Poziv u islam upućen Kurejšima

 

Poslije pozivanja u islam rodbine, Poslaniku, s.a.v., je bilo objavljeno da uputi opsti poziv.

“Javno ispovjedaj ono sto ti se naredjuje i mnogobozaca se okani, Mi cemo te osloboditi onih koji se rugaju, koji pored Allaha drugog boga uzimaju.” (Kur'an,15:94-96)

Jednog dana Muhammed, s.a.v., se popeo na brdo iznad Mekke i glasno povikao: “Jaa Sabahah!” (To je bio povik kojim su Kurejsi upozoravali jedni druge na neposrednu opasnost) Pripadnici raznih plemena su se brzo okupili da cuju vijest.

“Ljudi, da li cete mi vjerovati ako vam kazem da iza ovog brda neprijateljska vojska krece prema vama s namjerom da vas napadne?”

“Vjerovati hocemo, jer do sada laz od tebe nismo culi”, gotovo uglas svi rekose.

“O Kurejsi, spasite se vatre! Ja vas ne mogu od Allaha sacuvati. Pazite se bolne muke! Ja sam vam kao covjek koji je ugledao vojsku neprijatelja kako ide prema njegovom narodu, pa im trci najbrze sto moze da ih opomene i spasi.”

Mada su Kurejsi manje-vise znali cemu je pozivao, ovakav dramatican nastup izazvao je strah u njihovim srcima. Tada je Ebu Leheb povikao: “Sram te bilo! Radi cega si nas zvao.” Poslije ovoga narod se razisao.

Da bi postigli odredjeni cilj u zivotu potrebno je da vjerujemo u njegovu ispravnost i uporno radimo na njegovom ostvarenju. Poslanikovo samo-pouzdanje i vjera kusani su mnogo puta od strane Kurejsa koji su uporno nastojali da ga odvrate od cilja. Uporan rad omogucio mu je da u potpunosti ispuni zadatak sa kojim ga je njegov Stvoritelj zaduzio.

Poslanik Muhammed s.a.v. je vec bio stvorio vjernu grupu sljedbenika kojoj su se svakim danom prikljucivali novi. Ovo je brinulo Kurejse. Nema sumnje da je ovaj pokret mogao biti smrvljen na samom pocetku, ali razlog zasto nije bio je taj sto su prvi muslimani poticali iz razlicitih mekanskih plemena i porodica, tako da Kurejsi nisu mogli poduzeti odlucnu zajednicku akciju. Poslije uzajamnih savjetovanja odluceno je da pokusaju “urazumiti” Muhammeda, s.a.v., prvo privlacnim ponudama, a zatim i prijetnjama. Deset godina su pokusavali da ga promijene i pridobiju, ali uzalud. Kada nista nije pomoglo odlucili su da ga ubiju. Tada mu je Allah, dz.s., naredio da preseli u Medinu.

Za vrijeme ovih deset godina glava porodice Hasim bijase Ebu Talib, covjek uzvisenog karaktera i plemenitih osobina. Njegova kuca bijase skloniste siromasnih i sirocadi. On, sam bijase uglednik Mekke, cuvar Ka’be i Muhammedov zastitnik poslije smrti Abdul Mutaliba. Grupa Kurejsa uputi se njemu i ovako mu se obrati: “Ebu Talibe, tvoj bratic vrijedja nase bogove, kritikuje nasa vjerovanja, ismijava nase drevne obicaje i tvrdi da su nasi preci zivjeli u zabludi. Reci mu da prestane ili ga predaj nama!”

Ebu Talib im lijepo odgovori, smiri ih i oni se vratise nista ne poduzimajuci. Medjutim islam se sirio, broj muslimana povecavao i nova vjera uzimala maha medju stanovnicima okolnih naselja i medju putujucim beduinima. “Nova knjiga” svojim neodoljivim ajetima polahko ali sigurno se uvlacila u srca Arapa. Poslanik, s.a.v., je narocito koristio priliku da predoci novu vjeru onima koji bi se okupljali u velikom broju oko svete Ka’be u mjesecima u kojima je ratovanje bilo zabranjeno. Kada su vodje vidjele da je Muhammed, s.a.v., sve bolje i bolje priman i da se broj njegovih sljedbenika iz dana u dan povecavao, ponovo se uputise Poslanikovom jedinom zastitiniku, Ebu Talibu. Morali su ga uvjeriti da islam predstavlja zaista ozbiljnu opasnost vjeri predaka.

“Ebu Talibe, cijenimo te zbog uglednog polozaja i stare dobi. Dolazili smo ti i ranije sa istim zahtjevom - da sprijecis svog bratica u sirenju nove vjere - ali se nisi mnogo obazirao na to. Stvar je postala nepodnosljiva. Necemo vise trpiti da nam vrijedja bogove i kritikuje vjeru otaca. Sada ga ti sprijeci, a ako neces mi cemo se pobrinuti da ga usutkamo. Spremni smo se boriti i protiv tebe ako treba.”

Rijeci Kurejsa su zvucale ocajno prijetece i Ebu Talib je uvidio opasnost. Obecao im je da ce razgovarati sa Muhammedom, s.a.v.. Ovo je bila prilika da Ebu Talib vidi koliko vjere i samopouzdanja ima u grudima tog velikog covjeka. Muhammedove rijeci historija je zapisala zlatnim slovima:

“Dragi amidza, kunem se velikim Allahom, da mi stave sunce u desnu ruku a mjesec u lijevu necu prestati zvati u vjeru i niti stati ka svome cilju. Tako ce biti sve dok ne savladam sve prepreke ili zivot izgubim na tom putu”.

Muhammedove oci ispunjene suzama sijale su nepokolebljivom odlucnoscu. Ebu Talib je stajao bez rijeci, a Muhammed s.a.v. polahko krenuo da napusti prostoriju. Ebu Talib ga je gledao kako se udaljava pa ga pozva nazad i rece: “Allaha mi! Necu te prestati braniti, a ti radi i dalje ono sto ti vjera trazi.” Mada nije otvoreno prihvatio islam, Ebu Talib je vjerovao u svog bratica kojeg je veoma volio.

Ponovo su se Kurejsi bacili na rijesenje svog problema. Sada su se sastali da otkriju pravi razlog Ebu Talibove velike vezanosti za Muhammeda, s.a.v.. Neko rece da ga stiti jer ga je othranio i usvojio kao sina. Ako bi mu pronasli djecaka boljeg od njega mozda bi ga usvojio a njima prepustio Muhammeda s.a.v. Odabrase ‘Ammara sina Validovog, za kojeg kazu da je bio najljepsi mladic u Mekki, i s njim se uputise Ebu Talibovoj kuci.

“Ebu Talibe, vidi Validovog malog, kako je lijep i pametan. Uzmi njega, a daj nama Muhammeda.” Kada je cuo ovo, povikao je na njih glasom punim ljutnje i crvena lica: “Kako li ste nepravedni prema meni!? Da vam ja odgajam sina, a dam svoje najdraze dijete da ga ubijete? Allaha mi nece moci tako!”

Kada su vidjeli da ni ovo nije pomoglo vise se ne upustase s njim u razgovor. Sada su se okrenuli ka Muhammedu, s.a.v., zeleci da pronadju njegove slabosti da ga preko njih pridobiju. Ovaj put su se uputili Ebu Talibovoj kuci s novom ponudom. Usli su i zatekli Muhammeda, s.a.v., u Ebu Talibovom prisustvu. Vodja grupe im se obrati: “Ebu Talibe, Muhammed unosi razdor u nase redove i ismijava nasu vjeru. Ako ovo cini zeleci doci do bogatsva, spremni smo ga dobro obogatiti; ako mu je cilj doci do visokog polozaja, spremni smo ga postaviti za naseg vodju; ako je bolestan, u stanju smo mu dovesti najboljeg hecima da ga lijeci…”

Ebu Talib se okrenu prema Muhammedu, s.a.v., i rece: “Cujes li sta ti starijesine plemena nude u zamjenu da prestanes napadati idole?”

“Od njih nista ne zelim. Osim toga, umjesto da mi sve to daju, bolje bi im bilo da prihvate samo jedno sto cu im reci. To ce im omoguciti vlast nad svim Arapima i strancima”, Poslanik, s.a.v., im je odgovorio.

“Reci sta je to?”, Ebu Dzahl rece.

“Prihvatite da nema boga osim Allaha.” Poslanik, s.a.v., mu odgovori.

Na ovo se ovi pocese pogledati izmedju se, sve dok jedan od njih ne rece: “Zar da napustimo svih trista sezdeset bogova i imamo samo jednog!?” Poslije ovoga vodje Kurejsa su se podigle i ljutite napustile Ebu Talibovu kucu.

O ovome dogadjaju je bio objavljen sljedeci ajet:

“Oni se cude sto im je jedan od njih dosao da ih opominje, i govore nevjernici: ‘Ovo je carobnjak, lazov! Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je zaista nesto veoma cudno!” I oni ugledni izmedju njih rekose: “Idite i ostanite pri klanjanju bogovima svojim, ovim se, uistinu, nesto veliko hoce! Za ovo nismo culi u vjeri predaka nasih; ovo nije nista drugo vec namjestena laz; zasto bas njemu, izmedju nas, da bude poslana Opomena!?”

(K. 38:4-8)