Pismo 105 (pitanje)

16. rebu-s-sani, 1330. godine po H.

 

Traženje argumentiranja drugih osoba Molimo vas da nam korist učinite potpunom, prenošenjem argumentiranja drugih osoba mimo Imama Alija i Zehre, a vama pripada zasluga.

Selam

- S –

 

Pismo 106 (odgovor)

18. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.

 

1. Argumentiranje Ibn Abbasa

2. Argumentiranje Hasana i Husejna

3. Argumentiranje odvažnih šiija, od ashaba

4. Ukazivanje na njihovo argumentiranje oporukom

 

1. Sjetite se razgovora Ibn Abbasa i Omera, kada je Omer rekao (u podužem hadisu):

“O Ibn Abbase! Da li znaš šta je spriječilo vaš narod od vas nakon Muhammeda, s.a.v.a.?”

Ibn Abbas: “Nisam mu htio dati odgovor, pa mu kazah: “Ako ja ne znam, pa zna Emiru-l-mu'minin.”

Omer reče: “Nisu htjeli da i vjerovjesništvo i hilafet budu među vama pa da prema svome narodu budete nepravedni zbog velike ushićenosti. Zato su Kurejšije ispravnim stavom to odabrale za sebe i uspjeli su u tome.”

Rekoh: “O Emiru-l-mu'minine, ukoliko mi dozvoliš da govorim, a da kontroliraš svoj bijes prema meni?”

On reče: “Govori.”

Rekoh: “O Emiru-l-mu'minine, što se tiče riječi da su to Kurejšije ispravnim stavom odabrale za sebe i uspjeli u tome, ako su to Kurejšije odabrale za sebe pa ispravnost je u rukama onoga koga je Allah za to odabrao i to bez odbijanja i zavidnosti. Što se pak tvojih riječi tiče da nisu željeli da i vjerovjesništvo i hilafet pripada nama, pa Allah je narod okarakterisao mržnjom rekavši: To zato što oni mrze ono što je objavio Allah - zato će (On) upropastiti djela njihova.”

(Muhammed, 9 )

Omer reče: “Daleko bilo, o Ibn Abbase, stižu mi neke stvari o tebi za koje ne želim ni pomisliti da su od tebe, pa da u mojim očima izgubiš položaj.”

Rekoh mu: “A koje su to riječi, o Emiru-l-mu'minine? Ukoliko su istinite ne dostoji da zbog njih izgubim položaj u tvojim očima, ukoliko su neistinite, pa udalji od sebe nekog neispravnog poput mene.”

Omer reče: “Čuo sam da govoriš: “Zaista su nam to spriječili zbog zavisti, nasilno i nepravedno.”

Rekoh: “O Emiru-l-mu'minine, što se tiče riječi nepravedno, pa ona je jasna i neznalici i učenom. A riječ zavidno, pa i na Adema se bilo zavidno, pa mi smo njegova djeca i oni kojima se zavidi.”

Omer reče: “Daleko bilo, daleko bilo! Tako mi Allaha vaša Hašemijska srca su se ispunila neprolaznom zavišću.”

Rekoh: “Polako! Ne opisuj time srca ljudi kojima je Allah odstranio nečistoću i potpuno ih očistio...”

(Prenijeli smo ga od riječi do riječi iz Tarihu-l-kelama od Ibn Esira, a bilježi ga pri kraju Omerove biografije od 23 do 24 godine u trećem svesku. Bilježi ga i Ibn Ebi El-Hadid u biografiji Omera 3/107 u Šarhu Nehdži-l-belagati.)

 

U drugoj predaji prenosi se drugi razgovor u kojem mu on kaže:

 

“U kakvom si stanju ostavio svog amidžića?”

Kaže: “Pomislio sam da misli na Abdullaha Ibn Džafera, pa rekoh:

“Ostavio sam ga sa njegovim vršnjacima.”

Reče: “Ne mislim na njega, već mislim na najvećeg u vašem Ehli bejtu.”

Rekoh: “Ostavio sam ga da izvlači vodu kofom učeći Kur'an.”

Omer reče: “O Abdullahu, nek ti na teretu bude krv kurbanskih deva, ako mi sakriješ da li je u njegovom srcu ostalo išta od hilafeta?”

Rekoh: “Da.”

Omer reče: “Da li smatra da je Resullullah ostavio odredbu njemu?”

Rekoh: “Reći ću ti i više. Pitao sam oca o njegovoj tvrdnji u vezi odredbe za hilafet pa mi reče: “Istinu govori.”

Omer reče: “Resulullah ga je u svojim govorima uzdigao na visoko mjesto, koje ne ostavlja mjesta nikakvom argumentu ni opravdanju. (U zavisnosti kako se čita riječ z-r-w da li zirvun i to je gornje značenje gdje je očito da Omer priznaje Alijev položaj. A ukoliko je zervun onda: “Resulullah je o njemu govorio u aluzijama, što ne ostavlja nikakav argument niti mjesta za opravdanje.” )

On je iskušavao narod u vezi s njim već neko vrijeme i kada je bio bolestan želio ga je konkretno imenovati, a ja sam ga u tome spriječio...”

(Bilježi ga Imam Ebu-l-Fadl Ahmed Ibn Ebi Tahir u knjizi Tarihu Bagdad, pouzdanim lancem prenosilaca do Ibn Abbasa. Bilježi ga i Ibn Ebi El-Hadid u Omerovoj biografiji u Šerhu Nehdži-l-belagati, 3/97. )

 

Prilikom trećeg razgovora je rekao:

 

“O Ibn Abbase, vidim da je tvome prijatelju učinjena nepravda.”

Rekoh: “O Emiru-l-mu'minine, pa vrati mu njegovo pravo!”

On izvuče svoju ruku iz moje i produži mrmljajući. Zatim zastade, ja mu priđoh, a on mi reče:” “O Ibn Abbase, sumnjam da ga je išta drugo spriječilo od toga osim to što ga njegovi ljudi smatrahu beznačajnim.”

Rekoh: “Tako mi Allaha, nisu ga smatrali beznačajnim Allah i Njegov Poslanik kada su mu naredili da uzme prisegu od tvog prijatelja.”

Ibn Abbas: “On se okrenu i ode od mene hitrim korakom. I ja se vratih.”

(Ovaj razgovor bilježe autori Omerovih biografija, a mi smo ga prenijeli iz Šerha Nehdžu-l-belage od Ibn Ebi Hadida, 3/105 )

 

I koliko samo vijesti ummeta i Hašemijskog kazivanja i riječi Poslanikovog amidždića Abdullah Ibn Abbasa o ovakvim situacijama. Već sam ti u 26. pismu naveo njegovo argumentiranje onoj uobraženoj skupini nabrajanjem Alijevih vrlina u dugom i značajnom hadisu u kojem kaže:

 

“Rekao je Poslanik, s.a.v.a., amidžićima: “Koji od vas će me pomoći i na Ovom i na Onom svijetu?”

Kaže: “I Ali je sjedio, a oni se oglušiše.”

Pa reče Ali: “Ja ću te pomoći i Ovog i Onog svijeta.”

Poslanik reče: “Ti si moj pomagač i Ovog i Onog svijeta.”

Pa Poslanik ponovi svoje pitanje:

“Ko će od vas da me pomogne Ovog i Onog svijeta?”

Oni se oglušiše.

Pa reče Ali: “Ja ću te pomoći Ovog i Onog svijeta.”

Poslanik reče Aliju: “Ti si moj pomagač i Ovog i Onog svijeta.” ...

Pa je rekao: “Pošao je Poslanik u bitku na Tebuk, pa su i ljudi pošli sa njim.

Pa reče Ali: “Idem li i ja s tobom?”

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ne.”

Pa zaplaka Ali, na što mu Allahov Poslanik, s.a.v.a., reče:

“Nisi li zadovoljan da mi položajem budeš kao što je Harun bio Musau osim što nakon mene nema vjerovjesnika? Zaista ne bih trebao otići a da ti nisi moj zamjenik.”

I rekao mu je Allahov Poslanik, s.a.v.a.: “Ti si zaštitnik svakog vjernika i vjernice nakon mene.” Kaže: “Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.a.: “Kome sam ja bio zaštitnik, pa zaista mu je Ali zaštitnik...”

 

2. Koliko su samo muškarci Beni Hašima u to vrijeme imali ovakvih argumentiranja, čak je Hasan Ibn Ali došao Ebu Bekru kada se nalazio na Poslanikovom, s.a.v.a., minberu, i rekao mu: “Silazi s mjesta moga oca!” I Husejnu se također desilo poput toga sa Omerom kada se nalazio na minberu.

(Ibn Hadžer prenosi oba događaja u petom poglavlju, kada je ukazivao na ono o čemu govori ajet ljubavi o bližnjima, a to je 14 ajet u 11 poglavlju u Es-Savaiku el-muhrike, str. 160. Darekutni prenosi događaj Hasana sa Ebu Bekrom. A Ibn Sa'd u Omerovoj biografiji u Tabekatima bilježi događaj Husejna i Omera. )

 

3. Šiijske knjige bilježe veliki broj argumentiranja o ovom pitanju, od strane Hašemija i njihovih prijatelja među ashabima i tabiinima. Ko god ih želi, naći će ih na svojim mjestima. Dovoljno nam je ono što Tabarsi iznosi u knjizi El-Ihtidžadžat od Halida Ibn Se'ida Ibn El-Asa El-Emevija,(Halid Ibn Se'id Ibn El-As je bio od onih koji tri mjeseca nisu prihvatili Ebu Bekrov hilafet i nisu mu dali prisegu, što su sunijski pouzdani prenosioci očito navodili, poput Ibn Sa'da u Tabekatima, 4/70, u Halidovoj biografiji, navodeći da “kada je Ebu Bekr poslao vojsku u Siriju dao mu je upravu nad muslimanima i donio je bajrak do njegove kuće. Na to je Omer rekao Ebu Bekru:

“Upravu daješ Halidu, i pored toga šta priča?!”

 

Omer je toliko bio uporan dok Ebu Bekr nije poslao Ebu Ervija Ed-Devsija njegovoj kući da mu kaže: “Poslanikov Halifa je rekao da mu vratiš njegov bajrak!” On ga iznese i dade mu ga rekavši mu: “Niti smo radosni upravom od vas niti žalosni skidanjem s nje.” Nakon toga je došao Ebu Bekr i izvinuo mu se i zakleo ga da ništa ne kaže Omeru...” Ko god je govorio o vojnom pohodu na Siriju, spominjao je i ovaj događaj, jer bio je poznata stvar.) Selmana Farsija, Ebu Zerra Gifarija, Ammara Ibn Jasira, Mikdada, Burejde Eslemija, Ebu El-Hejsema Ibn Et-Tejhana, Sehla, Osmana Ibni Hanifa, Huzejmeta Ibn Sabita Zu-š-šehadetejna, Ubejj Ibn Ka'ba, Ebu Ejuba Ensarija i drugih. Ko god prati predaje Ehli bejta, a.s., i njihovim prijatelja, zna da kada god im se ukazala prilika, nisu se ustručavali od svake vrste argumentiranja i direktno i s aluzijama i žestoko i blago i verbalno i pismeno i u prozi i u poeziji, sve u zavisnosti od kako je situacija dozvoljavala.

 

4. Oporuku su mnogo spominjali i pozivali se na nju, što je poznato istraživačima.

Selam

 

- Š -