Politička uloga Imama Ehlulbejta

Osvrt na političku historiju islama otkriva da je Poslanikova primjerna porodica uvijek bila na vrhu piramide reformi i otpora tiraniji i neislamskim običajima. Velika je katastrofa da su administraciju poslova ummeta poslije smrti Imama Alija uzurpirali Omajadi sa svojom tendencijom ka despotizmu, što je ometalo primjenu religijskih principa i čak dovelo do novotarija.

Takvo igranje sa religijom i interesima muslimanske zajednice dovelo je do revolta, ustanaka i međusobnog ratovanja. Pored krvoprolića, s vremena na vrijeme, pojavljivale su se opasne nesuglasice, krivovjerja i teorije koje su opravdavale tiraniju i despotizam vladara i pozivale na servilnost i pokornost. Dvorski naučnici su prodavali svoje duše za bezvrijedna zadovoljstva ovozemaljskog života. Da bi zadovoljili svoje despotske mentore, izmišljali su apsurdne hadise zabranjujući bilo kakvu opoziciju protiv vlasti osobe koja se proglasila halifom, bez obzira koliko ona bila opravdana.

Suprotno naredbama časnog Kur’ana, izokrećući njegove ajete, učinili su da poslušnost čak i najočiglednije griješnom vladaru bude obaveza. Uspješno gušeći zdravu kritiku, državna propagandna mašinerija je s vremena na vrijeme pokušavala da oživi izopačene običaje iz dana neznanja, odobravajući ono što je islam zabranio.

Na nesreću muslimana, politički oportunisti su veoma brzo unovčili te “državne zablude.” Tu i tamo su se pojavljivale heretičke grupe, kao što su Haridžije, koji su čak zagovarali anarhiju, nered i krvoproliće, optužujući pobožne muslimane za nevjerovanje. Zavladao je haos u kojem je običan čovjek bio ukliješten između samozvane halifske vlasti Omajada ili Abasida, i otpadništva pobunjenika. Sa političkim krahovima i građanskim ratovima koji su često izbijali, bilo je na imamima Ehlulbejta da podsjete muslimanski narod na učenja njihovog veličanstvenog pretka, poslanika Muhammeda s.a.v.. U tim kritičnim momentima, Imami i njihovi učenici su iznijeli tu odgovornost na način vrijedan divljenja. Ovdje ćemo ukratko komentarisati političku misiju Ehlulbejta:

Poučavanje muslimana da mrze nepravdu

Koncentrišući se na princip pravde u objašnjavanju principa islamske vlasti, Imami su razvijali političku svijest protiv despotske stege nepravednih vladara i tirana. Njihove izreke obiluju objašnjenjima o dužnostima muslimanskog vladara, pravima naroda te odbacivanjem tiranije i nepravde.

Neki čovjek, koji je služio kao namjesnik u ime poznatog tiranina Hadždžadža ibn Jusufa, došao je kod imama Bakira i upitao ga da li će Allah prihvatiti njegovo pokajanje. On kaže da Imam prvo nije odgovorio, a kada je ponovio pitanje, dobio je ovaj odgovor: “Neće, osim ako ne vratiš sva prava njihovim vlasnicima.” (Kulejni, El-usul mine-l-Kafi, II tom, poglavlje o nepravdi.)

Ebu Hamza Sumali prenosi da je imam Bakir rekao:

“Kada mi je otac (četvrti Imam, Zejnu-l-‘Abidin) bio u posljednjim momentima života, zagrlio me je i rekao: ‘Sine, savjetujem te onako kako je moj otac savjetovao mene kada mu se približio kraj, i onako kako je njega savjetovao njegov otac: O sine, čuvaj se činjenja zla onome ko protiv tebe nema drugog pomoćnika osim Allaha’" (ibid)

Imam Sadik je rekao: 

“Nijedna nepravda nije veća od one čija žrtva ne može naći nikakvog pomoćnika da mu pomogne osim Uzvišenog i Svemoćnog Allaha.” (Ibid)

On takođe prenosi da je njegov časni djed, Poslanik Muhammed s.a. rekao: “Čuvajte se nepravde, jer je ona mrak na Sudnjem Danu.” (ibid)

Imam Sadik je rekao:

“Uzvišeni i Svemogući Allah je naredio jednom od Svojih poslanika koji je živio u zemlji u kojoj je na vlasti bio neki nasilnik: ‘Idi tome nasilniku i reci mu da mu nisam dao autoritet da bi prolivao krv i skupljao bogatstvo. Dao sam mu ga da bi utješio plač onih kojima je učinjena nepravda i da ne zanemaruje njihovo loše stanje čak i ako su nevjernici." 

Isti Imam također kaže: “Onaj koji čini nepravdu, onaj koji mu pomaže i onaj koji to odobrava, sva trojica su saučesnici u njoj.” 

 i još: “Ko god pokuša da nađe izgovor za nasilje nasilnika, Allah će navesti nekoga da njemu učini nasilje, neće odgovoriti na njegove molbe i neće mu nadoknaditi za pretrpljeno zlo.” 

Ebu Basir kaže:

“Jednom su dva čovjeka pozvala Imama es-Sadika zbog jednog dogovora među njima. Nakon što je čuo obojicu, Imam je rekao: ‘Zaista, niko neće dobiti ništa dobro od činjenja nepravde. Zaista, potlačeni će uzeti od vjere nasilnika više nego što su nasilnici uzeli od imanja potlačenih.’ Onda je dodao: ‘Onaj koji čini zlo ljudima ne smije se žaliti ukoliko se njemu (zauzvrat) učini nepravda. Zaista, sin Adema neće požnjeti ništa drugo osim ono što je posijao.Zaista, niko neće požnjeti slatko od gorkog, niti gorko od slatkog.’ Dva čovjeka su se pomirila prije nego što su napustila to mjesto.” 

Također, prenosi se od članova Ehlulbejta da je Allahov Poslanik s.a.v. rekao: “Ko god ode da traži pomoć od nasilnika, znajući da se radi o nasilniku, izašao je iz okrilja islama.” 

Sljedeći hadisi Božijeg Poslanika s.a.v. opisuju nagrade za pravednost i kazne za njeno ignorisanje:

“Biti pravedan jedan sat jednako je ibadetu od sedamdeset godina u kojima su noći provedene u molitvama a dani u postu. Provesti jedan sat pod tiranskom vlašću Allah smatra gore nego činiti grijeh šezdeset godina.” 

Džabir ibn Abdillah Ansari citira da je Božiji Poslanik s.a. rekao: “Ko god je zadovoljio vladara tako što je Allaha učinio nezadovoljnim, napustio je Allahovu vjeru.” 

i još: “Ko god je nepravedno vladao nad deset ljudi, biće proživljen na Sudnjem Danu sa svojim rukama, nogama i glavom u šupljini sjekire.” 

i još: “Kada god čovjek dobije vlast u nekom društvu, pa onda zatvori pred [običnim] ljudima svoja vrata, biće izložen Allahovoj mržnji i prokletstvu sve dok ponovo ne otvori svoja vrata i primi one koji imaju potrebe i one koji se žale na nepravdu.” 

Nepriznavanje tlačitelja

Drugi metod političkog učenja koji je sprovodio Ehlulbejt kada god bi despotizam i pokvarenost preovladali u društvu, bio je nepriznavanje tlačitelja i nesluženje njima. U djelu ‘Biharu-l-envar,’ Medžlisi prenosi hadis:

“Na Sudnjem Danu, pozivač će pozivati: Gdje su nasilnici i njihovi pomagači – oni koji su im pripremali njihove mastionice, ili im punili torbe, ili im zarezali olovku? Skupite ih sve zajedno sa nasilnicima!” 

Primjer toga je i stav Ehlulbejta prema omajadskim i abasidskim vladarima. Članovi Ehlulbejta su izbjegavali društvo omajadskih i abasidskih tiranskih vladara. Abasidski halifa Ebu Dža‘fer Mensur bio je poznat po svojoj okrutnosti, ubijanju i zlostavljanju potomaka Alija ibn Ebi Taliba. Historičari kažu da je Mensur poslao pismo imamu Sadiku tražeći da mu pravi društvo na njegovom dvoru. Imam je, bez obzira na opasnost po život, odbio Mensurov zahtjev i odlučno mu odgovorio:

“Mi nemamo ništa zbog čega bismo te se morali bojati, niti ti imaš išta na onome svijetu (da bismo se mi) tebi obratili, niti si ti u stanju blagoslova da bismo ti mogli čestitati, niti mi vidimo neku nesreću za koju bismo te tješili...”  

Takav je bio stav i odgovor vladaru koji nije primjenjivao vjerske propise i koji se nije držao njenih principa.

Upravo su ovaj metod – metod nepriznavanja nepravednih vladara – primjenjivali i učenjaci škole Ehlulbejta. Slijedeći Imame, oni su učili da je zabranjeno pomoći nasilniku ili prihvatiti od njega položaj na vlasti. Ova uputstva su u svojim knjigama imali svi učenjaci. Na primijer, u poglavlju pod naslovom ‘Zabranjena zarada,’ šehid Muhammed ibn Džemal el-Mekki el-Amili, [Jedan od najve}ih pravnika škole Ehlulbejta, koji je zivio između 734. i 786. godine po hiđri.]  neka mu se Allah smiluje, koji je poznat kao “prvi šehid”, kaže: “..i [zabranjeno je] pomaganje nepravednim (vladarima) u njihovoj nepravdi.” Komentator je to objasnio sljedećim riječima: “To se odnosi na čuvanje njihovih knjiga ili privođenje njihovih podanika nad kojima je učinjena nepravda, i slično.” [Drugi šehid, ‘Ar-ravda el-bahija fi šerhi-l-lum‘a el-Dimiškija’ od Prvog šehida, III tom, str. 213, drugo izdanje.]

Ulema je zabranila prihvatanje poslova kod nepravednih vladara na bilo kakvoj funkciji, osim u slučaju  da se time služi islamu i spriječava nepravda.

Revolucija i podrška revolucionarnim snagama

Borba protiv nepravde i zla islamski je princip koji se naziva ‘el-emr bi-l-ma‘ruf ve-n-nehj ‘ani-l-munker’ (naređivanje dobra i zabranjivanje zla). To je obavezna dužnost koja je propisana svim muslimanima. Božiji Poslanik s.a.v. je rekao:

“Najveći od šehida je bio Hamza, jer je ustao protiv despotskog vladara, naredio mu da čini dobro i zabranio mu da čini zlo, i bio ubijen zbog toga.”

Članovi Ehlulbejta su odbili prihvatiti despotsku vlast koju su muslimanima nametnuli Mu‘avija ibn Ebi Sufjan i njegov sin Jezid. Kada je Jezid zauzeo vlast, imam Husejn ibn Ali nije imao nikakvog drugog izbora nego da se pobuni i u bici na Kerbeli doživi šehidsku smrt. Bila je to polazna tačka njegove revolucije.

Prolivanje krvi imama Husejna potreslo je savjest muslimana. Smrt imama Husejna i njegovih sljedbenika bila je prva revolucija u historiji islama protiv despotskog vladara koji je od muslimana pokušao da iznudi pokornost za svoju nezakonitu vlast. Bila je to revolucija protiv poziva na gušenje javnog mišljenja promovisanog od strane dvorskih učenjaka i zagovornika slogana “budi lojalan vladaru, bez obzira šta on čini.”

To je očigledno suprotstavljeno Poslanikovom hadisu koji glasi:

“Ni jedna prisega na vjernost (ne daje se) grešniku.”;

također, “Nikome se ne smije pokoravati u kršenju Allahovih naredbi.” Svemogući Allah kaže, “I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži”. (11:113)

Imam Husejn je tako razbio u paramparčad sve te zabludjele slogane i teorije. Glas krvi i mučeništva pobijedio je glas pohlepe i servilnosti, i do dan danas nastavio da inspiriše generacije muslimana protiv nepravde i tiranije. Imam Husejn je muslimanima definisao svoje motive i tok svoje revolucije sljedećim riječima:

“...Ja se nisam pobunio kao mrzitelj istine, uobraženi smutljivac ili griješnik, nego sam se pobunio želeći reformaciju među ummetom moga djeda, Allahovog Poslanika s.a, želeći da naređujem dobro a zabranjujem zlo i da slijedim put svog djeda i oca.”  

Hazreti Husejn je opisao imama ili lidera koji bi trebalo da predvodi muslimane, i dao razloge za podizanje pobune protiv vladara koji napusti Božije principe. U jednom pismu upućenom ljudima Kufe on piše:

“Zaista, Imam je samo onaj vođa koji postupa pravedno, vjeruje u pravu vjeru i posveti se Allahu."

(Šejh Mufid, El-Iršad, str. 204.] 

Vodećim ljudima iz Basre je napisao:

“...Pozivam vas Allahovoj Knjizi i hadisima Njegovog Poslanika s.a.v., jer je sunnet odbačen i započelo je krivovjerje. Ako ste me čuli i pokorili mi se, ja ću vas odvesti na pravi put. Neka je nad vama mir i milost Allahova.” [Abdu-r-Rezzak Mukarrem, Maktalu-l-Husejn, str. 141. i 142.]

U biografiji Ehlulbejta. čitamo o njihovoj podršci revolucijama koje su, nakon Husejnove pogibije, trajale više od dva vijeka i proširile se velikim prostranstvima islamskih zemalja. Revolucija Zejda, sina mama Zejnu-l-‘Abidina,  desila se 121. godine poslije hidžre, za vrijeme imama es-Sadika, koji ju je podržao i oplakao Zejdovu šehidsku smrt.

(Vrijedi spomenuti da je Ebu Hanifa, imam hanefijskog mezheba, podr`ao Zejdovu revoluciju i odredio da mu se zekat mo`e namijeniti)

U tom pogledu, Fudajl ibn Rassan je rekao: “Obratio sam se Ebu Abdillahu (imamu es-Sadiku) nakon što je ubijen Zejd ibn Ali. Bio sam uveden u jednu sobu unutar druge sobe. On je upitao: ‘O Fudajle, da li je moj amidža Zejd ubijen?’ Odgovorio sam, ‘Neka mu se Allah smiluje, [jeste].’ On je rekao: ‘Bio je vjeran, znalac, učen i istinoljubiv. Da je pobijedio, on bi bio održao svoje obećanje. Zaista, da je on došao do vlasti, znao bi gdje da je stavi."

(Allama Med`lisi, Biharu-l-envar, XLVII tom, str. 325, tre}e izdanje.)

Još jedan lijep primjer takvih političkih aktivnosti je stav imama el-Kazima prema Husejnu koji je predvodio revoluciju pod imenom ‘el-Fah’ u Medini, 169. godine po hidžri. Historijski dokumenti i svjedočanstva potvrđuju Imamovo odobravanje principa pobune protiv nasilnika i sljedstveno tome njegovu podršku revolucionarima, bez obzira na to da je on predvidio neuspjeh te pobune. Vidjevši lidera revolucije koji je bio riješen da je sprovede, rekao je: “Ti ćeš biti ubijen, i zato se strastveno bori, jer su oni korumpirani. Oni iskrivljuju vjeru i skrivaju dvoličnjaštvo i nevjerovanje. Mi pripadamo Allahu i Njemu se vraćamo...”  (Ebu Farad` Isfahani, ‘akatilu-t-Talibijin, str. 447.)

Nakon toga, kada su Husejn i njegovi drugovi bili ubijeni a njihove glave donesene halifi, i kada su Imama upitali da li je to bila Husejnova glava, on je rekao: “Da, pripadamo Allahu i Allahu se vraćamo. On je, tako mi Allaha, umro kao dobar musliman, čovjek koji posti, i koji naređuje dobro i zabranjuje zlo. Nije bilo nikoga poput njega među članovima njegove porodice.” (Ibid, str. 455.)

Bilo je jasno da je taj revolucionar bio podržan od imama Musa el-Kazima i on se najvjerovatnije borio u njegovo ime. Tako je i Zejd pokušao da postavi stvari na svoje mjesto, što znači da je namjeravao da preda hilafet imamu Dža‘feru Sadiku.

Abasidski halifa je znao za podršku imama el-Kazima za Husejnovu revoluciju, koja je nosila ime ‘el-Fah Revolucija.’ (Fah Revolucija se dogodila 169. godine poslije hiđre, pod vođstvom El-Husejna ibn Alija ibn Hasana ibn Hasana ibn Imama Hasana ibn Imama Alija ibn Ebi Taliba. Ustao je protiv halife El-Hadija u Medini, nakon svećane zakletve u džamiji njegovog djeda, Božijeg Poslanika. Na kraju su ga Abasidi ubili blizu Meke. Nakon Kerbele, Fah Revolucija se smatra za drugu tragediju Ehlulbejta.)  Allama Medžlisi opisuje kako je halifa dočekao vijesti o njoj. Odmah je počeo je da vrijeđa Talibije (potomke Alija ibn Ebi Taliba) i kada je imam el-Kazim bio spomenut, on ga je počeo vrijeđati i rekao: ‘Tako mi Allaha, Husejn se ne bi pobunio da mu on nije naredio, i nije to uradio ni zbog čega nego zbog ljubav prema njemu (tj. Imamu), jer je on taj na kome počiva volja članova njegove porodice. Neka me Allah ubije ako ga poštedim. (Allama Med`lisi, ‘Biharu-l-envar,’ XLVII tom, str. 151.)

 Imam Dževad je rekao o Fah revoluciji: “Nakon bitke ‘Taf’ (tj. one na Kerbeli), nismo imali većeg progona od bitke Fah." (Ibid, str. 165)

Politički otpor

Svaki Imam je preuzimao ulogu političkog vođe svoga vremena i bio simbol otpora, kako za običan narod tako i za njegove vođe i zagovarače reformacije. Postojanje Imama bilo je obnavljajući faktor opozicije i davao joj legitimnost. Omajadske i abasidske halife su znale položaj imama Ehlulbejta i njihovo mjesto u srcima i umovima muslimana. Zbog toga su pokušali da se otarase Imama i da od njih odvoje narod, u tu svrhu koristeći različite metode kao što su terorizam, podmićivanje, ubistva, bacanje u tamnicu i čak nuđenje visokih položaja u vladi.

U ovom svjetlu se može sagledati Muavijina borba protiv Alija, pa onda i imama Hasana, dvojice legitimnih halifa muslimana. Nakon toga je uslijedila tragična pogibija imama Husejna u Kerbeli po naredbi Jezida ibn Mu‘avije. Nakon imama Husejna, muslimani su smatrali njegovog sina, Alija, za predvodnika Ehlulbejta. Kao rezultat toga, revolucionari su uvijek tražili njegovu dozvolu za svoje ustanke. Njegov stav prema Jezidu ibn Mu‘aviji, Mervanu ibn Hakamu, Abdul Meliku ibn Mervanu i ostalim omajadskim vladarima bio je tihi otpor i neobjavljena podrška revolucionara. On je od Allaha tražio milost za Muhtara, koji se osvetio ubicama imama Husejna, i pozdravio njegovu revoluciju. Njegove molitve Svemogućem Allahu jasno izražavaju njegov politički i ideološki otpor protiv vladara njegovog vremena.

 [Molitve Imama Sed`d`ada (Zejnu-l-Abidina) su sakupljene u djelu pod nazivom “Es-Sahifa Es-Sed`d`adijja” koje su na nas jezik preveli Rusmir Mahmutsehaji i Mehmedalija Had`i, a izdato je u Sarajevu 1997. godine]

Imam el-Bakir je nastavio ulogu svog oca i mnogo toga pretrpio od ruka Omajada, pogotovo Hišama ibn Abdul Melika koji je pokazao veliko neprijateljstvo i mržnju prema Poslanikovoj kući. Za vrijeme Hišamove vladavine javio se pokret u kojemu je najistaknutija figura bio Zejd ibn Ali ibn el-Husejn, brat imama el-Bakira. Omajadski halifa je dobro znao da su izvor političke svjesnosti i pokreta bili imam el-Bakir i njegov sin Dža‘fer es-Sadik. On ih je obojicu pozvao iz Medine u svoju prijestonicu u Damasku. Ulazeći u halifinu palatu, Imam je pozdravio prisutne pokretom ruke. Nije pozdravio halifu uobičajenim pozdravom. Sjeo je prije nego što je sačekao halifinu dozvolu.

To je još više naljutilo Hišama. Obraćajući se Imamu, rekao je: “O Muhammede ibn Ali, nijedan od vas ne prestaje da se buni, poziva (sebi) ljude i tvrdi da je Imam usljed svoje gluposti i manjka znanja.” Nastavio je da ga grdi. Kada je prestao, ostali su takođe počeli da ga kore, prema Hišamovom planu. Kada ih je čuo, Imam je ustao i rekao: “O ljudi, gdje ste se to zaputili? Gdje vas to odvode? Kroz nas Allah vas je poveo na početku, i kroz nas će vas On dovesti do kraja. Svemogući Allah kaže: “...a kraj će pripasti onima koji izbjegavaju zlo.”  Hišam je tada naredio da ga bace u tamnicu.[Ibn sehr Ayub, El-Menakib, IV tom, poglavlje Hamlu-l-Imam el-Bakir ile-s-am.]

Imam je iskoristio vrijeme u tamnici za naučavanje, propovijedanje i političko obrazovanje zatvorenika. Zatvorski čuvar je otišao Hišamu i obavijestio ga o Imamovom utjecaju, te kako je on uzrokuje nemire u zatvoru. Plašeći se njihovog ishoda, Hišam je izdao naredbu da se imam el-Bakir i njegovi drugovi vrate u Medinu uz državnu pratnju.[ibid]

 Historičar Ibn Džerir Tabari kaže da je razlog za slanje Imama natrag u Medinu bio širenje njegovog intelektualnog uticaja na narod Sirije, nakon jednog dijaloga koji je održan između Imama i poglavara hrišćana.[ Muhammed ibn D`erir Tabari, Dalailu-l-imama, poglavlje Hajatu-l-Imami-l-Bakir a.s.]

U raspravi sa Zejdom, Hišam je rekao: “Rečeno mi je da ti spominješ hilafet i želiš ga, a nisi za njega podoban jer si sin robinje.” Zejd je odgovorio da je Božiji Poslanik Ismail a.s. bio sin robinje, ali da ga je Allah počastio poslanstvom. Hišam je onda počeo da vrijeđa imama el-Bakira i upitao Zejda: “A tvoj brat el-Bakara?”[El-Bakara zna~i “krava,” dok je pocasni naziv “El-Bakir” dat Imamu kako bi se izrazilo njegovo neuporedivo znanje.] 

Zejd je odgovorio: “Allahov Poslanik ga je nazvao imenom ‘el-Bakir’ (tj. rasjecatelj znanja)

[Ovo se odnosi na hadis po kojemu je Allahov Poslanik s.a. rekao jednom od svojih casnih ashaba, D`abiru ibn Abdullahu Ensariju: “Ti ces dozivjeti da vidis jednog od Husejnovih sinova, koji ce ‘rasijecati znanje” (jebkuru-l-‘ilm) i zato mu prenesi moje pozdrave.”  Tako je on prozvan El-Bakir, ili Rasjecatelj] 

a ti ga nazivaš ‘el-bakara’ (tj. krava)! Koliko li se samo ti razlikuješ od njega (Poslanika)! Ti ćeš se od njega razlikovati na onome svijetu onako kako si se razlikovao od njega i na ovome – on će ići u džennet, dok ćeš ti ići u džehennem!”

Šesti imam, Dža‘fer ibn Muhammed es-Sadik, prećutno je provodio politički otpor, uprkos njegovom prividnom uzdržavanju od otvorenog miješanja sa vlastima. Revolucionari su se konsultovali sa njim i tražili od njega da preuzme vođstvo, kao što je to učinio Ebu Muslim Horasani koji je ponudio da mu položi prisegu na vjernost. Imam je odbio, jer je znao da su pokretu nedostajali potrebni uslovi. Halifa Ebul Abbas Saffah je znao za Imamovu ulogu i nekoliko puta pokušao da ga ubije. Ebu Dža‘fer el-Mensur, koji je naslijedio Saffaha, nije se nimalo manje plašio Imama. On ga je premještao iz Medine u Irak nekoliko puta, a političku snagu Imamove ličnosti i njegov uticaj u krugovima opozicije opisao je sljedećim riječima: “...ova tuga koja potresa misli halife ne može se ni izgnati niti suzbiti ... Čuo sam da nas on (tj. Imam) oštro osuđuje i o nama govori loše.”[Mahmud Ebu Zuhra, ‘El-Imam es-Sadik,’ str. 138.]

Zatim je došao red na imama Musa el-Kazima koji se odlučno suprotstavio abasidskim vladarima. Zbog toga je bio stavljen pod stalnu prismotru za vrijeme el-Mensurove vladavine, koji je otišao veoma daleko u nepravednom postupanju prema potomcima ‘Alija b. Ebi Taliba, konfiskujući njihovu imovinu, zidajući ih žive unutar stubova na palatama i mostovima i mučeći ih u svojim tamnicama. Muhammed Mahdi, sljedeći abasidski halifa, prebacio je imama el-Kazima iz Medine u Bagdad i bacio ga u tamnicu. Jednoga dana, halifa je u snu vidio Alija ibn Ebi Taliba koji ga je ukorio kur’anskim ajetom: “Zar biste vi, kad biste se vlasti dočepali, nered na zemlji činili i rodbinske veze kidali?”  (47:22). On se od straha probudio i naredio da se Imam pusti iz zatvora. Za vrijeme abasidskog halife Hadija, situacija za Ehlulbejt je bila veoma nepovoljna. Isto tako i za vrijeme sljedećeg halife, Haruna er-Rašida, koji je bio započeo novu fazu tiranije protiv Ehlulbejta, naročito protiv imama el-Kazima. Zatvorio ga je i mučio tako što ga je okovao u teške lance i premiještao iz tamnice u tamnicu tokom mnogih godina. Na kraju je Imam mučki ubijen tako što ga je po halifinoj naredbi otrovao Sindi ibn Šahak, šef policijskih snaga Haruna er-Rašida, 25. redžeba 183. godine po hidžri.

Onda je imam er-Reza naslijedio svog ubijenog oca, i ubrzo se među muslimanima počeo osjećati njegov politički i vjerski utjecaj. Halifa Ma’mun, s namjerom da ga politički iskoristi, odredio je imama Rezu za svog nasljednika i prisili ga da to prihvati. Imam je to prihvatio pod uslovom da ga u tome trenutku ne miješaju u državne poslove, a da se hilafet preda u njegove ruke nakon Ma’munove smrti. Ali, sve je to bio dio halifine strategije, i kada je vidio da Imamov uticaj među muslimanima raste, otrovao ga je 203. godine po hidžri.

Sljedeći lider Ehlulbejta bio je imam Muhammed el-Dževad, kojega je Ma’mun želio pridobiti tako što je za njega udao svoju kćerku Umm Fadl. Time je mislio također uljuljkati muslimanski narod i opoziciju. Međutim, on nije uspio izmijeniti nijedan od Imamovih stavova u svoju korist. Imam je napustio Bagdad i vratio se u Medinu. Nakon Ma’munove smrti, njegov sin Mu’tasim je naslijedio hilafet. Osjetio je da mu od Imamovog boravka u Medini prijeti opasnost i nagnao ga je da se vrati u Bagdad. Istoričari navode da je ovaj halifa kasnije i otrovao devetog Imama 225. godine po hidžri. Sahranjen je pored svog djeda Musa el-Kazima a.s. u Bagdadu.

Halifa Mutevekkil, koji je poznat po svom raspusnom ponašanju i neprijateljstvu spram Ehlulbejta, bio je uplašen zbog rastuće popularnosti sljedećeg Imama, Alija el-Hadija. Zato ga je premjestio iz Medine u Samaru, svoju novu prijestonicu u Iraku. Stavio je Imama u kućni pritvor kako on ne bi nastavio svoju političku ulogu među muslimanima i privlačio njihovu pažnju. Historičari navode i druge razloge koji su bili iza ovog Mutevekkilovog čina. Sibt ibn Dževzi kaže: “Biografi kažu da je Mutevekkilov cilj u izdavanjanju naredbe da on (imam el-Hadi) bude doveden iz grada Allahovog Poslanika s.a. u Bagdad bila mržnja koju je gajio prema Aliju ibn Ebi Talibu i njegovim potomcima. Bio je obaviješten o visokom položaju Alija el-Hadija i o naklonosti koju je narod imao prema njemu. To ga je najviše plašilo...”[ Sibt ibn D`evzi, ‘Tezkiretu-l-havas’ str. 359]

Nakon šehidske smrti imama el-Hadija u Samari, 254. godine po hidžri, imamet je preuzeo njegov sin, Hasan el-Askeri. On je takođe, poput svojih očeva, mnogo propatio od ruka vladara toga vremena. U Samari ga je zlostavljao i zatvarao el-Muhtedi, sin halife Vasika. On je prepuštao Imama svojoj surovoj turskoj gardi, ali su njeni pripadnici, kada bi došli u dodir sa Imamovom bezgriješnom ličnošću, potpadali pod njegov utjecaj i postajali drugi ljudi.

Prenosi se da je jednoga dana halifa zatražio da se Imam el-Hasan el-Askeri a.s. dovede iz zatvora kako bi riješio problem koji se javio sa nekim hrišćanskim monasima u  vezi sa nekim slučajem navodnjavanja. Imam a.s. ga je riješio i kao rezultat toga pušten iz tamnice, a povrh toga, na njegovu naredbu je još nekoliko njegovih zatvorenih drugova takođe pušteno. Ali, ubrzo nakon toga, abasidski halifa je još jednom zatvorio jedanaestog Imama u kućni pritvor u Samari, a 260. godine po hidžri ga i otrovao. Taj tragični događaj je doveo do duge skrivenosti dvanaestog Imama.

Bio je to kratak izvještaj iz istorije Ehlulbejta o njihovoj političkoj borbi protiv njihovih tiranskih savremenika. Veoma je važno da se pažljivo razmotre životi članova Ehlulbejta, i to kako je svaki od Imama bio vođa i bezgriješna ličnost svog vremena. To će nam pomoći da priznamo njihov uzvišeni položaj i njihovu ideološku i političku ulogu u oblikovanju muslimanske zajednice.