Ebu Bekr za vrijeme Božijeg Poslanika (s.a.v.a.)
U svezku 6., str. 46. u odjeljku o tumačenju sure Hudžurat Buhari u svom Sahihu prenosi od Nafi ibn Omera, a ovaj Ibn Abi Malika da su dva odličnika, Ebu Bekr i Omer, bili gotovo uništeni, jer su digli glas u prisustvu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kada ga je posjetila delegacija iz Benu Tamima.
Jedan od njih je u ulozi njihova vođe, bio prepoznao Akra ibn Harisa, brata od Ibn Majasa, a drugi je prepoznao drugu osobu. Nafi je kazao:
“Ne sjećam se njegovog imena na što je Ebu Bekr rekao Omeru: ‘Ti samo želiš da mi protuvriječiš’ A drugi mu je odgovorio: ‘Nisam želio to!’ I njihova prepirka je postala tako bučna da je Allah objavio: ‘O vi koji vjerujete, ne dižite svoje glasove...!’ Ibn Zubejr je kasnije kazao: ‘Nakon ovoga Omerov glas se nije čuo kod Poslanika, s.a.v.a., dotle da je Poslanik, kada bi Omer govorio, pitao šta je on kazao. I Omer nije više spomenuo stvar o svome dedici (Ebu Bekr), a mislim ni Ebu Bekr.”
Slično u svezku 8., str. 145., u poglavlju “u svezi sa privrženošću Kur'anu i sunnetu” Buhari prenosi:
“Vaki nas je obavjestio o Nafi ibn Omeru, a ovaj od Ibn Abi Malika da su dva pravednika Ebu Bekr i Omer bili skoro upropašteni kad je stigla delagacija Benu Tamina Poslaniku, s.a.v.a. Jedan od njih je pokazao na Akra ibn Harisa brata Benu Majase, a drugi je pokazao na još jednoga. Tada je Ebu Bekr rekao Omeru: ‘Očito ti mi želiš oponirati.”, a on mu je odgovorio: ‘Nisam želio da ti oponiram!’
I njihovi su glasovi postali bučni u prisustvu Poslanika, s.a.v.a., pa je objavljen sljedeći ajet: ‘O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njima glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primjetite.
One koji utišaju glasove svoje pred Allahovim Poslanikom - a to su oni čija je srca Allah prekalio u čestitosti - čeka oprost i nagrada velika.’ Ibn Abi Malik je kazao da je Ibn Zubejr rekao: ‘Nakon toga Omer nije spomenuo stvar u vezi svoga dedice, tj. Ebu Bekra, i kada bi god on govorio u prisustvu Poslanika govorio bi šapućući da bi mu i sam Poslanik, s.a.v.a., morao govoriti da govori glasnije"
Slično u svezku 5., str. 116., u poglavlju “u svezi u ojnom (delegacija Banu Tamim)” Buhari u svom sahihu prenosi od Hišama ibn Jusufa, od Ibn Džurejdža koji ih je obavjestio preko Ibn Abi Malika, a ovaj da ih je obavjestio Abdulah ibn Zubejr da je delegacija Benu Temima došla kod Poslanika i Ebu Bekr je rekao:
“Načinite vođom Ka'aba Ma'bad ibn Zurara.”, a Omer je kazao: “Radije, izaberite Akra ibn Habra.” Ebu Bekr je rekao: “Ti samo želiš da mi protuvriječiš.”, a Omer je kazao: “Ne želim da ti proturiječim.” I tako su su rapravljali da su se njihovi glasovi digli, pa je objavljen slijedeći ajet: “O vi koji vjerujete! Ne stavljate sebe ispred Allaha i njegova Poslanika...”
Jasno je iz ovih predaja, da se Omer i Ebu Bekr nisu ponašali kako bi to trebalo, u skladu s islamskim kodeksom, pred Božijim Poslanikom, s.a.v.a. Oni su dopustili sebi da imaju prioritet nad Allahom i Njegovim Poslanikom, jer Poslanik Božiji nije tražio njihovo mišljenje u pogledu izbora vođe u Banu Temimu, a oni su se upustili u natjecanje i raspravu dižući svoje glasove u prisustvu Poslanika, s.a.v.a., ne mareći puno čak ni za uobičajni bonton, koji drži lijepim ponašanjem i dobrim karakterom ne dizanje glasa u prisustvu drugih.
To su dakle opće vrijednosti koje su bile pozate svim ashabima i koji nisu smijele biti nipodaštavne naspram Božijeg Poslanika, koji je cijeli svoj život posvetio njihovoj edukaciji i odgoju. Da se ovaj događaj dogodio u prvim danima pojave islama mi bi smo mogli naći neku ispriku za dva uglednika i pokušali bi da nađemo neko objašnjenje za ovo. Ali predaje nedvojbeno govore da se događaj dogodio u zadnjim danima života Božijeg Poslanika, s.a.v.a., odnosno u 9. g. po hidžri.
Poslanik je poslije ovoga živio još samo nekoliko mjeseci. Svi prenosioci hadisa i historičari od ugleda, kao i sam časi Kur'an svjedoče ovaj događaj. K tome još, u jednom od posljednjih svojih sura Kur'ani kerim spominje ovaj događaj. Ako je to sve tako kako onda mogu razni apologetičari tražiti izgovore za ovako ponašanje Ebu Bekra i Omera u prisutvu Resulullaha, s.a.v.a.? Da se stvar ticala samo dvojice običnih ashaba mi ne bismo imali potrebe za kritkom.
Međutim, Allah koji se ne stidi istine šalje opomenu i kritiku Ebu Bekru i Omeru tako intoniranu da ako bi oni ponovili svoje ponašanje, Allah bi im poništio njihova dijela. Slično je i prenosilac ovoga rivajeta počeo sa:
“Dva uglednika Ebu Bekr i Omer su zamalo upropašteni...”
Nadalje prenosilac predaje Abdullah ibn Zubejr nas izvješćuje da je ovaj ajet toliko djelovao na Omera da je on poslije morao da sapće u prisustvu Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Uprkos činjenici da on nije spomenuo jednako kritici podložno ponašanje Ebu Bekra, historiska dijela i neki sakupljači hadisa pokazuju upravo to. Dovoljno je spomenuti samo “tragediju utorka”, događaj koji se zbio 3 dana prije smrti Poslanika, s.a.v.a.
Nalazimo Omera upravo u istoj ulozi gdje izgovara riječi: “Božiji Poslanik halucinira (priča u neznanju), Božija Knjiga nam je dovoljna.” Ljudi su se razlikovali u pogledu ovoga. Bilo je tu i onih koji su kazali: “Prinesite to Poslaniku da nam on zapiše svou oporuku!” A bilo je i onih koji su podržavali Omerov stav. I kada se galama i prepiraka toliko pojačala (Sahih Buhari, svez. 5., str. 138. “Bolest i smrt Božijeg Poslanika” )
Božiji Poslanik im je rekao: “Izlazite svi od mene, takva rasprava ne priliči mojoj blizini.”
(Ibid, svez. 1., str. 37., “Knjiga znanja”)
Jasno je iz ovoga da sirovost, vika, galama, prepirka u prisustvu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., prevršila svaku mjeru i nadmašila onu granicu na koju je Allah, dž.š., upozorio u suri Hudžurat koju smo već spomenuli. Nema nikakve mogućnosti da je njihova bučna rasprava za nečije uho izgledala bučno, a za nečije tiho. Naprotiv, čak su se i žene koje su bile iza zavjese uključile u raspravu govoreći: “Priđite Božijem Poslanku, s.a.v.a., da vam napise oproštajno pismo.” Pa im je Omer uzvratio na to: “Vi ste kao žene Jusufove. Kada je bolestan lijete suze za njim, a da mu je bolje zajahale biste mu za vrat.”
Na to je Božiji Poslanik bio primoran intervenisati: “Ostavi njih na miru, jer one su bolje nego ti.” (Kenzul Ummal, svez. 3., str. 138.) Naš zaključak iz svega ovoga je da oni nisu izvršili Božiju zapovijest: “O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njima glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primjetite.”
Niti su oni poštovali status Božijeg Poslanika u svom ponašanju i odnosu prema njemu, klevetajući ga sa riječju “hadžere”, tj. on halucinira. Čak i prije ovoga Ebu Bekr je izgovorio ružne riječi u prisutvu Resulullaha , s.a.v.a., kada je Urvi ibn Mesud rekao:
“Poliži onu stvar (klitoris) od Al-Aba.”
(Sahih Buhari, svez. 3., str. 179. )
U vezi ovih rjeći Al-Kastlin komentator Buharije je rekao: “Izraz poliži klitoris” je jedan od najpogrdnijih izraza među Arapima.” Ako je takav izraz izgovaran pred Božijim Poslanikom kakav onda smisao imaju riječi: “O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa kao što glasno jedan s drugim razgovarate...”
Božiji Poslanik je bio uzvišenog karaktera (kako ga je opisao njegov Gospodar) i stidljiviji od djevica u svojoj odaji, kako to prenose Buharija i Muslim. (Sahih Buharija, Knjiga vrlina, poglavlje “O ashabima Božijeg Poslanika”; Sahih Muslim i knjiga naročitih djela, poglavlje “O ashabima Božijeg Poslanika” )
Prema obadva ova izvora, on nije bio ni nečastan ni bestidan već bi i sam uobičavao reći:
“Najbolji od vas je onaj koji posjeduje najbolji karakter.”
(Sahih Muslim, Knjiga naročitih vrlina, poglavlje “O Poslanikovoj stidljivosti”)
Kako je onda moguće da njegovi najbliži saradnici nisu bili i sami zahvaćeni i ozračeni njegovim karakterom?
Dodao bi ovome da Ebu Bekr nije izvršio Poslanikovu zapovijest kada je on, s.a.v.a, kao zapovjednika nad njim izabrao Usamu ibn Zejda, a njega Ebu Bekra podčinio Usami kao običnog vojnika. Da bi potom Poslanik oštro prekorio sve one koji su ostali iza Usame riječima: “Allah je prokleo sve one koji su ostali iza Usame ibn Zejda.”
(El-Mille ve el-nihal, Šahrestani, svez. 4., Kitab al-Sakifa, Ebu Bekr Ahmed ibnul Aziz Džavhari )
Ovo se dogodilo nakon što su Poslaniku, s.a.v.a., stigle vijesti da ga ljudi kritikuju što je izabrao Usamu kao njegovog vojskovođu. Događaj se prenosi od većine historičara i biografa. Slično ovome, Ebu Bekr je požurio da stigne na Sekifu da bi eliminisao Ali ibn Taliba iz hilafeta, te napustio mrtvo tijelo Allahova Poslanika, neka moji roditelji budu žrtvovani za njega. On se nije brinuo za gasulenje niti pogrebni ceremonijal Poslanikov, već se bavio stvarima poput onoga kako dospjeti do hilafeta, prema kojem je on ispužio svoj vrat.
Gdje je tu bila bliska prisnost, navodno prijateljstvo i dobar karakter? Ja sam užasnut stavom ovih ashaba prema Božijem Poslaniku, koji je potrošio svoj život u njegovom upućivanju, odgoju i savjetovanju, istih onih ashaba koji ostavljaju njegovo mubarek tijelo i hitaju na Sahifu da izaberu jednog od njih za halifu.
Danas, kada mi živimo u 20. stoljeću za koje s pravom tvrdi da je najkopetentnije stoljeće u kome su mnoge moralne vrline nestale i pale, kada nekome umre komšija on hita u pomoć porodici da joj pomogne u svim poslovima sve do samog pogreba i spuštanja mrtvog u mezar, baš u duhu poslanikove tradicije: “Poštovanje prema mrtvom znači pokopati ga.” Ali ibn Talib, vođa pravovjernih razotkrio je ove stvari kada je kazao:
“Tako mi Boga, Ibn Abi Kuhafa (Ebu Bekr) je zagrnuo sebe košuljom hilafeta iako je znao da je moja pozicija u odnosu na njeg kao pozicija osovine u odnosu na mlinsku ploču.”
Nakon ovoga Ebu Bekr je dozvolio napad na kuću Fatime-Zehre (kćerke Poslanikove), i prijetnju da će kuća biti spaljena ako oni koji su dužni dati svoju prisegu (bejat) ne izađu i to ne učine.
Dogodilo se to što se dogodilo. Historičari su sve to prenijeli u svojim knjigama, a i prenosioci su prenosili s koljena na koljeno. Mi to nećemo ovom prilikom obrazlagati, a onaj ko želi da zna više, neka čita historijske knjige.