Smrt hazreti Hasana

 

Razlozi hazreti Hasanovog potpisivanja mirovnog ugovora sa Muavijom ležao je prvenstveno u slabosti njegove vojske i njihovoj  nespremnosti da ga slijede. Ljudi su se okrenuli protiv njega kada su vidjeli da im neće poslužiti u ostvarivanju njihovih ambicija. Na njihovo razočarenje on nije bio manje strog i odlučan od hazreti Alija u sprovođenju islamskih propisa i pravde. Umjesto da mu budu poslušni i da ga slijede počeli su da mu protivrječe i pametuju.

 

Ljudi od kojih je bila sačinjena hazreti Hasanova vojska mogli su se podjeliti u sljedeće grupe:

Prvu grupu su sačinjavali pristalice Umejada – Oni su tajno pisali Muaviji izražavajući spremnost da djeluju po njegovim direktivama. Željeli su da brzo dođe obećavajući mu da će mu predati živog hazreti Hasana ili će ga ubiti na prepad. Za uzvrat su tražili položaje i novac.

U drugu grupu su spadali Havaridži – Kada je Amr b. As izigrao Musu Ašarija u pregovorima poslije bitke na Sifinu oni su postali neprijatelji i hazreti Alija i Muavije. Kada je hazreti Ali umro mislili su da će njegov sin imati “više razumijevanja” za njihove ideje od njegovog oca.  Od svih stanovnika Kufe oni su najviše insistirali na borbi protiv Muavije. Davali su hazreti Hasanu prisegu na vjernost pod uslovom da se bori protiv Sirijaca. On nije htio prihvatiti takav uslov. Primio je njihovu prisegu pod uslovom da će ga slušati i pokoravati mu se bilo da krene u rat ili da sklopi mir. Sumnjičavi i nepokorni, bili su glavni uzrok nereda u njegovoj vosci. Svojom prividnom pobožnošću zavodili su druge; govorili su laži misleći da govore istinu; činili su zločine misleći da čine dobra djela; spominjali su Allaha misleći da se (samo) tako približavaju Njemu.

Treću grupu su sačinjavali neodlučnici – Oni su bili zaraženi idejama Havaridža.

(Glavna ideja havaridža je bila da vjernik ne može imati neki autoritet osim Allaha. Zato se po njima postojanje halife koji traži pokornost protivi islamu.)

 

To su bili ljudi koji nisu željeli da odlučno stanu uz Imama niti su se bili namjerili da naprave štetu. Kao takvi bili su oruđe za manipulaciju u rukama zlonamjernika.

Četvrtu grupu su činili Hamrai – Oni su bili profesionalni ratnici Kufe. Bilo ih je oko 2000. Većina njih se sastojala od sinova ropkinja koje su bile zarobljavane u bitkama u periodu 12-17 p.H.. Od njih će biti sačinjena policija Zijada b. Abiha koja će za njega proganjati i ubijati u godini 51.p.H..

U posljednju grupu spadaju Muhadžiri i Ansari koji su sa hazreti Alijem preselili u Kufu. Oni su bili malobrojni i poštovani kao Poslanikovi ashabi.

 

Armija koja je plijenila divljenje zbog svoje veličine, jedinstva i potpune pokornosti svom komandantu, bila je Sirijska armija pod vođstvom Muavije b. Sufijana. Njegovi ljudi su najbolje opisani riječima Saase b. Souhana: “Oni su najposlušniji od svih ljudi jednom stvorenju (tj. Muaviji), a najneposlušniji od svih ljudi Stvoritelju (tj. Allahu dž.š.).” Muavija je spretno manipulirao sa njihovom neodgojenošću, naivnošću i neobrazovanjem. Uprkos tome što ih je slao u smrt oni su bili zadovoljni s njim.  Pored njih, Muavija je imao svoje doušnike u  Kufi, sjedištu hazreti Hasana. Oni su proizvodili dezinformacije i širili laži što se pokazalo efikasno oružje za razaranje tkiva hazreti Hasanove vojske.

 

Hasanovi ljudi na koje se mogao osloniti bili su malobrojni. Među njima su bili Hidžr b. Abdi, Ebu Ejub Ansari, Adi b. Hatam, Habib b. Muzahir, Hani b. Urva, Asbag b. Nabata, Sasa b. Souhan, Kajs b. Sead, Ibrahim b. Malik Aštar, i drugi. Za njih je hazreti Hasan rekao da svaki o njih vrijedi kao bataljon ljudi. Oni su bili uvijek spremni da polože živote za svog Imama.

     

Hazreti Hasan je imao ukupno 20 000 ljudi (naspram Muavijinih 60 000) koji su bili podijeljeni u gore navedene grupe. U ono vrijeme nije bilo obaveznog služenja vojne obaveze, tj. u vojsku je svako pristupao dobrovoljno. Vođe su morale objasniti potrebu za ratom i ubijediti ljude da ratuju. Da bi se vojska motivirala povećavale su se vojničke plate, naređivalo se lokalnim upravnicima da podstiču ljude u rat i slali se iskusni govornici i ugledne ličnosti sa istim ciljem. Hazreti Hasan je sve to uradio da bi podigao vojsku ali njihov broj nije dostigao ni polovicu broja Muavijine vojske.

 

Koliko je hazreti Hasan dobro poznavao svoju vojsku vidimo iz njegovih riječi: “Kada ste kretali na Sifin vjera vam je bila važnija od života. Danas vam je život važniji od vjere. Nalazite se između dvije ubijene osobe: prve ubijene na Sifinu za kojom plačete; i druge ubijene na Nehravanu koju želite osvetiti. Što se tiče ostalih oni će okrenuti leđa prvom prilikom i u njih se ne može pouzdati. Što se tiče onih koji plaču oni su pravi borci.”

Oni koji su plakali za ubijenima na Sifinu su Hasanovi iskreni prijatelji. Oni koji su se željeli osvetiti za pale na Nahravanu bili su, naravno, Havaridži. Ostali, na koje se nije moglo osloniti, bili su ljudi razdora, sljedbenici ambicija i robovi strasti.

 

Jedan od glavnih uzroka za finalni raspad Hasanove vojske je bilo dezertiranje Ubjedullaha b. Abasa. On nije imao povjerenja u vojsku kojom je komandovao i sa kojom ga je hazreti Hasan poslao da se ulogori na Maskinu. Među njima su bile Muavijine uhode koje su bile zadužene za širenje glasina. Jedna od njih je bila i sljedeća: “Hasan se dopisuje sa Muavijom s namjerom da potpiše mir. Zašto rizikovati živote? Kakav je to vođa koji šalje svoje  ljude u rat a tajno radi na tome da potpiše mir?”

Ova i njoj slične glasine učinile su da Ubejdullahova odlučnost oslabi i da se nađe u nedoumici. Nije znao šta da čini. U takvom stanju ga je našlo Muavijino pismo u kojem mu je nuđen izlaz: “Hasan će biti prinuđen da se na kraju dogovori samnom. Zato je bolje za tebe da budeš u tome prvi nego da ga u tome slijediš.” Muavija je bio u stanju uništiti odlučnost u čovjeku i znao kako da iskoristi duševnu krizu u kojoj se osoba nalazila. Vjerovao je da najpoštenije i najodlučinje osobe mogu biti savladane pohlepom i obuzete sumnjom u momentima slabosti.

 

Vjera, porijeklo, plemenska pipadnost i bliskost sa Božijim Poslanikom s.a.v. za Ubejdullaha izgubiše vrijednost. Činjenica da je bio prvi koji je pozvao druge na prisegu hazreti Hasanu, i prvi priznao njegovo pravo i vrline, nije ga mogla spriječiti od tog sramnog djela. Kada je vijest o njegovom odlasku stigla do hazreti Hasanovog logora, mnogi uglednici i njihovi borci povedoše se za njegovim primjerom. Broj onih koji su dezertirali pope se na 8000.

 

I pored svega toga na hazreti Hasanu se nisu mogli vidjeti znaci razočarenja, zbunjenosti ili kolebljivosti, niti se od njega mogla čuti riječ ljutnje ili prijekora. Vratio se u Kufu gdje je poslije određenog vremena dogovor sa Muavjom bio potpisan. 

 

Prigovori i odgovori na njih

 

Prigovori i optužbe su bile mnoge. Hazreti Hasan je za potpisivanje mira sa Muavijom davao nekoliko objašnjenja: “Da sam se trudio da osvojim vlast, Muavija ne bi bio bolji od mene, međutim, ono što vi hoćete razlikuje se od onoga što ja hoću,” govorio je.

Jednom drugom prilikom je rekao: “Da imam dovoljno pravih ljudi borio bih se protiv Muavije danonoćno.”

 

U odgovoru na pritužbe Abdullaha b. Zubejra stoji: “Tvrdiš da sam mu predao (vjerski) autoritet. To je nemoguće. Ja sam sin najhrabrijeg od svih Arapa i ja sam sin Fatime najbolje žene na svijetu. Ono što sam uradio nije bilo iz straha ili kukavičluka. Nisam se mogao osloniti na ljude poput tebe koji su mi dali prisegu i tražili da se podignem u borbu samo da bi mi laskali.”

 

“Sine Božijeg Poslanika, zašto si potpiso ugovor sa Muavijom i sklopio mir? Zar ne znaš da pravo (da vladaš) pripada tebi, a ne njemu? Zar ne znaš da je Muavija tlačitelj koji je skrenuo (sa pravog puta)?”,  pitao je Ebu Said.

“O Ebu Saide, zar ja nisam Allahov dokaz Njegovim stvorenjima i njihov imam (vođa) poslije mog oca?” pitao ga je hazreti Hasan.

Kada je ovaj odgovorio potvrdno, hazreti Hasan je nastavio: “Zar Božiji Poslanik s.v.a. nije rekao o meni i mom bratu: “Hasan i Husejn su dva imama bilo da se podignu ili sjednu”?”

Ebu Said je opet odgovorio potvrdno na što je hazreti Hasan rekao: “Zato sam ja imam kada se podignem i ja sam imam kada sjednem.”

Htio je da kaže da se njegov status ne mijenja time da li ga ljudi prihvate i postave za svog vladara ili mu okrenu leđa i napuste ga – on je Imam u oba slučaja.

Onda je Imam dodao: “Ebu Saide, razlog zbog kojeg sam potpisao ugovor s Muavijom je isti kao i onaj koji je Božiji Poslanik s.a.v. imao kada je potpisao mirovni ugovor sa plemenima Damra i Ašdža, kao i Kurejšima (na Hudejbiji) koji su bili kafiri u odbijanju Kurana. U našem slučaju se radilo o Muaviji i njegovim pristalicama koji su kafiri u odbijanju (pravilnog) tumačenja Kurana. Ebu Saide, zašto mi prigovaraš za ono što sam učinio ako me smatraš Imamom određenim od Allaha? Zar ne znaš da ti je dužnost da me slušaš kada pođem u borbu kao i kada potpišem mir, čak i onda kada ti nisu potpuno jasni razlozi za to? Poznato ti je da se (poslanik) Musa protivio (poslaniku) Hizru kada je ovaj probušio lađu, ubio dječaka i popravio zid, jer nije znao zašto to čini. Tek kada su mu bili predočeni razlozi uvjerio se u ispravnost Hizrovih postupaka. Ti si postao nestrpljiv samnom jer ne znaš zašto sam učinio ono što sam učinio. Sada znaj da nisam uradio ono što jesam, svi moji sljedbenici što ih ima na zemlji bili bi uništeni.”

 

Na drugoj strani, Muavija je dao svoje razloge za svoju borbu: “Nisam se borio protiv vas da bi vas tjerao da klanjate, postite, obavljate hadž ili dajete zekat. Borio sam se da vladam nad vama, što mi je Allah i dao onda kada ste se pokolebali u Njegovoj poslušnosti.”

 

Muavija nije imao za cilj ništa manje do uništenje islama. Smetalo mu je što se Muhammedovo ime spominje u ezanu pet puta dnevno i jedan od ciljeva mu je bio da ga izbaci.[Murudž al- Dhahab, El-Masudi, dioII, str. 343]

 Posebno se trudio da ukloni iz memorije muslimana svako sjećanje na Poslanikovu porodicu. Tako, kada je jedan Sirijac pitao svog vođu “Koje je taj Ebu Turab (hazreti Ali) kojeg Muavija redovno proklinje”, odgovoreno mu je da je to bio razbojnik zaslužan za nered u državi. A jedan drugi je pitao da mu se kaže ko je taj “Muhammed” kojeg su svakog dana spominjali u ezanu i namazu. Da li je i to bilo jedno od Allahovih imena? Kada je poslije pada Umejada Abbasidski halifa osvojio Siriju jedan ugledni starac bio je u delegaciji koja ga je dočekala. On se zakleo Allahom da nije znao da je Poslanik s.a.v. imao nekoga od članova porodice da ga naslijedi osim Muavije i njegove familije.

 

Nekoliko puta su “pobjednici” pokušavali da javno ponize hazreti Hasana. Tako, jednom u džamiji u njegovom prisustvu Amr b. As se penje na mimber i ponižava ličnost hazreti Alija. Onda to isto čini Mughira b. Šu-ba. Kada je hazreti Hasan bio izavan da im odgovori zatražio je od prisutnih da obećaju da će javno potvrditi ako bude govorio istinu. Prvo se obratio Amru i Mugiri i rekao: “Zakunite se Allahom da vam je poznato da je Poslanik s.a.v. prokleo jahača i vodiča[3]. Kada su ova dvojica odgovorila potvrdno hazreti Hasan se obraća Muaviji i Mughiri: “Zakunite se Allahom da vam je poznato da je Poslanik s.a.v. prokleo Amra.” (Dobro poznati događaj kada je Poslanik s.a.v. prokleo Ebu Sufijana koji je jahao i Muhaviju koji je vodio mazgu.)

 

Kada su ovi odgovorili potvrdno, obraća se Muaviji i Amru: "Zakunite se Allahom, da znate da je Poslanik s.a.v. prokleo narod kojem pripada ovaj [Mughira b. Šu-ba] ovdje.” Kada su ovi odgovorili potvrdno hazreti Hasan je rekao: “Zahvaljujem se Allahu što je takve učinio neprijateljima moga oca i što takvi pokušavaju da okaljaju njegovo ime.” 

 

Jedan od Muavijinih ciljeva bio je da odvrati muslimane od Poslanikove porodice. Pokušao ih je navesti da ih zamrze i zaborave svaki hadis o njihovim vrlinama, naročito njihovo pravo da vladaju nad muslimanima. Zbog toga je naredio imamima svih džamija u islamskoj državi da izazivaju Allahovu kletvu na hazreti Alija i zabranio da se u javnosti prenese svaki hadis u korist Ehlulbejta. Muavija je nazvao sunnetom izazivanje prokletstva na hazeti Alija. Na kraju hudbe svakog džuma namaza, u svakoj džamiji za čitavo vrijeme vladavine Umejada imam džemata je učio. “Bože, Ebu Turab nije vjerovao; nije prihvatao Tvoju vjeru i odvraćao je ljude od Tvog puta; zato ga prokuni kletvom najvećom i kazni ga kaznom najbolnijom.”

 

Kada je bio pitan zašto proklinje hazreti Alija, prvog muslimana i brata Poslanikovog i njegovog zeta, Marvan je rekao. “Naša vlast se neće održati nego pomoću toga”. Taj sunnet je bio usvojen i vijerno slijeđen. Tako, kada je imam džamije u mjestu Harranu završio svoju hudbu bez proklinjanja hazreti Alija, prisutni su mu počeli prigovarati: “Sunnet! Sunnet! Zaboravio si sunnet!”

 

Hazreti Hasan nije želio slušati hudbe u kojima su proklinjali njegovog oca. Zbog toga je Marvan b. Hakam, upravnik Medine, slao ljude Hasanovoj kući da mu proklinju oca u njegovoj prisutnosti.    

 

Stanje sljedbenika Ehlulbejta

 

Hidžr b. Adi el-Kindi je bio sljedbenik hazreti Alija i hazreti Hasana. Kada bi Mughira b. Šu-ba, Muavijin upravnik Kufom, sa mimbera grdio hazreti Alija i hvalio Muaviju, Hidžr bi se podizao i govorio: “Svjedočim da je onaj kojeg ti kudiš zaslužniji hvale, a onaj kojeg ti hvališ zaslužniji prijekora.” Kada je Mughira umro u 50. p.H. Zijad b. Abih bi postavljen za novog upravnika.

 

Da bi se dočepao Alijevih sljedbenika Zijad je jednom sa svojom policijom zauzeo mjesto na ulazu u džamiju i naredio da svako ko uđe proklinje hazreti Alija. Onaj ko je odbio bio je ubijen. Međutim Hidžr je bio čovjek od ugleda sa mnogo sljedbenika i njegovo uklanjanje je iziskivalo pažljivo planiranje.

 

Za tu namjenu Zijad je pronašao sedamdeset  ljudi koji će svjedočiti ono što će Ebu Burda b. Musa Ašari napisati: “ Svjedočimo da je Hidžr b. Adi odbio poslušnost, napustio zajednicu, grdio halifu i pozivao ljude da se podignu protiv njega i prekinu prisegu na vjernost; On je otvoreno izjavio da ne vjeruje u Allaha.” Ostalih sedamdest su se potpisali kao svjedoci. Onda je Zijad počeo slati pisma Muaviji u kojima se žalio na Hidžra.

 

Pisma su navela Muaviju da naredi njegovo zatvaranje. Zijad je srušio Hidžrovu kuću nakon što ga je otpremio Muaviji. Zajedno sa Hidžrom uhapšeno je još trinaest ljudi. Odvedeni su u Siriju i osuđeni na smrt. Izvršitelj presude im je pročitao naređenje dobiveno od halife: “Vođa vjernika (tj. Muavija) naredio mi je da te ubijem jer ti zavodiš muslimane, pozivaš ih u nevjerovanje i tiraniju i slijediš Ebu Turaba. Također mi je naređeno da s tobom ubijem i tvoje prijatelje. Ako se vratite u vjeru, prokunete svog vođu i odreknete ga se vaši životi biće spašeni.”

“Dobiti udarac sabljom je lakše od toga što tražite. Draži nam je susret sa Allahom, Njegovim Poslanikom i njegovim nasljednikom od ulaska u vatru.”

Hidžr je tražio da klanja dva rekjata prije nego ga pogube. Dopustili su mu, i on ih otklanja ubrzano. Onda im reče: “Nikad nisam brže otklanjao dva rekjata. Klanjao bih duže da se ne bojim da ne pomislite kako otežem samo da bi sebi produžio život.”

 

Kada je čuo o Hidžrovom ubistvu Šurejh b. Hani piše Muaviji: “On je klanjao, zekat davao, hadž i umru redovno obavljao, dobru podsticao, od zla odvraćao. Zbog toga je bilo zabranjeno proljevati njegovu krv i otimati njegovu imovinu.”

 

Nakon što je ubio Hidžra i njegove drugove Muavija je otišao na hadž. Tamo je sreo hazreti Husejna. “Jesi li čuo šta smo uradili Hidžru, njegovim prijateljima i šijama tvog oca.”

“Šta ste uradili?”, pitao je hazreti Husejn. “Pobili smo ih, pa smo ih umotali u ćefine, klanjali im dženaze i ukopali ih.”

Husejn mu je na to rekao: “Zbog toga ćete ljudi tužiti pred Allahom. A da smo mi ubili tvoje sljedbenike mi ih ne bi umotavali, niti bi im klanjali, niti bi ih ukopavali.”

(Hazreti Husejn je htio da kaže da Muavijine sljedbenike nije smatrao muslimanima.)  

 

Evo nekoliko riječi o još nekim hazreti Alijevim šijama koje je Muavija pogubio i pored toga što im je obećao sigurnost:

 

Sejf b. Fasil el-Šejbani

 

Kada je Sejf bio doveden pred Zijada ovaj ga je pitao: “Allahov neprijatelju, šta misliš o Ebu Turabu?”

“Ne znam za nikakvog Ebu Turaba?” rekao je Sejf.

“Znaš ga ti dobro”, rekao je Zijad, “Znaš li Alija b. Ebu Taliba?”

“Njega znam jako dobro.”

“On je Ebu Turab.”

“On nije Ebu Turab (otac prašine); on je Ebu Hasan i Husejn (otac Hasana i Husejna).”

Komandant Zijadove policije se umiješa riječima: “Zar protivriječiš svom vođi?”

“Tražiš li od mene da lažem kao što je on lagao?” reče mu Sejf.

Sejf je bio pretučen metalnom šipkom. Kada je ležao na podu prišao mu je Zijad.

“Prokuni ga ili ću ti vrat presjeći!”

“Evo, presjeci! Da me isiječeš na komade neću reći ništa drugo osim onoga što sam rekao; Allah će biti zadovljan mojom žrtvom.”

Sejfa su bacili u zatvor poslije čega su ga ubili zajedno sa Hidžrom.

 

Abdurrahman b. Hasan el-Anzi

 

Kada su ga sa Hidžrom doveli na mjesto pogubljenja Abdurrahman je zatražio da vidi Muaviju jer nije mogao vjerovati da je on bio iza svega toga. Kada su ga doveli Muavija ga je prvo pitao: “Šta imaš reći o Aliju?”

“Pusti to! Bolje ti je da me ne pitaš o njemu.”

“Allaha mi, neću te pustiti (bez toga).”

“Svjedočim da je on bio čovjek koji je uvijek imao Allaha na pameti; koji je ljude navodio ka istini, sprovodio pravdu i opraštao drugima.”

“A šta kažeš o Usmanu?”

“On je bio prvi koji je otvorio vrata nepravdi i prvi koji je zatvorio vrata istini.”

“Bogami, sam si sebi potpisao smrtnu presudu”, reče mu Muvija.

Poslao je Abdurrahmana Zijadu i naredio mu da ga ubije na način na koji do sada nije nikog ubio. Ovaj ga je živog zakopao. Ovo je bio prvi slučaj da su nekoga muslimana živoga zakopali.

 

Kubejsa b. Rabia

 

On je bio okupio ljude da se bore protiv Muavije. Poslije potpisanog mira bila mu je obećana sigurnost i on se zbog toga predao. Obećanje sigurnosti je bila praksa koju su čak i Arapi mušrici primjenjivali. Poslanik s.v.a. je rekao: “Odričem se svakog onog koji obeća sigurnost nekome pa ga poslije ubije, čak ako se radi i o nevjerniku.” Kubejsa je bio poslan Muaviji i ubijen zajedno sa Hidžrom.

 

Amru b. Hamak

 

Primio je islam prije pada Mekke. Za njega se Poslanik s.a.v. molio da mu Allah podari zdravlje i dugovječnost. Tako, i kada je navršio osamdesetu godinu života u kosi nije imao ni jednu sijedu dlaku, a lice mu bilo zadržalo mladalačku ljepotu. Poslije Poslanika s.a.v. Amru se priključio sljedbenicima hazreti Alija. Za njega je hazreti Ali rekao: “Volio bih da u svojoj armiji imam stotinu ljudi kao što si ti.” On je sa Alijem bio u bitkama kod Basre, na Sifinu i Nahrevanu. Hazreti Ali mu je također rekao: “Amru, poslije mene bićeš ubijen, i tvoja glava će biti nošena iz jednog mjesta u drugo. Teško se onome koji tebe ubije!”

 

Kada je Zijad došao u Kufu neko od doušnika mu je rekao da Amru okuplja šije hazreti Alija. Kada je bio priveden bio je pretučen poslije čega su ga neki ljudi odnijeli iz palače bez Zijadovog znanja. Ibn Kusejr piše da su ga ti ljudi sakrili u nekoj pećini gdje je i umro. Tu su ga pronašli Muavijini ljudi, odsijekli mu glavu i poslali je Muaviji. Kada ju je primio poslao ju je Amrovoj ženi, Amini b. Šarid, koju je bio prethodno zatvorio. Tako je Amruova glava bila prva muslimanska glava koja je nošena iz jednog mjesta u drugo.

 

To je bio onaj Amru kojeg hazreti Husejn spominje u svom pismu Muaviji: “Zar nisi ti onaj koji je ubio Amrua b. Hamaka, Poslanikovog ashaba? On je bio čestit čovjek čije tijelo je ibadet crpio. Bio si mu obećavao sigurnost koju, ako bi davao i ptici, ona bi ti došla sa vrha drveta. Ali ti si ga ubio …”

 

Abdullah b. Jahja i njegovi prijatelji

 

Oni su bili vojnici hazreti Alija u svim bitkama koje je vodio. Nisu bili od velikog ugleda niti iz moćnog plemena. Bili su ubijeni a njihova krivica bila je samo u tome što su umjesto da se odreknu svoga vođe izrazili žalost za njim.

 

Rušejd el-Hadžri

 

On je bio alim vjere i odan sljedbenik hazreti Alija. Niko ne bi spomenuo način na koji je bio ubijen da nije bilo njegove kćerke koja je bila tome prisutna. Kada je bio doveden pred Zijada ovaj ga je pitao: “Šta ti je tvoj gospodar (tj. hazreti Ali) rekao o tome šta te čeka od nas?”

“Rekao mi je da ćete mi odsijeći ruke, noge i da ćete me staviti da visim.”

“Boga mi, pokazat ću ti da ti je slagao”, uzviknu Zijad, “Pustite ga na slobodu!”

Kada je Rušejd kretao ka izlazu Zijad je povikao: “Vratite ga! Zaista zaslužuje ono što mu je njegov gospodar rekao. Ako ga pustimo praviće nam samo probleme. Odsijecite mu noge i ruke!”

Kada su ih sjekli Rušejd je još uvijek govorio. Onda je Zijad rekao da ga objese. Kada su se bavili oko toga Rušejd je rekao: “Još jedna stvar ima koju mi niste uradili a o kojoj me je moj gospodar obavijestio.”

“Sada mu i jezik odsijecite!”, Zijad je bijesno rekao. Kada su ga zgrabili da mu jezik isčupaju Rušejd je zatražio da kaže samo još jedno. Rekao je: “Allaha mi, to je ona stvar: gospodar moj mi je rekao da ćete mi i jezik odsjeći.” Iznijeli su ga iz palače dok je njegova kćerka pokupila sve dijelove njegovog tijela. Umro je iste noći.

 

Džuvejrija b. Mašar

 

On je bio odan sljedbenik hazreti Alija i njemu veoma drag. Često mu se obraćao sa savjetom. Zadnji koji je od njega dobio bio je ovaj: “Džuvejrija, voli osobu sve dok ona nas (Ehlulbejt) voli; i mrzi osobu sve dok ona nas mrzi. Ako prvi počne da nas mrzi, zamrzi i ti njega; a ako drugi počne da nas voli, zavoli i ti njega.” Jednoga dana hazreti Ali ga je doveo do jednog niskog drveta i rekao: “Hoćeš li da ti kažem o tvojoj sudbini?” Kada je ovaj odgovorio potvrdno, nastavio je: “Allaha mi, bićeš uhvaćen i doveden pred ono surovo kopile (Zijada). Onda će ti odsjeći noge i ruke i objesiće te na ovo drvo.” Kada je Zijad došao na vlast uhvatio je Džuvejriju i naredio da mu se odsijeku ruke i noge; onda su ga htjeli objesiti na jedno drvo, ali pošto je bilo visoko, odustali su od njega i objesili ga na ono nisko koje mu je hazreti Ali pokazao.

 

Smrt hazreti Hasana

 

Hazreti Hasan je bio halifa muslimana sedam mjeseci i dvadeset dana. Potpisivanjem mirovnog ugovora sa Muavijom  hazreti Hasan spašava vjeru i svoje sljedbenike od sigurnog uništenja; jer da nije prihvatio ponuđeni mir Muavija bi to sigurno iskoristio da opravda potpuno uništenje članova Ehlulbejta i svih njihovih sljedbenika.

 

I pored toga što nije bio na vlasti hazreti Hasan je uživao velik ugled među muslimanima i imao potpuni vjerski autoritet među njima. Muavija nije namjeravo ispuniti obećanje da neće postaviti svog nasljednika i već je bio počeo pripremati teren da za sljedećeg halifu postavi svog sina Jezida. U tome mu je smetalo nekoliko ljudi, među kojima je bio i hazreti Hasan.

 

Nekoliko puta su pokušavali otrovati hazreti Hasana. Zadnji put je to bilo jakim otrovom koji je bio poslan iz Sirije. Muavija je obećao Džudi [Džuda je bila kćerka Ašasa b. Kajsa koji je bio uzrok nesloge u hazreti Alijevoj vojsci. (vidi Muslimanski život br. 30, str. 4-5)] b. Ašas b. Kajs [Imam Džafer Sadik kaže: “Ašas je uzeo učešća u ubistvu Emirul m’uminina, Alija. Njegova kćerka Džuda je otrovala Hasana. A njegov sin Muhammed je uzeo učešća u ubistvu Husejna.”] da će je oženiti za Jezida i da će joj dati sto hiljada dirhema ako otruje hazreti Hasana. Kada je popio otrov i osjetio da djeluje pozvao je brata. “Muavijin otrov je počeo da radi i on će pomoću njega postići ono što je namjerio. Allaha mi, nije ispunio ono što je obećao.”

 

Kada je vijest o hazreti Hasanovoj smrti došla do Muavije njegovoj sreći nije bilo kraja. “Allahu ekber! Allahu ekber!”, klicao je a za njim i prisutni na dvoru. Kada je njegova žena Fahta čula povike pitala ga je za razlog. “Hasana nema više!”, rekao joj je.

“Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo”, tužno je rekla ona, “Plemeniti čovjek, sin Poslanikove kćerke je umro.”

“Allaha mi, u pravu si. Takav je on bio i za njim treba plakati”, reče Muavija trudeći se da bude ozbiljan. 

 

Hazreti Hasan je rekao bratu da ga ukopa kod djeda Muhammeda s.a.v.. Ako se budu tome protivili neka zbog toga ne proljeva krv nego da ga ukopa u haremu kod nene Fatime b. Asad. Kada je hazreti Hasanova dženaza kretala ka Poslanikovm kaburu, Ajša, koja je jahala na mazgi, i Marvan b. Hakam koji je predvodio grupu Umejjada ispriječili su se na putu. Ona nije davala da hazreti Hasan bude ukopan u njenoj kući a Umejjadi nisu mogli podnijeti da se Alijev sin ukopa pored Poslanika s.a.v. nakon što je “njihov” Usman ukopan u jevrejskom groblju. Kada su se ljudi familije Hašim koji su nosili Hasanovo tijelo približili Poslanikovom kaburu, bili su dočekani strijelama od kojih se nekoliko zabi u Hasanovo tijelo. Hazreti Husejn im reče da nije bratove želje, ne bi ih mogli spriječiti da ga ukopaju na mjestu koje mu priliči i koje zaslužuje više od ona dva čovjeka [Ebu Bekra i Umara] ukopanih u Poslanikovoj blizini. Poštujući bratovu želju, hazreti Husejn zaokreće dženazu i ukopava brata u haremu Dženetul-bakij. 

 

El-Mesudi [El-Mahasin vel-Masavi, dio I, str. 35] piše da je Kasim b. Muhammed b. Ebu Bekr rekao Ajši, kada je vidio da je opet pošla da podstiče muslimane jedne protiv drugih: “Tetka, jedan rat je bio poznat po kamili [Mislio je na bitku kod Basre u kojoj je  Ajša predvodila svoju vojsku jašući na kamili]. Zar hoćeš da ovaj bude poznat po mazgi?”