Otpor islamu uglednika Mekke

 

Jednog dana, poslije zalaska sunca, vođe zakazaše sastanak u blizini Kabe. Na njega namjeravaše pozvati i Muhammeda (s.a.v.). Kada mu vijesnik reče da žele razgovarati, Poslanikovo lice se ozari i on se ponada da ga zovu jer su željeli prihvatiti Allahovu poruku. Među njima bijahu Utba, Šejba, Ebu Sufijan, Nazar b. Haris, Ebu Džehl i drugi uglednici.

 

Međutim, kada im se pridružio oni počeše razgovarati o problemima koje je uzrokovala njegova “nova vjera” i stadoše mu prigovarati zbog razdora i nesloge koje je prouzrokovao. Umjesto da se upusti u prepirku s njima, on je samo želio da mu kažu da li će ga prihvatiti i slijediti, ili ne. Međutim, oni mu kao uslov za vjerovanje postaviše čudne zahtjeve. O tome Kur’an kaže:

 

“Oni govore: ‘Nećemo ti vjerovati sve dok nam iz zemlje živu vodu ne izvedeš; ili dok ne budeš imao vrt od palmi i loze, pa da kroz njih svukuda rijeke provodiš; ili dok na nas nebo u parčadima ne oboriš, kao što tvrdiš; ili dok nam Allaha i meleke kao jamce ne dovedeš; ili dok ne budeš imao kuću od zlata ili dok se na nebo ne uspneš; a nećemo vjerovati ni da si se uspeo dok nam ne doneseš Knjigu da je čitamo.’ (K.17: 90-93)

 

Međutim, da li bi stvarno povjerovali kada bi i udovoljio svim ovim njihovim zahtjevima? Davali su mu do znanja da nisu namjeravali da mu vjeruju, a kamoli da ga slušaju i slijede. Poslanik s.a.v. im je pokazivao mu’džize i ranije. Tako na primjer, Kur’an govori o cijepanju mjeseca pred njihovim očima:

“I Mjesec se raspolovio! a oni, uvijek kada vide čudo, okreću glave i govore: ‘Čarolija neprestana!’” (K.54:1-2)

Ovo se desilo kada je grupa Jevreja došla Poslaniku s.a.v. i zahtijevala da rascijepi mjesec kao uslov za vjerovanje. On se molio i mjesec se raspolovio, poslije čega su oni prihvatili islam. Ebu Džehl mu i dalje nije vjerovao i pored toga što je bio svjedok tog čuda.

 

Ali zašto mu nisu vjerovali kada su ga do juče zvali “istinoljubivi” i “povjerljivi”? Za to je postojalo nekoliko razloga:

 

Neki ga nisu prihvatali jer su i sami željeli položaj Božijeg poslanika, ili su za to imali vlastite kandidate:

“I još kažu: ‘Trebalo ja da ovaj Kur’an bude objavljen nekom uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada.” (K.43:31)

 

Valid b. Mugejra se prepirao sa Poslanikom s.a.v. i tvrdio da je on bio podobniji da bude Božiji poslanik, jer je bio stariji, bogatiji i imao više djece. Drugi takav je bio Umeja b. Ebi Salt, koji je nagovještavao dolazak poslanika, ali kada je Muhammed s.a.v. došao sa Božijom porukom, Umeja, želeći poslanstvo za sebe, nikad mu nije povjerovao. Ebu Džehl je u jednom razgovoru sa Ahnasom rekao: “Mi i potomci Abdul Manafa smo se uvijek natjecali u veličini i ugledu. Sada kada nam je uspjelo da budemo jednaki, jedan od njih tvrdi da mu objava dolazi sa nebesa! Tako mi Boga, mi mu nikad nećemo povjerovati.”

 

Razlog zašto su odbijali islam bio je i njihov razvratan i razuzdan način života, kojem se islam suprotstavljao. Piće, kocka, blud, prepiranje, varanje, hvalisanje i slično, bile su navike koje nisu bili spremni napustiti. Kada bi slušali šta Kur’an kaže o kaznama za takve radnje u njima se javljala odbojnost prema islamu.

 

Još jedan od razloga bio je i strah od drugih idolopokloničkih plemena. Mekka je bila središte idolopoklonstva i mjesto u kojem su razna Arapska plemena čuvala svoje idole. Kurejši su bili smatrani čuvarima idola, i kao takvi bili veoma poštovani među Arapima. Bilo ih je strah da sa prihvatanjem islama ne izgube položaj i ugled. O ovome Kur’an kaže:

“Oni govore: ‘Ako s tobom budemo pravi put slijedili, bićemo brzo iz rodnog kraja protjerani.’” (K.28:57)

 

Pored svih tih razloga, Kurejši su se smatrali sposobnim da zaustave Muhammeda s.a.v.. Prvo su pokušali da se nagode s njim nudeći mu bogatstvo i položaj. Kada im to nije uspjelo pokušali su sa fizičkim napadima, strašenjem i zlostavljanjem. Ovo također nije pomagalo, jer su muslimani bili spremni napustiti Mekku u potrazi za boljim mjestom. Drugo, tim mjerama nisu mogli spriječiti druge, koji su dolazili u Mekku u danima hodočašća, da ih Muhammed s.a.v. upozna sa islamom. Oni bi ga slušali i kada bi se vratili svojim plemenima pričali bi o novom Poslaniku i njegovoj vjeri.

 

Ovoga su se Kurejši  veoma plašili.  

 

Zato su se dali u propagandu protiv Poslanika s.a.v. želeći da ga diskredituju i izoluju od društva. Ali odmah se javila prva teškoća: Šta reći o njemu? Zašto su ga mogli oklevetati? Za varanje – nisu, jer su mu neki od njih još uvijek povjeravali svoje vrijednosti na čuvanje. Njegovih četrdeset godina besprijekorno čistog života nisu im davale ni jedan razlog zbog kojeg bi ga mogli optužiti ili govoriti drugima da ga se klone.

 

Pred samu sezonu hodočašća Kurejši se okupiše u Dari Nadvi radi priprema za doček velikog broja posjetilaca. Valid se podiže i reče: “Dolaze nam dani u kojima će naš grad posjetiti mnogi gosti. Muhammed će nastojati iskoristiti ovaj period da širi svoju vjeru među Arapima. Moramo zajedno istupiti i iznijeti im jedinstven stav prema njemu i njegovoj vjeri. Ne smijemo dozvoliti da primijete razlike među nama, jer to će učiniti naše riječi nedjelotvornim. Sada predlažite šta da im kažemo o njemu?”

 

Jedan ustade i reče: “Recimo da je prorok.” Validu se ovo nije dopalo, jer ono što Muhammed (s.a.v.) govori nisu riječi proroka. Jedan reče da kažu da je lud. Valid se i ovome usprotivio, jer bi se lahko otkrilo da on nije lud čovjek. Onda su se dali u diskusiju na čijem kraju su se složili da ga proglase spretnim magičarem. Razlog za to je bio magični efekat koji su njegove riječi i knjiga (Kur’an) ostavljale na slušaoca. I kako je taj spretni magičar uspio da stvori razdor među njima, ni jedna Arapska zajednica neće biti od njega sigurna. Ovim Kurejši postupiše kao i narodi prije njih o kojima nam i časni Kur’an govori:

“I tako je bilo, ni onima prije ovih nije došao ni jedan poslanik a da nisu rekli: ‘Čarobnjak je!’, ili: ‘Lud je!’”. (K.51:52) 

 

Da privuku pažnju drugih i odvrate ih od Muhammeda (s.a.v.), koristili su Nazara b. Harisa, koji je proveo mnoge godine u Iraku i bio upoznat sa događajima iz života perzijskih kraljeva, njihovim bitkama, herojima i raskošnim dvorcima. Vođe Kurejša su pozdravile njegovu ideju da se pojavi na javnim mjestima i privlači druge svojim pričama. Tako bi Nazar, gdje god bi došao, hvalisavo govorio: “Narode, kakva je razlika između mog govora i Muhammedovog? On vam priča o narodima koje je Bog kaznio, a ja vam govorim o narodima koje je Bog usrećio, o njihovim kraljevima i bogatim palačama.” O ovome nam Kur’an kaže:

“Među ljudima je i onaj koji kupuje priče za razonodu, da bi s Allahova puta iz neznanja odvodio i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimao. Takve čeka sramna kazna. A kada se njemu naši ajeti kazuju, on oholo glavu okreće, kao da ih nije ni čuo, kao da je gluh – zato mu navijesti patnju nesnosnu.” (K.31:6-7)

 

Sljedeća mjera je bila spriječavanje drugih da slušaju Muhammeda s.a.v. Odredili su ljude koji su se trebali tajno pomiješati sa drugima i kada bi vidjeli da neko želi prići Muhammedu s.a.v. oni su ga trebali spriječili ili odvratili od slušanja na svaki način, čak i pravljenjem buke. I o ovome Kur’an govori:

“Oni koji ne vjeruju govore: ‘Ne slušajte ovaj Kur’an, nego pravite buku da bi ste ga nadvikali!’” (K.41:26)

 

Kada bi za nekoga od ugleda saznali da naginje islamu, prilazili bi mu posebni ljudi da ga spriječe u njegovom prihvatanju. Tako, na primjer, Aša Ebu Basir, čuveni pjesnik Arabije tog vremena, ču za islam i njegovog Poslanika i u srcu osjeti neku draž i privlačnost prema njemu. Zato on odluči da lično posjeti Muhammeda s.a.v.. Mušrici saznadoše za to pa ga prije putovanja u Mekku nekoliko njih posjeti.

 “Ebu Basire, Muhammedova vjera nije za tebe. U njoj ti nema druge žene osim tvoje,” rekoše mu.

“Neka i nema, jer ja preljubu ne činim”, odgovori on.

“U njoj ti je i vino zabranjeno”, nastaviše ovi.

On je volio popiti pa mu ovo teško pade.

“Hm… Ako je tako onda ću piti još godinu dana, pa ću onda prihvatiti islam”, reče pjesnik.

 

Ali ne bi tako. Smrt ga sustiže prije isteka te godine i on završi kao nevjernik.