Neki događaji iz pete, šeste i sedme godine poslije Hidžre

 

Pred kraj pete godine poslije Hidzre muslimani su uspjesno slomili obruc oko Medine u kojem su ih musrici i jevreji Arabije drzali. Takodjer su uspjesno eliminisali jevrejsko pleme Kurejza koje je bilo prekrsilo ugovor o ne napadanju i pridruzilo se napadacima. Sada je grad Medina i citavo njeno okruzenje bilo u potpunoj kontroli muslimana. Temelji mlade islamske drzave postadose cvrsci i relativno primirje zavlada gradom i njegovom okolinom. Medjutim, Poslanik s.a.v. je znao koliko je opasno osjecati se sigurno u prostoru u kojem se nalaze neprijateljski raspolozena plemena. Zbog toga je on htio iskoristiti ovo primirje da kazni one koji su organizovali posljednji napad na muslimane, kao i da sprijeci one koji su trazili priliku da ponovo organizuju musrike protiv njih.

 

Jedan od organizatora je bio i Haj b. Ahtab, koji je bio zarobljen i kaznjen smrcu poslije predaje plemena Kurejza.Drugi covjek, koji je doprinio organizovanju musrika i pomogao im da opkole Medinu, bio je Sallam b. Ebil Hakik. On se bio sklonio u Hajber i vec poceo raditi na tome da ponovo podigne musrike protiv muslimana. Poslanik s.a.v. je saznao za njega i odlucio da posalje grupu svojih ljudi da ga smaknu. Za ovu misiju javila se grupa mladica iz plemena Hazredz. Bilo im je naredjeno da ne povrijede nikoga iz Sallamove familije. U Hajber su dosli u kasnu noc i odmah blokirali vrata komsija da niko od njih ne bi bio u stanju izaci ako bi bili uznemireni galamom. Onda su se stepenicama popeli do vrata Sellamove kuce i pokucali. Kada je njegova zena otvorila vrata rekli su joj da trebaju da vide njenog muza povodom nekog posla. Ona ih je uvela unutra i dovela pred Sellama. Kada je zena napustila prostoriju oni su ga napali i ubili. Onda su napustili kucu i skrili se u jedno prazno korito sa vodom. Ubrzo je zenina vriska privukla ljude koji su se odmah dali u potjeru. Nakon nekoliko sati traganja po mraku oni se vratise kucama neobavljenog posla. Muslimani su se onda krisom izvukli iz skrovista i uputili ka Medini.

 

U to vrijeme jedna grupa Kurjesa, vidjevsi da islam postaje sve snazniji, odluci da se preseli u Etiopiju. Mislili su da, ako Muhammed s.a.v. osvoji citavo arapsko poluostrvo, oni ce biti na sigurnom mjestu. A ako musrici uspiju da savladaju muslimane oni bi se vratili svojim kucama. Jedan iz te grupe bio je i Amr b. As, koji je, kao i svi oni, zelio da bogatim poklonima pridobije naklonost Etiopijskog kralja. Kada su dosli na dvor zatekli su u kraljevom prisustvu Amra b. Umejja. Njega je Poslanik s.a.v. bio poslao u Etiopiju kao svog izaslanika. Kada ga je Amr vidio rekao je ljudima iz svoje grupe, “Kada budem predavao svoje poklone kralju trazit cu da ubijem Muhammedovog predstavnika”. Tako i bi. Kada je dosao njegov red Amr je predavajuci poklone rekao, “Osoba koje je upravo napustila vase prisustvo predstavnik je covjeka koji je prouzrokovao smrt nasih starijesina i hrabrih boraca. Bilo bi mi veliko zadovoljstvo ako bi mi dopustili da ga ubijem i tako se osvetim za nase gubitke”. Ove rijeci naljutise kralja Negusa i on se sam udari po licu u napadu bijesa. “Zar trazis od mene da ti dozvolim da ubijes predstavnika covjeka kome melek Dzibrail dolazi na isti nacin na koji je dolazio i poslaniku Musau? Kunem se Bogom, on je dosao sa istinom i uspjet ce savladati svoje protivnike.” Kada je Amr ovo vidio i cuo, kako sam kasnije govori, postao je naklonjen vjeri islamu, ali to nije pokazao nikome od drustva u kojem je bio.

 

U ovom periodu muslimani su dobili priliku da srede jos neke nerijesene racune. Poslije bitke na Uhudu neka musricka plemena, vidjevsi da su muslimani porazeni, nemilosrdno su ubijali Poslanikove misionare koje im je on slao kada su ih od njega trazili, pod izgovorom da zele primiti islam. Jedno od njih je bilo i pleme Banu Lihjan. U petom mjesecu seste godine poslije Hidzre Poslanik s.a.v. je postavio Ibn Umme Maktuma kao svog zamjenika u Medini i sa vojskom napustio grad. Nije nikome govorio o svojim namjerama iz straha da ne bi Kurejsi ili pleme Banu Lihjan bilo obavijesteno. Na pocetku se bio usmjerio ka sjeveru, prema Siriji, ali nakon prelaska odredjene razdaljine promijenio je pravac i stigao u podrucje zvano Gharan, na teritoriji plemena Banu Lihjan. Neprijatelj saznade o njihovom dolasku pa se skloni u obliznje planine. Kada im je pokazao da ni u vlastitim kucama ne mogu biti sigurni od kazne za ubistvo muslimana, Poslanik s.a.v. se sa svojim ljudima uputio ka mjestu zvanom Asfan u blizini same Mekke. Iz njega je poslao desetoricu da odu do granice samog grada da bi dao do znanja Kurjesima da je vojska islama u njihovoj blizini. Kada su se oni vratili Poslanik s.a.v. je dao naredjenje za povratak nazad u Medinu.

 

Samo nekoliko dana od povratka, Ujejna b. Hisn Fizari je sa svojom grupom opljackao krdo kamila koje je bilo na ispasi u blizini Medine. U pljacki su ubili pastira i zarobili jednu muslimanku. Srecom, to je vidio Salamah Aslami koji je odmah dosao u grad po pomoc. Poslanik s.a.v. je poslao potjeru koja je uspjela stici pljackase , osloboditi zenu i vratiti otete kamile. Kada je zena dosla pred Poslanika s.a.v. rekla je, “Kada su me zarobili popeli su me na ovu kamilu (pokazala je na kamilu koja je pripadala Poslaniku s.a.v.), i zaklela sam se da cu je zaklati ako se spasim”. Poslanik s.a.v. se blago nasmija i rece, “Kako je lose to cime zelis da uzvratis kamili! Spasila ti je glavu a ti zelis da je ubijes.” Onda je jos dodao, “Zakletva koja u sebi sadrzi grijeh ili vezana je za neku stvar koja pripada drugom, nije dopustena. Tvoja zakletva se odnosi na kamilu koja pripada meni, i zato ne treba da je ispunis.”

Sada, kada govorimo o relativnom miru koji je zavladao Medinom i njenom okolinom, ukratko cemo navesti osnovne razloga za bitke i sukobe koje je Poslanik s.a.v. imao i u kojima je vecinom i licno ucestvovao. Ti razlozi se mogu podijeliti u tri osnovne grupe:

  • Otpor musricima, kao sto je bio slucaj na Bedru, Uhudu i bici oko hendeka.
  • Kaznjavanje osoba i plemena koja su okaljala ruke krvlju muslimana i njihovih misionara; ili onih koji su prekrsili ugovore koje su sklopili sa muslimanima, kao sto je to bio slucaj sa jevrejskim plemenima.
  • Slamanje volje za borbu protiv islama koja se javila kod pojedinih musrickih plemena, narocito poslije bitke na Uhudu gdje su muslimani bili porazeni.

 

U sestoj godini poslije Hidzre u Medinu dodje vijest da se pleme Mustaliq, koje je zivjelo u blizini Mekke, spremalo da napadne grad. Poslanik s.a.v. se odmah dao u akciju. Podigao je ljude i krenuo prema kraju u kojem je obitavalo ovo pleme. Neprijatelj je cuo o njihovom dolasku, pa ih je docekao spreman. Kada su se dvije vojske susrele borba je odmah pocela. Vidjevsi hrabrost, pozrtvovanje i vjestinu muslimana, neprijatelj se poceo ubrzo povlaciti. Nakon malo vremena na bojnom polju ostade deset mrtvih musrike i jedan musliman. U ruke muslimana pade veliki plijen. Musrici su takodjer iza sebe ostavili svoje familije, koje su po ondasnjim pravilima ratovanja, takodjer sacinjavale dio plijena.

Potpuni uspjeh muslimana na bojnom polju bi popracen jednim neprijatnim dogadjajem . Naime, muhadzir iz Mekke imena Dzahdza b. Mesud posvadja se sa ansarijom Medine, Sinanom b. Juhanijem. Obicna prepirka oko vode dostize takve dimenzije da ova dvojica, ne samo da potegose oruzje, nego i pocese zvati svoje suplemenike u pomoc – muhadzir muhadzire a ansar ansarije. Utom se Poslanik s.a.v. umijesa. “Ne obracajete paznju na ovu dvojicu! Njihovo pozivanje u pomoc jednako je pozivanju u pomoc zavadjenih dzahila. Kao da njihova srca nisu prociscena islamom. Zar oni ne znaju da su muslimani braca i da se svaki poziv kojim ce se stvoriti razdor medju bracom potpuno suprotstavlja ciljevima islama?”, rece Poslanik s.a.v. i tako sprijeci dalju prepirku.

 

Medjutim, nastalu situaciju pokusao je zloupotrijebiti munafik Abdullah b. Ubejj. Otisao je u ansarijski dio logora i poceo govoriti okupljenim: “Ovo sto nam se desava sami smo prouzrokovali. Mi smo bili ti koji smo lijepo docekali Mekkanlije, pruzili im utociste i zastitili ih od njihovih neprijatelja. Vidite li kako nam uzvracaju. Ovo vam je kao u narodnoj, “Uzgoji psa samo da bi te kasnije ugrizao.”Zato, kada se vratimo u nas grad, neka oni koji su jaki i ponosni istjeraju iz njega one koji su slabi i ponizni.”

Ovaj govor imade efekta na neke pameti ciji je nacin razmisljanja bio jos onaj iz doba dzahilije. Srecom tu se zadesi i Zejd b. Arkam. On se podize i odgovori Abdullahu rijecima: “Tako mi Allaha, ti si onaj koji je slab i ponizen. Ti si onaj koji je izgubio polozaj medju svojim rodjacima i u svom narodu. Sada je Muhammed (s.a.v.) onaj kojeg sada postuje i voli vecina u vasem gradu.” Zejd odmah ode i obavijesti Poslanika s.a.v. o svemu ovome. On doceka njegove rijeci tako kao da je zelio da umanji njihovu ozbiljnost. “Mozda nisi dobro cuo; mozda si preuvelicao njegove rijeci iz ljutnje prema njemu; mozda je on mislio samo na tebe kada je rekao da smo slabi i ponizni,” Poslanik s.a.v. ga je ispitivao. I pored toga Zejd je ostao pri tvrdnji da je Abdullah zelio da podigne ansarije protiv muhadzira.

 

Umar b. Khattab zatrazi dozvolu od Poslanika s.v.a. da ubije Abdullaha. Poslanik s.a.v. mu je odgovorio: “To nece biti u redu. Ljudi bi mogli onda reci da Muhammed ubija vlastite sljedbenike.” U medjuvremenu i Abdullah b. Ubejj sazna da je Zejd obavijestio Poslanika s.a.v. o njegovom govoru. Zbog toga on sa svojom pratnjom dodje do njega i rece: “Nista slicno nisam rekao.” Oni u njegovom drustvu potvrdise ovo. Uz to rekose da je Zejd bio pogresno razumio Abdullaha. Situacija postade napeta. Prije nego se Zejd ili bilo ko drugi mogao javiti za rijec, Poslanik s.a.v. naredi pokret. Kada ga vidise zauzetog spremanjem i pakovanjem i drugi pocese raditi isto. Kada se vojska islama pokrenula nije stala puna dvadeset i cetiri sahata, osim kada su trebali klanjati. Drugog dana, kada je zustar mars zajedno s vrucinom dana iscrpio energiju u svakom covjeku, Poslanik s.a.v. naredjuje duzi odmor. Kada su podigli logor i raspremili se gotovo svako od njih se pruzio po zemlji i zaspao. Tako je prosla prva kriza koja je prijetila da stvori razdor medju muhadzirima i ansarijama.

 

Za jednu osobu sve nije bilo gotovo. Sin Abdullaha b. Ubejja bio je iskren vjernik. Kada je saznao sta je njegov otac govorio, mislio je da ce Poslanik s.a.v. narediti da se ubije. Dosao je do njega s.a.v. i rekao, “Boziji Poslanice, ako si odlucio da osudis moga oca na smrt, odredi mene da izvrsim presudu. Bojim se da necu biti u stanju da se suzdrzim a da ne ubijem osobu koja ubije mog oca i tako unistim i vlastiti zivot.” Poslanik s.a.v. mu je rekao, “Nista od toga nece biti. Pokazacemo razumijevanje prema njemu.” Ove Poslanikove rijece se brzo prosirise medju muslimanima.

 

Svakog od njih zadivi Poslanikova duhovna velicina. Cak i oni koji su bili iza Abdullaha nisi mogli a da ga ne kritikuju za njegovu neprijaznost prema covjeku koji je pokazivao prema njemu toliko razumijevanja i tolerancije. Njegov ugled medju muslimanima ubrzo toliko opade da vise niko nije uzimao za ozbiljno njegove rijeci. Kada je ponovo sreo Umara b. Khattaba Poslanik s.a.v. mu je rekao vezano za Abdullaha: “Sjecas li se kada si trazio da ti dopustim da ga ubijes? Mnoge bi to okrenulo protiv nas da si to onda uradio. Pogledaj kako ga sada svi mrze, u tolikoj mjeri da bi svaki od njih bio spreman da ga ubije da to naredim.”

 

U ovo vrijeme Poslanik s.a.v. ozeni Dzuvejriju, kcerku Harisa b. Ebi Zirara, vodju plemena cije su zene bili zarobili u posljednjoj ekspediciji. Kada su oni koji su drzali druge zarobljene zene kao ropkinje to vidjeli, u znak paznje pustili su ih na slobodu. Prica se da je Dzuvejrijin otac bio dosao Poslaniku s.a.v. sa nekoliko deva da je otkupi. One ne bijahu sve na broju, kako je prvobitno namjeravao ponuditi. U dolini Akik, malo prije ulaska u Medinu, on bijase toliko zanesen dvjema od njih da ih odvoji od ostalih i sakri u jedan od klanaca doline, ne mogavsi podnijeti da se razdvoji od njih. Ostale deve dovede Poslaniku s.a.v. pa rece: “Muhammede zarobio si mi kcer, i evo otkupa njezina.” “Ali gdje su”, upita Poslanik s.a.v., “one dvije deve koje si sakrio u Akiku?” I ona poce potanko opisivati klanac u kojem su one bile svezane. Onda Haris rece: “Svjedocim da nema boga osim Allaha i da si ti, Muhammede, Poslanik Njegov.”