Tvrđave Hajber - novi izvor opasnosti

 

Od dana kada je islam došao u Medinu, jevreji su postajali sve više neprijateljski raspoloženi prema Poslaniku s.a.v. i muslimanima. Na kraju je njihovo neprijateljstvo preraslo neprijateljstvo Kurejša, koji su odmah po pojavi islama u Mekku prisilili muslimane da učine hidžru. Oni koji su živjeli u Medini ili u njenoj okolici morali su biti uklonjeni zbog njihovih opasnih aktivnosti protiv Poslanika i muslimana. Jedna grupa je bila pogubljena dok su plemena Kajnuka i Nuzejr bila protjerana. Protjerani jevreji su migrirali u područje zvano Hajber.

Hajber je bila plodna dolina udaljena oko 140 km sjeverno od Medine. Tamo su jevreji prije islama izgradili sedam jakih tvrđava u kojima su obitavali. Kako je predio bio prigodan za poljoprivredu, tamošnji stanovnici su bili sposobni zemljoradnici, i još uz to, bogati trgovci i vješti ratnici. Tu je bilo oko dvadeset hiljada žitelja.

 

Glavna krivica jevreja Hajbera bila je ta što su oni, pomoću svog bogatstva, podsticali arapska plemena da napadnu grad islama, Medinu, što je i rezultiralo u opkoljavanju grada i bici kod iskopa. Dobro izabrana taktika muslimana pomogla im je da odbiju ovaj napad i nastave da žive u Medini. Prljave igre jevreja primorale su Poslanika s.a.v. da počne da razmišlja kako da uništi ovaj izvor nemira za zajednicu muslimana. Bilo je vrlo moguće, ako se to ne bi uradilo da će jevreji biti spremni potrošiti velike količine novca i sredstava da ponovo organizuju mušrike protiv muslimana. Pokazalo se da je njihova slijepa privrženost jevrejskoj vjeri daleko veća od privrženosti mušrika prema njihovoj idolopokloničkoj vjeri. Dok su arapi prelazili na islam u hiljadama, tek šačica jevreja je bila prihvatila islam.

 

Drugi razlog zbog kojeg je Poslanik s.a.v. morao nešto učiniti s jevrejima Hajbera bila je činjenica da je on već kontaktirao sve veće države u svijetu i pozvao ih u islam. Tim činom je skrenuo pažnju na sebe i dešavanja na arabijskom poluostrvu. Ako bi neka od tih svjetskih sila odlučila da krene u akciju protiv islama, neprijateljski raspoloženi jevreji bi predstavljali idealnu pomoć.

Ovo je bila dobra prilika da se riješi ovaj problem jednom za svagda. Poslije hudejbijskog sporazuma muslimani više nisu morali strahovati od napada Kurejša i, prema tom ugovoru, Kurejšima nije bilo dozvoljeno da pomažu jevrejima. Uskoro ćemo vidjeti kako je Poslanik s.a.v. spriječio druga arapska plemena da ne priteknu u pomoć jevrejima Hajbera. Iz upravo navedenih razloga Poslanik s.a.v. je naredio muslimanima da se pripreme i krenu da osvoje zadnje uporište jevreja na Arapskom poluostrvu. Dozvolio je samo onima koji su bili prisutni s njim pri potpisivanju Hudejbijskog ugovora da učestvuju u ovom pohodu. Drugi su se mogli pridružiti ali nisu imali prava da učestvuju u podjeli ratnog plijena.

 

Poslanik s.a.v. je postavio Ghajlu b. Leithia kao svog zamjenika u Medini. Zastavu bijele boje predao je hazreti ‘Âliju i onda naredio muslimanima pokret. U želji da vojska što prije dodje do odredišta naredio je svom tjeraču kamile, ‘Amiru b. Akwa da recituje sljedeće stihove.

Allaha mi, da nas On nije blagoslovio, mi bismo zavedeni bili;

Sadaku ne bi davali niti bi se Njemu klanjali.

Mi smo narod koji ne podnosi da ga neko tlači ili protiv njega druge podbada.

Bože, učini da budemo uporni i učcvrsti nas na pravom putu.

Ovi stihovi jasno govore o razlozima ovog pohoda muslimana. Jevreji su bili ti koji su ih pokusali tlaciti i podbadati druge protiv njih, i da bi se oslobodili ovih tlacitelja muslimani su bili ustali protiv njih.

 

Dobro je poznato da je Poslanik s.a.v. itekako vodio racuna taktickom zavaravanju neprijatelja. Tako je on i ovaj put poduzeo sve mjere da njegova namjera o napadu na Hajber bude tajna. Ovo je bilo potrebno da bi muslimani uspjeli iznenaditi neprijatelja i opkoliti njegova utvrdjenja prije nego se on snabdije s namirnicama i oruzjem i pripremi za dugu opsadu. Takodjer, kada se nije znalo kuda se vojska muslimana uputila, onda ni jedno od neprijateljski raspolozenih plemena nije moglo biti sigurno od napada. Zbog toga su se morali pripremati za vlastitu odbranu umjesto da razmisljaju o pruzanju pomoci nekom od prijateljskih plemena za koje bi se sigurno znalo da ce biti napadnuto.

 

Kada je vojska muslimana napustala Medinu, mislilo se da se Poslanik s.a.v. uputio da napadne arapska plemena Ghatfan i Fazara, koja su bila saveznici jevreja u bici kod iskopa. Medjutim, kada su stigli do pustinje Radzi, Poslanik s.a.v. je naredio da se krene u pravcu Hajbera. Ovim manevrom muslimani su dosli u poziciju da sprijece pomenuta arapska plemena da priteknu u pomoc jevrejima Hajbera. Tako, za citavo vrijeme jednomjesecne opsade ta plemena nisu bila u stanju da pruze ikakvu pomoc svojim saveznicima.

 

Poslanik s.a.v. je u ovom pohodu bio u pratnji 1600 ratnika, medju njima i dvije stotine konjanika. Kada su dosli u blizinu Hajbera, Poslanik s.a.v. se pomolio: “Boze, Ti si Gospodar nebesa i svega onog sto je u njima, i Gospodar zemlje i svega onog sto je na njoj … Trazim od Tebe dobro ovog predjela, dobro njegovih stanovnika i dobro svega sto je u njemu, i trazim od Tebe zastitu od njegova zla, od zla njegovih stanovnika i od zla svega sto je u njemu.” Ova molitva nije bila molitva osvajaca koji je dosao da pripoji dio teritorije svojoj teritoriji. Nego, to je bila molitva lidera koji je bio primoran da dodje u to mjesto da bi se direktno suocio s opasnoscu koja se nadvijala nad narodom tog lidera. Ova tvrdnja je dokazana cinjenicom da je Poslanik s.a.v., nakon sto je zauzeo sve jevrejske tvrdjave, napustio Hajber i ostavio jevreje da i dalje budu u posjedu svojih imanja, cak i bez placanja ikakvih taksi muslimanima u Medini.

 

Tvrdjave Hejbera imale su sljedeca imena: Na’im, Kamus, Katibah, Nastãt, Sîk, Vatih i Sulãlim. Svaka je imala visoke kule s kojih su izvidnici bili u stanju da na daleko primjete svako sumnjivo kretanje. Zidine i kule tvrdjava su bile napravljenje na takav nacin da su njeni stanovnici imali, uz koristenje kamenja i katapulta, potpunu kontrolu nad svim prilazima tvrdjavama. Takodjer su jevreji u njima drzali dovoljne zalihe vode i hrane. Zidovi tvrdjave su bili toliko debeli da ih se nije moglo probiti, sve i kad bi prilaz njima bio neometan. Muslimani su morali maksimalno iskoristiti svoje ratne vjestine i sredstva da bi bili u stanju da vode rat s ovako snaznim i dobro utvrdjenim neprijateljem. Prva stvar koja se morala uciniti bila je zauzimanje svih puteva i prilaza tvrdjavama. To je bilo uradjeno za vrijeme noci na tako strucan nacin tako da izvidnici s kula nisu bili nista primijetili.

 

U jutro, kada su seljaci krenuli sa stokom i alatima ka svojim njivama izvan tvrdjava bili su potpuno iznenadjeni s prizorom koji su ugledali. Vojnici islama su stajali ispred njih u punoj ratnoj opremi. Nakon sto su se oporavili od trenutnog soka, trkom su se vratili u tvrdjave i obavijestili druge da je Poslanik s.a.v. tu s vojskom. Vrata tvrdjava se odmah zatvorise i zabarikadirase, i jevrejski lideri organizovase ratno vijece. Kada je Poslanik s.a.v. vidio razbacane motike, lopate i krampove koje su uspaniceni jevreji pobacali, rekao je: “Allahuekber! Upropasten je Hajber. Kada mi dodjemo nekom narodu - teska vremena dolaze onima koji su bili opomenuti.” Jevreji donijese odluku da se odbrana vrsi sa vrha zidina bacanjem kamenja i gadjanjem strijelama. Samo u odredjenim slucajevima najbolji jevrejski vitezovi bi izlazili vani da se suoce s muslimanima. Jevreji su se drzali ovog plana do kraja tako da su bili u stanju da se odupru muslimanima za jedan citav mjesec. Ponekad se neka tvrdjava napadala i po deset dana ali bez uspjeha.

 

Muslimani bijahu postavili svoj logor na ne bas pogodnom mjestu s vojne tacke gledista. Jevreji sa zidina imali su potpun pregled nad aktivnostima muslimana, dok su neki od njih bili u stanju da dobace svoje strijele i do centra logora. Zbog toga je iskusni ratnik, Hubab b. Munzir, dosao do Poslanika s.a.v. i rekao mu: “Ako smo se ovdje ulogorili vodjeni Allahovom objavom, onda nemam nista protiv jer su Njegova naredjenja iznad nasih zelja i misljenja. Medjutim, ako to nije slucaj, i ako u tome mozemo iznijeti svoje misljenje, onda sam duzan da kazem da se ovo mjesto moze vidjeti od strane neprijatelja, i da je toliko blizu utvrdjenju Nastãt da nas oni mogu gadjati strijelama iz njega.” Poslanik s.a.v. mu, drzeci se jednog od najosnovnijih principa islama (tj. principa sure ili dogovaranja i uvazavanja misljenja drugih), rece: “Pokazi nam bolje mjesto i odmah cemo se premjestiti.” Nakon sto je pregledao teren, Hubab je predlozio mjesto koje se nalazilo iza palminih stabala. Poslanik s.a.v. onda naredi da se logor premjesti tamo.

 

O bici na Hajberu nemamo puno historijskih detalja. Medjutim, sigurno se zna da je vojska islama vrsila opsade i osvajala tvrdjave jednu po jednu, tako sto bi prvo presjekla sve veze neke tvrdjave s drugima i onda je napadala sve dok je ne bi osvojila. Onda bi prelazila na osvajanje druge. Trebalo je najvise vremena da se osvoje one tvrdjave koje su bile povezane s drugima putem podzemnih kanala ili ciji su branioci pokazivali tvrdoglavu upornost. U slucajevima onih usamljenih tvrdjava, ciji su branioci bili ispunjeni strahopostovanjem prema vojsci islama, osvajanje je islo glatko i gotovo bez prolijevanja krvi.

Prema historicarima, prva tvrdjava Hajbera koja je pala u ruke muslimana, nakon velikog napora, bila je tvrdjava Na’im. U jednom od napada poginuo je Mahmud b. Maslamah Ansari, jedan od poznatih Poslanikovih ashaba. Za vrijeme njene opsade pedeset muslimana bilo je ranjeno. Mahmud je bio pogodjen kamenom bacenim s vrha tvrdjave. Poslije ove, na redu je bila tvrdjava Kamus ciji je upravitelj bio Ibn Abil Hakik. Uskoro i ona bi osvojena. Medju njenim stanovnicima bila je i Safija, kcerka jevreja Haja b. Ahtaba. Ona ce kasnije postati Poslanikova zena.

 

Osvajanjem ovih dviju tvrdjava moral u redovima muslimana vidno se poveca, dok u redovima jevreja on vidno opade. Ipak, muslimani su bili u nezavidnoj situaciji jer, i pored osvajanja pomenutih tvrdjava, hrane nije bilo dovoljno. Hrana je bila cuvana u jednoj od neosvojenih tvrdjava. I pored gladi koja je sada zavladala u redovima muslimana, Poslanik s.a.v. se pobrinuo da muslimani drze do principa islama. Tako, kada se pojavio cobanin kojeg su jevreji bili unajmili sa stadom ovaca, ocekivalo se da s gladovanjem bude svrseno. ^obanin je dosao Poslaniku s.a.v. i zatrazio od njega da mu objasni islam. Kada je to ucinjeno na njegovom licu se pojavise znakovi zadovoljstva i on iskaza zelju da se ukljuci u redove muslimana. Nakon toga rece: “Jevreji su mi povjerili ove ovce na cuvanje. Sta da radim s njima sada kada ne zelim vise da im se vratim.” Poslanik s.a.v. mu rece u prisustvu gladnih vojnika islama: “U mojoj vjeri iznevjeriti nesto sto su ti drugi povjerili predstavlja veliki grijeh. Zbog toga moras odvesti stado do ulaza u tvrdjavu i onda ga natjerati prema njemu.” On uradi ono sto mu bi receno i prikljuci se muslimanima koji su napadali njene zidine. U jednom od napada pogodi ga kamen i usmrti ga na licu mjesta. Tako, on postade sehid a da nije uspio klanjati ni jedan rekjat.

Nema sumnje da je Poslanik s.a.v., koji je jos u mladosti zaradio sebi naziv emîn (povjerljivi), bio takav u svim prilikama. Jevrejima je bilo dozvoljeno da svaki dan izvode svoja stada iz tvrdjave na ispasu prolazeci ispred gladnih vojnika. Muslimani nisu uzimali zivotinje i klali ih radi mesa, osim jednom, kada je glad postala za ne izdrzati. Tada je Poslanik s.a.v. naredio da se uzmu samo dvije ovce i zakolju, a ostale puste da idu sa svojim cobanima. Kada su se muslimani opet poceli zaliti na glad, Poslanik s.a.v. se pomolio: “O Gospodaru! Pomozi vojnicima islama da osvoje tvrdjavu u kojoj se cuva hrana.” On im nije dozvolio da prisvajaju imovinu jevreja prije konacne pobjede.

Uzimajuci u obzir ove historijske cinjenice o ponasanju Poslanika islama i njegovih sljedbenika za vrijeme rata, jasno se vidi koliko su neosnovane izjave pojedinih orijentalista koji su zeljeli predstaviti bitke koje su muslimani vodili kao pljacke u kojima se nije vodilo brige o pravdi i moralnim principima. Gore navedeni primjer dokazuje suprotno, jer Poslanik s.a.v., cak i u najnepovoljnijim uslovima, kada su on i njegovi sljedbenici bili suoceni sa gladju i smrcu, nije dozvolio cobaninu da iznevjeri jevreje koji su mu dali ovce na cuvanje.

 

Nakon osvajanja pomenutih tvrdjava muslimani su skoncentrisali svoje snage oko tvrdjava Vatih i Sulãlim. Medjutim, jevreji su uspjevali odbiti svaki napad i vojska islama nije mogla prodrijeti ni u jednu od njih bez obzira na ulozen trud i pozrtvovanje. Broj poginulih medju muslimanima bio je velik. Napadali su na tvrdjave punih deset dana i svaki dan bi se vracali u logor neobavljenog posla. Jednog dana Ebu Bekr bi poslan da rukovodi napadima. Nosio je bijelu zastavu a za njim je isla vojska. Medjutim, nakon prvog sukoba s neprijateljem, postade jasno da vojska islama nece uspjeti u svojoj nakani. Za neuspjeh komandant je kritikovao vojnike a vojnici komandanta. Sljedeceg dana komandovanje vojskom bi povjereno Umaru. Medjutim, njemu se desi isto kao njegovom predhodniku. Prema Taberiju (Tarikh Taberi, dio II, str. 300), Umar jos zastrasi Poslanikove ashabe pricom o hrabrosti i vjestini jevrejskog heroja Marhaba. Poslanik s.a.v. bi veoma nezadovoljan ovim Umarovim postupkom. (Madzma’a el-Bejãn, dio IX, str. 120; Sirah Halebi, dio II, str. 43)

 

U medjuvremenu Poslanik s.a.v. sazva sve ashabe na jedno mjesto i izrece ove cuvene rijeci: “Sutra cu dati ovu zastavu covjeku koji voli Allaha i Poslanika i kojeg vole Allah i Poslanik. Allah ce uciniti da ova tvrdjava bude osvojena njegovim rukama. On je covjek koji nije nikad okrenuo ledja neprijatelju i koji nikad ne bjezi iz boja.” Po onome kako prenose Tabarsi i Halabi, Poslanik s.a.v. je koristio rijeci karrãr gajri ferrãr, sto znaci onaj ko uporno napada neprijatelja i koji ne bjezi (tj. potpuno suprotno ponasanjima predhodne dvojice komandanata)"

 

Poslanikove rijeci, koje su dokazivale superiornost, duhovno preimucstvo i junastvo vodje kome je bilo sudjeno da bude pobjednik, izazvase uzvike radosti, i sigurno je svako pozelio da je Poslanik s.a.v. mislio bas na njega. Kada je osvanuo sutrasnji dan muslimani se okupise oko Poslanika s.a.v. da vide koga ce on pozvati. Tisinu prekinuse njegove rijeci: “Gdje je ‘Alî?” Bi mu receno da je on ostao u svom satoru zbog bolesti u ocima. Poslanik s.a.v. naredi da mu se dovede hazreti ‘Ali. Taberi pise: “’Alî je bio postavljen na kamilu i tako doveden pred Poslanika s.a.v..” Ova recenica ukazuje da je bolest bila toliko jaka da mu nije dala da se krece. Onda je Poslanik s.a.v. stavio svoje dlanove preko njegovih ociju i pomolio se za njega. Ova Poslanikova molitva imade slican efekat dahu poslanika Isaa, pa njegove oci ozdravise i bolest mu se nikad vise ne vrati.

 

Poslanik s.a.v. je naredio ‘Aliju da krene naprijed s vojskom. Rekao mu je da prije nego napadne neprijatelja posalje svog predstavnika liderima jevreja u tvrdjavi da ih pozove u islam. U slucaju da odbiju, da ih obavijesti da mogu nastaviti slobodno zivjeti pod islamskom upravom uz uslov da se razoruzaju i placaju dzizju. U slucaju da i ovo odbiju, Poslanik s.a.v. mu je naredio da ih napadne. Zadnja Poslanikova recenica upucena hazreti Aliju ovom prilikom bila je: ”Ako mocni Allah pomocu tebe uputi samo jednu osobu, bolje ti je nego imati krdo crvenodlakih kamila koje ces potrositi trudeci se na Allahovom putu.” Poslanik s.a.v. je ovim savjetima ukazivao na pravi put, cak i za vrijeme rata i neizvjesnosti. Ovo je jos jedan dokaz da je on s.a.v. vodio sve svoje bitke u cilju upucivanja ljudskog roda.

 

Historicari i biografi islama pisali su u detalje o bitci za Hajber. Mnoge stvari se daju saznati studirajuci ove spise. Oni nam jasno kazuju da bez hrabrosti i pozrtvovanja hazreti ‘Alîja muslimani ne bi bili u stanju osvojiti ove najbolje branjene jevrejske tvrdjave. Mada su neki pisci pokusali da falsifikuju historijske cinjenice zamijenjujuci ih s izmisljenim pricama, dobar broj njih je odao pravo priznanje hazreti ‘Aliju. Skracena verzija osvajanja ovih tvrdjava, bazirana na predajama iz vise knjiga o historiji islama, ide ovako:

Kada je Poslanik s.a.v. odredio da ‘Alî vodi armiju na tvrdjave Vatih i Sulãlim (tvrdjave koje su Ebu Bekr i Umar pokusali osvojiti, ali bez uspjeha, nanoseci tako tezak udarac ugledu vojske islama), obukao je jako pancirno odijelo i pricvrstio za pojas svoju sablju – zulfikar. Onda je krenuo ka tvrdjavama na celu vojske. Odmah se vidjelo da o slanju izaslanika ne moze biti govora jer su jevreji odmah izasli u punoj ratnoj spremi. Njihovi izrazi lica i ratni poklici ucinili su da muslimani koji su bili s hazreti Alijom nenamjerno koraknu nazad. Prvi koji je dosao do njih bio je Haris, Marhabov brat. Hazreti Alî se uze u kostac s njim i ubrzo ga smrtno rani. Prizor brata kako se valja u prasini u smrtnim mukama jos vise uveca Marhabovu srdzbu i gnjev. On, u punoj ratnoj spremi, naoruzan do zuba, sada podje naprijed da osveti brata. Kako je bio i obicaj u tadasnjoj Arabiji, on poce da recituje stihove o sebi:

 

“Kapije i zidovi Hajbera

Znaju za Marhaba.

Ja sam ratnik iskusni

Čije oruzje ima zvuk ratni.

U danima pobjede

Ja sam pobjednik

Po mojim neprijateljima

Prosuta je krv njihova.

Kao odgovor, hazreti ‘Alî izrece ove:

“Ja sam covejk onaj

Čija majka ga je lavom zvala.

Hrabar covjek

Lav pustinje.

Ruke moje su snazne

Jak je i moj vrat.

U borbi, strah u kosti uljevam

Bas onako kako to i cini lav.”

 

Nakon ove izmjene rijeci počeše mijenjati i udarce. Jevreji i muslimani posmatrali su s uzbudjenjem ovaj duel. Zvukovi od udaraca sablji daleko su se culi. Odjednom, ostra sablja heroja islama puce po Marhabovom sljemu, prosjece ga i zari mu se u lobanju sve do usta. Vidjevisi ovo, vecina jevreja se dade u bijeg. Ona hrabrija nekolicina poce da napada ‘Alija, pa i oni, jedan po jedan, bijahu usmrceni. Onda on poce da trci za jevrejima koji su bjezali. Pri tome mu jedan izbi stit iz ruke, ugrabi ga i s njim uleti u tvrdjavu. I onda se desi cudo! Hazreti ‘Alî zgrabi vrata tvrdjave koja su jevreji pokusavali da zatvore, izvali ih iz baglama i poce se s njima koristiti umjesto svog stita. Utom i ostali muslimani pritrcase i pocese napadati jevreje u tvrdjavi.

 

Kada je bacio vrata u jarak kod tvrdjave, desetorica ashaba, ukljucujuci i Ebu Rafi’a, pokusali su ih podici sa zemlje ali nisu uspjeli u tome. (Tarikh Taberi, dio II, str. 94) Ja’qubi pise da su vrata bila napravljena od kamena i da su bila oko 1.5 metara duzine i 75 cm sirine. Sejh Mufid prenosi hazreti Alijeve rijeci vezano za ovaj dogadjaj: “Iscupao sam jedna vrata tvrdjave i koristio ih kao stit. Na kraju bitke stavio sam ih preko jarka koji su jevreji bili iskopali, onda sam ih gurnuo u jarak.” Neko ga je upitao da li su mu vrata bila teska. Hazreti Ali je odgovorio da su mu bila iste tezine kao i njegov stit. O tome kako je bilo moguce da on uradi to sto je uradio tog dana, historicari su davali razna objasnjenja. Medjutim, najbolje objasnjenje je ono koje je dao sam ‘Alî. Kada je bio upitan o tome rekao je: “Ona vrata nisam nosio ljudskom snagom. To je bila snaga koju mi je Allah dao zbog moje cvrste vjere u Sudnji dan.” (Bihar el-Envar, dio XXI, str. 21)