zadovoljavanje njegove pozude. Kadija je rekao: 'Ona je samo robinja. Treba li da prihvatis sve sto kaze? Ne prihvataj njene rijeci kao istinite.' Tako je halifa zadovoljio svoju pozudu. Ibn Mubārek komentarise: 'Ne znam ko je od ovo troje bio gori: halifa koji nije postovao svoju pomajku; ili robinja koja nije odbila da izvrsi zelju halife; ili kadija koji je dozvolio halifi da obescasti svoga oca i spava sa zenom koja mu je bila pomajka.'

Objasnili smo da je pogresno ucenje o hilafetu politicki oslabilo muslimane i natjeralo ih da se pokore svakome ko uspije da dodje na vlast, bez obzira na njegove kvalifikacije ili karakter. Kao da to nije bilo dovoljno, nego ih je to primoralo da izmijene citav svoj vjerski pogled i vjerovanje. Prije svega, vecina halifa je bila lisena svake poboznosti i svakog smisla za vjersko pristojno ponasanje. Kako bi opravdali hilafet takvih ljudi, oni su tvrdili da su cak i Boziji poslanici cinili grijehe. Tako je vjerovanje u bezgrijesnost Bozijih poslanika (ismet) bilo izmijenjeno.


Buduci da je postojalo mozda i na stotine drugih koji su imali vise znanja, poboznosti i kvalifikacija za hilafet od halife na vlasti, oni su bili primorani da kazu kako nema nista lose u odabiranju inferiorne umjesto superiornije i kvalifikovanije osobe. Kada je prigovoreno da je, sudeci prema zdravom razumu, odabranje inferiornije osobe, pored prisustva njoj superiornije, predstavljalo gresku i nepravdu, nasla se ulema da izjavi da covjekov razum nije u stanju odluciti sta je dobro a sta lose; sve ono sto Allah odredi postaje dobro, a sve sto On zabrani, postaje lose. Tako se pokusalo da se ljudski razum i logika izbace iz vjere.


Nije potrebno dalje zalaziti u detalje da bi pokazali koliko je ucenje o hilafetu utjecalo na citavo tkivo islamske teologije. Naredna kratka objasnjenja ce biti dovoljna za ovu priliku. Da bi se zastitile halife, jasno je da nisu samo Boziji poslanici bili liseni svoje bezgrijesnosti, nego je i Allah bio lisen Svoje pravde. Iz ovoga stava jasno mozemo shvatiti kolika je bila vaznost ajeta koji je objavljen na Gadīr Hummu: "O Poslanice, kazuj ono sto ti se objavljuje od Gospodara tvoga, (tj. hilafet Alīja) - ako ne ucinis, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu, a Allah ce te od ljudi stititi..." (5:67).

 

Cistoca islamskih vjerovanja zavisila je od Alījevog hilafeta, jer da Poslanik s.a.v. nije prenio tu poruku o njemu, bilo bi isto kao da nista nije ni prenio. Tako se moze zakljuciti da je sigurnost citave vjere islama nakon Bozijeg Poslanika zavisila od Alījevog hilafeta.

 

Da li je šiijstvo nedemokratsko?


Kada neko uporedi dolazak na vlast prvih halifa sa siitskim ucenjem o hilifatu moze zakljuciti da je njihovo ucenje protiv demokratije; jer po njima se Poslanikov nasljednik ne moze 'demokratski izabrati' i svih dvanaest imama dolazi iz samo jedne porodice. Danas, u doba demokratije, nacin kako je naslijedjen Boziji Poslanik sluzi kao dokaz da vjera islam prizna i podrzava demokratske principe. Demokratija se smatra za najbolji sistem vladanja, pa siijstvo koje se bazira na nasljednoj vlasti ne predstavlja dobar sistem.


Prvo, nijedan sistem vlasti nije dobar ili los sam po sebi; on je onoliko dobar ili los koliko i osoba ili osobe koje drze konce vlasti u svojim rukama. Prema tome, siijsko vjerovanje da je Imam bezgrijesan (masūm), savrsen i superioran u svim vrlinama, znaci da ce njegova vladavina biti najsavrsenija i najpravednija. Tako se na pocetku ima prvi imam Alī sa svojom beskompromisnom pravdom za vrijeme svog kratkotrajnog hilafeta; i na kraju, prema nasiroko prihvacenom hadisu Bozijeg Poslanika s.a.v., posljednji imam Mehdī koji ce 'ispuniti zemlju pravdom i jednakoscu, nakon sto bude ispunjena tlacenjem i nepravdom.'

 

Ova postavka nije obicna apstrakcija nego izvorno ucenje islama. Drugo, moramo imati na umu da su sve halife, pocevsi od Ebū Bekra pa sve do posljednjeg abasidskog halife Mustasima Billāha (kojega je ubio Hulāgu Hān 656/1258. godine), bile iz plemena Kurejs. Zar to ne znaci da je samo jedno pleme vladalo muslimanima od istocne Kine do Spanije sest i pō vijekova?

 

Trece, hilafet, kao sto je ranije spomenuto, nikada se nije zasnivao na demokratiji. Prvog halifu je muslimanima Medine nametnula sacica ashaba; drugi halifa je bio nominovan od strane prvog; treceg je nominalno odabrala grupa od pet ljudi, a zapravo samo jedan. Muāvija je ugrabio hilafet pomocu vojnog udara. Prije njega, u najmanju ruku se radilo o oligarhiji ; nakon njega, nastaje monarhija.


Toliko o demokraticnosti koristenih ustavnih principa. Sta je sa ponasanjem tih raniji vladara sa tacke gledista jednakosti koja je osnovno pocelo demokratije? Drugi halifa Umar je donio odluku da nearapin ne moze naslijediti Arapina, osim ako je nasljednik rodjen u Arabiji. Ponovo se zakon vraca na rana vremena, jer najvecim dijelom ne dozvoljava nearapinu da se ozeni Arapkinjom, niti je dozvoljeno nekurejsitu ili nehasimitu da se ozeni zenom iz plemena Kurejs ili Hasim. Prema safijskom zakonu, rob, pa makar i ako je oslobodjen, ne moze ozeniti slobodnu zenu. Sve to uprkos Poslanikovoj poznatoj izjavi da: 'Arapin nema nikakve prednosti nad nearapinom, niti nearapin nad Arapinom, niti crnac nad bijelcem, niti bijelac nad crncem, osim po poboznosti. Ljudi su od Ādema, a Ādem je od zemlje.'

 

Isto tako, to se kosi sa prethodnim slucajevima takvih brakova koje je sam Poslanik s.a.v. utemeljio kada je vjencao svoju rodjaku za Zejda ibn Hārisa, oslobodjenog roba i udao sestru Abdu-r-Rahmāna ibn Avfa (pripadnicu plemena Kurejs) za Bilāla, oslobodjenog etiopskog roba. U ucenju Imama, Poslanikovih potomaka, jasno stoji: 'Dozvoljeno je vjencati slobodnu zenu za roba, Arapkinju za nearapa, Hasimitkinju za nehasimita i obrnuto. Isto tako, dozvoljeno je udavati zene ucenih ili bogatih porodica za muskarce slabog obrazovanja ili necijenjenih profesija.'


Sto se tice podjele ratnog plijena, Poslanik je uspostavio sistem jednakosti; trebalo ga je jednako podijeliti svima koji su ucestvovali u nekoj odredjenoj bici. Ebū Bekr je nastavio taj sistem, ali ga je Umar promijenio 15. godine poslije hidzre, samo cetiri godine nakon Poslanikove smrti. Odredio je razlicite godisnje sume za razne ljude, klanove i plemena: Abbāsu, Poslanikovom amidzi, dodijeljeno je 12,000 ili 25,000 dinara godisnje; Ājsa je dobijala 12,000 dinara; ostale supruge Bozijeg Poslanika svaka po 10,000 dinara; ucesnici bitke na Bedru svaki po 5,000; oni koji su se pridruzili izmedju Bedra i Hudejbijje svaki po 4,000; oni koji su se pridruzili nakon Hudejbijje i prije Kādisijje svaki po 3,000 dinara. Suma se postepeno smanjivala sve do dva dinara godisnje.


Ovaj sistem je korumpirao muslimansku zajednicu do te mjere da je bogatstvo postalo jedini cilj u zivotu i jedina korist od vjere za mnoge od njih. Njihovi pogledi su postali materijalisticki, tako da nisu mogli podnijeti sistem jednake podjele koji je hazreti Alī, kao sto smo to ranije napomenuli, ponovo uspostavio. U svom prvom govoru koji je odrzao nakon sto je preuzeo hilafet rekao je: 'Neka zna svaki ashab Bozijeg Poslanika, muhadzir ili ensarija, koji misli da je vise vrijedan od drugih zbog svog druzenja (sa Poslanikom), da ce mu se korist od toga pokazati tek sutra kada bude stajao pred Allahom. (tj. zbog toga ne smije ocekivati korist na ovom svijetu). Svaki covjek koji je odgovorio pozivu Allaha i Njegovog Poslanika, prihvatio istinu vjere, usao u nju i okrenuo se prema kibli ima sva prava islama i obavezan je njegovim obavezama. Vi ste Allahove sluge, a sve imanje je Allahova svojina; ono ce medju vama biti jednako podijeljeno i u njemu jedan nema prednosti nad drugim...'

 

Oni koji su vidjeli da se ova ravnopravnosti nece tako lahko uvesti savjetovali su hazreti Alija da bude malo popustljiv i povratak na Poslanikovu praksu sprovede postepeno. On je bio neumoljiv i nije dopustao nikakvo odlaganje. Zbog toga su se vojske muslimana podigle protiv njega predvodjene Ajsom, Talhom, Zubejrom, Muavijom'.


Nakon pobjede Umajadske vladavine ova nejednakost medju muslimanima otisla je jos dalje. Cak i ako bi neko prihvatio islam ne bi mu odmah pripala prava muslimana. Na neki nacin, njegovo stanje je bilo gore od stanja njegovih sunarodnika nemuslimana. Ovi drugi su morali placati samo dzizju (porez koji placaju nemuslimani u muslimanskoj drzavi), dok je ovaj novi musliman morao placati i dzizju i zekāt (porez koji placaju muslimani). Za vrijeme Umejadskog perioda (izuzimajuci dvije i pō godine za vrijeme vladavine Umara ibn Abdi-l-Azīza), dzizja je bila nametnuta svim nearapima, ukljucujuci tu i muslimane.
Nije tesko zamisliti koliko je ovakva praksa lose djelovala na sirenje islama. Vijekovima su citave zemlje ciji su gradovi i prijestonice bili u islamskoj drzavi odbijale da prihvate islam.

 

Cak i Berberi, (koji su nakon pocetnog otpora arapskoj invaziji bili pokoreni i briljantno sluzili u Spaniji pa cak i u Francuskoj), nisu zadugo presli na islam. U doba Idrīsa ibn Abdillāh, praunuka hazreti Hasana, vecina njih je jos bila nemuslimanska. To je bio rezultat loseg postupanja prema njima u ranijem periodu. Idrisova promjena prakse i prosirenje punih islamskih prava na sve muslimane navela je Berbere da prime islam. Kada je Jezīd ibn Abdi-l-Melik zauzeo Umejadski prijestol postavio je Jezīda ibn Ebī Muslima Dīnāra kao namjesnika Maroka. Ovaj je ponovo nametnuo dzizju onima koji su postali muslimani i natjerao ih ponovo u sela u kojima su zivjeli prije primanja islama.


Smatra se da je ovo uzdizanje arapske nacije utemeljeno je na odredbama ranijih muslimanskih vladara. Tako, ako bi podanik u osvojenoj zemlji prihvatio islam, nije mogao biti prihvacen kao musliman ili dobiti svoja islamska prava ukoliko ne pridje kao klijent nekom arapskom plemenu. Takvi klijenti su se nazivali mevālī. Cak i tada, klijenti su bili podvrgnuti ismijavanju i nejednakom ophodjenju od strane njihovih aristokratskih zastitnika, a u isto vrijeme se nastavljalo sa njihovom eksploatacijom od strane rastuce birokratije. Kada je dvanaestorici bezgrijesnih imama oduzeto pravo vlasti, Allah je dao da se ukorijene razdor, neslaganje, haos i pogresan izbor vladara, kao i socijalna i rasna nejednakost.

Oni koji optuzuju sije da pripisuju Poslaniku s.a.v. namjeru da uspostavi dinasticku monarhiju svoje porodice, kazu da je Poslanik s.a.v. bio iznad takvih sebicnih motiva. Ali, ti isti ljudi kazu da je Boziji Poslanik rekao, 'el-eimmetu min qurejsin' imami ce biti iz plemena Kurejs. Da li ce oni reci da ovaj hadis znaci da je Boziji Poslanik zelio da osnuje kraljevstvo za svoje pleme? Da li ce oni reci da je Boziji Poslanik izgovorio ove rijeci iz 'sebicnih motiva'?


Ranije smo vidjeli da je Ebū Bekr usutkao ensarije Medine tako sto je rekao da je Boziji Poslanik bio iz plemena Kurejs, te da zato Arapi nece prihvatiti za halifu nikoga ko nije iz toga plemena. Ovaj argument je zadovoljio ensarije. Snagom istog argumenta, da je clan Poslanikove porodice (kao sto je hazreti Alī) postao halifa, svi bi mu se pokorili i ne bi bilo nikakvih neslaganja ni poteskoca.

 

Ovaj aspekat naimenovanja hazreti Alīja takodjer su priznali i neki nemuslimanski pisci. Sédillot je napisao: "Da je princip nasljedne vlasti (u korist Alīja) bio priznat na pocetku, to bi sprijecilo javljanje onih unistavajucih pretenzija koje su okaljale islam krvlju muslimana... Fatīmin suprug je u sebi sjedinjavao pravo naslijedja kao zakoniti nasljednik Bozijeg Poslanika, kao i pravo da bude izabran.'


Medjutim, sije nikada nisu tvrdili da 'naslijedje' ima neke veze sa imametom. Kao sto smo ranije objasnili, imam mora biti bezgrijesan, najboljih vrina u citavom ummetu, kao i mensūs min-Allāh (postavljen od strane Allaha). To je bila Allahova blagodat koju je dao Poslaniku Ibrāhīmu i Poslaniku Muhammedu (neka je mir sa njima i sa njihovim potomstvom), da u realnosti i u praksi svi Imami koji su dosli iza njih budu iz njihove porodice, i da svi oni koji su imali potrebne kvalifikacije za imamet budu medju njihovim potomcima.

- KRAJ -

BIBLIOGRAFIJA

1. Abu Dawud, Sulejman b. el-Ash’ath el-Azdi as-Sadzistani (202/817 – 275/889), as-Sunan, Kairo (n.d)

2. Abu el-Fida, Imam ed-Din, Imam d. Ali b. Mahmud el-Ejjubi (672/1273  732/1338), et-Tarikh, (el-Mukhtasar el-Beser), Bejrut, (n.d)

3. Ahmed, Ebu Abdillah, Ahmad b. Muhammed b. Hambel (164/780  241/855), el-Musnad, Kairo, 1313. p.H.

4. el-Allama el-Hilli, Abu Mansur, el-Hasan b. Jusuf b. Ali b. el-Mutahhar el-Asadi (648/1250-726/1325), el-Babu el-Hadi ‘asar, Eng.prijevod, W.M. Miller, Lizac and Co., London, 1958

5. ‘Ali Muhammed i Emir ed-Din, Fulk en-Nedzat fi el-Imameti ves-Salat, Lahore, 2.edicija, 1950

6. el-Emin, Hasan, Islamic Shi’ite Encyclopaedia, Bejrut, (n.d.)

7. el-Emini, es-Sejh ‘Abdu el-Husejn d. Ahmed et-Tebrizi en-Nedzefi (1320/1902 – 1390/1970), el-Gadir, 3. edicija, Bejrut, 1387/1967

8. Emritsari, ‘Ubejdullah, Erdzehu el-matalib, Lahore, 1318. p.H.

9. el-’Ajjasi, Ebu en-Nedr, Muhammed b. Mas’ud es-Sulami es-Samarqandi, et-Tefsir, Teheran, (n.d.)

10. el-Baghavi, Abu Muhammed, et-Tafsir (Ma’alimul-tanzil), Kairo, 137/1995

11. el-Bajhaqi, Ebu Abdillah, Dala’ibn-nubuvvah, Kairo, 1389/1969

12. el-Buhari, Ebu Abdillah, es-Sahih, Kairo (n.d.)

13. Carlyle, T., On heroes, hero-worship and the heroic in history, Edinburgh edicija, (n.d.)

14. Davenport, J., An Apology for Muhammad and the Koran, London, 1869

15. ed-Diyar Bekri, Husejn b. Muhammed es-Safi, et-Tefsir (es-Safi), Teheran, 1374.p.H.

16. Fejd el-Kasani, Muhammed Muhsin, et-Tefsir, 1374, p.H.

17. el-Gandzi, Ebu Abdillah, Kifajetut-Talib (fi menaqib ‘Ali b. Ebi Talib), en-Nedzaf, 1937.

18. el-Gazali, Abu Hamid, Ihja ‘Ulumi’d-Din, Bejrut, 1975

19. Gijathu ed-Din, Muhammed b. Dzelalu-Din, Gijatu el-Lugat, Naval Kishore Press, Lucknow, 1867

20. Gibon, E., The decline and fall of the Roman empire, New York, (n.d.)

21. el-Hakim, Ebu Abdillah, el-Mustadrak, Hyderabad, 1335.p.H.

22. el-Hakim, Sejjid Muhsin et-Tabatabai, Minhadzu es-Salihin, 10. edicija, Bejrut, (n.d.)

23. el-Hammuji, Ebu Ishaq, Fara’idu es-Simtejn, Bejrut, 1978

24. Ibn Abd el-Berr, Abu ‘Umar, el-Isti’ab fi ma’rifeti el-Ashab, Kairo, 1380/1960

25. Ibn Abi el-Hadid, Sarh Nahdzul-Balagha, Egipat, (n.d.)

26. Ibn el-Athir, el-Kamil (fi et-tarikh), Bejrut, 1385/1965

27. Ibn Hadzer el-Asqalani, Fathu el-bari (fi sarh Sahih el-Buhari), Kairo, 1379 p.H.

28. Ibn Hadzer el-Hejtami, es-Sava’iqu el-Muhriqah

29. Ibn Kethir, el-Bidaja ven-Nihaja, Bejrut, 1966

30. Ibn el-Kajjim, Zadu el-Ma’d, Kairo, 1950

31. Ibn Qutejba, el-Imamah ves-Sijasah, Kairo, 1387/1967

32. Ibn Sa’d, et-Tabaqāt, Bejrut, (n.d.)

33. Ibn Sakir, Favatu el-Vafajat, Bejrut, 1401/1981

34. Iriving, Washington, Mohamet and his successors, London, 1905

35. el-Dzassas, Ebu Bekr, Ahkamul-quran, Istanbul, 1335.p.H.

36. el-Dzeziri, Abdur-Rahman, el-Fiqh ‘alal-mezahibil-arb’ah, Bejrut, 1969

37. el-Khatib el-Bagdadi, Ebu Bekr, Tarikh Bagdad, Bejrut, (n.d.)

38. el-Khatib el-Khvarazmi, Ebu el-Mu’ajjed, el-Manaqib, en-Nadzef, 1965

39. el-Khatib el-Tabrizi, Miskātu el-masābīh, Engl. prijevod James Robson, Pakistan, 1975

40. el-Khazin, et-Tefsīr (Lubebut-ta’vīl fī ma’anit-tenzīl), Kairo, 1375/1955

41. el-Khazzāz, Ebul-Kasim, Kifajetul-ethar, Iran, 1981

42. el-Medzlisi, Biharul-Anvar, Teheran, 1392 p.H.

43. Malik b. Enes, el-Muvatta, Kairo, 1353

44. el-Mavardi, el-Ahkamus-Sultanijja, Kairo, 1966

45. Miller, W.M., vidi el-Allama el-Hilli

46. Mir Ahmed Ali, S.V., The Holy Qur’an, sa prijevodom i komentarom na engleskom, Karachi, 1964

47. Mir Khvand, Ravdatus-Safa’, Nawal Kishore Press, Lucknow, (n.d.)

48. el-Mufid, el-Irsad, Teheran, 1351 (Engleski prijevod od I.K.H.Howard, London, 1981)

49. el-Mugnijja, Muhammad Dzevad, Falsafatul-Islamijja, Bejrut, 1398/1978

50. el-Muhaqqiq el-Hilli, Sara’iul-Islam, (Kitabun-Nikāh), Nadzef, 1969

51. el-Muhibb et-Tabari, Dhakha’irul-’Uqba (fi manaqibi dhawil-qurba), Bejrut, 1974

52. Muslim, Ebul-Hasan, es-Sahih, Kairo, (n.d.)

53. el-Muttaqi el-Hindi, Kanzul-Ummal, Hyderabad, 1388/1968

54. Nedzmu-Hasan, en-Nubuvvah vel-Khilafa, preveo Liqa’ Ali Hayderi, Lucknow, 1934

55. en-Nasa’i, el-Khasa’isul-’Alawijja, Egipat, 1348

56. Nevvāb Ahmed Husejn Khan, Tarikh Ahmadi, Lahore, (n.d.)

57. Nicholson, R.A., A Literary history of the Arabs, Cambridge, 1979

58. el-Qummi, Shaykh Abbas, Safinatu-Bihar, Nedzef, 1355.p.H.

59. el-Qunduzi, Yanabi’ul-Mawaddah, Istanbul, 1301.p.H.

60. er-Radi, es-Serif, Nehdzul-Balagha, Bejrut, 1387/1967

61. er-Razi, Fakhrud-Din, et-Tefsir el-Kebir, Kairo, 1357/1938

62. Rizvi, S.S.A., Prophethood, Dar es-Selam, (1975)

63. - // - , Justice of God, Mombasa, (1980)

64. es-Saduq, Ebu Dza’fer, Tlalus-Sara’i, Nedzef, 1385/1966

65. Sedillot, L.P.E.A., Histoire des Arabes, arapski prijevod ‘Adil Zu’aytir, Kairo, 1367/1948

66. Sibt b. el-Dzavzi, Tedhkirat Khavassil-Ummah, red. S.M.S. Bahrul-Ulum, ponovno izdanje, Teheran (n.d.)

67. Siddiq Hasan Khan, Manhadzul-Vusul ila istilahi ahadith er-Resul, India (n.d.)

68. es-Sujuti, Dzelalud-Din, Lubedun-Naqul fi esbabin-Nuzul, stampano

s Tefsirul-Dzelalja, Bejrut, (n.d.)

69. -//- , Tarikhul-Khulafa, Kairo, 1371/1952

70. -//- , ed-Dur el-Mathur, Bejrut, (n.d.)

71. et-Tabari, Ibn Dzerir, Tarikhul-Umam vel-Muluk, Leiden, 1980

72. -//- , et-Tefsir, Egipat, 1326.p.H

73. et-Taftazani, Serh ‘Aqaidin-Nasafi, Istanbul, 1326.a.H.

74. -//- , Serhul-Maqasidit-Taliban, Istnbul, 1305.p.H.

75. et-Tirmizi, es-Sahīh, Kairo, 1292.p.H.

76. Vahidu-Zaman, Tefsir Vahidi, Lahore, (n.d.)

77. el-Vahidi, Esbabun-Nuzul, (n.p. i d.)

78. el-Ya’qubi, et-Tarīkh, Bejrut, 1960

79. ez-Zamakhsari, et-Tefsīr (el-kassāf), Bejrut, (n.d)