Poziv u islam upućen svjetskim vladarima

 

Hudejbijskim ugovorm, koji je bio otklonio opasnost koja je vrebala s juga Medine od strane idolopoklonickih plemena, Poslanik s.a.v. je dobio sansu da pocne komunicirati s tadasnjim svjetskim vladarima, vodjama plemena kao i vjerskim liderima krscana da bi njima i njihovim narodima predocio poruku islama. To je bio sljedeci korak kojeg je Poslanik s.a.v. poduzeo nakon devetnaest godina provedenih u sukobima s Kurejsima i njihovim saveznicima. I, da mu se nije prijetilo unistenjem unutar Arabije, vjerovati je da bi Poslanik s.a.v. pozvao islamu ostale narode mnogo ranije.

Iz pisama koje je Poslanik s.a.v. slao svjetskim vladarima i uglednicima moze se doci do jasne slike o njegovom metodu pozivanja u islam. Historicari i sakupljaci hadisa su u svojim istrazivanjima uspjeli doci do 185 Poslanikovih spisa koje je on diktirao kada je zelio da nacini ugovor, sporazum ili pak pozove nekoga u vjeru. Sva Poslanikova pisma napisana u cilju pozivanja u islam dokazuju da je njegov metod bio zasnovan na logici a ne na prijetnji silom ili ratom.

 

Pored ideje da se islam sirio sabljom, postoji jos jedna koja je nasiroko prihvacena od strane orijentalistâ, a najbolje izrazena rijecima Sir William Muir-a: “Ideja da je poruka islama upucena svim ljudima svijeta nastala je tek kasnije (tj. poslije Poslanikove smrti) i od pocetka svoje poslanicke misije pa sve do svoje smrti, Muhammed je pozivao u islam samo Arape, i nije bio upoznat ni s jednim drugim podrucjem na zemlji osim Arabije.” I pored nekoliko kur’anskih ajeta iz kojih se jasno vidi da je poruka o Bozijem apsolutnom jedinstvu i Muhammedovom poslanstvu upucena citavom covjecanstvu, ovaj covjek je imao hrabrosti da izjavi nesto potpuno suprotno tome. Navescemo nekoliko takvih ajeta:

  •  “Reci: ‘O Ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik’…” (7:158)
  • “Mi smo te poslali svim ljudima da radosne vijesti doneses i da opominjes, ali vecina ljudi ne zna.” (34:28)
  • “A Kur’an je svijetu cijelom opomena!” (68:52)
  • “A onaj koji zeli neku drugu vjeru osim islama, nece mu biti primljena, i na onom svijetu on ce nastradati.” (3:85) Ovaj ajet dokazuje da islam ponistave sve druge vjere i cini obaveznim da svi slijede samo jednu vjeru – islam.
  • “On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i prâvom vjerom da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo po volji mnogoboscima.” (9:33)

 

Sada neka nam nas pisac objasni kako je ideja o univerzalnosti islama rodjena tek kasnije? Zaista, tvrditi tako nesto pored jasnih kur’anskih ajeta i cinjenice da je Poslanik s.a.v. slao svoje izaslanike s pozivima u islam svjetskim vladarima, u najmanju ruku je neodgovorno. Pored toga, cinjenica je da se neka od njegovih pisama cuvaju u nekoliko svjetskih muzeja. U knjigama historije se govori o zelji Aleksandra Velikog da postane vladar citavog svijeta, ili Napoleonovoj zelji da izgradi svjetsku imperiju, i u to nije tesko povjerovati. Ali kada orijentalisti cuju da je Poslanik s.a.v., po Allahovom naredjenju, uputio pozive u islam vladarima dva najveca carstva, oni ne zele u to da vjeruju jer po njima to je bilo nemoguce.

 

Kao i svaku vaznu stvar koja se ticala zajednice, Poslanik s.a.v. je odluku da pozove u islam svjetske vladare iznio na sastanku sa svojim ashabima. Rekao im je: “Podsticite Allahove sluge na cinjenje dobra. Allah je zabranio ulazak u dzennet onim osoboma koje imaju utjecaj nad drugim ljudima ali se ne trude da ih upute na pravi put. Duznost vam je da prenesete poruku islama u udaljene krajeve i ucinite da covjecanstvo cuje poruku tevhida. Zato, nemojte mi se suprotstavljati na nacin na koji su se sljedbenici poslanika ‘Isaa njemu suprotstavljali.” Utom ga neko upita o tome kako su se oni suprotstavljali. Poslanik s.a.v. rece: “On je, bas kao sto i ja sada zelim, odredio nekoliko osoba kao svoje izaslanike da odu u neke krajeve. Oni koji su trebali ici u obliznja mjesta, poslusali su njegovo naredjenje, ali onî, koji su trebali ici u udaljene krajeve, odbili su da ga poslusaju.”

 

Onda je Poslanik s.a.v. odredio sest sposobnih ashaba da odnesu njegova pisma kojima je on pozivao u islam tadasnje vodece svjetske licnosti. Sest poslanikovih ambasadora krenuli su istog dana ka Persiji, Bizantiji, Etiopiji, Egiptu, Jemenu i Hiri (Jordan). Pisma su bila napisana uz pomoc ljudi koji su bili upoznati s kulturama doticnih zemalja i onda donesena Poslaniku s.a.v. da ih potpise. U to vrijeme potpisivanje se sastojalo u stavljanju pecata, pa je za tu svrhu Poslanik s.a.v. naredio da se napravi srebreni pecat-prsten na kome je bilo izrezbareno “Muhammed Resulullah”. “Allah” je bilo izrezbareno na vrhu, u sredini “Resul” i na dnu “Muhammed”. Citalac je trebao da pocne odozdo da bi uspio procitati Poslanikov potpis. Pored navedene mjere da se sprijeci krivotvorenje, Poslanik s.a.v je dao da se pisma zapecate specijalnim voskom.

U to vrijeme Persija i Bizantija su bile dvije najvece svjetske sile koje su okruzivale arabijsko poluostrvo. Ni jedna od tih sila nije pokusavala da okupira Arabiju zbog njene neplodne, tesko prohodne zemlje, kao i zbog njenih stanovnika neorganizovanih u drzavnu zajednicu i rastrkanih po nepreglednim pustinjskim prostranstvima.

 

Poslanikov izaslanik na Bizantijskoj teritoriji

 

Kejser, Bizantijski kralj, bio se zakleo da ce pjeske otici u Jerusalem, u znak zahvalnosti, ako mu Bog da pobjedu nad Perzijcima. I zaista, kada su pobjedili u jedoj od bitaka on se uputi pjeske ka Jerusalemu da ispuni zakletvu.

Poslanik s.a.v. je odredio Dihjaa b. Kalbija da odnese njegovo pismo Kejseru. On je bio iskusan covjek koji je imao lijep moral i ponasanje. Kada se iz Sirije spremao da krene ka Konstantinopolju saznao je da je Kejser vec krenuo prema Jerusalemu. Zbog toga je otisao vladaru Sirije, Harisu b. Ebi Samiru, i obavijestio ga o svojoj misiji. Ovaj je onda naredio jednom od svojih pouzdanih ljudi da otprati Poslanikovog ambasadora u Jerusalem. Kada su stigli Dihja je zatrazio da vidi Kejsera i preda mu Poslanikovo pismo. Ljudi iz Kejserove pratnje su ga savjetovali da, kada dodje pred kralja, klekne pred njim i celo spusti na tlo tri puta. Dihja im je odgovorio: “Namucio sam se da prevalim sav ovaj put radi ukidanja ovog obicaja i njemu slicnih. Poslanik s.a.v. mi je naredio da kazem uvazenom Kejseru da klanjanje covjeku treba prestati i da se samo Allahu moze klanjati. Sada mi recite kako bih se ja, s mojom vjerom i zadatkom kojeg sam dobio od Poslanika, mogao klanjati ikom drugom osim Allahu?” Njegovo logicno reznovanje bi prihvaceno, pa mu pokazase jedan sto i rekose mu da ostavi svoje pismo tamo. Nikom osim Kejseru nije bilo dozvoljeno da uzima postu s njega. Kada procita njegovo pismo sigurno ce ga pozvati.

 

Kada je Kejser otvorio pismo, rijeci bismillah (u ime Allaha) odmah privukose njegovu paznju. “Nisam jos cuo za nekoga ko bi pocinjao svoja pisma ovim rijecima, osim Solomona (poslanika Sulejmana).”, prokomentarisa. Onda je pozvao prevodioca da mu procita citavo pismo. U njemu je stajalo: “Od Muhammeda, sina Abdullaha, velikom Kejseru od Bizantije. Neka je mir na one koji slijede uputstvo. Pozivam te u vjeru islam. Prihvati islam radi svoje sigurnosti. Allah ce ti dati dvije nagrade (jednu zato sto si ti povjerovao i drugu zato sto su zbog tebe povjeravali tvoji podanici). U slucaju da islam odbijes, bices odgovoran i za grijehe Arisijaca . O sljedbenici Knjige, dodjite da se okupimo oko jedne rijeci i nama i vama zajednicke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne drzimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo se mi SAllahu] pokorili!”

 

Kejser odluci da se raspita o covjeku koji mu je bio poslao ovo pismo. Pozvao je jednog od svojih povjerljivh ljudi i naredio mu da pokusa pronaci nekoga u Siriji od koga bi mogao saznati nesto vise o Muhammedu s.a.v.. Slucajem, u to vrijeme u Siriji je bio Ebu Sufjan s jos nekim trgovcima Mekke. Za njega saznade Kejserov covjek i sve njih uspjede da dovede Kejseru u Jerusalem. Kada ih je primio upitao je: “Ima li iko medju vama ko je u srodstvu s Muhammedom (s.a.v.)?” Ebu Sufjan se javi i rece da je on bio. Kejser mu rece da pridje i da stane ispred ostalih Kurejsa. Onda poce da ga ispituje. “Kakvo je Muhammedovo (s.a.v.) porijeklo?” “On potice iz ugledne i vrle porodice”, bi Ebu Sufjanov odgovor. “Da li je iko od njegovih predaka bio neki vladar ljudima?” Ebu Sufjan odgovori odricno. “Da li je bio istinoljubiv prije nego je poceo tvrditi da je Boziji poslanik?” “Nema sumnje da je Muhammed (s.a.v.) bio istinoljubiva osoba”, dodje odgovor. “Kakva vrsta ljudi ga podrzava i vjeruje mu?” “Uglednici su protiv njega a obicni ljudi, nizeg polozaja, njegovi su najbrojniji sljedbenici”, odgovori Ebu Sufjan. “Da li se broj njegovih pristalica povecava?” Ebu Sufjan odgovori potvrdno. “Da li je iko od njegovih sljedbenika do sada napustio njegovu vjeru?” Dodje odrican odgovor. “Da li je on pobjednik ili gubitnik u bitkama sa svojim neprijateljima?” “Ponekad pobjedi a ponekad i izgubi”, Ebu Sufjan rece.

 

U ovom momentu, Kejser zatrazi od prevodioca da kaze Ebu Sufjanu da, ako su njegovi odgovori bili tacni, Muhammed je (s.a.v.) bez sumnje zadnji obecani Poslanik. Onda je dodao, “Bilo mi je poznato da ce se taj Poslanik pojaviti, ali nisam ocekivao da to bude medju Kurejsima. U svakom slucaju, spreman sam mu dati svoju prisegu na vjernost i oprati njegove noge u znak postovanja.” Jedan od Kejesrovih ljudi primjeti, “U tom pismu ime “Muhammed” se nalazi iznad imena vaseg visocanstva.” “I prilici da ime covjeka kome dolazi andjeo Gabriel dodje prije moga”, Kejser odgovori. Ebu Sufjan kasnije govori, “Kejserovo odusevljenje Muhammedom (s.a.v.) je bilo izazvalo priguseno negodovanje na dvoru; ja sam se osjecao nelagodno zbog toga sto se sve to desavalo u glavnom sjedistu velike Bizantijske imperije. Zar Muhammed zaista vrijedio toliko? Pokusao sam da mu objasnim da Muhammed (s.a.v.) nije tako idealan kako mu se mozda cini. Zelio sam da navedem nekoliko primjera koji bi unizili njegov status, ali Kejser me je prekinuo rijecima, “Od tebe se trazi da govoris samo onda kada budes pitan!”

 

Kejser se nije zadovoljio samo informacijama o Poslaniku s.a.v. dobijenim od Ebu Sufjana. Napisao je pismo o njemu i jednom od Bizantijskih mudraca. U odgovoru je stajalo: “On je taj Poslanik kojeg citav svijet ceka.” Kejser je onda organizovao skup uglednih licnosti tog kraja u jednom od manastira. Nakon sto im je procitao Poslanikovo pismo, upitao je: “Da li se slazete da bih trebao prihvatiti njegovu vjeru?” Ovo izazva bujicu negodovanja i velik protest od strane prisutnih, u tolikoj mjeri da se Kejser pobojao za vlastiti zivot. “Ovim prijedlogom sam samo zelio da ispitam vasu privrzenost Isusu i njegovj vjeri”, rekao im je. Onda je bogato darovao Dihjaa i poslao ga s poklonima i pismom za Poslanika. U pismu je izrazio svoju vjeru u njega.

 

Poslanikov ambasador na persijskom dvoru

 

U to vrijeme vladar velikog persijskog carstva bio je Khusro Perviz. On je bio poznat kao ohol covjek, ogreznuo u ovosvjetskim uzivanjima, stvari koje su i doprinijele da njegovo carstvo na kraju i propadne. Poslanik s.a.v. je kao svog izaslanika u Persiju poslao Abdullaha b. Huzafa. Nosio je njegovo pismo u kojem je stajalo: “U ima Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Muhammeda, Allahovog Poslanika, velikom vladaru Persije. Mir neka je na onoga ko traga za istinom i vjeruje u Allaha i Njegova Poslanika, i svjedoci da nema boga osim Allaha, i da On nema druga, i da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Pozivam te Allahu po Njegovom naredjenju. On me je poslao da uputim sve ljude i upozorim ih na Njegovu kaznu. Zato primi islam radi vlastite sigurnosti. A ako odbijes, znaj da ces biti odgovoran i za grijehe Magijevaca.”

 

Kada se Abdullah pojavio pred Khusroom s ovim pismom, ovaj je naredio da mu se otme pismo. Medjutim, kada im Abdullah rece da je preuzeo na sebe da pismo licno preda, pustise ga da se priblizi i sam uruci pismo u vladareve ruke. Khusro onda pozva prevodioca koji poce da cita, “U ima Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Muhammeda, Allahovog Poslanika, velikom vladaru Persije. …” Kada je Khusro cuo ovo, ljutito istrgnu pismo iz prevodiocevih ruku i poce da ga cijepa. “Pogledajte tog covjeka! Svoje ime je stavio ispred mog.” Naredio je onda da se Abdullah istjera iz palate. Kada se nasao vani on uzjaha svog konja i uputi se nazad u Medinu. Kada je stigao, ispricao je sve Poslaniku s.a.v. Na negovom licu pokazase se znakovi ljutnje. “Gospodaru, iskomadaj njegovo carstvo!”, Poslanik s.a.v. je dovio.

 

U to vrijeme Jemen je bio satelitska drzava Persijskog carstva. Poslije Abdullahovog odlaska Khusro Perviz je poslao vladaru Jemena poruku sljedece sadrzine, “Doslo je do mena da jedan covjek iz plemena Kurejs iz Mekke tvrdi da je Boziji Poslanik. Posalji mu svoja dva hrabra i sposobna covjeka da ga uhvate i meni dovedu.” Ovo pokazuje koliko je ovaj mocni vladar bio neobavijesten o dogadjajima koji su se odvijali na Arapskom poluostrvu. Prvo, covjek kojeg je on zelio da mu se dovede nije vise bio u Mekki nego u Medini. Drugo, nije znao da samo dva covjeka nisu bila dovoljna da obave to sto je on zelio, jer je covjek koji je za sebe tvrdio da je Boziji Poslanik imao velik broj vjernih sljedbenika koji su bili spremni da ga odbrane.

 

U svakom slucaju, kao sto mu je bilo naredjeno, vladar Jemena salje svoja dva covjeka, imena Firoz i Kharkhusa, u Mekku da izvrse zadatak. Kada su ova dvojica dosla prvi kontakt s clanovima plemena Kurejs u blizini Taifa, saznali su da Poslanik s.a.v. ne obitava vise u Mekki nego u Medini. Uputili su se onda u Medinu i sreli Poslanika s.a.v.. “Prema naredjenju koje imamo od naseg vladara, duzni smo da te odvedemo u Jemen … Ako odbijes da se pokoris, mocne armije Perzije okomit ce se na tebe i brzo te unistiti.”

 

Poslanik s.a.v. je mirno slusao njihove rijeci. Kada su zavrsili pozvao ih je da prime islam. Nije mu se dopadao njihov izgled jer su imali duge brkove. “Gospodar moj mi je naredio da pustim bradu i skratim brkove”, rekao im je. Poslanikova mirnoca i stalozenost imadose takav efekat na ovu dvojicu da su se obojica poceli tresti. Rekao im je da ce im dati odgovor na njihove zahtijeve sutra. U medjuvremenu, melek Dzibrail je obavijestio Poslanika s.a.v. da je Khusro Perviz bio ubijen. Sljedeceg dana, kada su dvojica izaslanika ponovo dosla pred njega, obavijestio ih je o novosti u dalekoj Perziji. Oni, potpuno iznenadjeni, rekose da ce i o toj tvrdnji obavijestiti njihovog vladara. Poslanik s.a.v. im rece: “Bilo bi mi drago da ga o tome obavijestite, i recite mu da ce moja vjera i moc doprijeti i do njegovih krajeva. Ako primi islam ostavit cu mu da i dalje vlada njima.”

 

Onda ih Poslanik s.a.v. opremi bogatim darovima, i oni zadovoljni krenuse natrag u Jemen.

Kada su sve prenijeli vladaru Jemena, on rece: “Ako je tacno ono sto kaze onda je on sigurno Boziji Poslanik i treba mu se ukazati poslusnost.” Nakon samo nekoliko dana dodje vijesnik iz Perzije s porukom od njenog novog vladara: “Znaj da sam ubio Khusroa Perviza. Gnjev naroda bio je ispoljen kroz moje ruke jer je on ubijao nase ugledne ljude i na patnje nagonio nase starce. Kada procitas ovo moje pismo uzmi prisegu na vjernost od naroda u moje ime, i sve dok ne dobijes moje sljedece instrukcije, ne poduzimaj nista protiv covjeka iz plemena Kurejsa koji tvrdi da je Boziji poslanik.” Ovo pismo ucini da vladar Jemena i svi njegovi dvorski sluzbenici prime islam. Onda je on poslao pismo Poslaniku s.a.v. u kojem ga je obavijestio o tome.