Ebu Sufjanova ponuda

 

Ebu Sufijan nije bio u Medini tog sudbonosnog dana kada je časni Poslanik, s.a.v., umro, nego o tome saznaje na putu kući. A kada su ga izvijestili da je Ebu Bekr  postao halifa, pitao je: “Kako su to prihvatili Abaz i Alija, dva nesrećnika.” Rekli su mu da su se zatvorili u kuće, ništa ne poduzimajući. Na ovo Ebu Sufijan reče: “Sve ću uraditi da zauzmu mjesto koje im pripada. Vidim da se oblak prašine podigao a on mož biti samo krvlju očišćen.” Kada je ušao u Medinu počeo je da recituje:

 

“Hašimije, ne dajte da vam zavide, pogotovo ne Timije i Adije.[1]

Islam je vama počeo, zato nek Ebul Hasan sjedne na prijestolje … .”

 

Umjesto Ebu Bekru uputi se hazreti Aliji da ga prizna za halifu i položi mu zakletvu, ali Imam ga odlučno odbi. Ovo naljuti Ebu Sufijana koji sada mijenja pjesmu:

 

“Magarac, a ne čovjek slobodan trpi da ga ponizuju; to dvije stvari pokazuju: tanka čivija pod teškim čekićem i kamila pod teretom nomada. O djeco Abdul Manafa! O djeco Abdul Manafa!”

 

Hazreti Alija nije dozvolio da ga uvuku u oružanu pobunu protiv novopostavljene vlasti mlade islamske države. Znalo se da je iskreno želio da sprovede Poslanikovu odredbu vezanu za vođstvo muslimana i za to tražio pomoć, ali nju nije od svakog primao. Alija nije samo odbio Ebu Sufijana, nego i vlastitog amidžu Abaza, utjecajnog člana porodice Hašim, koji je također želio da vidi ispoštovano hašimijsko pravo. Ali, da li su ove ponude za pomoć bile iskrene?

 

Familije Muhammeda s.a.v. i Ebu Sufijana su bile u krvnom srodstvu, ali i u stalnoj zavadi. Borba među njima završila se pobjedom islama i dolaskom Muhammeda s.a.v. na vlast. Ebu Sufijan je to doživio kao poraz za svoju familiju. Ništa drugo ga nije moglo utješiti do činjenica da je bio savladan rođacima. Kada je vlast dospjela u ruke Ebu Bekra,čovjeka drugog plemena – to je za njega značilo totalan poraz. 

 

Poslanik Muhammed, s.a.v., je upozoravao muslimane da rodbinske veze ne smiju utjecati na donošenje odluka i da moraju postupati pravedno i onda kada se radi i o najbližem rodu. Ipak, do rodbinskih veza se jako držalo, čak i onda kada su neki rođaci bili i nevjernici. Da je to bilo tako pokazuje i slijedeći događaj:

 

Ibn Hišam piše da se u noći prije pada Mekke Abaz, Poslanikov amidža, jašući na mazgi približio opkoljenom gradu da bi izbliza pratio aktivnosti neprijatelja. Sa sličnim namjerama iz pravca Mekke pojavio se i Ebu Sufijan. Abaz ga ugleda, približi mu se i reče mu da pođe s njim Muhammedu da traži oprost, jer sutra, ako bude zarobljen, prijeti mu opasnost od pogubljenja.

 

Ebu Sufijan uzjaha i Abaz potjera mazgu ka Poslanikovom šatoru. Umar ih ugleda, prepozna Ebu Sufijana i povika: “Allahov neprijatelju! Napokon te imamo u rukama. Nemaš nikoga da te zaštiti,” pa poleti ka Poslaniku, s.a.v., za dozvolu da ga ubije. Ali Abaz potjera mazgu brže i tako dođe do Poslanikovog šatora prije Umara. Ovaj dođe i reče: “Allahov Poslaniče, daj mi da ga ubijem, jer mu niko nije obećao zaštitu.” Ali Abaz reče: “Ja sam mu je obećao.” Umar bi uporan, pa mu Abaz reče: “Bolje ti je prestani! Da je iz tvog plemena ne bi tako silno želio da ga ubiješ. Ali kako je iz Abdul Manafovog želiš njegovu krv.”

 

Povod ovakvog Abazovog postupanja je bio stari  osjećaj privrženosti rodbinu. Tako isto vidimo i Ebu Sufijana kako brani hazreti Aliju kada je čovjek iz druge porodice ugrozio njegov položaj. Njegova pažnja i pomoć potiču iz vezanosti za rodbinu, po čemu su Arapi bili dobro poznati. Pomoći onima u krvnom srodstvu protiv drugih, ne pitajući ko je u pravu, bio je drevni običaj džahilije.

 

Ustvari, odmah poslije Poslanikove smrti, pri izabiranju prvog halife plemenska pristrasnost počinje da razara do tada čvrsto tkivo zajedništva i bratstva satkanog rukama plemenitog Poslanika. Tako, Ansari su željeli Seada, koji je bio jedan od njih, nasuprot muhadžirima iz Mekke, mada su znali da se među njima nalaze više zaslužni. Sead je bio iz Kazradž plemena što je bio razlog da Aus pleme stane uz Ebu Bekra.

 

Nadmoćnost Abdul Manafovog plemena, kojem su pripadale familije Hašimije i Umeje, bila je znana svima. Zato je Ebu Bekrov otac, kada je čuo da mu je sin sjeo na prijestolje, odmah pitao: “Da li su se Hašimije i Umeje s tim složili?” Plemena Ebu Bekra i Umara su bila manja i dosta slabija i hazreti Alija, podržan Ebu Sufijanom i Abazom, bez većih teškoća bi ih savladao. 

 

Ali on, očišćen islamom do savršenosti, vijerno se držeći Muhamedova učenja, ostade izvan toga i ne pade pod uticaj plemenske pristrasnosti. Znao je da se može osloniti samo na manjinu kojoj su pripadali i Ebu Zar, Mikdad i Selman.

 

O ovom događaju hazreti Alija kaže: “Potom sam počeo misliti da li bi trebalo napasti ili mirno trpjeti zasljepljujuću tminu patnji u kojima su odrasli malaksali, a mladi ostarjeli, dok vjernik istinski djeluje pod teretom sve dok ne susretne Allaha. Našao sam da je ustrajnost u tome bila mudrija. Usvojio sam zato strpljenje iako je bilo bockanja u oku i gušenja u grlu. Gledao sam otimanje nasljedstva moga sve dok je prvi[2] išao svojim putem, ali je nakon sebe hilafet predao Ibn el-Hattabu[3].”

 

Odgovor koji je imam Ali dao Ebu Sufijanu bio je ovaj: “Da me podrži četrdeset pravih vjernika, izborio bih se za svoje pravo.”

 

Ebu Sufijan se nije mogao pomiriti sa porazom pa je i dalje protestvovao i nagovarao na pobunu. Njegovog utjecaja su se pobojali oni na vlasti.“Podaj mu pare pa ćeš vidjeti da će ušutiti. Tako ga je Poslanik, s.a.v., držao mirnim.” Umar je savjetovao Ebu Bekru.

 

Tabari bilježi da Ebu Sufijana nisu mogli pridobiti sve dok mu nisu postavili sina Jezida[4] za komadanta armije koja je kretala na Siriju. Kada mu sin bi postavljen na tako visok položaj, razočaran Alijevim odbijanjem, i Ebu Sufijan se primiri.

 

Literatura:

 “Abdullah b. Saba”, Ayatullah Murtaza Askari

 

_________________________

 

[1] Porodice Ebu Bekra i Umara

[2] Ebu Bekr

[3] Umaru

[4] Jezid je bio Muavijin brat. Poslije njegove smrti Muavija  biva postavljen na njegovo mjesto. On će za vrijeme Usmanovog halifata od Sirije stvoriti jako uporište iz kojeg će silom nametnuti vlast nad muslimanima.