Hidžra i prva godina u Medini

 

Poslanik s.a.v. je sa Ebu Bekrom boravio u pećini tri dana i tri noći. Hazreti Ali, Hind bin Ebi Hala (sin hazreti Hatidže), te Abdullah, sin Ebu Bekrov i Amr b. Fuhejra, njegov čoban, dolazili su im tajno da im donesu hranu i obavijeste o aktivnostima Kurejša. U jednoj od njihovih posjeta Poslanik s.a.v. je rekao Aliju da unajmi kamile za njega i Ebu Bekra. Pored toga, također ga je zadužio da sutradan izađe na ulice Mekke i glasno objavi da svako onaj koji je povjerio Muhammedu s.a.v. nešto na čuvanje treba da mu se obrati da primi svoje stvari nazad. Onda mu je rekao da organizuje preseljenje Fatima (Fatime, svoje majke, Fatime, Poslanikove kćerke i Fatime, Zubejrove kćerke) i svakog drugog člana porodice Hašim koji bi se odlučio na preseljenje.

 

Tako se spusti i četvrta noć na pećinu u kojoj je bio plemeniti Poslanik s.a.v. i njegov saputnik. Kada začuše mukanja kamila izađoše iz pećine. U susret im dođe Urajkit, iskusni vodič, vodeći za uzda tri kamile. Uzjahaše i krenuše za Jesrib. Kurejši izmoreni trodnevnom potragom već su se bili vratili kućama, tako su putevi bili pusti.

 

Od ove noći počinje brojanje godina po islamskom kalendaru. Međutim ono je uvedeno poslije Poslanikove smrti, kada je drugi halifa želio da ozvaniči početak islamskog kalendara. Do tada su Arapi bili naviknuti da broje godine od “Godine slona” tj. godine kada je Abraha napao Mekku sa vojskom koja je koristila slonove. Kako je u toj godini i Poslanik s.a.v. bio rođen, halifa je htio da islamski kalendar počne tom godinom ili eventualno godinom kada je Poslanik s.a.v. počeo sa pozivanjem u islam. Međutim, hazreti Ali b. Ebi Talib mu je sugerisao da se za početak brojanja uzme godina u kojoj je Poslanik s.a.v. preselio u Medinu, kada su muslimani našli sigurno utočište i zasnovali vlastitu državu[1]. 

 

Razdaljina koju su trebali prevaliti iznosila je oko 400 kilometara. Plašili su se da neko od Arapa koje bi sreli na putu ne obavijesti Kurejše. Zato odlučiše da putuju po noći a dan koriste za odmaranje. Uprkos tim mjerama, bijaše otkriveni. Obavijestiše Saraku b. Malika, znažnog čovjek i čuvenog borca, koji izabra najbržeg konja i uputi se ka mjestu u kojem su bili viđeni. Kada ga ugleda kako juri prema njima Poslanik s.a.v. osta smiren i ravnodušan, ali njegov saputnik poče pokazivati znakove straha. “Ne brini s Allah je snama,”Poslanik s.a.v. mu reče. Onda podignu ruke u dovu i reče kratku molitvu: “Bože, sačuvaj nas zla ovog čovjeka!” Odjednom napadačev konj se prope i zbaci jahača. Saraka vidje u tome zao omen, pa preplašen ustade i reče Poslaniku s.a.v. : “Predajem ti sve što posjedujem, i učinit ću sve što mi kažeš.”

“Od tebe mi ništa ne treba.” Poslanik s.a.v. mu kratko reče.[2]       

 

U ponedeljak, 12. rebiul evvela stigoše u mjesto Kubu, udaljeno od Medine oko tri kilometra. Tu Poslanik s.a.v. ostade do kraja sedmice čekajući dolazak hazreti Alija i njegovih saputnika. Za vrijeme tih nekoliko dana postavio je temelje džamije, danas poznate kao Mesdžidul-Kuba.

 

Nakon što je vratio vlasnicima sve stvari koje su bili povjerili Muhammedu s.a.v., hazreti Ali, zajedno sa Fatimama i preostalim muslimanima, kreće za Poslanikom s.a.v. ka Medini. Međutim, mušrici saznadoše za to pa se dadoše u potjeru. Stigoše ih i ispriječiše se na putu. Zla slutnja obuze muslimane i žene počeše naglas plakati. Dvadeset dvogodišnji Ali ščepa sablju i priđe potjeri. “Neka mi dođe svako od vas ko želi da mu tijelo bude iskomadanao i krv prolivena”, reče im sa vidnim znakovima ljutnje na licu. Ovi se sada povukoše i skloniše s puta.

 

Ibn Esir piše: “Kada je Ali stigao u Kubu, stopala su mu krvarila iz mnogih rana. Rekoše Poslaniku s.a.v. da je stigao ali da nije u stanju doći do njega. Poslanik s.a.v. odmah ustade i žurno ode do mjesta gdje je Ali ležao. Uze ga u naručje i kada ugleda u kakvom su mu stanju noge poče da plače."[3]

 

U Jesribu, koji sada postade Medinetur-Resul (Poslanikov grad) ili kraće samo Medina, desi se veliko veselje. Muslimani su se radovali što sada među sobom imaju osobu čije ime su spominjali svakog dana u namazima. Njihovoj sreći nije bilo kraja. U njegovu čast pripremiše grad tako što očistiše svoje kuće od idola i zapališe sve one koji su stajali na javnim mjestima. Svako pleme je željelo da Poslanik s.a.v. živi među njima. Vođe plemena Avs i Hazredž grabile su uzde Poslanikove kamile da bi je vodile ka svojim dijelovima grada. “Pustite kamilu!” Poslanik s.a.v. im je blago rekao, “moje boravište će biti tamo gdje se ona sama zaustavi.” Kamila se zustavi na ledini koja je pripadala dvojici braće siročadi koji su živjeli sa Esadom b. Zuraretom. U blizini je bila i kuća Ebu Ejuba, pa njegova majka iskoristi priliku, uze Poslanikove stvari i unese ih u svoju kuću. Sada nadmetanje i prepirka počeše uzimati maha između ove dvije porodice. Poslanik s.a.v. je ubrzo prekide rekavši da neko ode po njegove stvari, a Esadu b. Zuraretu reče da povede kamilu svojoj kući. 

 

Sa dolaskom Poslanika s.a.v. Abdullah b. Ubej, uglednik koji je očekivao da bude postavljen za vladara Jesribskih Arapa, ostade praznih ruku. Nije krio svoje neprijateljstvo, pa prvom prilikom kada je izašao pred Poslanika s.a.v. reče: “Vrati se onima koji su te zaveli, i ne pokušaji da nas ovdje zavedeš!” Sead b. Ubada iz straha da Poslanik s.a.v. ne pomisli da Abdullah govori u njihovo ime, objasni mu da se on tako ponaša jer mu je on zauzeo mjesto vladara Avsa i Hazredža.

 

Prva stvar koju je Poslanik s.a.v. uradio u Medini je bila izgradnje džamije. U njoj su se muslimani pet puta dnevno klanjali Stvoritelju i okupljali jednom sedmično (za džuma namaz) da bi raspravljali o problemima i tražili za njih riješenja. Džamija je bila kako vjerski tako i naučni centar u kojem su se muslimani učili čitati i pisati. Ona je bila bogomolja i škola, i takav karakter imala je sve do četvrtog vijeka p.H.. Također, u ono vrijeme džamija je bila i kulturni centar u kojem su poznati pjesnici Arabije recitovali svoje poeme, koje su bile u skladu sa učenjima islama. Hassan b. Sabit je tu čitao svoje čuvene stihove u kojima je branio islam i njegovog osnivača. Poslanik s.a.v. je želio da se to sve odvija u džamiji, Božijoj kući, jer je želio pokati da vjera i obrazovanje upotpunjuju jedno drugo i da se ne mogu odvojiti.

 

Također, sudske parnice riješavale su se u džamiji. Tu su se prava dodijeljivala, kazne izvršavale, žalbe saslušavale i nepravde ispravljale. Time je pokazano da islam nije bio vezan samo za duhovnost nego da je on obuhvatao i sve stvari iz svakodnevnog života. Islam je vjera koja poziva ljude pobožnosti i dobročinstvu, ali ne ignoriše pri tome ovosvjetske poslove i brigu o društvu.

 

Mjesto gdje se Poslanikova kamila spustila kupljeno je za deset dinara za izgradnju džamije. Muslimani puni elana, složno je gradiše.  Poslanik s.a.v. je također uzeo učešća donoseći kamenja za izgradnju njenih zidova. Kada ga je vidio sa teškim kamenom, Usejd b. Huzejr mu priđe i htjede da ga umjesto njega ponese. “Idi i donesi sebi drugi!”, Poslanik s.a.v. mu smiješeći reče. “Ja sam praktičan čovjek - od akcije a ne samo od riječi.”

Neki spjevaše stih:

Kako bi ružno postupali i nesrećni bili

Kada bi Poslanik radio a mi sjedili!

 

Predkazanje o Ammaru b. Jasiru

 

Ammar b. Jasir je bio snažan čovjek tako da je mogao ponijeti više od drugih. Čuo se kako govori: “Jedan kamen nosim za sebe a jedan za Poslanika.” Neki bi ga u šali pretovarili, pa se on požali Poslaniku s.a.v.: “Tvoji ashabi mi ne žele dobro. Hoće da me ubiju!” Poslanik s.a.v. mu je prišao, otresao prašinu sa leđa i rekao: “Oni te neće ubiti. Ubiće te pobunjeni tlačitelji dok ih budeš pozivao Istini i onome što je pravo.”[4]

 

Mnogi čuše ove Poslanikove riječi. Ovo predskazanje o Ammaru postade dobro poznato i ono bi još jedan od dokaza Muhammedovog poslanstva. Zaista, u bici na Sifinu, devedeset trogodišnji Ammar b. Jasir bi ubijen od strane Muavijine vojske. Vijest o njegovoj smrti unese nemir u redove Sirijaca. Onima koji su sumnjali u ispravnost hazreti Alija postade jasno da je on na strani pravde. Huzejma b. Sabit je prisustvovao bici samo kao posmatrač, ali kada ču ko ubi Ammara pridruži se hazreti Alijevoj vojsci.

 

Zul Kala el-Himjari predvodio je 20 000 vojnika iz svoga plemena za rat protiv halife. Na njega i njegove suplemenike Muavija se najviše oslanjao. Sve dok njega nije pridobio nije se usudio krenuti na Sifin. Kada je ovaj zavedeni uglednik saznao da je Ammar b. Jasir na Alijevoj strani postao je jako uznemiren. Muavijini ljudi daše sve od sebe da ga uvjere da on nije tamo. Govorili sa da su to laži kojima se želi uništiti jedinstvo njihove vojske. Zul Kala nije bio uvjeren. Otišao je do Amr b. Asa da ga pita da li je Poslanik s.a.v. zaista rekao ono vezano za Ammarovu smrt. Ovaj reče da jeste, ali da Ammar sigurno nije u Alijevoj vojsci. Zul Kala reče da će ispitati stvar lično. Amru i Muaviji postade jasno da, ako sazna istinu, doći će do podjele i nejedinstva u armiji. Sljedeće jutro Zul Kala osviće mrtav u svom šatoru.[5]

 

Ahmed b. Hanbel prenosi u svojoj knjizi: “Kada je Ammar bio ubijen, jedan čovjek dođe do Amr b. Asa i reče: “Naši su ubili Ammara a Poslanik je rekao da će ga ubiti nepravedni pobunjenici. ”

“Ne!”, poče Amr da viče, vidno uzbuđen, “Ammara su ubili oni koji su ga doveli ovdje da se bori.”[6]

Ovo objašnjenje bi brzo prihvaćeno među neupućenim Sirijcima i oni nastaviše da se bore sa nesmanjenom žestinom. Međutim, ono nije važilo u kasniji generacijama, pa se moralo pronaći mudrije opravdanje. Njega je dao Ibn Esir koji je stao u odbranu Muavije: “Ako je Poslanik s.a.v. nazvao Ammarove ubice nepravednim pobunjenicima, ne mora značiti da da su oni u stvari izašli iz vjere, tj. tim postupkom postali kjafiri. Istina je da su djelovali grješno u suprostavljanju hazreti Aliju, ali su to činili jer su vjerovali da im vjera nalaže tako, tj. iz njihovog tumačenja vjere (idžtihad). Zato nije dozvoljeno govoriti protiv njih niti ih proglasiti nevjernicima.”[7]

 

Ahmed b. Hanbel piše: “Dva čovjeka dođoše do Muavije, obojica tvrdeći da su ubili Ammara. Abdullah, sin Amr b. Asa im reče: “Umjesto da se hvalite bolje bi vam bilo da to skrijete, jer je Poslanik s.a.v. rekao da će Ammara ubiti nepravedni pobunjenici.”

“Ako smo mi to, onda zašto si nam se pridružio?” upita ga Muavija.

“Jednom se moj otac žalio na mene Poslaniku, pa mi je on s.a.v. naredio da budem poslušan ocu. Eto, zato sam ovdje, sa ocem, ali se ne borim,” Abdullah je odgovorio.

 

Ovo Abdullahovo opravdanje je isto kao Ibn Kesirovo, koji pokušava opravdati Muaviju pripisujući mu vjeru i pravdajući njegove postupke samo kao greške u tumačenju vjere. Poslušnost roditeljima je obavezno samo ako se njihova naređenja ne krše sa Božijim propisima. U Kuranu stoji: ““Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i doji ga dvije godine. Zato, budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, a Meni ćeš se vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, ti ih ne slušaj … (K.31:14,15)

Tako i idžtihad, tj. primjena ličnog tumačenja u stvarima vjere, dopušten je samo onda kada ne postoji kuranska naredba ili Poslanikova praksa (sunnet). Kada se jedno od ovoga dvoga može naći, nečije prosuđivanje nema vrijednosti. A zna se da je Božiji Poslanik s.a.v. rekao: “Onaj koji se suprotstavi Aliju suprotstavio se meni; a onaj koji se suprotstavi meni suprotstavio se Allahu, a onaj koji se suprotstavi Allahu ući će u džehennem.”

Na drugom mjestu je rekao: “Alijeve narebe se moraju izvršavati, njegova riječ je obavezujuća, a poslušnost njemu je dužnost svakog onog koji vjeruje u Jednog Boga. Neka je proklet čovjek koji mu se ne pokori a neka je blagoslovljen onaj koji ga slijedi.”

 

Bratimljenje Muhadžira i Ansara

 

Okupljanje muslimana u Medini označilo je novu fazu u Poslanikovom životu. Prije dolaska bio je aktivan u glavnom samo u pozivanju u islam i njegovom propagiranju. Međutim, kada je došao u Medinu javila se potreba poduzme mjere kojima bi zaštitio sebe i svoje sljedbenike. Tako počinje njegova uloga kao državnika. On se morao suočiti sa unutrašnjim i vanjskim neprijateljima koji su prijetili da unište zajednicu muslimana. Postojala su stajala tri izvora mogući problema i opasnosti: (1) Kurejši i drugi idolopoklonici Arabije. (2) Jevreji Medine koji su živjeli u i van grada, a koji su posjedovali veliko bogatstvo, moć i utjecaj. (3) Razlike i razilaženja među njegovim sljedbenicima. Muhadžiri[8] i Ansari[9] su bili odgajani u različitim sredinama i imali različite običaje i kulturu. Također, među Ansarima su bila dva plemena, Avs i Hazredž, dojučerašnji ljuti protivnici. Sa svim tim razlikama i opasnostima nije bilo za očekivati da će njihov život u Medini biti miran i bez problema. Međutim, Božiji Poslanik je riješio ove probleme na savršeno mudar način.

 

Razlike među sljedbenicima bile su riješene na ovaj način. Allaha s.v.t. mu je naredio da pobratimi Muhadžire i Ansarije. Jednog dana ih je sve okupio i rekao: “Sada će svako od vas uzeti jednog od vas za brata!” Na ovaj način je Poslanik s.a.v. osigurao političko i duhovno jedinstvo među svojim sljedbenicima a koje će mu omogućiti uspješno prevazilaženje prve dvije teškoće.

 

Kada je Poslanik s.a.v. međusobno pobratimio svih tri stotine muslimana, jedna osoba je još čekala da joj pridruži brata. To je bio Ali b. Ebi Talib. “Božiji Poslaniče, svaki ashab, osim mene, postao je brat nekome!?”, Ali mu je sa žaljenjem rekao.

“Ti si brat meni, u ovom svijetu i u Onom poslije”, Poslanik s.a.v. mu je rekao učiniviši ga sebi bratom.

 

Kanduzi piše detaljnije o ovome događaju i navodi da je Poslanik s.a.v. rekao Aliju: “Tako mi moćnog Allaha, tebe sam ostavio jer sam te želio sebi za brata. Ti si meni ono što je Harun bio poslaniku Musau, samo što poslije mene neće više biti poslanika. Ti si moj brat i nasljednik.”[10]

 

Izgradnja džamije bi završena. Oko džamije ashabi izgradiše kuće. Neki napraviše pored glavnog kućnog izlaza i izlaz da vodi direktno u džamiju. Ali uskoro dođe Allahovo naređenje da se sva ova vrata koja vode direktno u džamiju zatvore osim jednih – vrata kuće Alija b. Ebi Taliba. To je značilo da su samo poslanik Muhammed s.a.v. i Ali b. Ebi Talib mogli iz njihovih kuća direktno ući u džamiju[11]. Mnogima ne bi pravo pa počeše govoriti da Poslanik s.a.v. bezrazložno daje peviše prednosti tom mladiću. Primijetiviši nezadovoljstvo Poslanik s.a.v. im sa minbera džamije reče: “Naređenje da se vrata zatvore nisam izdao svojevoljno. To je Allah naredio, a meni nije preostalo ništa drugo nego da ga prenesem."

 

Drugi izvor iz kojeg su se očekivali problemi su bili jevreji Medine. Oni su imali potpunu kontrolu nad ekonomijom i trgovinom u gradu. Poslanik s.a.v. je znao da ukoliko ne bude postojala sloga među svim građanima Medine neće moći mirno raditi na širenju islama, niti će se muslimani biti u stanju odbraniti od mogućih napada idolopoklonika. U tom cilju trebali su se stvoriti dobri odnosi sa jevrejima da bi se ostvarilo političko jedinstvo u gradu.

 

Uzajamno razumijevanje i slaganje između muslimana i jevreja bilo je prilično dobro u prvim danim Poslanikovog boravka u Medini. Obe zajednice su obožavale Allaha i bile protivnice idolopoklonstva. Jevreji su također mislili da će sa jačanjem muslimana oni biti sigurniji od napada kršćanske Bizanitije. Pored toga, između njih i plemena Avsa i Hazredža postojali su ugovori koji su ostali na snazi i poslije njihovog prelaska na islam.

 

Uzimajući sve to u obzir Poslanik s.a.v. je napisao ugovor kojim je potvrdio jedistvo Muhadžira i Ansara, a kojim su i Jevreji Medine također bili obuhvaćeni. Poslanik s.a.v. se obavezao da će poštovati vjeru jevreja i njihovu imovinu pod uzajamno utvrđenim uslovima. Ovaj ugovor jasno pokazuje da je Poslanik s.a.v. poštovao principe slobode i pravednosti. Pomoću njega je stvorio ujedinjen front za odbranu od spoljašnjih neprijatelja. Između ostalih tačaka ugovora bile su i sljedeće:

 

  • Potpisnici ovog ugovora čine jedan narod…;
  • Bogobojazni muslimani trebaju biti ujedinjeni protiv buntovnika i neposlušnih, kao i protiv tlačitelja i nepravednih, čak i onda kada se radi o njihovim sinovima
  • Muslimani su prijatelji i pomagači jedni drugima
  • Svaki jevrej koji prihvati islam zaslužuje pomoć i podršku. Neće biti nikakve razlike između njega i drugih muslimana i niko neće imati pravo da ga tlači ili navede druge na to, niti da pomogne njegovom neprijatelju.
  • Autoritet u rješavanje razmirica uvijek će pripadati Allahu (s.v.t.) i Muhammedu (s.a.v.)
  • Kada se muslimani bore za odbranu Medine jevreji moraju platiti njihov dio u troškovima rata.
  • Muslimani i jevreji mogu slobodno slijediti svoje vjere i pridržavati se njihovih propisa.
  • Kada muslimani pozovu jevreje da potpišu mirovni ugovor sa neprijateljem, oni ga trebaju prihvatiti. Također, muslimani će prihvatiti sličan poziv jevreja osim u slučaju kada se radi o neprijatelju islama i protivnicima njegovog širenja i propagiranja.

 

Ugovor je obuhvatio samo jevreje Avsa i Hazradž plemena, dok jevrejska plemena Kurejza, Nuzejr i Kajnka nisi prisustvovali njegovom potpisivanju. Ova plemena su se kasnije pridružila tom ugovoru kojeg je Poslanik s.a.v. dopunio riječima: “Božiji Poslanik je napravio isti ugovor sa ova tri plemena pod uslovom da oni neće nanijeti štetu njemu niti njegovim prijateljima jezicima niti rukama, niti će snabdijeti oružje i jahaće životinje njihovim neprijateljima. Ako bi prekršili ovaj ugovor Poslaniku će biti dopušteno da ih kazni smrću, oduzme njihovu imovinu i zarobi njihove žene i djecu.” Vođe ovih plemena su prihvatile sadržaj i potpisale se na kraju.

 

Broj muslimana se iz dana u dan povećavao, njihova ekonomska situacija poboljšavala i vojna snaga jačala. Jevreji i njihove vođe su na početku mislili da će privući Poslanika s.v.a. i njegove sljedbenike, te da će imati moć nad njima i Poslanika s.a.v. navesti da služi njihovim interesima. Nisu ni najmanje nadali da bi snaga muslimana mogla prerasti njihovu. To nisu mogli dopustiti pa su se dali u prevratničke aktivnosti.

 

U namjeri da poljuljaju vjerovanja muslimana i da ponize Poslanika s.a.v. i učenja islama, počeše javno pitati o stvarima za koje su mislili da su poznate samo njihovim učenjacima. U surama el-Bakara i en-Nisa spominju su jevreji i njihova oholost prema islamu, kao i njihovi razlozi za neprihvatanje islama. Međutim, kada bi na svako pitanje dobili jasan odgovor, poraženo su govorili: “Naša srca su zatvorena, a ono što govoriš ne mislimo da je ispravno.”

 

Ovakve debate su samo povećale njihovo neprijateljstvo prema islamu. U isto vrijeme one su bile povod da se oni, čija su srca bila otvorena, uvjere u istinitost islama i njegovog donosioca i da ga zbog toga prihvate. Jedan od njih bio je i Abdullah b. Selaam, jevrejski lider i učenjak vjere kojeg su oni veoma cijenili i poštovali. Nakon što je razgovarao sa Poslanikom s.a.v. i dobio sve tražene odgovore i objašnjenja, primio je islam. Ubrzo poslije njega, to je uradio i Muhajrik, također jedan jevrejski učenjak. Abdullah je znao da će ga njegovi sunarodnjaci vrijeđati i klevetati kada saznaju za njegov prelazak na islam. Zbog toga je zamolio Poslanika s.a.v. da, prije nego sam javno objavi svoju odluku, zatraži od Abdullahovih sunarodnjaka da javno iznesu svoje mišljenje o njemu. Kada ih je na jednom skupu pitao o Abdullahu b. Selaamu oni mu daše ovaj odgovor: “Abdullah je naš vjerski autoritet, sin vjerskog autoriteta i visoko poštovani učenjak.”  Poslije toga Abdullah se uputio u svoje mjesto i obznanio svoj prelazak na islam. Kada se to pročulo isti oni koji su priznali njegove vrijednost počeše da ga nazivaju bezkarakternim, zaglupljenim i drugim najgorim imenima.

 

Poslanikova plemenita ličnost, njegov profinjen karakter i učenja islama neodoljivo privlačiše sva prosvijetljena srca. Vidjevši da tome ne mogu ništa učiniti, jevreji pokušaše primijeniti staru taktiku: zavadi pa vladaj. Vidjeli su priliku u buđenju starog neprijateljstva između Avsa i Hazredža koji su se sa dolaskom islama izmirili i zbližili. Tako jednom, kada su sjedili zajedno, jedan jevrej dođe i navede ih da razgovaraju o prošlosti. U razgovor ubaci i bitku Buas u kojoj su Avsi potukli Hazredže. Staro neprijateljstvo poče se javljati i gorke uspomene navirati. Uskoro se razgovor poče svoditi na “ko je bio kakav” i prepirka poče uzimati maha. Poslanik s.a.v. biješe obaviješten i dođe taman kada su počeli potezati oružje jedni na druge. Podsjeti ih na učenja islama i koristi koje su im ona donijela. Također ih je upozorio na opasnosti nejedinstva i nesloge.  “Islam vas je učinio braćom i zakopao staro neprjateljstvo u prošlosti”, rekao im je. Njegove riječi postigoše željeni efekat. Oni bijahu dirnuti njegovim riječima koje ih primiriše pa oni zagrliše jedni druge i zatražiše od Allaha da im oprosti. Međutim, jevreji se nisu ovdje zaustavili. Prekršili su obećanje i povezali se sa nevjernicima, mušricima i munaficima i s njima sarađivali na uništenju islama. Na taj način potpuno pogaziše ugovor koji su potpisali sa Poslanikom s.a.v..

 

Prvi vojni manevri muslimana

 

Osam mjeseci po dolasku, Poslanik s.a.v. otprema Hamzu b. Abdul Muttaliba sa trideset konjanika sastavljenih od Muhadžira prema obali Crvenog mora kuda je išla poznata karavanska ruta. Kod mjesta Ais susreli su se sa jednim trgovačkim karavanom Kurejša kojeg je pratilo tri stotine ljudi predvođeni Ebu Džehlom. Susret je prošao bez oružanog sukoba. U isto vrijeme Ubejda b. Haris b. Abdul Muttalib poslan je sa šezdeset do osamdeset konjanika prema jednom drugom karavanu Kurejša, kojeg je pratilo dvije stotine ljudi predvođenih Ebu Sufijanom. Opet je susret prošao bez sukoba. Poslije je Sead Ebi Vakkas bio poslan sa osmoricom ljudi u Hidžaz.

 

U terminologiji historičara, pohod muslimana u kojem Poslanik s.a.v. nije učestvovao naziva se sarijja, a onaj u kojem je on s.a.v. učestvovao naziva se gazva. U desetom mjesecu poslije hidžre, Poslanik s.a.v. ostavlja upravu Medine u rukama Seada b. Meaza i sa grupom sastavljenom od Muhadžira i Ansara kreće da susretne jedan karavan Kurejša i zaključi ugovor sa plemenom Beni Hamza. Ne sreću se sa karavanom, ali zaključuju ugovor sa Beni Hamza.  U prvom mjesecu sljedeće godine Poslanik s.a.v. odlazi do mjesta Bavata sa dvije stotine ljudi s namjerom da sretnu jedan karavan Kurejša, ali u tome nisu uspjeli. U mjesecu džemadul evvelu u Medinu dođoše vijesti da se karavan na čelu sa Ebu Sufijanom kreće iz Mekke ka Siriji. Poslanik s.a.v. ostavi Ebu Selmu kao svog predstavnika i sa grupom ljudi krenu da se sretnu sa karavnom. Opet im to ne uspijeva, ali napraviše ugovor sa plemenom Beni Madladža. Ibn Esir piše: “Kada su se muslimani ulogorili na jednom od svojih stajališta, Poslanik s.a.v. dođe do mjesta gdje su spavali Ammar b. Jasir i Ali b. Ebu Talib. Kada ih je probudio vidio je prašinu na Alijevom licu. “Ebu Turab, šta ti je bilo?” Od tog dana Ali postade poznat pod nadimkom “Ebu Turab” (otac prašine) što mu ga sam Božiji Poslanik s.a.v.  dade. Poslije toga se obrati obojici: “Hoćete li da vam kažem koje su to najgore osobe na zemlji?” Kada su odgovorili potvrdno on im reče: “To su dva čovjeka: prvi je onaj koji je odsjekao noge kamili poslanika Saliha, a drugi je onaj koji će udariti sabljom po tvojoj glavi (pokazujući na hazreti Alija) i koji će ti obojiti bradu krvlju sa glave.”[12]

 

Nakon što izgubiše svaku nadu da će sresti karavan vratiše se u Medinu. Ali samo deset dana poslije povratka, razbojnici oteše kamile i ovce Medine, pa se Poslanik s.a.v. sa grupom ljudi uputi u potjeru. Dođoše do predjela Bedra ali ne stigoše pljačkaše pa se vratiše nazad u Medinu. Tu ostaše sve do kraja mjeseca šabana.

 

U mjesecu redžebu druge godine p.H. Poslanik s.a.v. je spremio osamdeset ljudi sastavljenjih samo od Muhadžira na čelu sa Abdullahom b. Jahašom. Nakon što im je pokazao u kojem pravcu treba da krenu, predao je Abdullahu jedno pismo i rekao: “Otvori ga nakon putovanja od dva dana i onda djeluj po njemu. Nemoj ni na šta primoravati ni jednog od svojih ljudi.” Nakon pokreta od dva dana Abdulah je otvorio pismo i pročitao: “Kada otvoriš ovo pismo uputi se ka Nahli (mjestu između Mekke i Taifa) i tu se ulogori. Čekaj Kurejše i obavijesti me o njihovim aktivnostima.”Abdullah uradi ono što mu je bilo naređeno i stiže do Nahle. Međutim, samo što su se ulogorili na vidiku se ukaza karavan Kurejša pod vođstvom Amra Hazramija. Redžeb je bio mjesec u kojem je ratovanje bilo zabranjeno pa mušrici pomisliše da su se Muslimani uputili u Mekku na hodočašće. Abdullah i njegovi se sastadoše da odluče šta da rade. To je bio zadnji dan redžeba. Međutim, ako bi sačekali sutradan da sveti mjesec prođe, karavan bi ušao u haram Mekke gdje je ratovanje bilo zabranjeno. Zaključiše da im je bolje oskrnaviti sveti mjesec nego sveto područje. Zato isto veče iznenada napadoše. Ubiše vođu karavana i zarobiše dvojicu mušrika. Onda se sa zarobljenicima i zaplijenjenom robom uputiše ka Medini. Poslanik s.a.v. biješe veoma ljut kada saznade da je Abdullah prekršio njegova naređenja i oskrnavio sveti mjesec. “Nisam ti naredio da ratuješ u svetom mjesecu”, rekao mu je.

 

Kurejši počeše koristiti ovaj događaj da pokažu kako muslimani ne drže do svetinja. Jevreji također vidješe u tome loš predznak. Poslanik s.a.v. nije dirao donešeni plijen čekajući Allahovu objavu. Uskoro sljedeći ajet bi objavljen: “Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu. Reci: Ratovanje u njemu je veliki grijeh; ali je nevjerovanje u Allaha i odvraćanje od njegova puta i svetih mjesta i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih još veći kod Allaha. A zlostavljanje je gore od ubijanja! “ (K. 2:217)

 Ovim se hoće reći da su muslimani počinili grijeh ratovanjem u svetom mjesecu, ali Kurejši su počinili veći. Naime, protjerivali su stanovnike svetog grada, zlostavljali ih i proganjali. Uzimajući u obzir njihova nedjela oni nisu imali pravo optuživati muslimane za nepoštivanje svetinja. Poslije objave ovog ajeta Poslanik s.a.v. je podijelio plijen među muslimanima, a dvojicu zarobljenika razmijenio za dvojicu zarobljenih muslimana. Međutim, jedan od zarobljenih mušrika je primio islam i ostao u Medini.

 

Šta je bila stvarna namjera ovih vojnih manevara?

Vojni pokreti muslimana i sklapanje ugovora sa plemenima koja su bila naseljena uz karavanske puteve imali su za cilj da mušrici Mekke uvide muslimansku vojnu moć. Poslanik s.a.v. im je želio pokazati da su svi putevi došli pod njegovu kontrolu i da su sada u stanju prekinuti njihovu trgovačku žilu kucavicu u svakom trenutku. Trgovina je bila zaista glavni način dopremanja robe iz Sirije i Taifa, i ako bi ona bila ugrožena zgrada njihovog života bila bi iz temelja uzdrmana.

 

Ovim potezima muslimani su mušricima davali jasan znak da bi trgovina i priliv robe sada mogao biti prekinuti ako bi oni i dalje sprječavali širenje islama i progonili muslimane u Mekki. Najveća smetnja u širenju islama bio je nedostatak slobode za njegovo propagiranje i atmosfera straha koju su stvorili Kurejši. Njom su na odstojanju od islama držali one koji bi ga prihvatili kada bi uslovi bili povoljniji.  Jedini način da se te prepreke otklone bio je ovaj koji je Poslanik s.a.v. poduzeo, tj. prijetnjom prekidanja njihovih trgovačkih veza.

 

Međutim, orijentalisti tvrde da je Poslanik s.a.v. poduzimao ove vojne podhvate da bi pljačkanjem trgovačkih karavana Kurejša ekonomski ojačao svoj pokret. Ova tvrdnja je neodrživa jer, prvo, pljačkanje se moglo pripisati nomadskim plemenima dok ono nije bilo u priodi stanovnika Medine, koji su se bavili poljoprivredom i stočarstvom. U njihovoj historiji nije bio zabilježen ni jedan slučaj da su opljačkali neki karavan. Drugo, što se tiče Muhadžira, mada su im Kurejši oduzeli svu imovimu koju su ostavili za sobom, oni nisu namjeravali da je vrate pljačkom. Ovo je dokazano time što broj ljudi u svakoj poslanoj vojnoj ekspediciji nije bio dovoljan da se savladaju pratnje pomenutih karavana. Njihov zadatak je bio samo prikupljanje informacija. Također, poslije bitke na Bedru muslimani nisu napali ni jedan trgovački karavan.

 

Da je Poslanik s.a.v. imao cilj da pljačka trgovačke karavane Kurejša, morao je na njih slati brojnu i dobro naoružanu armiju. Umjesto toga on šalje samo trideset ljudi sa Hamzom na karavan kojeg je pratilo tri stotine ljudi, a šezdeset do osamdeset ljudi sa Ubejdom b. Harisom na karavan kojeg je pratilo dvije stotine. Drugo, u pismu koje je Poslanik s.a.v. dao Abdullahu b. Džahašu bilo je naređenje da on samo prati  kretanje Kurejša. Na odluku da ih napadnu oni su sami došli. Kada je Poslanik s.a.v. čuo šta su uradili, znakovi ljutnje i negodovanja pojavili su mu se na licu.

 

Također, u ove prve vojne pohode Poslanik s.a.v. šalje samo Muhadžire. Sa stanovnicima Medine je bio u sporazumu da će ga oni braniti samo u slučaju napada neprijatelja. Tako nije mogao računati sa Ansarima, jer nigdje u ugovoru ne stajalo da su oni trebali kretati s njim u osvajačke pohode.

 

--------------------------------------

 

[1] Tarikh Jakubi, dio II, str. 135

[2] Tarikh Kamil, dio II, str. 74

[3] Tarik Kamil, dio II, str. 75

[4] Sira Halebi, dio II, str. 76-77

[5] Mustadrak Hakim, dio III, str. 385

[6] Musnad Ibn Hambel, dio II, str. 199

[7] en-Nihaja vel-Bidaja, dio III, str.218

[8] muhad`iri, iseljenici iz Mekke

[9] ansari, pomaga~i iz Medine

10 Janabiul Muvveda, dio I, str. 55

11 I ovo smeta{e hazreti Alijevim neprijateljima, pa potkupljeni pisci hadisa, sljede}i upute Muavije b. Ebi Sufijana, prenose}i ovaj doga|aj zamijeni{e hazreti Alijevo ime sa Ebu Bekrom.

[12]Tarikh Kamil, dio III, str. 78