Poziv upućen rodbini

 

Mudri i veliki ljudi planiraju svoje misije naveliko ali počnu s njihovim sprovođenjem u malom krugu ljudi. Kada tu uspiju ulažu napore u daljem širenju svojih ideja. Poslanik Muhammed s.a.v. se držao baš ovog principa. Vidimo ga kako prve tri godine propagira islam među malim brojem ljudi, koji su iskazali interesovanje za njegova učenja. U ovom periodu vođe Kurejša, Ebu Sufjan i njegovo društvo, znali su za Poslanikove aktivnosti, ali su na to gledali s podsmjehom. Govorili su, ''Njegovo pozivanje će utihnuti kao što su utihnuli pozivi Varaqe i Umejje.''[1] U ovom periodu Poslanik s.a.v. nije javno kritikovao njihove idole i način života koji su vodili, što je bio i glavni razlog zbog kojeg su ga puštali na miru.

 

Kurejši su se probudili odmah po prvom javnom Poslanikovom nastupanju, kada je on pozvao u islam, prvo bližu rodbinu pa onda i druge. Bez sumnje, veliku reformatori koji žele iz korijena promijeniti svoje društvo moraju biti sposobni jasno i privlačno izraziti svoje ideje i biti u stanju da se odbrane od svojih protivnika. O odsutnosti ovoga dvoga njihove misije će biti osuđene na propast odmah na samom početku.

 

Poslanik Muhammed s.a.v. je bio sposoban govornik. On je bio u stanju veoma dobro i jasno prenijeti ono s čime ga je Allah dž.š. poslao. Međutim, u prvim godinama broj muslimana je bio mali, tako da se nisu bili u stanju sami braniti. Da bi obezbijedio zaštitu za svoju misiju i sebi omogućio da nesmetano djeluje u javnosti, Poslanik s.a.v. je prvo pozvao u islam članove svoje porodice Hašim. U  najmanju ruku, da rođaci i ne prihvate islam, pružili bi mu zaštitu zbog rodbinske veze do koje su tadašnji Arapi jako držali.

 

Također, on s.a.v. je vjerovao da početak reforme nekog društva leži u reformi manjeg vida zajednice tj. porodice. Ukoliko čovjek nije sposoban da utječe prvo na svoje ukućane, poziv drugima neće biti efektan. Kritičari će onda uvijek moći da koriste njegov neuspijeh da privuče nekoga od  članova vlastite porodice kao dokaz za slabost i nedostatak u njegovim uvjerenjima.

 

Kada je ajet da pozove rodbinu u islam objavljen,[2] Vjerovjesnik s.a.v. je rekao hazreti Aliju b. Ebi Talibu, koji tada nije bio stariji od 15 godina, da pripremi jelo i donese mlijeko za piće. Potom je pozvao četrdeset i pet članova porodice Hašim i odlučio da im otkrije tajnu o svojoj misji. Međutim, Ebu Leheb mu nije dao priliku da dođe do riječi, pa je poziv odgodio za sljedeći dan. Sutradan je hrana opet bila pripremljena i rođaci pozvani. Kada su jeli Poslaniki s.a.v. im se obratio sljedećim riječima:

 

''... Kunem se Allahom, pored Kojeg nema boga, da sam poslan od Njega vama posebno, a poslije i svim ljudima. Moji rođaci, znajte da će smrt biti buđenje poslije sna iz kojeg ćete osvanuti u novom životu. U njemu ćete odgovarati za svoja djela. Nagrada za one koji čine dobro je džennet, a džehennem je za one koji čine zlo.

 

''Niko prije mene nije donio za svoj narod nešto bolje od onoga sa čime sam vam je došao. Donio sam vam sreću i uspjeh u ovom životu i onom poslije smrti. Gospodar mi je naredio da vas pozovem Njemu, pa ko od vas prihvata da mi pomogne i tako mi postane brat, zamjenik i moj naljednik među vama?''

 

Do ovog momenta u prostoriji je vladala potpuna tišina. Izgledalo je kao da niko neće progovoriti kada se začu glas petnaestogodišnjeg dječaka.

 

''Božiji Poslaniče, ja sam te spreman podržati.'', Ali b. Ebi Talib reče.

 

Poslanik s.a.v. mu je rekao da sjedne i onda ponovio rođacima isti poziv. Ali i ovog puta dobio je odgovor samo od jedne osobe – petnaestogodišnjeg Alija. Onda se Poslanik s.a.v. obratio ostalim rođacima:

 

''Znajte da je ovaj mladić moj brat, pomoćnik i nasljednik među vama. Slušajte njegove riječi i slijedite ga!''

 

U ovom trenutku prisutni su počeli da razgovaraju međusobno. Neko reče Ebu Talibu: ''Eto, Muhammed ti naređuje da slijediš i slušaš vlastitog sina.''

 

Sakrivanje istine

''Onda su nepravedni među njima zamijenili drugom riječi koja im je bila rečena...'' (Kur'an 7:162)

 

Ovdje ćemo ukratko spomenuti činjenicu da određeni pisci historije islama nisu bili uvijek vijerni svom zadatku. Muhammed b. Džarir et-Tabari (umro 310. p.H) u svojoj knjizi historije prenio je ovaj događaj u popunosti, ali je u svom tefsiru, na mjestu gdje objašnjava ajet ''I upozoru svoju rodbinu najbližu ...'', umjesto rečenice ''Ovaj mladić je moj brat, pomoćnik i nasljednik ...'' stoji samo ''Ovaj mladić je moj brat.''

 

Drugi pisac je Ibn Kesir Šami (umro 732. p.H). Svoju knjigu el-bidaja ven-nihaja zasnovao je na podacima iz Tabarijeve historije (tarihe tabari). Međutim, kada je pisao o ovom događaju nije želio da prenese iz Tabarijeve historije već se poziva na Tabarijev tefsir u kojem je ovaj događaj nepotpuno prenešen.

 

Tako u zadnjim generacijama imamo Dr. Haykala, bivšeg Egipatskog ministra obrazovanja. Zanimljivo je da u predgovoru svoje knjige ''Hajat –e Muhammed'' on žestoko napada orjentaliste zbog iskrivljavanja istine o islamu, nečega što bi se njemu samom moglo pripisati. Naime, u prvom izdanju svoje knjige on piše, vezano za ovaj događaj, da je Poslanik s.a.v. tražio da ga neko podrži iz njegove porodice i da se Ali jedini javio, ali potpuno izbacuje Poslanikovo naređenje da ga slušaju i slijede. U drugom izdanju iste knjige on ide još dalje tako što potpuno izostavlja Alijev odziv.         

 

[1] Varaqa i Umejja, dva pripadnika plemena Kurejša, prihvatili su kršćanstvo nakon što su proučavali Toru i Indžil. Bili su aktivni u pozivanju Arapa toj vjeri. 

[2] ''I upozori svoju rodbinu najbližu ...! (K.26:114)