“A onima koji se sa tobom o njemu budu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: ‘Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati’!” (3:61).
Ovaj ajet se odnosi na događaj koji je obilježio epohu, a koji prenose svi istoričari i komentatori; događaj koji je otkrio muslimanima koliko je Poslanikovo potomstvo blisko i drago Uzvišenom Allahu. Taj događaj, koji je jasno označio uzvišeni status Ehlul Bejta, poznat je u analima islamske istorije kao Mubahala ili prizivanje Allahovog prokletstva na one koji neistinu govore. Istoričari i komentatori su ovaj događaj prenijeli na sljedeći način:
Delegacija (Delegacija se sastojala od trojice visokih arapskih hrišćanskih vođa, a to su bili Abdul Mesih, politički vođa; El Ejham, koji je bio zadužen za agro-pastoralne poslove, te Ebu Hatam ibn Alkama, koji je bio biskup ili visoki sveštenik) hrišćana iz Nedžrana je došla Poslaniku Islama da diskutuje o zaslugama svoje vjere. Božiji Poslanik im je iznio argumente koji pokazuju da je Isus, sin Merjemin, bio ljudsko biće i Božiji poslanik, i da je bogohulno smatrati ga Božijim sinom, jer je Uzvišeni Allah vrlo visoko iznad svih sličnih ljudskih karakteristika.
Kada je Poslanik opširno i uvjerljivo objasnio problem, a hrišćani i dalje namjerno ostali pri svom lažnom uvjerenju da je vjerovjesnik Isus božanstvo, Allah je objavio spomenuti ajet. Bio je to izazov hrišćanima da se pomole i izazovu Allahovo prokletstvo na onu stranu koja insistira na neistini. (Ibn Sabag Maliki, ‘El-fusulu-l-muhimma,’ predgovor autora.)
Rano sljedećeg jutra, 24. dana mjeseca Zul Hidždžeta, Poslanik je u skladu sa Allahovom naredbom izašao na mjesto sastanka, noseći Husejna u naručju i vodeći Hasana za ruku (sinove naše), dok ga je pratila njegova voljena kćerka Fatima (žene naše) iza koje je došao Ali (mi) noseći barjak Islama. Vidjevši da je Poslanik () bio okružen svojom najbližom porodicom i uvjerivši se da je rekao istinu, jer se inače ne bi usudio da sa sobom dovede najbližu rodbinu, hrišćani su se uzdržali od konfrontacije i proklinjanja i pristali da umjesto toga plaćaju džizju.
Zamahšeri kaže u svojoj knjizi ‘El-Keššaf’:
“Kada je ovaj ajet objavljen, Poslanik je tražio od hrišćana da zazovu Allahovo prokletstvo na onu stranu koja govori neistinu. Hrišćani su se te noći međusobno dogovarali, kada je njihov vođa Abdul Mesih iznio sljedeći stav:
“Tako mi Boga, o hrišćani, vi znate da je Muhammed Božiji Poslanik koji vam je donio posljednju poruku od vašeg Gospodara. Tako mi Boga, nijedan narod se nikada nije usudio da izazove Poslanika na proklinjanje a da ga nije zadesila nesreća. Ne samo da će sami propasti, nego će i njihovu djecu dotaći to prokletstvo.”
Govoreći kako je bolje da postignu kompromis sa Poslanikom, umjesto da izazovu njegovu istinu i propadnu, Abdul Mesih je savjetovao svoju stranu da zaustavi neprijateljstva i zadrži svoju vjeru, ali da se pokore Poslanikovim uslovima. “Dakle, ako istrajete (u konfrontaciji), mi ćemo svi propasti. Ali, ako želite da zadržite svoju vjeru, treba da odbijete (obračun) i ostanete pri svome. Zato sklopite sa čovjekom (Poslanikom) primirje i vratite se u svoju zemlju.”
Zamahšeri nastavlja:
“Sljedećeg dana, noseći Husejna u naručju, vodeći Hasana za ruku i praćen svojom kćeri Fatimom iza koje je išao Ali, Poslanik je došao na dogovoreno mjesto i čulo se da je rekao (svom Ehlul Bejtu): “Kada zazovem Allaha, vi svi recite: Amin.” Kada je biskup Nedžrana vidio Poslanika i njegov Ehlul Bejt, obratio se hrišćanima: “O hrišćani, ja vidim da su im takva lica da bi Allah (radi njih) pomjerio planine sa svojih mjesta ako bude htio. Ne prihvatajte njihov izazov na proklinjanje, jer ako to učinite, svi ćete propasti i neće ostati hrišćana na licu zemlje sve do Sudnjeg Dana.”
Prihvatajući njegov savjet, hrišćani su rekli Poslaniku: “O Ebul Kasime, mi smo odlučili da ne učestvujemo u proklinjanju protiv tebe. Ti zadrži svoju religiju a mi ćemo zadržati našu.” Poslanik im je odgovorio: “Ako odbijate (da se održi proklinjanje), onda se pokorite (prihvatite Islam), i primićete ono što muslimani primaju, a pridonosićete onako kako muslimani pridonose.”
Kada su hrišćani rekli da nisu imali želju da se bore protiv Arapa, predložili su sporazum tražeći primirje i slobodu da i dalje ispovijedaju svoju vjeru. Zauzvrat su pristali da plaćaju muslimanima godišnji porez koji se sastojao od dvije hiljade odijela, od kojih su jednu hiljadu morali davati u mjesecu Saferu, a preostalu hiljadu u Redžebu, pored trideset gvozdenih oklopa. Prihvatajući prijedlog, Poslanik je primijetio:
“Tako mi Onoga koji drži moju dušu u Svojoj ruci, smrt se bila nadvila nad narod Nedžrana (da su se usudili da prihvate izazov proklinjanja). Bili bi pretvoreni u majmune i svinje, a dolina bi izgorila u plamenu. Allah bi uništio Nedžran i njegov narod ne štedeći ni ptice na vrhovima drveća, i prije nego što istekne godina, svi bi hrišćani bili mrtvi.”
(Ibn Sabag Maliki, ‘El-fusulu-l-muhimma,’ predgovor autora)
Nastavljajući svoj komentar ajeta o događaju Mubahala, Zamahšeri je posebno naglasio položaj Ehlul Bejta prenoseći sljedeće riječi Poslanikove supruge Aiše: “On je spomenuo Ehlul Bejt prije nego što je rekao riječi “i mi” kako bi istakao njihov položaj i njihovu bliskost (sa Allahom), i kako bi naglasio njihovu prednost nad “nama” koja bi se za njih mogla žrtvovati... Nema jačeg dokaza od ovoga o zaslugama Ehlu-l-Kisa.
(Termin Ehl-ul-Kisa označava one koji su se okupili sa Poslanikom pod njihovim ogrtačem (el-kisa) kada je objavljen ajet o čistoći. Odnosi se na Alija, Fatimu, Hasana i Husejna, kao što smo već ranije objasnili.)
To je dokaz istinitosti Poslaničke misije, jer niko, koliko god bio pristrasan, nije zabilježio da su se oni (hrišćani) usudili da prihvate izazov.”
(Zamahšeri, ‘Et-tefsiru-l-keššaf,’ komentar sure Ali Imran, ajet br. 61.)
Fahruddin Razi u svom djelu ‘Et-Tefsir El-Kebir’ prenosi identičnu izjavu i, nakon što je prenio Zamahšerijeve riječi, dodaje: “Uzmite u obzir da su svi komentatori (Kur’ana) i prenosioci (Poslanikovih hadisa) jednoglasni u pogledu autentičnosti ovog hadisa.”
(‘Et-tefsiru-l-keššaf,’ komentar sure Ali Imran. Isto se tvrdi u djelu ‘Tefsir es-Sa‘lebi,’ gdje se citira od Mudžahida i Kelbija.)
Allama Muhammed Husejn Tabataba‘i, poznati moderni komentator, u svom monumentalnom tefsiru Kur’ana pod nazivom ‘Tefsir El-Mizan,’ pozivajući se na ajet “oni kroz koje je Allah prokleo njihove neprijatelje,” kaže da su oni niko drugi do Allahov Poslanik (S), Ali, Fatima, Hasan i Husejn (ع). On dodaje:
“...ovaj hadis su prenijeli svi muhaddisi i zabilježili svi sakupljači (hadisa) u svojim zbirkama, kao na primjer Muslim u svom ‘Sahihu,’ a pored toga su ga potvrdili i istoričari. Oduvijek su ga svi komentatori navodili bez ikakve primjedbe ili sumnje, uključujući i tako poznate muhaddise i istoričare kao što su Tabari, Ebul Fida, Ibn Kesir, Sujuti i drugi.”
Stoga je u svjetlu naprijed navedene diskusije jasno da su svi komentatori jednoglasno definisali Ehlul Bejt kao Alija, Fatimu, Hasana i Husejna. Samo njihovo spominjanje u ajetu Mubahala, koji ih čini sredstvom za zazivanje Allaha, jasan je pokazatelj njihovog uzvišenog i posvećenog položaja. Činjenica da je Allah tražio od Svog Poslanika da dovede te čiste ličnosti zajedno sa sobom do dogovorenog mjesta za proklinjanje je još jedan jasan dokaz njihove čistoće. Izazov da se njihovim posredstvom baci Allahovo prokletstvo na Njegove neprijatelje otkriva kako ih visoko cijeni Svemogući Allah.
Budući da je konfrontacija bila između istine i laži, dvije direktno suprotstavljene struje, situacija je zahtijevala da vjera bude predstavljena onim najboljim, na čemu je počivala čitava građevina Islama. Niko nije bio vrijedniji da prati Poslanika na Mubahalu, od čijeg je rezultata zavisila sudbina Islama, od njegovog Ehlul Bejta, nosioca baklje upute i vrline.
Sam Svemogući Allah, Koji ih je ranije u Kur’anu počastio ogrtačem čistoće, još jednom ih je učinio zvijezdom vodiljom za sve oči dokazujući kroz njih istinitost Islama. Najmudriji je ukazivao muslimanima čija su srca slaba, da se kontinuitet božanske misije neće završiti sa Pečatom vjerovjesnika, nego se nastaviti kroz njegovo bezgriješno potomstvo. Nijedna od njihovih molitvi neće ostati neuslišena i nijedna njihova riječ neće biti utjerana u laž. Čak i planine bi se pomjerile samim njihovim molitvama, kao što su to dobro shvatili hrišćani.
Sama ova činjenica je dovoljna da se otklone posljednje preostale sumnje o ovim bezgriješnim ličnostima; rezultat vijekova dvoličnosti koja je odvela mnoge obične ljude sa pravog puta. Sa razilaženjem magle, polako se pojavljuje sve jasnija slika koja pokazuje da je upravo ono što smo primili od Ehlul Bejta (učenja, misli, tefsir, hadisi, fikh itd.) onaj čisti i neiskvareni nektar Islama, koji je Poslanik oporučio i koji su članovi njegove kuće iskreno očuvali i prenijeli muslimanima.
Kroz njih je Kur’an izazvao neprijatelje Islama i razjasnio za sva vremena da oni koji im se suprotstave nisu ništa drugo do lašci, koji zaslužuju da budu prokleti i kažnjeni. Treba “...Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore izazvati.”
Da nije bilo radi njihove vječne istine i nepokolebljive čvrstine, Allah im nikada ne bi ukazao takvu čast i Kur’an ne bi govorio o njima koristeći takve blistave riječi. Postoje neki manji lingvistički aspekti ovoga ajeta koje bi trebalo spomenuti. Ovih četvoro (Ali, Fatima, Hasan i Husejn) vrše ulogu dodatka predikatu, a Poslanik vrši radnju kao posesivni član u genitivnoj vezi, kao što se može vidjeti kod riječi “sinove naše,” “žene naše” i “mi.”
Da Poslanik nije poveo Fatimu sa sobom, ljudi bi pomislili da se riječi “žene naše” odnose na Poslanikove supruge, da se riječi “sinove naše” odnose na Fatimu iako je bila žensko, a da se riječ “mi” odnosi samo na njega samoga. Ali, vodeći sa sobom samo ovo četvoro i nikoga drugoga, Poslanik je htio da pokaže muslimanima kako je Fatima najbolji primjer za žene a Hasan i Husejn najbolji primjeri za mladiće, prema riječima Kur’ana koji je na pažljiv način upotrijebio riječ “mi” za Alija, ističući time njegovu bliskost sa Poslanikom i riješavajući pitanje nasljedstva jednom za svagda.