Husejnova smrt

''Da li postoji neko ko će nam pomoći? Da li postoji neko ko će pružiti zaštitu ženama i nejači iz Pejgamberove familije?'', čule su se njegove riječi.

Zvuk bubnjeva je još uvijek održavao isti ratni ritam.Kada se vratio među šatore, Ummi Rubab ga je pozvala i pokazala mu na kolijevku gdje je ležao Ali Asgar, beba stara oko šest mjeseci. Svaka minuta je povećavala agoniju djeteta za kojeg je bilo sigurno da će uskoro umrijeti od žeđi. Husejn uzima sina,zamotaje ga u ogrtač i kreće ka neprijateljskim položajima da moli za koju kap vode.

 

''O vojnici Kufe i Damaska, došao sam do ovog mjesta na poziv vašeg naroda da im predočim islamsko učenje. Umjesto da nas ugostite vi ste nas izdali. Spriječili ste nas da dođemo do vode u zadnja tri dana. Pobili ste mi prijatelje, rođake, braću i sinove. Po vama mi smo krivi za zločin jer se odbijamo pokoriti tiraninu Jezidu.

 

Ovo dijete koje držim pred vama nije počinilo nikakav zločin. Zadnja tri dana nije okusilo vode i sada ga gledam kako umire od žeđi. Islam je vjera koju tvrdite da slijedite, pa vas u ime islama molim da mu podate nekoliko kapi vode i spasite ga da ne umre.Siguran sam da mnogi od vas imaju djecu ovog doba, pa za ljubav vaše djece dajte mu da pije.''

 

Odjednom se desi mrtva tišina. Primijećeno je komešanje među vojnicima sa druge strane. Svijest ljudskosti nije mogla da se ne probudi. Dosta je bilo dosta - kako opravdati nepravdu prema nevinom djetetu. Počeli su prilaziti 'Amru Saadu i tražiti da se djetetu da vode.

 

''Nema popuštanja, nema vode sve dok se na pokori.''

''Ali, šta dijete ima s tim!?''

Komandir je primijetio kolebanje među vojnicima.

''Gdje je Hurmala?'' - Amr je uzviknuo.

Trebalo je raditi brzo, jer će Husejnov govor prouzrokovati pobunu. Kada je ovaj dobro uvježbani strijelac došao, Amr mu je rekao:

''Hurmala, ućutkaj Husejna!''

Ovaj je uzeo luk, postavio strijelu i nanišanio u bebu.

Primijetio je ženu iza Husejnovog ramena koja je povirivala iz šatora. Ovo mu

poremeti koncentraciju.

''Ko je ona?'' - pitao se.

Odjednom mu pade na pamet  da to ne može biti niko drugi nego majka mališana. Opet je podigao luk i nanišanio. I opet mu je ona privukla pažnju.

'' Zar ubiti dijete pred majčinim očima? - ponovo mu je ruka klonula.

''Hurmala, zar želiš pobunu? Brzo nam pokaži šta umiješ i velika te nagrada čeka!'' - reče Amr Saad.

Treći put se nije puno mislio: podigao je luk, nanišanio i otpustio strijelu koja se zabola u Husejnovo rame prolazeći kroz dječakov vrat.

Krv iz Ali Asgarovog vrata je prsnula po očevom licu, natapajući mu bradu i slijevajući se niz grudi. Kratki trzaji ručicama i nogicama poslije čega se mališanovo tijelo zauvijek umirilo.

''Moj sine, kako su se nisko spustili nemajući milosti ni prema tebi, slabašnom i nevinom.''

Husejn se vraćao ka šatoru dječakove majke. Šta joj reći?

Umjesto gutljaja vode sinu su ti poslali strijelu koja je prolila njegovu krv po žednom pijesku Karbale.

Vlastitim rukama ga je zakopao.

''Bože! Ti si mi svjedok da se nisam  kolebao ni trenutka u svojoj dužnosti i u žrtvovanju najmilijih: djece i rođaka, uključujuči i ovog zadnjeg, najmlađeg.''

 

Sada je došao trenutak da i sam krene. Pozvao je sestre Zejnebu i Umme Kulsum, da se oprosti. I, Lejlu i Rubab, i kćerke Kubru, Rukaju i Sukejnu.

''Zejnebo, došao je trenutak za koji te je majka spremala i o kojem ti je babo govorio na samrtnoj postelji. Za mene je ovo najtužniji trenutak, jer znam da za tebe najgore tek počinje. Ali,ako bi mi se i ti sada pridružila, niko ne bi bio u stanju nastaviti ono što sam počeo. Tebi ostavljam u brigu moje siročiće, i udovice i djecu prijatelja koji su pali braneći me. Molim te da ih tješiš i hrabriš.

 

  Posebno te molim da se brineš o bolesnom Aliji Zejnul Abidinu i Sukejni. Još ni jedan dan nije bila odvojena od mene.Kada bude pitala za me molim te da je utješiš kako najbolje možeš. Od kada je tražila od Abbaza da joj donese vode i njegove pogibije, nije progovorila ni riječi. Kada dođete do vode podaj njoj prvoj da pije. Neki od neprijatelja znaju za njenu vezanost za mene, pa se bojim da se ne bi svetili pokazujući joj moje mrtvo tijelo. Molim te da je pokušaš spasiti toga...''

           

Nije mogao više. Glas mu je zastajao u grlu. Za svaku riječ je bio potreban napor.

 ''Brate, moli se Allahu da izdržim u svemu tome i da mi podari snage da uradim sve što tražiš.''

''Kada se vratiš u Medinu reci prijateljima kako sam umro. Reci im da su nas pobili žedne. Svaki put kada budu prinosili ustima čašu s hladnom vodom neka se sjete nas i teške žeđi s kojom smo umrli.''

Svaka Husejnova riječ je uzrokovala da plač žena bude jači i jači.

Kada je završio pružio je ruke ka sestri koja je nijemo pala u njegovo naručje. Od malena su bili jako vezani tako da rastanak nije bio lahak.

 

Sjetila se očevog lica i suza u njegovim očima kada joj je uzeo ruke i poljubio, prvo u desnu pa u lijevu, u nježne zglobove i kao za sebe rekao:

 ''Dijete moje vidim kako crvenilo okružuje ove zglavke od grubog vlakna kojim će biti vezani.''

''Babo,'' rekla je pokazujući prema Abbazu,''zar mi se može nešto desiti pored brata kao što je Abbaz!?''

 Sada kada je Abbaz ležao pored rijeke bilo joj je jasno kakva je sudbina čeka.

 

Husejn obilazi svaku ženu, svaku udovicu i siroče prijatelja da bi se oprostio. Onda dolazi do Fizze, svoje vjerne dadilje iz djetinjstva. Kada je hazreti Fatima bila na samrti tražila je od Fizze da joj obeća da neće nikad napustiti Husejna. Od Fatimine smrti on joj je bio kao sin. Tražili su da zbog starosti i iznemoglosti ne napušta Medinu, ali je nisu mogli nagovoriti da se rastavi od Husejna. Kada se odvojio pala je u nesvijest.

Nekoliko žena je prišlo da joj pomognu. U grudima se srce lomilo.

 

Husejn je polahko prišao šatoru u kojem je ležao bolestan Alija Zejnul Abidin. Kada je svjetlost pala po njegovom licu otvorio je oči i ugledao nekog kako stoji pored kreveta. '

''Sine, to sam ja.''

S mukom se pridigao i kada su se oči navikle na svjetlost počeo je da prepoznaje očevu priliku. Ali, u kakvom je to stanju bio!?

Nijedna dlaka na njegovoj bradi nije bila nego sijeda, na licu su mu bile urezane duboke bore koje nije vidio samo nekolio dana prije. Njegova leđa pogrbljena, tijelom prolazili drhtaji, glas nekako dubok i promukao, a košulja umrljana krvlju.

''Babo, šta se desilo? Gdje je Abbaz, gdje Alija Akber, gdje Kasim, gdje su ostali? Zar su dopustili da ti se nešto desi?''

Sve ovo vrijeme dok su napadi trajali Zejnul Abidin je ležao u nesvijesti. Kada je pokušao da se podigne slabost mu nije dozvoljavala, tako da je bio primoran samo posmatrati oca kako se udaljuje, nemoćan da pomogne.

 

            Kada se Husejn učio jahati poslanik Muhammed, s.a.v., mu je poklonio ždrijebe koje se zvalo Zuldženah. Taj isti konj,mada dobro ostario, bio je i danas u njegovoj službi. Kada je Husejn uzjahao i podboo konja, životinja je odbila da se pokrene.

Prvi put da se tako nešto desi. Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja, Husejn primijeti da konj poginje glavu i gleda pozada.

Kada je i sam pogledao ugledao je petogodišnju kćerku kako se drži za nogu konja. Odmah je sjahao i uzeo dijete u naručje.

 

Djevojčica je plačnim glasom govorila:

 ''Babo, kuda ćeš? Adže Abbaz je otišao po vodu i nije se više vratio. Vidiš, ja nisam više žedna, zato ne trebaš nikuda  ići.''

Odveo ju je do šatora i povjerio majci.

Ponovo je uzjahao i krenuo. Nije mogao dopustiti da neprijatelj ponovo napadne logor koji sada nije imao nikakvu odbranu.Zuldženah je sada pokorno slijedio pokrete uzda.

 

            ''Jezidova vojsko! Da li znate ko sam ja? Zar nisam jedini unuk vašeg Poslanika? Zar nisam sin Alije i Fatime? Mnogi od vas su vidjeli i čuli mog djeda kada je govorio o nama. Zar nas on nije volio? Zar niste vidjeli Poslanika kako je plakao kada bi me kakva bolest ili povreda zadesila? Muhammeda više nema, ali tu sam ja. Nemate pravo zaboraviti i zanemariti moj položaj.

Povrijedili ste me tako što ste mi bezmilosno pobili sinove, braću, rođake i vjerne prijatelje. Čak Aliju Asgara, moje nevino dijete. Svaki od naših je bio ubijen dok mu je žeđ pržila utrobu.

Islam vas uči da prije nego zakoljete bilo koju životinju obavezno vam je da joj ponudite vodu. U ime Allaha vas pitam šta sam učinio i čime sam zaslužio sve to? ...''

 

''Husejne, dosta je bilo priče. Ti dobro znaš zašto: pokori se i prihvati kao što su i svi učinili. Evo, i sada ti je ponuđeno da prihvatiš Jezida kao halifu, kao svog vođu i vođu muslimana.

Podvrgni se novoj upravi i novim pravilima, i biće ti obećana sigurnost, tebi i tvojoj familiji. U drugom slučaju podaj glavu i svoje najmilije u roblje. Na tebi leži odgovornost.''

 

''Da li stvarno očekujete da prihvatim njega za koga i sami znate da je pijanica i propalica i koji tvrdi da je nasljednik poslanika Muhammeda, Allahov mir neka je njemu i porodici njegovoj? I prijetite mi glavom i porodicom!? Nikad, znajte da su u našoj

kući Kur'an i islam uvijek bili na prvom mjestu, pa tek onda naše glave, imovina, čast i ponos. O vi koji tvrdite da ste Muhammedovi sljedbenici, da li vjerujete u Sudnji Dan? Da li znate da ćete tamo sresti moga plemenitog djeda Muhammeda, moju majku Fatimu i mog oca Aliju? Šta ćete im reći kada vas budu pitali za koji zločin ste me ubili? Razmislite, vi koji se zovete muslimanima!  Kao što je uvijek bio običaj kod moga

djeda i oca, i ja vas pozivam da se pokajete i zatražite oprost od Allaha. Nema grijeha koji ne može biti oprošten ako je pokajanje iskreno. ''

 

''Husejne čuli smo dosta od tebe. Pričaš nam mnogo o prošlosti.Ono što je bilo bilo je. Nema više Muhammeda, ni Fatime, a ni Alije.  Znamo ko su oni bili, ali vremena su se promijenila. Ne pokušavaj da nas pridobiješ, jer te, kao što i sam vidiš, niko ne

sluša.''

Onda se Amr Saad obraća vojnicima.

''Hrabri halifini vojnici, Allah nam je odredio vođu i naredio da ga slušamo. Danas je velika pobjeda na domaku - kraj bitke u kojoj smo zaslužili pohvale i nagrade. Uzrok rata je bio ovaj ovdje, sin plemenitih roditelja, ali koji ih sada koristi za vlastite ciljeve. Mi smo ljudi islama i njegovi zaštitnici. Mi slijedimo poruku koju je Allah poslao po Muhammedu, a Allah daje moć kome On hoće.''

Naređenje iz Kufe je bilo: ''Ako se ne pokori, odsjec´i mu glavu, a rebra i kičmu izlomiti konjskim kopitama!''

            Husejn je polahko usmjerio konja prema Amru Saadu na čijem licu su se pojavili znakovi straha.

''Da li bi ti prihvatio borbu?'' pitao je Husejn.

''Da li je neko spreman od vas da prihvati borbu?'', Husejn je pogledom prelazio preko lica vojnika koji su, oni u prvim redovima gledali u zemlju, a oni iza u leđa onih naprijed.

''Za njegovu glavu je velika nagrada,'' neko dobaci od pozada.

''Jeste, za nju vam je nagrada'', Husejn je govorio dok je tjerao konja ka njima, ''ko c´e doc´i da uzme nagradu?''

Počeli su odapinjati strijele koje su nemilosrdno pogađale.

Zuldženah je bio ranjen tako da je Husejn bio prinuđen sjahati.

Ali, još uvijek, svaki vojnik koji bi prišao okusio bi sablju, naslijeđe Alije ibn Abi Taliba. Počeli su da bacaju na njega sve čime su raspolagali - koplja, kamenje, strijele ...

Kada je tijelo palo na zemlju, kažu svjedoci, da od silnih zabodenih strijela nije dodirivalo zemlju. Kada su došli do njega, bio je u sedždi. Čelo položeno za zemlju, tijelo oslonjeno na koljena i ruke. Usne su se micale tako da su željeli da čuju šta je

govorio u posljednjim trenucima.

''Gospodaru moj, Ti si mi svjedok da sam ispunio zadatak bez dvoumljenja, žalbi, nezadovoljstva ili slabosti. Gospodaru moj i Gospodaru svih, pokoravam se Tvojoj odluci i predajem se Tvojoj odredbi.''

 

'' ... i ako se ne pokori, odsjec´i mu glavu, a rebra i kičmu izlomiti pod konjskim kopitama ....''

 

Svi su se okupili stojec´i u krugu. Čekali su da vide. Evo i njega,Šimr prilazi i iza pojasa izvlači nož. Prilazi tijelu, rukom razgrc´e zabodene strijele i sjeda mu na leđa. Lijevom rukom hvata ga za kosu i povlači prema sebi, desna ruka sa oštrim sječivom se podvlači ispod vrata...