Poslije bitke na Hajberu

 

Ukratko ćemo se osvrnuti na faktore koji su doprinijeli da muslimani pobijede u ovoj bici, tj. savladaju dobro utvrđene Jevreje. Naime, radi se o tri glavna faktora. To su:

 

  • Vojno planiranje i taktika
  • Pribavljanje i korištenje relevantnih informacija, i otkrivanje neprijateljskih tajni.
  • Hrabrost i požrtvovanje hazreti Alija.
  •  Vojno planiranje i taktika

 

Prvo što su muslimani uradili na ovom polju, bilo je da postave svoj logor između jevreja i njihovih saveznika tj. plemena Gatfan . Bilo je dobro poznato da je u tom plemenu bilo mnogo vještih ratnika i smjelih momaka, i da su oni uspjeli nekako doći u pomoć jevrejima, muslimani sigurno ne bi uspjeli osvojiti sve tvrđave Hajbera. Kada su ratnici plemena Gatfan saznali o pokretu muslimana, odmah su pokrenuli svoje snage i u punoj ratnoj opremi krenuli da pomognu svojim saveznicima. Međutim, kada su bili na putu ka Hajberu, među njima se proširi glasina da su muslimani krenuli prema njihovoj teritoriji. To ih navede da se odluče vratiti nazad sa pola puta. Ostali su u svojim naseljima, iščekivajući napad muslimana sve do pada i zadnje tvrđave Hajbera. U nekim knjigama historije se može pročitati da je uzrok pojave te glasine među tim plemenom bio neki tajanstveni glas. Međutim, bilo je moguće da su te glasine širili neki od pripadnika plemena Gatfan koji su bili tajno prešli na islam. Slično se desilo i u Bici kod iskopa, kada je musliman iz plemena Gatfan, imena Na'im Masud, zaveo nevjernike koji su onda napustili svoju namjeru da pomognu jevrejima Medine.

 

 Pribavljanje i korištenje relevantnih informacija, i otkrivanje neprijateljskih tajni.

 Poznato je da je Poslanik s.a.v. pridavao veliku pažnju prikupljanju informacija vezanih za ratne operacije. Prije opsjedanja tvrđava, u Hajber je poslao izvidnicu od dvadeset osoba na čelu s 'Abbadom b. Beširom. Oni su sreli jednog stanovnika Hajbera, i nakon malo razgovora, zaključili da se radi o jednoj vrlo dobro obaviještenoj osobi. Od njega su saznali da su Jevreji postali jako uznemireni i zabrinuti nakon što ih je licemjer Abdullah b. Sallub obavijestio o pokretima muslimana, kao i zbog toga što im pomoć od plemena Gatfan još nije bila pristigla.

 

 U sedmoj noći bitke muslimani su bili zarobili jednog jevreja i doveli ga pred Poslanika s.a.v.. On ga je pitao o stanju jevreja i situaciji u tvrđavama. Kada mu je obećano da će biti pošteđen, rekao je: ''Večeras će vojnici tvrđave Nastat tajno preći u tvrđavu Šik da pomognu njenim braniteljima. O Ebu Kasime, sutra ćeš osvojiti tvrđavu Nastat. U njoj ćeš naći u podzemnim skladištima sakrivene katapulte, brojne oklope i sablje. S tim oružjem možeš napasti tvrđavu Šik.'' Poslanik s.a.v. se nije okoristio katapultima, ali se poslužio dobivenim informacijama da odluči koju će od tvrđava napasti prvu.   Za taj napad odredio je manju snagu, dok je veći dio vojske usmjerio ka tvrđavi Šik.

 

 Nakon što je opsada jedne od tvrđava ušla u svoj treći dan, jedan od jevreja dođe Poslaniku s.a.v. i reče: ''Da ostanete ovdje i još čitav mjesec nećete je uspjeti osvojiti. Mogu vam pokazati odakle nabavljaju vodu, i ako hoćete možete im prekinuti dotok vode.'' Poslanik s.a.v. je odgovorio: ''Mi nikoga ne želimo usmrtiti lišavajući ga vode za piće.'' Ipak, da bi demoralizirali jevreje, naredio je da im se da do znanja da sada muslimani imaju potpunu kontrolu nad njihovim dotokom vode i da im ga mogu prekinuti kad god hoće. Ovo je prepalo jevreje toliko da su za samo nekoliko sati odlučili da se predaju.

 

 Samopožrtvovanje hazreti Alija

 

Već smo opisali hazreti Alijevu ulogu u ovoj bici. Sada ćemo samo prenijeti njegove vlastite riječi o tome: ''Sukobili smo se s jakim i dobro utvrđenim neprijateljem. Njegovi ratnici su izlazili iz tvrđave svaki dan, izazivali na duel i ubijali po nekoliko muslimana. U međuvremenu, Poslanik s.a.v. mi je naredio da se spremim i krenem ka tvrđavi. Dočekali su me njihovi heroji, od kojih sam ubio nekolicinu dok su se ostali bježeći povukli i zatvorili u tvrđavu. Odvalio sam njena vrata i sam ušao u tvrđavu. Niko mi se nije suprotstavio, i u tome mi nije niko pomogao osim Allaha.'' Kadaje tvrđava Kamus bila osvojena, Safija kćerka Haja b. Ahtaba je bila među zarobljenicama.

 

Bilal ih je proveo pored poginulih jevreja i doveo pred Poslanika s.a.v.. Na Poslanikovom licu pojavili su se znakovi neraspoloženja. Među ostalim ženama Safija je bila naročito u jadnom stanju. Poslanik s.a.v. joj je prišao i pokrio je svojim ogrtačem. Rekao je ljutito Bilalu:¨Ti kao da nemaš ljudskih osjećanja kada si dozvolio da ove žene vide mrtva tijela svojih najdražih!¨ Da je Safija bila izuzetna žena vidi se i iz toga što joj je Poslanik s.a.v. uskoro ponudio brak i tako spasio od poniženja zatvoreništva. Poslanikova ljubaznost i pažnja prema Safiji učinili su da ona postane jedna od njegovih najprivrženijih i najodanijih žena, i ona je plakala više od svih žena kada je Poslanik s.a.v. bio na samrti.

 

 Kada su protjerani jevreji plemena Benu Nuvejr došli u Hajber, oformili su fond za zajedničke potrebe, troškove rata i za plaćanje krvarine za osobe ubijene od strane nekoga iz njihovog plemena. Poslanik s.a.v. je bio obaviješten da je kasa fonda bila u rukama osobe imena Kenanah b. Rabia. Naredio je da on bude doveden i onda ga upitao za novac. Kenanah je odbio priznati da je imao išta s tim. Poslanik s.a.v. je naredio da se ova stvar bolje ispita. Nakon malo vremena dođe neko od jevreja i reče: ''Vjerujem da je kasa skrivena na tom i tom mjestu jer sam viđao Kenanaha kako ga često posjećuje. Poslanik s.a.v. je pozvao Kenanaha i obavijestio ga o novim informacijama kojima je raspolagao. Rekao mu je da, ako sam ne prizna a kasa se nađe na tom mjestu, biće ubijen. Kenanah opet zanijeka. Poslanik s.a.v. naredi da se to mjesto pretraži, i ubrzo se kasa nađe. Sada je Kenanah trebao biti kažnjen. On je također bio i ubica Mahmuda b. Maslame. Ubio ga je kamenom s vrha zidina za vrijeme opsade. Poslanik s.a.v. je predao Kenanaha bratu Mahmuda b. Maslame da izvrši kaznu i tako se osveti za brata.

 

 Nakon osvajanja svih tvrđava, razoružavanja neprijatelja i sakupljanja plijena, Poslanik s.a.v. je naredio da se sav plijen donese na jedno mjesto za podjelu. Jedan od ashaba je proglasio: ''Svaki musliman je obavezan vratiti svaku stvar koju je zarobio, pa bilo da se tu radi samo o igli i koncu; Neispuniti obavezu je sramota i to je uzrok patnje u vatri na Sudnjem danu.'' Onaj ko ne bi vratio ono što je zarobio od neprijatelja smatrao bi se lopovom, i Poslanik s.a.v. mu ne bi klanjao čak ni dženazu.

 

 Tako imamo primjer osobe, muslimana, koji je bio zadužen da se brine o Poslanikovoj kamili. Kada su kretali s Hajbera, pogodila ga je i usmrtila strijela. Svi rekoše: ''Neka mu Allah podari Džennet!'' Međutim, Poslanik s.a.v. reče: ''Ne bih rekao da će tako biti. Ogrtač koji je nosio pripadao je ratnom plijenu kojeg su trebali svi vratiti. Taj ogrtač će biti pretvoren u vatru u kojoj će ta osoba goriti na Sudnjem danu.'' Sada se neko od prisutnih ashaba javi, ''Ja sam uzeo bez pitanja dva kanapa iz plijena da popravim sandale.'' Poslanik s.a.v. mu reče: ''Vrati ih nazad jer, na Sudnjem danu, biće pretvoreni u vatru i svezani za tvoje noge.''

 

 I ovdje vidimo koliko su neosnovane optužbe orijentalista kada tvrde da su ratovi prvih muslimana bili radi pljačke i otimačine. Oni ne žele vidjeti koliko je Poslanik s.a.v. insistirao na duhovnim promjenama u svojim sljedbenicima. Vođa neke bande nikad ne bi poštenje smatrao  znakom vjere niti bi bio u stanju primorati svoje pristalice da vrate i bezvrijedne, ali  na nezakonit način prisvojene, komade kanape.

 

 Prije odlaska u pohod na Hajber, Poslanik s.a.v. je poslao Amra b. Umejja na dvor Negusa u Etiopiji. Tražio je od njega da omogući muslimanima, koji su još bili izbjeglice u toj zemlji, da se vrate nazad u svoju zemlju. Negus im je dao dva broda u kojim su se muslimani prebacili do obala Arabijskog poluostrva. Kada su se iskrcali saznali su da je Poslanik s.a.v.  otišao u hajber, te se i oni odmah uputiše tamo. Kada su stigli sve trvrđave već bijahu osvojene i muslimani su se spremali za povratak u Medinu. Među povratnicima bio je i Džafer b. Ebu Talib, brat hazreti Alija. Poslanik s.a.v. je načinio šesnaest koraka prema Džaferu, poljubio ga u čelo i rekao: ''Ne znam zbog čega bih bio radosniji – da li zbog toga što sam te ponovo sreo nakon toliko godina ili zbog toga što je Allah otvorio vrata jevreja pomoću tvog brata Alija.'' Onda je dodao: ''Danas ti želim dati jedan poklon.'' Svi su očekivali da će mu Poslanik s.a.v. dati nešto iz ratnog plijena, ali on s.a.v. ga pouči namazu, koji kasnije postade poznat kao ''namaz Džafera Tajjara''.

 

 Poslije osvajanja Hajbera, kako i priliči velikim i plemenitim osobama, Poslanik s.a.v. je bio milostiv prema pobijeđenom neprijatelju. Nije im se svetio za njihovu podršku mušricima niti za njihovo učestvovanje u bitkama protiv muslimana. Čak šta više, udovoljio je njihovim zahtjevima da ostanu u tom kraju, i dalje u posjedu svojih imanja i voćnjaka, pod uslovom da određeni dio uroda svake godine daju muslimanima. Poslanik s.a.v. je mogao da ih kazni, protjera ili pak prisili da prime islam. Međutim, suprotno tome i suprotno ideji da se islam širio sabljom, on je dao jevrejima slobodu da slijede principe i zakone svoje vjere. Razlog njegovog rata protiv njih bila je činjenica da su oni predstavljali fizičku opasnost za islam jer su surađivali s idolopoklonicima na obaranju novo-osnovane islamske države. Poslanik s.a.v. je bio primoran da ih u tome onemogući. Da nije to učinio život muslimana bi postao nepodnošljiv i sama egzistencija islama možda bi bila dovedena u pitanje. Kada je u tome uspio pustio ih je da na miru žive i praktikuju svoju vjeru, ali sada pod islamskom upravom. Istina je da su sada bili primorani da plaćaju džiziju, ali to je bila cijena sigurnosti njihovih života i imovine na koju su se muslimani obavezali da im pruže. Prema proračunima, dadžbine svakog muslimana koje je on bio obavezan plaćati državi islama bile su veće od džizije koju su trebali da  plate jevreji i hrišćani. Muslimani su morali plaćati zekat i hums, kao i određenu svotu prema imovinskom stanju svakog člana zajednice. Bilo je normalno i pravedno tražiti od ne-muslimana da doprinesu izdržavanju države u kojoj su oni uživali puna prava kao zajednica i pojedinci.

 

 

 Osoba koju je Poslanik s.a.v. odredio da svake godine pokupi dio roda sa Hajbera bio je pošten i pravedan čovjek. On je bio pridobio jevreje svojom nepristrasnošću i poštenjem. To je bio Abdullah b. Ravaha. Tako jednom, kada je odredio dio koji pripada muslimanima, jevreji se požališe da je njima ostao manji dio. Na to im je Abdullah odgovorio: ''U redu, dajte meni vaš dio a vi uzmite ovaj od muslimana.''

 

I pored ovolike velikodušnosti koju su muslimani iskazali prema jevrejima nakon što su ih savladali, većina njih je ostala nepokolebljivo neprijateljski raspoložena prema muslimanima. Prvi primjer ovog neprijateljstva vidimo kada je grupa jevreja nagovorila suprugu jednog od jevrejskih uglednika da otruje Poslanika s.a.v.. Ona je prvo poslala nekoga da sazna koji dio ovce on najviše voli. Kada je saznala da je to bila plećka, stavila je otrov u taj dio mesa i servirala ga Poslaniku s.a.v. i njegovim ashabima. Kada je stavio prvi zalogaj usta osjetio je otrov i ispljunuo ga. Međutim, Bišr b. Bara', koji je jeo iz iste porcije s Poslanikom s.a.v., pojeo je prije njega već nekoliko zalogaja i umro od trovanja. Poslanik s.a.v. je naredio da se dovede žena, i kada ju je upitao zašto je željela da ga ubije rekla je: ''Zato što si nas pobijedio. Mislila sam da, ako si ovosvjetski vladar, otrov će te ubiti, a ako si Božiji poslanik Bog će te spasiti.'' Poslanik s.a.v. joj je oprostio, i nije dalje ispitivao stvar s željom da sazna ko je stajao iza te žene. Poznato je da je Poslanik s.a.v., kada se razbolio pred smrt rekao: ''Ova moja bolest potiče od otrova kojeg mi je ona jevrejska žena dala nakon osvajanja Hajbera'' .       

 

 Jednom je Abdullah b. Salil bio određen da pokupi džiziju od jevreja Hajbera. Za vrijeme svog boravka bio je napadnut od grupe jevreja i smrtno povrijeđen. Starješine jevreja poslaše svog čovjeka da obavijesti Poslanika s.a.v. o ubistvu. Uskoro mu i braća i rođaci ubijenog muslimana dođoše sa zahtjevima da im se dozvoli da se osvete. Poslanik s.a.v. im je rekao: ''Ako ste u stanju da mi kažete imena ubica i zakunete se da su to zaista oni, daću da se odmah uhvate i vama predaju.'' Ovi bijahu pošteni pa priznaše da ne zanju ko je ubica. Poslanik s.a.v. onda napisa pismo starješinama jevreja u kojem im je rekao da, pošto je musliman ubijen na njihovoj teritoriji i oni ne mogu pronaći ubice, dužni su da plate krvarinu porodici ubijenog. Jevreji odgovoriše da ne žele ništa znati o ubistvu i da ne namjeravaju išta platiti. Poslanik s.a.v. uvidje da će se stvar zakomplicirati, pa odluči da lično plati krvarinu porodici ubijenog muslimana. Ovim je još jednom dokazao da nije bio željan rata, mada je mogao da od Abdullahovog ubistava načini ''Usmanovu košulju'', i jednom za svagda riješi se jevreja Hajbera. Međutim, Kur'an ga opisuje kao vjerovjesnika milosti koji je bio otjelovljenje Allahovog milosrđa. Historija islama svjedoči da on nije potegao sablju ukoliko nije bio primoran na to.

 

 

 Ispadi jevreja su se nastavili i poslije Poslanika s.a.v. , sve do vremena Umarovog hilafeta. Kada su napali Abdullaha b. Umara, halifinog sina, Umar je odlučio da protjera sve jevreje sa Hajbera (Sira Ibn Hišam, dio III, str. 356)  

 

 Trgovac Hadžadž b. Itat bio je prisutan kada su muslimani osvajali tvrđave Hajbera, i poslije, bio je svjedok pobjede koju je Allah darovao muslimanima. On je bio oduševljen Poslanikovim ponašanjem prema poraženom neprijatelju, pa mu dođe i primi islam. Hadžadž je većinu svog poslovanja obavljao s trgovcima Mekke, tako da mu je jedan broj njih bio dužan poveću svotu novca. Sada je smislio plan kako da dođe do svojih para prije nego mušrici saznaju da je primio islam. Došao je u Mekku gdje su njeni uglednici s nestrpljenjem očekivali vijesti s Hajbera. Kada su saznali odakle dolazi odmah su se okupili oko njega i počeli ga zapitkivati o Muhammedu s.a.v. On im reče: ''Jevreji su mu nanijeli strašan poraz. Većina njegovih prijatelja je ubijena, a on i još neki su zarobljeni. Vođe jevreja žele da ga dovedu ovdje i da ga pogube pred vašim očima.'' Sreći mušrika nije bilo kraja kada su čuli ovo. Hadžadž doda: ''Zbog muštuluka kojeg sam vam donio, isplatite mi pare koje ste mi dužni da bih se mogao što prije vratiti nazad u Hajber, prije ostalih trgovaca, i kupiti najbolje robove.'' Ovo 'upali', i oni mu vratiše sav dug za kratko vrijeme.

 

 Hadžadž je znao da će vijest o porazu muslimana jako rastužiti Abbasa, Poslanikovog amidžu. Zato mu je tajno došao i rekao: ''Primio sam islam, ali morao sam doći do svojih para prije nego to ovi mušrici saznaju. Istina je da je tvoj bratić osvojio čitav Hajber i da je oženio kćerku vođe jevreja, Safiju. Molim te da ovo razglasiš tek tri dana nakon mog odlaska.'' Nakon tri dana Abbas obuče svoju najbolju odjeću i namirisa se jakim mirisom, pa ode to Ka'abe i poče je obilaziti. Kurejši bijahu iznenađeni njegovim ponašanjem, jer su očekivali da ga vide tužnog zbog bratićevog poraza. On im onda reče istinu koju uskoro potvrdiše i druge osobe koje dođoše sa Hajbera.